Razgovarala: Lana Burazin
Kućne snimke, atomske gljive, prizori prirode, dvostruke ekspozicije i tekst o kraju svijeta i sjećanjima koja se bojimo izgubiti krase film Ovu sobu ostavite zakopanu. U sedamnaest minuta taj eksperimentalno-dokumentarni film redateljice Ive Kraljević, nastao u produkciji Kreativnog sindikata, vodi gledatelje na intimno putovanje kroz krhke stihove o svijetu koji se raspada. Pritom bilježi tugu, suučesništvo šutnje i tragove prisutnosti u onome što je preživjelo. Autorica sama potpisuje režiju, scenarij, fotografiju i dizajn zvuka. Film je upravo za dizajn zvuka nagrađen na Liburnia Film Festivalu (o čemu je Vizkultura pisala ovdje) gdje je proglašen i najboljim regionalnim filmom.
Debitantski kratkometražni hibridni film Ive Kraljević dio je prvog ovogodišnjeg glavnog programa Međuprostor osječke revije hrvatskog kratkometražnog filma Filmska RUNDA (arhivu objava o Rundi na Vizkulturi potražite ovdje). Ovu sobu ostavite zakopanu na rasporedu je u petak, 23. listopada u 20 sati u kinu Urania. Uz njega će se u programu prikazati i How Marka Meštrovića, Rahlo Joze Schmucha i Sve ostalo Davida Gaše. Intervjue iz Vizkulturine arhive s Jozom i Davidom potražite ovdje i ovdje.
Iva Kraljević montažerka je i snimateljica koja radi u dokumentarnom, animiranom i eksperimentalnom filmu, s posebnim zanimanjem za društveno angažirane teme i istraživanje filmske forme. Počevši u dokumentarnom filmu, s vremenom se okrenula i animaciji u kojoj danas surađuje s profesionalcima i mentorira studente. Diplomirala je sociologiju i filozofiju. Ovu sobu ostavite zakopanu njezin je prvi film kao autorice. S njom smo razgovarali o tome kako je nastao, o radu na svim segmentima filma i o samostalnom stvaranju.
► Ovu sobu ostavite zakopanu Vaš je prvi film kao redateljice nakon godina rada kao montažerka i snimateljica na tuđim projektima. Kako je došlo do odluke da napravite vlastiti film i po čemu se to iskustvo razlikovalo od rada na tuđim filmovima?
Iva Kraljević: Pa postojalo je nešto u meni što me žuljalo cijelo vrijeme i nije bilo stvar neke odluke. Nekako se akumuliralo i često bih se uhvatila da vrtim neke sekvence u glavi tako da sam u jednom trenutku prijavila film HAVC-u i dobila sredstva za debitantski eksperimentalni film. Kad dobiješ javna sredstva, naprosto se obvežeš da to moraš i napraviti. Razlika od rada na „tuđim” filmovima u tome je što sam svoj film radila u rijetkim stankama između rada na drugim filmovima. Kad gledam s odmakom, ima nešto maćehinski u mojem pristupu vlastitom filmu, vraćala bih mu se u početku više kao hobiju za koji nisi baš siguran vrijedi li truda i vremena. Tek zadnju godinu bila sam duboko u svojem filmu u smislu da sam gotovo svakodnevno radila na njemu. To je sve prije bilo skupljanje, kategoriziranje, osluškivanje.
► Film se opisuje kao putovanje osobnim slikama i slomljenom poezijom. Gdje je započelo? Je li najprije postojala tema, materijal ili osjećaj koji ste željeli uhvatiti?
Iva Kraljević: Postojao je osjećaj nelagode bivanja dijelom ove civilizacije, anksioznost oko toga kojim putem idemo i tema sveprisutne nepravde, opresije i nasilja prema „drugom” i prema planetu na kojem živimo i od kojeg živimo.
Krenula sam s pretragom found footage arhive i pregledavala sate i sate raznih privatnih snimki koje su postojale u javnoj domeni. Od početka sam znala da će jedan od središnjih motiva biti atomska gljiva. U filmu sam se koristila vojnom arhivom raznih testiranja atomskih bombi koje su deklasificirane. Sav taj filmski materijal, od šetnji parkom do nuklearnih eksplozija, nalazi se u zajedničkom bazenu javne arhive i pulsira kao naše kolektivno sjećanje (ili zaborav).
