U nastavku Vizulturine serije o urbanizmu, izgradnji i razvoju Zagreba razgovaramo s prof.dr.sc. Ivanom Mlinarom s Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ivan Mlinar je znanstveni savjetnik i ovlašteni arhitekt i urbanist te autor i koautor niza članaka, udžbenika, knjiga, izložbi, studija, arhitektonskih projekata i urbanističkih planova. Autor je i recentnije objavljene knjige Remetinečki gaj – Početak sustavne urbanizacije novozagrebačkog područja. Među njegovim realizacijama obimom i složenošću izdvaja se stambeno naselje Novi Jelkovec, danas najmlađi zagrebački kvart.
*Ivan Mlinar
► Jedan ste od autora urbanističkog rješenja najmlađeg zagrebačkog kvarta, Novog Jelkovca, definiranog javnim natječajem 2003. godine. Prve zgrade u naselju useljene su 2009. Danas, s odmakom i višegodišnjim životom naselja, biste li što mijenjali u tom planu? Što vidite kao najveće prednosti, a što slabosti tog naselja?
Ivan Mlinar: Urbanističko-arhitektonski koncept, rješenje i detaljni plan uređenja Novog Jelkovca optimum je definiran Privremenim pravilnikom za Program društveno poticane stanogradnje, programom natječaja, prostornim kontekstom, Generalnim urbanističkim planom Sesveta iz 2003. i rokovima od raspisa natječaja 8.5.2003. do odluke o donošenju detaljnog plana uređenja 27.11.2003. To je ukupno bilo samo 204 dana za urbanističko-arhitektonski natječaj, detaljni plan uređenja, te sve glavne projekte zgrada i sreća da smo kolege Sanja Gašparović, Darija Maletić Mirko, Nataša Martinčić, Marija Premužić, Krunoslav Šmit i ja bili mladi i nadobudni, jer nisam siguran da bi opet pristali na takav stampedo.
*Novi Jelkovec / foto: Katarina Zlatec
Možda je tadašnje Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo moglo i prije samog kraja mandata tadašnje Vlade raspisati odvojeno dva tako opsežna urbanističko-arhitektonska natječaja za zagrebačka stambena naselja Špansko-Oranice i Sopnicu-Jelkovec odnosno Novi Jelkovec i osigurati više vremena natjecateljima za natječaje i nagrađenim autorima za izradu plana i usporednu izradu projekata za ukupno 4319 stanova, ali ispalo je kao što obično ispadne s urbanističko-arhitektonskim i arhitektonskim natječajima. Ne bi me čudilo da su tako značajni urbanističko-arhitektonski natječaji bili namjerno tempirani pred izbore iz oportunih političkih razloga. Uglavnom, nakon rezultata izbora za zastupnike u Hrvatski sabor 23.11.2003. i promjene vladajuće garniture, gradnja naselja Špansko-Oranice započeta je 2004., a gradnja skoro duplo većeg Novog Jelkovca započeta je tek 2007., odnosno formalno 9.10.2006. U međuvremenu je Grad Zagreb odnosno Zagrebački holding otkupio projektnu dokumentaciju Novog Jelkovca od tada Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, odnosno kompenzirao je projektnu dokumentaciju s osamdesetak stanova u naselju, jer nije htio u postupku ishođenja građevinskih dozvola prenijeti vlasništvo nad zemljištem na Republiku Hrvatsku. Zatim se uz Novi Jelkovec spominje Zagrebački model stanogradnje, koji nažalost do danas nisam uspio pronaći i pročitati, a baš me zanima.
I tako smo mi imali 204 dana za natječaj, plan i projekte, a onda se lagano pričekalo koje četiri godine s početkom gradnje Novog Jelkovca.
Danas, kao i 2003., zadovoljan sam konceptom, rješenjem i detaljnim planom uređenja Novog Jelkovca, a mijenjao bi uglavnom ono što mi se i tada činilo problematično, a bilo je definirano Privremenim pravilnikom za Program društveno poticane stanogradnje, programom natječaja i Generalnim urbanističkim planom Sesveta iz 2003. i povezano s koordinacijom plana i projekata. Primjerice, da visina zgrada nije bila ograničena na šest katova, smanjio bi odnosno povećao katnost pojedinih zgrada zbog ujednačenije raspodijele stanova u četiri podcjeline naselja i detaljnije bi definirao i koordinirao oblikovanje zgrada i javnih površina.
