Illusio (lat.) – obmana, varka od illudere (lat.) igrati se, ismijavati. Općenito govoreći, iluziju razumijevamo kao netočno tumačenje ili neobjektivno prosuđivanje stvarnosti. Udaljavajući se od tog klasično dominantnog shvaćanja, interpretacija se može usmjeriti prema dubljem poimanju kada je riječ o iluziji kao misaonom konceptu. Duga je i široka povijest shvaćanja dihotomije iluzija/stvarnost – od antike do suvremenog doba – stoga se valja usmjeriti na umjetnost, točnije estetiku znanu kao teoriju osjetilne spoznaje. Priklonimo li se Konradu Langeu, njemačkom filozofu koji je zastupao specifičnu teoriju iluzije u okviru estetike, složit ćemo se kako je svrha umjetnosti izazivanje svjesnih obmana i pružanje užitka koji se nalazi na neuhvatljivoj granici između zbilje i obmane, ostvarujući tako puno estetsko zadovoljstvo.
Igor Eškinja multimedijalni je umjetnik prepoznatljivog vizualnog jezika koji svoju umjetničku praksu gradi suptilnim i efektnim elementima, koristeći različite medije poput crteža, fotografije, objekata, prostornih instalacija, otisaka i intervencija. Ta poetična i iluzionistička estetika tragova ostvarena je ljepljivim trakama, kartonom, prašinom, svjetlošću, smećem, prazninom, efemernošću ili protokom vremena, a glavne značajke njegova opusa određene su upotrebom galerijskog prostora koji postaje okvir za definiranje umjetničkog rada, uz afirmaciju imaginarnog kao autentičnog mjesta u umjetnosti. Eškinja redefinira banalnost slike po sebi, arhitektoniku percepcije i konstruiranje stvarnosti gradi kao koncepte skromnosti i elegancije, krećući se k imaginativnom i neprimjetnom. Ta jednostavnost forme suštinski jamči mogućnost manipuliranja značenjem, motivirajući promatrača na uspostavljanje dijaloga i novih vrijednosti. S druge strane, u umjetnosti Igora Eškinje praznina je gotovo esencija, pokretačka snaga ili još bolje aktivni prostor percepcije, koji se u konačnici transformira u jedan vid otpora spram specifičnih narativa institucionalnog aparata i društveno-političkog pokreta.
Igor Eškinja (Rijeka, 1975.) diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Carla Di Raca 2002. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Rijeka (HDLU) od 2001., te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2005. do 2007.godine. Surađuje s talijanskom galerijom Federico Luger iz Milana od osnutka, 2005. godine. Eškinjini radovi su između ostalog bili uključeni u međunarodne izložbe: Manifesta 7, Rovereto, Italija (2008); Complicity, Rena Bransten gallery, San Francisco (2009); 28. Grafični Biennale, Ljubljana, Slovenija (2009); Dirt, Wellcome foundation, London, V. Britanija, (2011), Rearview Mirror, Power plant, Toronto, Kanada, (2011); Inhabitants of generic places, Kunstforum, Vienna, Museum of Contemporary Art-Zagreb (2011), Ash and Gold – a world tour, Marta Herford, Njemačka, (2012); 2nd Ural Industrial Biennale, Ekaterinburg, Rusija (2012); 8 ways to overcome space and time, Muzej savremene umetnosti, Beograd, Srbija, (2013), kao i samostalne izložbe The Day After, Federico Luger gallery, Milano, Italija (2011); Interieur Captivant, MAC/VAL museum, Vitry, Francuska (2012); Quixote, MUWA, Graz, Austrija (2014). Živi i radi u Rijeci.
► Vrlo ste rano umjetnost prepoznali kao sustav unutar kojeg se namjeravate ostvariti, razvijajući prepoznatljiv izričaj. Sjećate li se ključnog trenutka ili možda osobe koji vas je čvrsto usmjerila k svijetu umjetnosti, prepoznajući sklonost kreativnim praksama?
