Zagrebački redatelj Nebojša Slijepčević, u posljednjih trideset godina bavljenja filmom, svojim je preciznim i oštroumnim pogledom ispričao brojne priče o aktualnoj sadašnjosti. Autor je niza nagrađivanih dokumentarnih filmova i serija (Gangster te voli, Srbenka, serijal Kolaži o laži, itd.), kao i igranih filmova, među kojima je najistaknutiji Čovjek koji nije mogao šutjeti, dobitnik Zlatne palme na Filmskom festivalu u Cannesu, a odnedavno dobitnik i Europske filmske nagrade za najbolji kratkometražni film te jedan od petnaest kratkometražnih igranih filmova u utrci za nominaciju za nagradu Oscar. Brojna priznanja kao i goruća tema kojom se film bavi motivirali su nas da se kroz razgovor osvrnemo na proces nastanka filma, dodirne točke između igranog i dokumentarnog filma te na etičke dvojbe autora u procesu snimanja priče nastale prema stvarnim događajima. Čovjek koji nije mogao šutjeti bavi se svevremenskom temom odgovornosti pojedinca. U današnjem vremenu, ne samo u kontekstu ratova i genocida, već u gotovo svim porama društva, svjedočimo nepravdama, no istovremeno živimo u povijesnom trenutku u kojem nas se malo što doista tiče. Šutnja je univerzalan način djelovanja pojedinca, a možda je najviše zastrašujuća činjenica ta da nismo gotovo ništa naučili iz pogrešaka u prošlosti.
► Što tebi kao redatelju, koji živi u današnjem vremenu, najviše privlači pozornost i kako odabireš teme kojima se baviti? Što te u nastojanju da publici pružiš određeno iskustvo, najviše motivira da “propričaš”?
Nebojša Slijepčević: Postoje određene teme koje, ako si imalo socijalno osviješten i aktivno živiš na ovom prostoru, ne možeš izbjeći ili ostati ravnodušan, bez obzira na kojoj strani ti se srce nalazilo, lijevoj ili desnoj. Krećem od tema koje određuju moj, kao i naš kolektivni život, koje nas dotiču na nekoj društvenoj razini. Gdje god osjećam neku jaku emociju ili društvenu relevantnost, ja tu vidim potencijalnu temu za film. Primjerice, kad sam snimao svoj prvi dokumentarni film, Gangster te voli, u tom je periodu bio izrazito popularan reality show Big Brother. Tog ljeta, dok sam pisao scenariji za svoj film, u svakom kućanstvu, otprilike od Imotskog do Belog Manastira, vodile su se rasprave o romansi između jedne (udane) Hrvatice i jednog Srbina, koja se odvijala u reality showu. Na tragu toga osvjestio sam da prava tema filma Gangster te voli, koja nas se svih dotiče, treba biti potraga jedne žene, tako rečeno “krive nacionalnosti” ili “krive vjere”, za partnerom. To je jedna od bolnih točaka našeg društva i upravo se time vodim prilikom odabira priče. Nastojim se usmjeriti na ono što mene pogađa, kao i ljude oko mene.
► Čitajući iznova Dežulovićev tekst iz 2014. teško je oduprijeti se odzvanjanju ulomka u kojem apelira na činjenicu da se smrt Tome Buzova zapravo nikoga previše ne tiče, i da se zapravo malo tko tog događaja uopće sjeća. Drugim riječima Tomo Buzov nema svoju množinu… ( Nema ga u dovama za ubijene muslimane, jer jedini od putnika izvedenih one subote na stanici u Štrpcima nije bio musliman. Bio je Hrvat, Kaštelanin, ubili su ga četnici, ali ne pamte ga ni Hrvatska, ni njegov Kaštel Novi, jer je živio u Beogradu i jer je bio oficir JNA. Ne pamte ga ni Beograd, ni Srbija, iako je bio oficir i išao sinu u njihovu vojsku, ne pamte ga zato što je bio Hrvat, i zato što se suprostavio srpskom vojniku…) Što te kod priče o Tomislavu Buzovu potaknulo da ju ispričaš trideset godina kasnije?