*Novi Jelkovec
Novi Jelkovec koncipiran je u četiri prepoznatljive podcjeline koje su i potencijalni modeli za postupnu urbanizaciju područja južnih Sesveta između željezničke pruge i Slavonske avenije, te Ulice Ljudevita Posavskog i Zagrebačke obilaznice, a to je, uz niz javnih zgrada i sadržaja, doprinos naselja tom području i prednost u odnosu na ostala okolna naselja. Daljnje promišljanje okolnog prostora, kada ga je bilo, slijedilo je logiku podcjelina Novog Jelkovca, a to se lijepo vidi u prvonagrađenom radu Studija x3m:arhitektura+urbanizam na urbanističko-arhitektonskom natječaju za stambeno naselje Sopnica jug iz 2007. koje nažalost nije izgrađeno. Zapušteno i neprimjereno izgrađeno i korišteno okolno područje južnih Sesveta potencira izdvojenost Novog Jelkovca, koja je danas i najveća slabost naselja.
► Na izbor lokacije naselja Novi Jelkovec presudno je utjecala vlasnička struktura dovoljno velike parcele koja je omogućila lakšu realizaciju, naime naselje je izgrađeno na zaokruženoj parceli nekadašnje farme svinja. S urbanističkog stajališta, koliko je bilo dobro ili loše graditi stambeno naselje na izoliranoj lokaciji usred gospodarske zone? Novo naselje na tako odabranoj lokaciji nije se bitnije odrazilo na same Sesvete. Kako to komentirate?
Ivan Mlinar: Odluka o gradnji stambenog naselja na gradskoj parceli bivše svinjogojske farme Sljeme u južnim Sesvetama pragmatično je povezala vlasništvo nad velikom gradskom parcelom i Program društveno poticane stanogradnje koji se od 2001. do tada bavio uglavnom pojedinačnim stambenim zgradama.
*Lokacija za Novi Jelkovec, 2003. / foto: Ivan Mlinar
Prostorni potencijal zapuštenog industrijsko-poljoprivrednog područja južnih Sesveta na kojem je izgrađen Novi Jelkovec, ni tada, ni sada nije niti približno prepoznat i iskorišten, a urbanistička preobrazba neprimjereno korištenog područja je proces koji jednom treba započeti. Što je područje veće, proces preobrazbe duže traje, a dobro dođe i jasna vizija razvoja prostora koju treba provesti i kroz dokumente prostornog uređenja. Spomenuto područje južnih Sesveta veće je primjerice i od Trnja, a preobrazba Trnja započeta je još u 19. stoljeću, intenzivarala se sredinom 20. stoljeća, i još uvijek traje u 21. stoljeću. Zanimljivo je da su Trnje i Novi Jelkovec povezani planiranom produženom Ulicom grada Vukovara, a vjerojatno će se i preobrazba južnih Sesveta odvijati podjednakom brzinom kao i preobrazba Trnja.
Usput, nakon raspisa urbanističko-arhitektonskog natječaja za buduće naselje Novi Jelkovec u svibnju 2003. obišao sam lokaciju i tamo više nije bilo niti svinja, niti farme, ali sreo sam jednog od čuvara s kojim sam popričao. Čuvar je mene pitao što ja tu radim i ja sam mu objasnio, a onda se on raspričao, pa sam saznao da je dugo radio na farmi kao osjemenjivač rasplodnih krmača. Komentirao sam da nije mogao gore proći, a on je rekao da je mogao raditi i s nerastima na prikupljanju materijala za osjemenjivanje. Čuvar se na kraju razgovora čudio kome je palo na pamet tu graditi skoro 3000 stanova, a ja sam, nakon njegove priče, zaključio da je sve pitanje vizije i percepcije.
► Koliko ste bili zadovoljni programom na temelju kojega je nastao projekt naselja Novi Jelkovec? Život kvarta pokazao je da su javne zgrade potkapacitirane, konkretno osnovna škola.
Ivan Mlinar: Program urbanističko-arhitektonskog natječaja za Novi Jelkovec bio je korektno raspisan s obzirom na opseg, složenost i pretpostavljam kratak rok pripreme, ali imao je određene nedostatke, posebno u urbanističkom dijelu, koji su utjecali i na pojedine natječajne radove. Usput, urbanističko-arhitektonskih natječaja za stambena naselja nije bilo od 1980-ih i trebalo se i ne samo u natječajnom programu prilagoditi novim okolnostima i standardima stanovanja. Srećom, većina arhitekata koji sudjeluju na urbanističko-arhitektonskim natječajima u Hrvatskoj razvila je vještinu izvlačenja maksimuma iz koji put rudimentarnih natječajnih programa, ali kad se na natječaju dogodi nekompetentan, površan ili pristran ocjenjivački sud, onda jednostavno nije pametno i važno sudjelovati. Uvidom u natječajne radove na urbanističko-arhitektonskom natječaju za Novi Jelkovec provedenom 2003. može se zaključiti da je većina natjecatelja uspjela riješila zamke i probleme u programu natječaja i da je ocjenjivački sud bio kompetentan, koncentriran i nepristran u vrednovanju radova.
