Vrijeme je da se kritički suočimo s prošlošću

Na prošlog mjeseca zaključenom 23. izdanju Zagreb Film Festivala nagrada za najbolji film u domaćem natjecateljskom programu Kockice pripala je mladom redatelju Jozi Schmuchu. Njegov kratkometražni igrani film Rahlo kroz narativ o “nemogućem povratku” bavi se nestalima u Domovinskom ratu. Ovaj “dirljivi portret ostataka života nakon rata”, kako je u obazloženju naglasio ZFF-ov žiri, pritom uvodi dvostruku perspektivu – onih koji su nestali, i onih koji su ostali, a priča o susretu ostarjele Vukovarke i njezinoga sina, nestalog u ratu prije 30-ak godina, inspirirana je osobnim obiteljskim iskustvima redatelja. Proljetos je pak Schmuch na ZagrebDoxu predstavio svoj kratki dokumentarac Terenska nastava koji postavlja pitanje kolektivnog odnosa prema nasljeđu ratnih 1990-ih i njegova transfera na mlade generacije. Jozi smo postavili nekoliko pitanja o ovim i prethodnim njegovim ostvarenjima.

► Rahlo svoju duboko emotivnu snagu gradi na suptilnostima, nagovještajima, onome što se ne može u cijelosti izgovoriti, ali se može naslutiti (sudbine nestalih, bol majke koja 30-ak godina živi u neizvjesnosti, grad koji se zbog zakočenosti prošlošću ne može posve otisnuti prema budućnosti). Kako je došlo do ideje da kroz ovu oniričku, magično realističnu priču progovoriš o vrlo realnim i aktualnim pitanjima?

Jozo Schmuch: Ideju za Rahlo dobio sam tijekom montaže svog kratkometražnog dokumentarca Terenska nastava. U jednom trenutku voditelj programa govori učenicima o nestalima u Domovinskom ratu i za koliko ih se još uvijek traga. Iako smo montažer Jan Klemsche i ja tada prošli tu scenu već sto puta, odjednom je nešto u meni kliknulo. Pogodila me ta suhoparnost ili možda povijesna faktualnost nečega što je zapravo, u suštini itekako osobna tragedija. Ideja o tome da se sin vraća majci pojavila se spontano, kako to s idejama kod mene uvijek biva. Općenito, kada radim film, počnem od jedne scene koju sam zamislio – u ovom slučaju to je bila završna scena filma i s tim sam počeo graditi film – od nazad prema naprijed. Ostatak se dogodio kroz film.

O ratu i njegovim posljedicama dosta razmišljam i rat je na mene na razne načine itekako utjecao. Čini mi se da je u javnosti izrazito prisutno mišljenje kako je hrvatski film uvijek o ratu – ili barem da prevladavaju filmovi ratne tematike. Kao prvo, to je neistina, budući da zadnjih desetak godina imamo izrazito uspješne filmove koji nemaju nikakav doticaj s ratom (Zbornica redateljice Sonje Tarokić, Kratki izlet u režiji Igora Bezinovića, Sigurno mjesto redatelja Jurja Lerotića – da navedem samo nekoliko njih koji su bili festivalske uspješnice). Isto tako, mislim da je kontraproduktivno rat, kao i posljedice istoga, gurati pod tepih i ne baviti se s njima – kako u filmu, tako i u javnom diskursu. Rat je dio moje osobne, ali i naše kolektivne povijesti i mislim da je došlo vrijeme da se mlađi filmaši s nasljeđem istoga suoče i kritički ga sagledaju.

► Na kraju filma doznajemo da je među 1782 osobe koje se još uvijek smatraju nestalima i tvoj ujak. Je li upravo on bio inspiracija za ovu priču i nježan režijski pristup u kojem se u pojedinačnim sudbinama isprepliću prošlost i sadašnjost?

Jozo Schmuch: Da. Film je inspiriran Hrvojevim nestankom i traumom koju je taj nestanak ostavio na našu obitelj. Prije nego što sam se rodio, moja majka je htjela da se zovem Hrvoje, po njenom rođaku koji je nekoliko godina prije nestao tijekom pada Vukovara. No na kraju je, zbog protivljenja mog djeda (koji je rekao da je nesreća nazvati dijete po nekome tko je mrtav), odlučila ispoštovati obiteljsku tradiciju Schmuchovih pa me nazvala Jozo. Kako je moja obitelj iz Vukovara pobjegla bez ikakvih fotografija, dugo nisu imali nikakvu fotografiju Hrvoja, sve dok jedna daljnja rođakinja nije pronašla jednu njegovu fotografiju zametnutu negdje na stražnjoj strani kalkulatora. Tada su je svi kopirali i od tada imamo tu crno-bijelu fotografiju. Možda odlazim u previše detalja, ali to su sve neke male stvari koje su me inspirirale i potaknule da snimim ovaj film, kao neku vrstu oproštaja od nekoga koga nisam poznavao, a tko bi, da je živ, zauzimao važno mjesto u mom životu.