Igor Eškinja: Mislim da se radilo o dugotrajnom procesu. U mom slučaju, period osnovne škole bio je presudan za daljnje životne odabire. Imao sam veliku sreću da je u školi Turnić koju sam pohađao radio prof. Boris Roce. Osim rada u nastavi, vodio je brojne projekte, prijavljivao učeničke radove na nacionalne i međunarodne natječaje dječjeg stvaralaštva te redovito uključivao učenike u koloniju za nadarenu djecu Novigradsko proljeće. Sudjelovao sam u brojnim programima od četvrtog do osmog razreda, što znači da sam godine djetinjstva proveo u iznimno poticajnom okruženju. Moram spomenuti da je Boris Roce i danas aktivan kao grafičar i keramičar, što govori o njegovoj posvećenosti i nepresušnoj energiji.
► Studirali ste u Veneciji, gradu globalne perspektive i neprocjenjivog kulturnog nasljeđa. Ondašnje okolnosti i mogućnosti znatno se razlikuju od današnjih perspektiva. Koje izazove posebno pamtite i prepoznajete li prednosti i/ili nedostatke s kojima se suočavaju mladi umjetnici/ce danas, u usporedbi s vremenom kada ste započinjali svoju umjetničku karijeru?
Igor Eškinja: Okolnosti se mijenjaju iz generacije u generaciju, ali mi se čini da su izazovi isti. Umjetnički rad neka je vrsta konfrontacije sa stvarnošću i potrebe da se razumije svijet/društvo u kojem živimo. U tom smislu, likovne scene Venecije, Rijeke ili neke treće sredine imaju povezne točke, ali i velike različitosti. One proizlaze iz niza okolnosti koje ne moraju biti usko povezane s umjetnošću (politički sustav, ekonomija, obrazovanje, povijesni kontekst itd.). Te je razlike moguće osvijestiti osobnim iskustvom, koje nastaje kroz kontakt s umjetnicima/cama, radom na projektima, praćenjem izložbi i/ili boravkom u tim sredinama. Mislim da je izuzetno važno za mlade umjetnike da pronađu način da svoj rad vide u različitim kontekstima, po mogućnosti međunarodnim.
► Pored umjetnosti imate još jednu neizmjerno važnu ulogu. Naime, prisutni ste u visokom školstvu kao nastavnik na preddiplomskom studiju likovne pedagogije i preddiplomskom studiju na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Kako doživljavate ulogu mentora? Koliko je zahtjevno uskladiti poticanje individualnosti i razvijanje vlastitog umjetničkog senzibiliteta kod studenata te prenošenja osobnih iskustava i saznanja o umjetnosti? Dodiruju li se ikada ta dva vaša principa?
Igor Eškinja: Smatram da rad u javnoj ustanovi podrazumijeva odgovornost prema studentima, prema umjetničkoj sceni, kao i prema širem društvenom kontekstu. Osobno mi je jako važna činjenica da aktivno djelujem u umjetničkom smislu te bih želio vjerovati da dio tih iskustava mogu podijeliti sa studentima. Spomenuli ste mlade umjetnike/ce, ali ja radim isključivo sa studentima prve godine fakulteta. Studenti su dio većeg nastavnog procesa u kojem su izloženi brojnim utjecajima i nastavnicima. Ja sudjelujem samo kao jedan kotačić na početku njihovog obrazovanja. U tom smislu teško mogu govoriti o mentorskoj poziciji. Razlika (po mom subjektivnom shvaćanju) između studenata i mladih umjetnika/ca je da studenti ne moraju nužno imati ambiciju postati autori, dok su mladi umjetnici/ce odlučili svjesno djelovati u umjetničkom sustavu.
► Nerijetko su studenti po završetku studija prepušteni uglavnom surovoj kulturno-umjetničkoj sceni. U kojoj mjeri ih se priprema na druge važne aspekte svijeta umjetnosti koji, pored rada na razvoju jedinstvenosti i prepoznatljivog vizualnog jezika, podrazumijeva izlaganje u galerijama/muzejima, natječaje, suradnje s kustosima, umjetničku kritiku, tržišne zahtjeve itd.? Kako kao mentor pristupate složenom procesu balansiranja između komercijalnog uspjeha i zadržavanja vlastitog kreativnog integriteta?