*Karta s imenima arhitekata i arhitektica svih zgrada u naselju Novi Jelkovec, nastala u sklopu programa “Novi kvartovi” projekta Ars Publicae
Spomenuo bih i Privremeni pravilnik za Program društveno poticane stanogradnje, koji je utjecao na urbanističko-arhitektonsko rješenje Novog Jelkovca, a imao je svoje nedostatke, pa je zato i objavljen 2004. dorađeni Pravilnik minimalnih tehničkih uvjeta za projektiranje i gradnju stanova iz programa društveno poticane stanogradnje, koji je opet ispravljen 2006. i izmijenjen 2011. I tako se, malo po malo taj pravilnik dorađivao.
Javne zgrade u Novom Jelkovcu koncipirane su natječajnim urbanističko-arhitektonskim rješenjem, a dimenzionirane su i kapacitirane prema Generalnom urbanističkom planu Sesveta iz 2003. Nedostatak javnih zgrada i sadržaja na području južnih Sesveta koje je, kao što sam spomenuo, veće od Trnja, usmjerava brojne stanovnike tog područja prema javnim zgradama i sadržajima u Novom Jelkovcu i to je razlog današnjeg preopterećenja javnih sadržaja, pa tako i Osnovne škole Jelkovec koja ima kapacitet 600 učenika, a upisano ih je 1200.
► Zanimljivost Novog Jelkovca je i njegova medijska stigmatizacija u prvim godinama postojanja, a koja je ponajviše uvjetovana nearhitektonskim razlozima, odnosno potpuno pogrešnom i nerazumljivom odlukom Grada da sve socijalne stanove/slučajeve grupira u jednoj zgradi, umjesto npr. disperzira po naselju. S druge strane, medijska slika naselja koja je plasirana najčešće je posredovala prvu, najzapadniju, zgradu u naselju, tzv. Benetonku ili Kanarinku, tako nazvanu zbog šarane fasade, a koja po svojim karakteristikama bitno odudara od ostatka naselja. Naime, ta zgrada je arhitektonski najosporavaniji dio naselja i za mnoge potpuni promašaj, kako urbanistički, tako i arhitektonski, pa i krajobrazno s obzirom na izuzetno loše rješenje središnjeg platoa koji funkcionira kao glavni trg za kvart. Kao izuzetno loše rješenje posebno se pritom ističe i sama zgrada kulturnog centra, koja se nadovezuje na Benetonku unutar platoa, i koja uopće ne komunicira s okolinom, a mogla bi biti i školski primjer arhitektonske katastrofe. Kako to komentirate? Koliko su programska ograničenja, a koliko autorske odluke odgovorne na takvo rješenje?
Ivan Mlinar: Stanove podijeljene socijalno osjetljivim skupinama građana u Novom Jelkovcu moglo se i malo suptilnije dijeliti i disperzirati po naselju, ali nije. Arhitekti s tim nisu imali veze, a medijska stigmatizacija Novog Jelkovca logična je posljedica eksponiranja preko 900 socijalnih stanova, koja je rezultirala smanjenom prodajom ostalih stanova, iako su tada imali povoljniju cijenu od prosječne cijene novog stana u Zagrebu. Često su me preko prijatelja i poznanika kontaktirali potencijalni kupci s pitanjima o naselju, zgradama i stanovima, ali najčešće su pitali da li je na određenom ulazu ili katu koji socijalni stan, a ja to stvarno nisam znao. Obično bi na kraju razgovora potencijalni kupci konstatirali da nisu sigurni žele li platiti stan, recimo 80.000 eura bez kamata, dok njihovi potencijalni susjedi u socijalnim stanovima očekuju da im netko drugi održava stan i stubište, te plaća režije. I samo moraju paziti da slučajno ne prestanu biti socijalni slučajevi, jer bi onda i oni morali skupiti novce za stan ili iseliti. Svašta ljudima pada na pamet prije kupnje stana. Socijalnih stanova najviše ima u Benetonki, a zašto je to baš tako može se saznati od onog tko ih je dijelio.