Nebojša Slijepčević: Dežulovićev tekst bio je definitivno inspiracija, na neki način i dvostruka, prije svega jer me upoznao sa stravičnom i inspirativnom pričom o djelu Tome Buzova. Međutim ono što je glavno kod Dežulovićeva teksta jest njegova uspješna kontekstualizacija u sadašnjem vremenu – Što je Tomo Buzov danas? Tekst mi je drugim riječima pomogao da osvijestim aktualnost te priče u današnjem vremenu. S druge strane, film je drugačiji medij i od samog početka sam znao da ne radim adaptaciju novinarskog teksta. Tražio sam nešto drugo i misao koja se nametala ujedno je i rečenica koja se nalazi na spomen ploči Tome Buzova: 1 od 1000. Kad god se piše o toj priči naglašava se činjenica da je Tomo Buzov bio jedini u tom vlaku koji je istupio i reagirao, stoga se i meni, i producentima filma, prirodno nametnula ideja da radimo film o ljudima koji su šutjeli u tom vlaku. Tim više, gledano iz današnje perspektive, imam dojam da bismo svi mi u takvoj situaciji šutjeli, vjerojatno i ja sam. Mišljenja sam da bi s moje strane bilo izrazito nepošteno i licemjerno, a u krajnjem slučaju i kičasto, da sam Tomu Buzova stavio u prvi plan od samog početka filma i odlučio raditi neku vrstu spomeničke plastike. Iskreno, ja ne znam napisati priču o junaku, nikad nisam bio u koži takvog čovjeka, a posebno ne čovjeka koji je postao neka vrsta simbola u društvu. Tako smo ga odlučili tretirati i režijski. Znao sam da će gledatelji imati očekivanja, odnosno da će pristupiti filmu očekujući da je u fokusu čovjek koji je postao simbol tog događaja.
► Fokus filma kao što sam kažeš, nije junaštvo Tome Buzova već onaj dobri i ispravni čovjek, kojeg igra Goran Bogdan, čije je reakcija u takvom trenutku bila upravo onakva kakva bi vjerojatno bila reakcija svakoga od nas, da smo se zatekli na njegovom mjestu. Što te navelo odluci da kroz njegovu perspektivu “svjedoka” koji šuti, preneseš događaj i poigraš se s efektom iznevjerenog očekivanja?
Nebojša Slijepčević: Uzeo sam Gorana Bogdana koji ima taj herojski gard, kako bi uvjerio gledatelja namjernika da gleda ono što očekuje: “herojski film o ljudima većima od života”. Upravo sam se s tim očekivanjem odlučio poigrati te u drugoj polovici filma napraviti obrat. Ta odluka, u scenarističkom i režijskom smislu, jest ključna u filmu. Mi na neki način želimo gledatelja uvjeriti da gleda film o junaku i proizvesti kod njega ono neizbježno, odnosno identifikaciju s tim junakom, a zatim to očekivanje iznevjeriti i suočiti ga na neki način sa samim sobom, upravo kroz taj sitni dramaturški trik. Htio sam natjerati gledatelja da preispituje samog sebe, ne kako bih moralizirao ili s neke superiorne pozicije upirao prstom u gledateljevu reakciju, već zato što doista mislim da mi ne znamo kakvi smo do određenog prijelomnog trenutka u životu. Kako se nositi s tim teretom koji nam se svima, kad tad, u životu dogodi? Kako se nositi sa situacijom u kojoj sami sebe neugodno iznenadimo? Nadam se da je ovaj film ujedno i film o čovjeku koji je naučio nešto o sebi.
► S obzirom na činjenicu da si prije svega redatelj dokumentarnih filmova, jesi li od početka imao namjeru ovaj događaj prenijeti u igrani film? Jesu li prilikom realizacije filma postojale neke etičke dvojbe, možda ćešće prisutne u dokumentarizmu?
Nebojša Slijepčević: Ovaj je film od početka mišljen kao igrani film. Moja životna orijentacija zadnjih godina ide u smjeru igranog filma, iako sam dugo radio dokumentarce i stekao prepoznatljivost kroz dokumentarni film. Iz puno razloga mi je dokumentarizam postao stravično zahtjevan, na emotivnoj i psihičkoj razini, a ujedno i zbog etičke odgovornosti, koju rad na dokumentarnom filmom sa sobom nosi. S druge strane, danas je sve teže raditi dokumentarne filmove kakve bih ja doista htio “potpisati”. Sam čin snimanja je postao strašno banalan i dokumentarizam se strašno promijenio u posljednjih 10-15 godina. Uz svepriustnost mobitela i video formata nameće se spontano pitanje “Što je dokumentarni film i čemu on danas uopće služi?” Igrani film je za mene tako postao prirodna evolucija. Ne bilo kakav film, već promišljen film i konstruiran, poput ovog.