Igor Eškinja: Studenti kroz različite formalne i neformalne načine tijekom studija dobiju određena znanja i vještine vezane uz kasnije profesionalne zahtjeve umjetničkog sustava. Akademija kontinuirano surađuje s javnim ustanovama u gradu Rijeci kao što su HKD (Galerija Kortil), HNK, Art kino ili MMSU u kojima su studenti uključeni na različite načine. Studenti vode galeriju SKC-a (Sveučilište u Rijeci) i u njoj izlažu. Uz navedene institucije, povremeno im se nude i sudjelovanja u radionicama koje znaju biti i međunarodnog karaktera. Mogu reći da su institucije i muzeji u Rijeci poprilično otvoreni za suradnju sa studentima i da je suradnja veća nego u nekim razvijenijim umjetničkim sredinama. Pravo pitanje je što se događa nakon završenog studija. Trebaju li Akademija i Sveučilište pratiti i pomagati bivše studente? Je li uloga institucija u kulturi da potiču i skrbe za mlade umjetnik/ce u njihovim razvoju? Imaju li mladi umjetnici/ce dovoljan angažman i snagu da se unatoč preprekama nametnu svojim radom?
► Proučavajući vaš umjetnički diskurs neosporno je da umjetnosti pristupate nekonvencionalno, vješto i promišljeno baratate različitim medijima. Ima tu svega – od crteža, fotografije i objekata, do prostornih instalacija, otisaka i intervencija. Koja su umjetnička razdoblja, umjetnici i/ili pokreti utjecali na vašu umjetničku praksu u formativnim godinama? Razmišljajući retroaktivno, postoji li danas ravnoteža između tradicije i inovacije u umjetnosti?
Igor Eškinja: Moji interesi su raznoliki i mijenjali su se kroz vrijeme. Kao student slikarstva u 90-im godinama bio sam fasciniran slikarima kao što su Giorgio Morandi, Francis Bacon, Mark Rothko i tada mladi Luc Tuymans. Paralelno sam se zainteresirao za mogućnosti slike u širem smislu riječi. Proučavao sam konceptualnu umjetnost – od radova Marcela Duchampa, preko Josepha Kosutha i Lawrencea Weinera (bio sam fasciniran konceptom da ideja može biti slika a da se ne materijalizira), pa do autora okupljenih oko ideje institucionalne kritike: Marcela Broodthaersa, Daniela Burena i Marthe Rosler, kao i kasnijih autora Barbare Kruger, Pierrea Huyhgea, Phillipea Parrena. Fascinirao me rad Oliviera Toscanija, fotografa koji je radio u marketinškoj industriji kompanije Benetton, ali se svojim radom uspio izdignuti iznad potreba oglašavanja i transformirati medijski prostor u platformu za poruke koje su komentirale političke, rasne i socijalne probleme. Napisao sam diplomski rad tematizirajući praksu Jenny Holzer. Tek nakon završetka studija susreo sam se s hrvatskim autorima (Dalibor Martinis, Sanja Iveković, Grupa šestorice) koji su bili važan most stranih autora i lokalne sredine od međunarodnog značaja. Moram istaknuti i da sam od studentskih dana bio fasciniran umjetnicima koji su ostavili trag u određenom periodu, ali nisu bili dio umjetničkih grupa ili pokreta. U tom smislu bih u hrvatskom kontekstu istaknuo Gorana Petercola i Slavena Tolja čije radove i umjetnički put iznimno cijenim.
► Rekla bih da su vaši radovi stvarnost za sebe. Nerijetko su koncipirani kao instalacije – “objekti i situacije” koje povrh prostornih kvaliteta i materijalne pojavnosti analiziraju elemente imaginarnog, izvanosjetilnog, razmatrajući pojmove memorije, percepcije i sl. Kako razvijate ideje? Postoji li konzistentan modus operandi ili kreativni procesi progrediraju ovisno o inspiraciji i referencama? Koliko vam je važna estetika?
Igor Eškinja: Radovi nastaju kroz različite procese i u različitim dinamikama. Ponekad od ideje do realizacije prođe i deset godina, kao što je bio slučaj s projektom Sanjaju li biljke sutrašnjicu?. Često ideje nastaju unutar nekog radnog procesa, poput radova okupljenih na izložbi Meditacije o horizontu, ili kao splet sretnih okolnosti kao kod Zlatnih prstiju Louvrea. Ako govorimo o pojmu estetike u suvremenom smislu istraživanja doživljaja/osjetilnosti, tada mogu reći da mi je estetika važna, ali u koncipiranju radova uopće ne razmišljam kroz pojam estetike.