*Detalj zgrade kulturnog centra u Novom Jelkovcu / foto: Katarina Zlatec
U razradi središnjeg platoa Benetonke i kulturnog centra nisam sudjelovao, a mišljenja arhitekata, stanovnika i korisnika o pojedinim realizacijama koji put se razmimoilaze, a koji put i ne. Uvijek je važno da arhitekti izvuku optimum iz programa i akceptiraju potrebe i mišljenje stanovnika i korisnika, pa koji put treba stvari doraditi ili popraviti, ako je to moguće. Vjerojatno su se autori platoa i Benetonke potrudili oko projekta, ali ako se forsiraju projekti na brzinu, onda se ponekad može dogoditi da arhitekti daju i svoj minimum.
► Novi Jelkovec je ujedno naselje koje je označilo znatni iskorak svoga vremena po pitanju autorske arhitekture stambenih zgrada u Zagrebu. Koje bi zgrade u naselju izdvojili i zašto?
Ivan Mlinar: Program društveno poticane stanogradnje u Hrvatskoj bio je od 2001. prilika za afirmaciju mlađih arhitekata na arhitektonskim natječajima i realizaciju niza stambenih zgrada i nažalost samo dva spomenuta zagrebačka stambena naselja, jer, uz Špansko-Oranice, Novi Jelkovec je planiran i projektiran isključivo prema POS-u, a tek kasnije je prezentiran kao Zagrebački model stanogradnje. U okviru POS-a izdvojio bi stambene zgrade u Đakovu (Robert Jonatan Loher, Petar Mišković i Branimir Rajčić), Krapinskim Toplicama (Iva Letilović i Morana Vlahović), Delnicama (Vladimir Kasun i Ivica Plavec), Krapini (Siniša Justić), Vrgorcu (Marija Burmas i Ivo-Lola Petrića) i Zagrebu u Španskom (Goran Rako i Nataša Jakšić), a u Novom Jelkovcu najistočniju stambenu zgradu (Luka Kincl i Nikša Ninić) zbog suptilne jednostavnosti i jasnog prenošenja osnovne ideje urbanističko-arhitektonskog koncepta naselja.
*Najistočnija stambena zgrada u Novom Jelkovcu / foto: Ivan Mlinar
► Prošlo je gotovo deset godina od useljenja prvih zgrada u Novom Jelkovcu. Prvu direktnu autobusnu liniju s centrom grada naselje je dobilo tek pet godina nakon useljenja, a neke javne zgrade – kulturni centar, tržnica itd. – do danas nisu završeni niti se planiraju u dogledno vrijeme. Kako to komentirate?
Ivan Mlinar: Očekivano, jer u Zagrebu je to ustaljena praksa i tek kad se osigura kritična masa nezadovoljnih stanovnika, pojavi se spasitelj s rješenjem, pa su tako stanovnici Novog Jelkovca sada povezani autobusnim linijama ZET-a s Glavnim kolodvorom (281), Dupcem (279) i Sesvetama (282). Prometnoj povezanosti cijelog područja južnih Sesveta doprinijeli su i nadvožnjaci na križanju Slavonske avenije i Ulice Ljudevita Posavskog izgrađeni 2009. Još samo da se produži Ulica grada Vukovara do Novog Jelkovca, pa se možda neko sjeti da bi mogao i polako tramvajem do centra.
*Saša Šimpraga: akcija “Premijera”, Novi Jelkovec, 2014. Formiranjem reda ispred nedovršene zgrade kulturnog centra skrenuta je pažnja na potrebu njegova dovršenja / foto: Katarina Zlatec
Javne zgrade u zagrebačkim naseljima obično su građene i desetak godina nakon stambenih zgrada, a u Novom Jelkovcu ih je već izgrađen priličan broj planiran detaljnim planom uređenja iz 2003. Izgrađena su dva dječja vrtića od kojih jedan kao prvi s bazenom u Hrvatskoj, osnovna škola, srednja škola, sportska i bazenska dvorana, sportsko igralište s tribinama, knjižnica i ambulanta, pa kad se uredi i otvori izgrađeni kulturni centar i još izgrade tržnica i crkva, sve se na kraju može ukrasiti s par prigodnih fontana.