Što se tiče etičkih dvojbi, apsolutno ih je bilo. Govorimo o događaju koji se zapravo veoma svjež. Dogodio se prije trideset godina, što znači da su neki ljudi, koji su bili u tom vlaku, danas živi i zdravi i, što je najvažnije, gledat će film. Djeca i bračni pratneri ubijenih u tom događaju će gledati film. Sin Tome Buzova će gledati film. Prije nego li sam i jedno slovo stavio na papir obratio sam mu se i objasnio kako će neki glumac glumiti njegova oca, koji vjerojatno neće biti ni približno sličan onome kakav je njegov otac bio. Tražio sam ga za dopuštenje i sasvim sigurno ne bih napravio ovakav film da nisam dobio njegovo odobrenje. S obzirom na to da je u vlaku bilo jako puno ljudi iz Crne Gore, prilikom pisanja scenarija puno mi je značila pomoć i brojni savjeti crnogorskog dokumentariste Mladena Ivanovića.
Pročitao sam preko tisuću stranica transkripata ne bi li se probao približiti, na razini činjenica, ali i emocija, onome što su ljudi koji su se nalazili u tom vlaku proživljavali. Film jest fikcija, no sve dramske točke u filmu su izvučene iz tih transkripata i inspirirane su stvarnim ljudima. Počevši od toga da na početku filma Goran Bogdan spava u vlaku, upravo kao što je jedan od putnika koji je svjedočio na suđenju izjavio da je prespavao čitav događaj. Sve što se zbiva u filmu, netko je doista doživio. Svaka izgovorena rečenica u filmu je doista bila izgovorena prilikom tog događaja. Doista sam se trudio nikome tko je proživio taj događaj ne proizvesti dodatnu traumu i povrijediti ga prilikom gledanja filma.
► Možeš li malo detaljnije opisati proces razvoja scenarija?
Nebojša Slijepčević: Scenarij je nastao u dva drafta. Prvu verziju su pročitali producenti, zatim sam uveo neke izmjene i to je u principu bilo to. Jednom kad krenem, brzo tipkam. Puno mislim, kratko radim. Sjećam se da sam jedno ljeto proveo čitajući transkripte, a sam scenarij sam napisao u par dana. Međutim, idući bitan korak u procesu rada na filmu bio je rad s glumcima. U trenu kada su glumci ušli u proces, onda smo iznova prošli kroz cijeli scenarij, pogotovo s Goranom Bogdanom. Ono što su glumci donijeli jest suptilna, ali bitna promjena tona. Dok je na papiru scenarij bio agresivan, glasan, kakav zapravo i treba biti, nakon što su se pojavili sjajni glumci, sposobni puno toga implicirati, onda smo krenuli s rezanjem, odnosno s izbacivanjem suvišnih replika i reakcija (primjerice, tamo gdje u scenariju piše da viču, prilikom snimanja govore tiho). Tu se krije fino, suptilno nijansiranje koje u finalnoj verziji filma čini veliku razliku u odnosu na prvotnu verziju koja je postojala na papiru.
► Lice koje na neki način “nosi film” i na kojem počiva kamera, lice je Dragana (Gorana Bogdana), iako je naravno čitav glumački postav sjajno pogođen. Kako je izgledao odabir glumaca?
Nebojša Slijepčević: Od samog početka sam znao da će Goran Bogdan igrati glavnu ulogu. Drugim riječima, nisam se mogao saživjeti sa scenarijem dok nisam imao lice glavnog junaka. Ono što sam znao od samog početka jest da će veliki dio filma biti krupni plan glavnog junaka i da se u istom mora dogoditi njegov unutarnji slom. To je izrazito težak zadatak i vjerojatno vrhunac dobre glume: odglumiti neku unutarnju promjenu, bez tzv. telegrafiranja prema van. Bez korištenja rezova, potrebno je postići da se svojevrsno unutarnje umiranje kod lika dogodi pred očima gledatelja. Znao sam da je Bogdan glumac koji takvu promjenu može odigrati i vidio sam kako to radi u svojim prethodnim filmovima. S druge strane, on vjerojatno jest najveća zvijezda ovih prostora i međunarodno je prepoznatljivo lice u filmskoj industriji. Nevjerojatno sam sretan ulogom Silvija Mumelaša, koji me kupio od samog početka. Do tada sam imao priliku gledati ga u predstavama kazališta Trešnja, u kojima glumi Ježurku ježića, a u koje odlazim sa sinom. Oduševio me čim sam pogledao kratku probnu snimku za potrebe castinga. Odradio je fantastičan posao. Ono čega sam se najviše pribojavao jest bila odluka oko glumca koji će glumiti glavnog četnika u filmu. Znao sam da je to jako sklizak teren, u kojem nisam htio podleći stereotipima. Imamo jako puno hrvatskih filmova u kojima se pojavljuju četnici. Francuska producentica filma pojavila se s prijedlogom da neku ulogu odigra Alex Manenti. On govori izrazito tečno sve jezike ovih krajeva te se pokazao kao dar s neba, poput trećeg komadića puzzle. Četvrti je naravno Dragan Mićanović u ulozi Tome Buzova. Dragan ima strašno tešku ulogu – biti neprimjetan, a zapravo prisutan do kraja filma. Njegova je uloga ključna upravo jer izaziva osjećaj da nakon što pogledaš film, imaš potrebu ponovno ga pogledati od početka. Na neki si način kroz čitav film svjestan njegove prisutnosti, iako nikad u potpunosti, što je izrazito teško postići glumom. Istovremeno je njegova uloga izrazito velikodušna u ovom filmu. On je veliki glumac koji je dobrovoljno pristao otići u treći plan.