► Kaže jedan nepoznati autor da bi bez iluzija čovječanstvo izumrlo od dosade i očajanja. Kod vas ih ne nedostaje. U osnovi vaših radova manipuliranje je percepcijom prostora i volumena, stvaranje iluzije ili pak drugačijeg doživljaja stvarnosti. Što vas privlači u ideji da afirmirate imaginarno kao autentično mjesto umjetnosti? Kako su optičke iluzije postale važan element vaše umjetničke prakse?
Igor Eškinja: Optičke iluzije spominju se uz seriju mojih radova koji su nastali kao instalacije (prostorne konstrukcije), koje su zatim fotografirane, i u konačnici predstavljene kao dvodimenzionalne slike. Razmišljao sam o odnosu gledatelja i djela te sam se želio baviti problemom umjetničkog rada kao posredovanog iskustva. Dogodio se paradoks. Konstruirao sam instalacije u fizičkom prostoru, sa svima prepoznatljivim materijalima, ali na kraju sam pred gledatelje izložio sliku. Gledatelj se našao u situaciji da ne može doživjeti “stvarnu” instalaciju. Tada sam shvatio da optička iluzija nudi jednu potpuno novu dimenziju čitanja rada. Instalacije sam gradio u fizičkom prostoru, ali su bile deformirane na način da se forma slaže u razgovijetni oblik u objektivu fotoaparata. Zapravo sam stvorio rad koji je “prvotno viđen” okom kamere (tehničkog uređaja), a ljudi/gledatelji tek naknadno gledaju posredovanu sliku. Optička iluzija postala je sredstvo koje je povezalo fizički prostor i nemogućnost doživljaja stvarnosti.
► Kao umjetnik koji koristi nekonvencionalne pristupe konstrukciji slike, a vaši radovi često uključuju prolazne materijale i efemernost, koliko vam je važno da rad ostane otvoren za različite interpretacije publike? Kako prolaznost utječe na percepciju umjetničkog djela?
Igor Eškinja: Prolaznost je karakteristika koja ima negativne konotacije u kontekstu vizualnih umjetnosti. Slike stare, blijede i u konačnici nestaju, a umjetnici/ce i pokušavaju pronaći načine da uspore ili zaustave taj proces. Meni je bilo zanimljivo postaviti koncept privremenosti u središte rada. Suprotno od ranije spomenutih radova koji isključuju iskustvo gledatelja, ovdje prolaznost direktno oblikuje naše iskustvo i odnos s radom. Prvenstveno mislim na instalacije s prašinom i na Dijagrame akumulacije, seriju radova na papiru u kojima sam koristio sunce kako bih oblikovao rad.
► Henri Lefebvre u svojoj knjizi The Production of Space (1974.) ističe kako prostor nije neutralan, već je društveno i kulturno konstruiran. Prema njemu, prostor je proizvod interakcija, moći i ideologije, a ne samo fizička realnost. Stvarate umjetnost u različitim prostornim kontekstima. Kako prostorni elementi poput granica, praznina i volumena djeluju na našu svijest i percepciju u vašim radovima?
Igor Eškinja: Spomenuo bih dva različita projekta koji su nastala prema specifičnim karakteristikama prostora. Prvi je primjer izložba Exposure/Izloženost koju sam koncipirao za prostor Kunsthalle u Bratislavi u suradnji s kustosom Tevžom Logarom. Ideja je bila da prostor ateljea pretvorim u poluprozirne zastore koji se isprepliću s monumentalnim prostorom Kunsthallea. Noćni snimci ateljea bili su osvijetljeni dnevnom svjetlošću koja je prolazila kroz svjetlarnike. Pažnja posjetitelja podjednako je bila na zatečenom prostoru i njegovim karakteristikama, kao i na prostoru ateljea koji sam za ovu priliku “preselio” iz Rijeke u Bratislavu. Potpuno drugačiji primjer je intervencija Paesaggi imprevisti/Nemogući krajolici. U sklopu projekta Biennolo u Milanu 2021. godine u suradnji s Trenord osmislio sam instalaciju u vagonu jednog vlaka koji je tijekom listopada prometovao u široj milanskoj regiji. Unutrašnjost vagona bila je oblijepljena vinilima. Putnici su postali slučajni posjetitelji te su se za vrijeme trajanja njihovog putovanja ispreplitale vizualne i tekstualne intervencije u vagonu s krajolicima kroz koje je vlak prolazio. Raznolikosti vizualnih iskustava doprinosile su i različite vremenske prilike, kao i različita doba dana u kojima su putnici koristili vlak.