► Film je snimljen na 16 mm vrpci koja donosi mnogo sugestivniju sliku i mekšu kolorističku paletu od digitalne kamere, posve u duhu teme filma. No snimanje na vrpci nedvojbeno podrazumijeva i mnoga ograničenja. Kakve je pripreme to zahtijevalo i koje je izazove donijelo?

Jozo Schmuch: Snimanje na vrpci stvarno mi je značajno promijenilo način na koji razmišljam o snimanju filma i svakako bih ga preporučio svakom mladom redatelju. Iako ni inače nisam osoba koja snima bezbroj kadrova i neograničeno puno ponavljanja (što me nekad stvarno, kako bi rekli Amerikanci “ugrize za guzicu”), tijekom snimanja na vrpci cijela je ekipa morala biti još pažljivija. Svaku scenu bismo nekoliko puta probali i tek kada bi bili sigurni kako je to ono što želimo, krenuli bi u snimanje. Nekad su se neke dobre stvari dogodile tijekom probe, ali nažalost nisu snimljene. Ali uglavnom je proces isprobavanja koristan kako za ekipu, tako i za glumce. Nadalje, mislim da mi nikada nije sporije prošlo tjedan dana u životu nego onih dok smo čekali da se film razvije u Budimpešti. Tek kada je došao skenirani materijal, snimateljica Dora Čaldarović, producentica Ana Martinović i ja malo smo odahnuli.

► Osim igranog filma Rahlo, ove si godine predstavio još jedan film koji tematizira nasljeđe rata 1990-ih – kratkometražni dokumentarac Terenska nastava, premijerno prikazan na ZagrebDoxu. U tom filmu pratiš skupinu osnovnoškolaca u posjeti Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru. Kako je došlo do snimanja ovoga filma, je li bilo teško dogovoriti suradnje s obzirom na temu?

Jozo Schmuch: Od začetka ove ideje znao sam da želim pratiti razred iz područja Hrvatske koje nije bilo direktno zahvaćeno ratom, pa se izbor suzio na Zagreb, Primorje ili Istru. Na moju sreću, producenti filma Katarina Prpić i Danijel Pek iz Antitalenta su se prije nekoliko godina preselili u Buzet i njihov sin ide u lokalnu školu pa su predložili da vidimo s tom školom bi li bili zainteresirani za suradnju. Većina djece i roditelja je bila u redu sa snimanjem, a nekolicinu neodlučnih smo “preobratili” kroz niz sastanaka i rada s djecom kako bi svi shvatili što od filma želimo i kako bi naglasili da nitko od njih neće biti izdvojen ili ismijan.

► Ono na što film ukazuje je koliko je neproduktivno, pa čak i opasno, nasljeđu rata pristupati isključivo, kroz jednostrane i pojednostavljene narative. Kakve su bile reakcije na film koji je, nakon ZagrebDoxa, prikazan i na Liburnia FF i Filmskoj RUNDI?

Jozo Schmuch: Reakcije su svakojake. Ono što je dobro jest da ljudi reagiraju na film i stječu novi uvid u edukaciju koju većina naših osmaša prolazi. Film je prošloga tjedna imao internacionalnu premijeru na Bogota Shorts Film Festivalu, u međunarodnoj konkurenciji dokumentarnih filmova. Nažalost, zbog svog trenutnog boravka u Japanu nisam mogao ići na premijeru, ali me strašno zanimaju reakcije tamošnje publike koja o našem ratu i njegovom nasljeđu vjerojatno nema nikakvu sliku.

► U svom ranom dokumentarcu Svaki dan se rodi novi mustang, snimljenom tijekom studija na Akademiji dramske umjetnosti, kroz portretnu skicu svojih roditelja i razgovore s njima ponovno se dotičeš ratnih zbivanja 1990-ih koja su duboko obilježila tvoju obitelj. Je li takva vrsta ogoljavanja pred kamerom – i za tebe koji imaš ulogu i autora filma i njihovog sina, i za njih koji se u procesu suočavaju s prilično bolnom prošlošću – pomalo i terapeutska?

Jozo Schmuch: Mislim da taj film nije bio terapeutski za apsolutno nikoga od uključenih – dapače, mislim da nas je sve samo, kako je danas popularno reći – retraumarizirao. Napravio sam ga dok sam bio mlad i nisam previše razmišljao. Iako mislim da je film dobar (meni je čak moj najdraži), mislim da bih ga danas teško napravio. Tada sam nekako išao glavom kroza zid i nisam previše razmišljao o etičkim aspektima snimanja svoje obitelji i kako njih i sebe u filmu prikazujem. Zbog toga, po mom mišljenju, film ima nešto iskreno i gotovo dječje u sebi, ali mislim da danas to ne bih bio sposoban ponoviti.