► Napetost raste od samog početka filma. Zašto si odlučio koncentrirati se na isključivo na događaj koji se odvijao u vlaku, odnosno napraviti film suspensa te ispričati priču u kratkometražnoj formi?
Nebojša Slijepčević: Od samog početka i prvih razgovora s producentom Danijelom Pekom, koji je ujedno bio inicijator ideje za snimanje filma, priču sam promišljao u kratkoj formi. Možda je u pitanju i redateljski ego, no imam dojam da snimiti snažan kratkometražni film, s jakom emocijom, predstavlja prije svega režijski izazov. Otprilike kao što je za književnika veliki izazov napisati dobru kratku priču. U slučaju Čovjeka koji nije mogao šutjeti nemam dojam da je u pitanju bilo “silovanje kratke forme”, odnosno ostavljanja dojma da je netko htio snimiti dugometražni film, no iz produkcijskih razloga nije uspio. Imali smo poprilično jasnu ideju da će čitava radnja filma biti smještena unutar vlaka, odnosno jednog vagona, koju smo postepeno radikalizirali do finalne verzije. Stvarna stanica u Štrpcima, gdje se vlak zaustavio, nalazi se upravo između dva tunela. Premda su prvi i zadnji kadar različiti u kadriranju, odlučio sam film započeti izlaskom vlaka iz jednog tunela i završiti ulaskom vlaka u novi tunel.…Između ta dva mraka cijeli život se promijenio i na neki način prošao. Izašao si iz mraka tunela i ulaziš u novi mrak, no taj novi mrak je u potpunosti različit od onog prvog. U tom smislu događaj ispričan u ovom kratkometražnom filmu funkcionira na razini dramaturške zagrade i vizualne metafore.
► Prije tri godine snimio si kratkometražni igrani film Banija, također inspiriran stvarnim činjenicama odnosno tužnim životom zaboravljenih ljudi u napuštenim selima Banije. Koji je po tvom mišljenju razlog znatno različite recepcije ovih dvaju filmova?
Nebojša Slijepčević: Nekoliko je razloga za to, a prvi je prije svega taj da je Banija slabiji film, u režijskom i scenarističkom smislu, ali i produkcijskom. U svim svojim komponentama riječ je o slabije promišljenom i nedovoljno dorađenom filmu. S jedne strane, to je najbolji film koji sam u tom trenu mogao napraviti, baš kao što je i ovaj. Čovjek čitavo vrijeme uči… Banija je u svakom smislu film skromniji u svojoj ambiciji. Da je taj film bio bolje režijski promišljen, a ne kao jedan vizualni eksperiment, i dalje smatram da ne bih imao doseg i uspjeh kakav je imao Čovjek koji nije mogao šutjeti. U pitanju je jedna crtica koja jest društveno relevantna, no nema taj univerzalni, svevremenski i geografski neodređen učinak na publiku.
► Kako si reagirao na napade s desničarskog spektra, posebno one vezane uz moguće dokidanje financiranja filmovima kao što je Čovjek koji nije mogao šutjeti?
Nebojša Slijepčević: Uopće me ne dodiruju takvi komentari prvenstveno jer se ne osjećam ugroženo od društvenog dijaloga, čak ni onda kada je grub, dok god postoji dijalog. Svi imamo pravo izraziti svoje mišljenje i to spada u neku ideju demokracije. S druge strane, činjenicu da se uopće priča o kratkometražnom filmu doživljavam uspjehom jer je upravo to cilj bavljenja umjetnošću – proizvesti neki društveni dijalog. Ne snimam filmove da bih stajao na setu u 5:30 ujutro…Naravno da se film neće svidjeti svima, netko će reći da nema nikakvu umjetničku vrijednost i imao apsolutno pravo to misliti. Hrvatski porezni obveznici su to platili pa imaju pravo reći svoje mišljenje pa čak i onda kada je negativno. Živimo u vremenu medijskog kaosa, kada svaki komentar anonimnog čitatelja ispod teksta dobiva otprilike tretman ravan naslovnici, no ne vidim zašto bih se s takvim komentarima trebao identificirati.