Tekst je u filmu fragmentiran i titra između poetičnog teksta i pseudodnevničkih zapisa. Dugo sam tražila kako se izraziti u tekstu, a da poštujem atmosferu slike. I tako sam došla do ovog bezglasnog ja/mi koje se istovremeno obraća i ne obraća gledatelju. Lišila sam taj „glas” svake rodne, klasne ili nacionalne pripadnosti, to je nešto što je nemoguće kad imaš klasični voice over u filmu. Htjela sam da bude slobodan od svih drugih konotacija i identiteta.
► Tema filma je tuga, suučesništvo i prisutnost u svijetu koji se raspada. Koliko je za Vas taj film osoban, a koliko reakcija na ono što se događa oko nas?
Iva Kraljević: Svijet se ne raspada sam od sebe. Raspada se zbog elita koje nas stoljećima kontinuirano vode do trenutka u kojem se danas nalazimo. Teško je vjerovati da ekonomski model nastao kao dugi kontinuitet kolonijalizma i ropstva može iznjedriti išta drugo osim destrukcije prirode i ljudi. Naše je suučešništvo takvo jer odavno nismo izabrali neki drugi smjer, već opetovano, inercijom vođeni, biramo isto. I iste.
Film je za mene jako osoban i definitivno je reakcija na sve što se događa oko nas. Mislim da smo zadnjih nekoliko godina, gledajući događaje u Palestini, probili novo dno u tome koliko moralno možemo opravdati sustav čiji smo dio. Za mene je taj moralni i vrijednosni poraz i zatvaranje očiju prema patnji ljudi Palestine nešto nakon čega nema nazad, nema povratka na staro. Stoga dobro je da se raspada, mi ne možemo više živjeti po starom. S druge strane, umjesto da se bavimo strategijama kako učiniti život podnošljivijim većem broju ljudi u klimi koja se rapidno mijenja, kako biti otporniji u smislu proizvodnje hrane i energije, nevjerojatno je da se valjamo u narativu da se trebamo naoružati i pripremati svoju djecu za buduće ratove.
Film odražava upravo to neko liminalno stanje; stanje u kojem sustav vrijednosti i poredak u kojem smo sanjivo živjeli više ne postoji, a neki novi tek moramo izgraditi. Ali moramo se prvenstveno izboriti da ga gradimo mi po mjeri prirode i čovjeka, a ne političke, ekonomske i tehnološke elite jer je očigledno da nam ciljevi nisu isti. Mislim da je film u tom smislu optimističan jer govori o oslobođenju koje dolazi nakon prihvaćanja stvarnosti u kojoj se nalazimo i svojeg dijela odgovornosti za to. Makar svi bili izbrisani s lica zemlje, život će postojati i nakon nas.
► Potpisujete režiju, scenarij, fotografiju i dizajn zvuka, a mastering istog je radio Ivan Zelić. Je li film zbog svoje tematike morao nastati u tako maloj, intimnoj ekipi ili je to jednostavno bilo praktičnije?
Iva Kraljević: Jednostavno je bilo financijski održivo. Mnogo je novca otišlo na film, procesuiranje, skeniranje. Nekih 35 % materijala sama sam snimila na Bolex kameri tako da je film jednostavno skup. Film sam radila u nekim suludim pauzama i međuprostorima tako da bi mi bilo teško očekivati od nekog da slijedi moj filmski bioritam, stoga je ovako bilo praktičnije.
Ivan mi je napravio mastering zvuka, ne i dizajn, ali kad sam mu to nosila u studio, bilo mi je neugodno što će misliti o mom dizajnu. Nasreću, nije se mnogo žalio.
► Završili ste studij sociologije i filozofije. Kako takvo obrazovanje utječe na Vaš pristup filmu i na teme koje vas zanimaju?
Iva Kraljević: Mislim da dosta utječe jer ono što ostane nakon studija potreba je da i dalje istražujem i bavim se raznim temama koje me zanimaju. To podrazumijeva mnogo čitanja, kopanja i znatiželje da ideš dublje, pa tako i da sagledam stvari ne nužno s gledišta koje je u vrijednosnom smislu primarno moje.
Nedostatak takvog pristupa u tome je što traje mnogo dulje jer se nikad ne osjećam do kraja spremnom, uvijek ima još toga što nisam obuhvatila ili pročitala. Ali intelektualna znatiželja ostaje. Ljubav prema filozofiji dodatno sve komplicira.