► Odnosom roditelja (majke) i odrasle djece baviš se i u dokumentarcu Hotel Mama, a i u igranom filmu Severinin pas. Iako su u pitanju dvije posve različite majčinske figure i dvije posve različite priče (jedna vrlo osobna, praćena traumama i bolnim gubitcima, a druga komična, gotovo karikaturalna), postoje li sličnosti među njima? Zašto ti je tema odnosa majka-dijete inspirativna?

Jozo Schmuch: Odrastao sam uz samohranu majku i na ovaj ili onaj način, većina mojih filmova se bavila odnosom majke i djeteta. Često kritika na Severininog psa je ta da film karikaturalno prikazuje odnos sina i majke, ali ja sam se kroz estetiku campa htio dotaknuti nekih sebi važnih tema. Scenarij za taj film potpisuje moj dragi kolega Luka Galešić, a ideja je krenula isto sa zadnjom scenom – iako u originalu nije imala happy end – Luka je u originalu napisao happy end, a ja sam inzistirao da imamo i onaj koji sam originalno zamislio. Snimili smo oba, ali je montažerka Marta Bregeš rekla da filmu ipak treba sretan završetak, a nju moram uvijek slušati. No, mislim da Rahlo, Hotel Mama i Severinin pas imaju zajedničku nit koja je u osnovi majčinska ljubav, briga i komplicirani odnosi koji se događaju na relaciji majka-dijete što je, pretpostavljam, velikim dijelom inspirirano, na ovaj ili onaj način, odnosom mene i moje majke. U svakom slučaju nešto što bi Freuda stavilo na aparate.

► Kratkometražna filmska forma, unatoč ograničenjima (trajanje, financijska sredstva, produkcijski uvjet) prilično je potentna i “gusta” – u tako koncentriranoj, zbijenoj formi moguće je ispričati važne, za društveni kolektivitet vrlo relevantne priče. Pokazuje to i najuspješniji hrvatski film od osamostaljenja (Zlatnom palmom, Césarom i nominacijom za Oscara ovjenčan Slijepčevićev Čovjek koji nije mogao šutjeti, o kojem smo s redateljem razgovarali ovdje). Što je tebi kao autoru posebno interesantno kod kratkoga filma?

Jozo Schmuch: Kratki film omogućava, barem u studentskim okvirima, više slobode baš zbog toga što je ograničen trajanjem, financijama i produkcijskim uvjetima. Da sam bio pametniji, puno bih više eksperimentirao tijekom svojih ranih studentskih dana i pokušavao stvari koje jednog dana možda neću moći na dugometražnom filmu. Meni je kratki film izazovna forma i stvarno sam zadivljen kolegama koji uspiju u tako kratkom vremenu složiti i na dobar i sažet način ispričati priču.

► Studirao si na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a kako si u jednom intervjuu rekao, ondje si dobio mnogo jer si studij režije započeo malo kasnije, došavši s određenim predznanjem – ne toliko o filmu, koliko o životu. Osim studija, što je posebno utjecalo na oblikovanje tvog autorskog potpisa?

Jozo Schmuch: Što se samog studija tiče, na mene su stvarno utjecali mentori s kojima sam kroz studij radio. Mislim da redatelja čini sve što u životu radi – knjige koje čita, glazbu koju sluša, izložbe koje posjećuje, ali i društvo s kojima se opija ili karta. Ljubitelj sam radova japanskog redatelja Hirokazu Kore-ede i njegov film Still Walking dosta je utjecao na režiju Rahla. Osim toga, za ovaj specifičan film inspirativna mi je bila i Rachel Cusk i njena trilogija Oris – pogotovo u aspektu toga da se puno stvari događa kroz dijaloge i monologe likova koje glavna junakinja romana susreće i s kojima razgovara.

► Trenutno pripremaš novi kratkometražni. Je li i u planu i tvoj dugometražni debi? Možeš li nam reći nešto o svojim planovima?

Jozo Schmuch: Trenutačno sam u Japanu, gdje sam u sklopu radionice Kyoto Filmmakers Lab režirao kratki film u njihovom povijesnom studiju Toei. Studio je to u kojem je snimljeno dosta važnih japanskih povijesnih drama, a svake godine oni i studio Shochiku pozovu po jednog redatelja iz cijelog svijeta da se okuša u režiji Jidaigeki žanra. Iskustvo jedino mogu opisati kao nerealno i ne mogu vjerovati da mi se dogodilo.

Što se snimanja u Hrvatskoj tiče, imam osigurane financije za kratki film koji snimam, nadam se na proljeće, a imam nekoliko ideja za dugometražne filmove. Ipak, stravično sam spor i inertan kada je u pitanju raspisivanje mojih originalnih ideja i nekad mi se čini da je dugometražni film jednadžba koju nikako ne mogu riješiti – ali valjda se rješenje krije u tome da sjednem i krenem pisati, što je ponekad najteža stvar.

 

 

Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

 

Fotografije: Ivan Buvinić

 

 

Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te HAVC – Hrvatski audiovizualni centar