► Naveo si kako imaš osjećaj da si pomalo iscrpio entuzijazam prema dokumentarnom filmu. Jesi li ovim filmom to i potvrdio i namjeravaš li nastaviti baviti se igranim filmom?
Nebojša Slijepčević: Siguran sam da ću nastaviti raditi na dugometražnom igranom filmu, odnosno već radim na razvoju jednog. Istovremeno imam ideje i za dokumentarne filmove. Koliko će u mom životu biti mjesta i vremena za sve, to ne znam. Na neki način, kad sam snimao dokumentarne filmove, snimao sam ih s namjerom da izbivam iz Zagreba, što je puno lakše kad imaš manje poslovnih i privatnih veza koje te vežu uz određen prostor. Danas su stvari vidno drugačije. Definitivno ne mogu više otići negdje na nekoliko mjeseci, a onda se neminovno postavlja pitanje kakav film mogu napraviti.
► Film je u posljednjih nekoliko mjeseci osvojio niz nagrada i nominacija, no naravno ona najimpresivnija ostaje Zlatna Palma s Filmskog festivala u Cannesu. Gledano s odmakom od nekoliko mjeseci koje su najveće vrijednosti ove nagrade? Što ova nagrada predstavlja tebi kao autoru za nastavak filmske karijere?
Nebojša Slijepčević: Mogao bih jako dugo nabrajati. Dogodilo se nešto ravno čudu, odnosno da kratkometražni hrvatski film završi na naslovnicama svih hrvatskih novina. Kada razmislimo koliko je film značio društvu 60-ih i 70-ih godina, teško je uopće uspostaviti poveznicu s današnjim vremenom i ne postaviti si pitanje: Što mi uopće danas radimo i jesmo li kopije kopija nekih pravih redatelja? No, onda se dogodi ovako nešto, ovakav uspjeh pa shvatiš da možda doista ima smisla sve što radimo. Mislim da u takvom razmišljanju nisam jedini. Dobio sam nevjerojatno puno ljubavi i osjetio neku kolektivnu sreću, ne samo usmjerenu prema meni, već prema tom uspjehu. Jako puno ljudi se veselilo Zlatnoj palmi vjerojatno i jer su osvijestili da je takav uspjeh doista moguć i da film doista nešto znači u društvu. Kao da je na kolektivnoj razini isplivala svijest da se ne bavimo nekom uzaludnom profesijom, već doista ima smisla ono što radimo. Drugo što mi je izuzetno važno jest da je ovaj film potaknuo mnoge na razgovor o Tomi Buzovu i da je ušao u kolektivnu svijest. Ne samo da smo dobili filmsku nagradu, nego smo uspjeli izaći iz isključivo filmskih okvira i napraviti film kojim ćemo ući u kolektivnu svijest, što na posljetku ne smatram da ima veze s filmom, već s pričom o tom velikom činu.
Neću skrivati koliko mi ova nagrada znači i na profesionalnoj i osobnoj razini. Nakon ovakvog uspjeha neminovno imaš dojam kao da je sve lako. Koliko god nagrada prije svega djelovala kao vanjsko priznanje, ona u meni izaziva osjećaj da ne moram više ništa dokazivati…Mi smo na neki način društvene životinje i ovo je društvena igra u kojoj moraš igrati na određen način. Sad mi je tek porastao apetit za snimanje dugometražnog filma te mi ova nagrada svakako olakšava put prema tome. Drugim riječima, ja sam trenutno ona osoba koja kad uđe u prostoriju filmaši s njom doista žele razgovarati, dok me prije par mjeseci, metaforički rečeno, vjerojatno ne bi ni pustili u tu prostoriju. To je naposljetku ono što svaki filmaš želi: ne nagradu, već da te u trenutku kada odlučiš snimati film netko ozbiljno posluša i omogući realizaciju istog. Bez količine sredstava koju su moji producenti uspjeli skupiti i iznimno velike količine energije koju je čitava ekipa uložila u naš film, vjerujem da ni Steven Spielberg ne bi postigao ovakav uspjeh. Film je skupa igra u kojoj ti puno ljudi mora pomoći.
Zahvaljujemo Nebojši na ustupljenim vizualnim materijalima
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