► Kako vidite razvoj suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj i regiji? Ima li dovoljno podrške i hrabrosti za takve prakse u našim muzejima ili smo i dalje snažno usmjereni k produciranju, da ne kažem recikliranju sadržaja temeljenog na važnom umjetničkom nasljeđu?
Igor Eškinja: Mislim da je scena u zadnjih par godina poprilično tiha. Bazirana je na individualnim uspjesima, što je uvijek dobro, ali u kontekstu brojnih institucija, javnih izlagačkih prostora, nekoliko umjetničkih akademija, mislim da je učinak suvremene umjetnosti na društvo izuzetno mali. Kada govorimo o muzejima, moramo se prisjetiti da je osnovni zadatak muzeja čuvanje i predstavljanje zbirke javnosti, a tek onda rad s umjetnicima. S obzirom na to da je scena relativno mala, umjetnici/ce percipiraju muzeje kao mjesta koja trebaju riješiti gotovo sve probleme na koje autori/ce nailaze. U drugim sredinama ta očekivanja su raspodijeljena na segmente: galerije koje zastupaju autore, tržište umjetnina koje potencijalno osigurava određena materijalna sredstva, mediji koji javnosti predstavljaju osvrte, publikacije, članke ili audio-video materijale, brojne stručnjake, kustose, art advisore koji su medijatori i poveznica umjetničkog svijeta i publike u najširem smislu riječi. Generalno govoreći, mislim da dijelovi ovog kompleksnog sistema postoje unutar naše scene, ali ne postoje osobe koje su spremne kontinuirano povezivati ove svjetove i staviti ih u produktivne suodnose.
► Prisutni ste i na međunarodnoj sceni, a vaši su radovi dio raznih kolekcija poput one u muzeju MAXXI u Rimu, Musee d’Art Contemporain Val de Marne u Parizu, Caja De Arte Burgos u Španjolskoj, Department of culture u Madridu, riječkom MMSU-u i splitskoj Galeriji umjetnina. Kako komentirate situacije u kojima javne kulturne institucije indiciraju problematično rukovođenje ili njeguju neetični diskurs? Utječu li takvi problemi na umjetnike i publiku i koji su mogući koraci prema anuliranju takvih praksi? Također, kako se vaša iskustva izvan Hrvatske razlikuju od onih u domaćem kontekstu, osobito ako uzmemo u obzir negativne prakse gdje se umjetnicima ne osiguravaju honorari i dostatna financijska sredstva za realizaciju programa?
Igor Eškinja: Na ovo sam pitanje djelomično dao odgovor u prethodnom pitanju. Moja iskustva rada u gore navedenim institucijama su pozitivna. Rekao bih da je za umjetnike/ce (ali i druge stručnjake koji čine umjetničku scenu) jako važno osvijestiti da naš rad (pod time ne mislim samo na produkciju artefakata, nego i općenito na vrijeme provedeno u produkciji, istraživanju, eksperimentiranju, komunikaciji s medijima, administriranju radova i izložbi, radu na osobnom arhivu i sl.) ima svoju vrijednost, kao bilo koji drugi rad u društvu. I da kroz umjetničko djelovanje imamo pravo osigurati prosječnu (a ne minimalnu) materijalnu egzistenciju. U trenutku kada umjetnici/ce odbiju sudjelovati na projektima na kojima nisu uopće ili adekvatno plaćeni, promijenit će se i svijest ostalih. Vjerujem da alternative postoje.
Razgovarala: Katerina Jovanović / tekstove ove autorice potražite na linku