► Radili ste u dokumentarnom, animiranom i eksperimentalnom filmu. Gdje biste smjestili ovaj film? Je li vam uopće važno da film pripada nekoj kategoriji?
Iva Kraljević: Definitivno mi je draže da se ne svrstava nužno u bilo kakve kategorije, to je hibrid. Doduše, iako vrlo eksperimentalan u načinu, činjenica da ga festivali dokumentarnog filma kao Dokufest, DokLeipzig, LFF žele prikazivati očito pokazuje da bez obzira na to, njegova dokumentarna vrijednost postoji.
► Kao montažerka redovito oblikujete tuđe materijale. Kako je bilo montirati vlastite slike, a pogotovo one osobne? Je li bilo teško odlučiti što izbaciti?
Iva Kraljević: Kao montažerka mnogo sam sigurnija u svoje odluke. Imam širu sliku i uglavnom nemam izlete u malodušje i osjećaj manje vrijednosti. To prepuštam autorima da odrade, ja sam tu uvijek kao moralna i emocionalna podrška. Ono što uvijek postoji propitivanje je nekih odluka, ideja, ali kad radim s drugima, taj dijalog je eksternaliziran i najčešće plodonosan. Kad sam sama za sobom, to postaje unutarnji monolog koji je često loop uma koji me pokušava zaštititi od srama i ranjivosti kojoj se izlažem kad radim na intimnim temama. Kad bi si dopustila da isključim tog hrčka u glavi, ono što bi uvijek uslijedilo je val inspiracije. Mislim da su ti trenutci najbliže religioznom što sam ikad došla.
Ipak sam na kraju imala ljude oko sebe do čijeg mi je mišljenja stalo pa mi je i njihov feedback bio dragocjen. Na kraju dana opet bih sama sjedila pred tim šnitom i bila ta koja mora donijeti odluke.
► Film je imao hrvatsku premijeru u natjecateljskom programu Liburnia Film Festivala gdje je dobio i nagrade za najbolji regionalni film te dizajn zvuka, a sad stiže i na RUNDU. Kakve su bile reakcije publike?
Iva Kraljević: Imam osjećaj da nije baš za širu kinopubliku; nekog ubode, dirne, katkad mi priđu uglavnom mladi ljudi i kažu divne stvari. Ako se ne varam, na LFF-u imao je najnižu ocjenu publike od svih filmova. Ne znam je li to zbog njegove eksperimentalnosti ili jednostavno ljudima nije legao. Nosim se s tim.
► Uz svoj rad mentorirate i studente animacije. Što pokušavate prenijeti mladim autorima?
Iva Kraljević: To je nešto što sam mislila da nije u mojoj domeni jer nemam dovoljno pedagoških vještina. Mentorski rad mi je inspirativan jer radim jedan na jedan, osim predavanja koja su grupna. Radim u Švicarskoj gdje postoji velik interes studenata za eksperimentalni pristup animaciji tako da to je moje područje.
Mlade autore pokušavam ohrabriti da se drže svojih vrijednosti i principa što nije uvijek lako pod pritiskom „industrije”. Pritom mislim na to da dominantan model proizvodnje, u ovom slučaju animiranih filmova gdje radiš za velike studije, često ne bude dovoljno plaćen. Svi moramo od nečeg živjeti, moje je da ih potičem da moraju pronaći vremena i za svoju umjetnost jer oni su prvenstveno mladi umjetnici, a ne kotačići kapitalom pogonjenog filmskog tržišta.
► Za kraj, nakon prvog samostalnog filma, želite li nastaviti režirati ili se vraćate montaži i kameri? Na čemu sada radite?
Iva Kraljević: Trenutno radim kao koredateljica na dokumentarno-animiranom filmu o našem velikom Mladenu Stilinoviću i još niz drugih manjih i većih filmova u raznim ulogama.
A baš opet samostalne vode? Mislim da bi to trebalo biti nešto što bi me jako motiviralo i zapalilo. Ne letim od veselja ponovno raditi nešto na taj način, ali tko zna.
Razgovarala: Lana Burazin
Film Ovu sobu ostavite zakopanu Ive Kraljević možete pogledati na 11. Filmskoj RUNDI u petak 23. listopada 2026. god. u 20:00 sati u kinu Urania u okviru programa Međuprostor.