► Svaki prostor ima svoj kapacitet. Autor ste knjige o novozagrebačkom naselju Remetinec gdje je došlo do znatne izgradnje na postojeću javnu infrastrukturu koja nije predviđena za toliki kapacitet. Konkretno, navodite, da je uz rubove Remetinečkog gaja izgrađeno niz stambenih zgrada koje urbanističkim postavom i arhitektonskim oblikovanjem nisu dio Remetinečkog gaja, ali ga prostorno i sadržajno opterećuju. Nadalje, Trg Narodne zaštite prenamijenjen je u parkiralište, zbog čega više nema oblikovnu i funkcionalnu ulogu okupljališta stanovnika i posjetitelja Remetinečkog gaja koje je bilo ishodište današnjeg Novog Zagreba. Slična situacija, u još većem mjerilu, dogodila se izgradnjom stambenog naselja Pavlenski put koje „sjeda“ na infrastrukturu naselja Špansko-Oranice. Kako komentirate takve prakse gradogradnje koje ide prema eksploataciji, a ne stvaranju novih javnih prostora/dobara kao sastavnog dijela one izgradnje koja nosi razvojni predznak?
Ivan Mlinar: Zvučat će nevjerojatno za Zagreb, ali na Trgu Narodne zaštite u Remetinečkom gaju nastradala je čak i jedna fontana koju su zatrpali onako usput, da ne narušava oblikovno i funkcionalno ozračje parkirališta na trgu.
Nažalost, urbanizam u Hrvatskoj sveo se na parametre u planovima, ali kroz njih je u ovom slučaju jednostavno objasniti problem kapaciteta prostora. Za naselja s kolektivnim stanovanjem u stambenim zgradama i tornjevima optimalna gustoća stanovanja iznosi oko 250 stanovnika po hektaru. Planirana gustoća stanovanja u novozagrebačkim naseljima građenim u 20. stoljeću iznosila je 264 stanovnika po hektaru, u Špansko-Oranicama gustoća stanovanja je 254, a u Novom Jelkovcu 246 stanovnika po hektaru.
*Knjiga “Remetinečki gaj – Početak sustavne urbanizacije novozagrebačkog područja” Ivana Mlinara
Gustoća stanovanja na Pavlenskom putu je 943 stanovnik po hektaru, a javnih zgrada ili sadržaja nema ni u tragovima i zato je Pavlenski put prostorni parazit koji opterećuje i iscrpljuje ne samo Špansko-Oranice. Arhitektura stambenih zgrada Pavlenskog puta je dobra, ali mislim da je to danas slaba utjeha stanovnicima. Autori stambenih zgrada na Pavlenskom putu (Zoran Boševski, Boris Fiolić i Nikola Škarić) uspjeli su koeficijent iskoristivosti smanjiti s dozvoljenih 3,5 na 2,76, ali zanimljivo bi bilo istražiti rast tih koeficijenata u prostorno planskoj dokumentaciji.
Usput, jasno mi je da investitori žele zaraditi na stanogradnji za svoje praunuke ili dodatnu opremu SUV-a, ili agenti za nekretnine svojih 2% od cijene stana za par telefonskih poziva i sastanka, ali mi nije jasno da su kupci stanova toliko nezainteresirani da ne vide očito ili da se ne konzultiraju sa neovisnim arhitektom prije nego podignu kredit u nekoj stranoj valuti ili isplate 100.000 eura obiteljske ušteđevine za pogled kroz prozor susjedu u tanjur.
*Špansko-Oranice i Pavlenski put / ustupio: Nikola Škarić
► Opća je ocjena da je naselje Lanište primjer neuspjeha i propasti urbanističke regulacije u Zagrebu i istovremeno vrlo precizna slika društvenih okolnosti vremena u kojem je nastalo. Primjerice, osim nekoliko manjih dječjih igrališta, Lanište nema javni park. Upravo ta (ne)kvaliteta javnog prostora i urbanističko rješenje bez javne infrastrukture bitno razlikuje to naselje od ranije planski izgrađenih dijelova Novog Zagreba. I sam slučaj izgradnje Arene Zagreb pratila je kontraverza kada je natječaj bio raspisan na sasvim drugoj lokaciji od one na kojoj je u konačnici izgrađena i po sasvim drugom projektu od onoga koji je na natječaju odabran. Već samo potonji slučaj ukazuje na izostanak stručnosti i sustava, odnosno da gradogradnju uvjetuju proizvoljne odluke, a ne znanstvena analiza. Kako bi vi okarakterizirali to naselje na jugozapadnom rubu Zagreba? Kako bi trebao i mogao, u danim okolnostima, izgledati jedan od najvažnijih ulaz u grad?
Ivan Mlinar: Lanište se dogodilo, kao i Jaruščica, Arena Zagreb i Arena Centar i sretni su oni koji ne vide problem ili oni kojima se isplatilo, a ostali mogu samo jedni drugima ponavljati ono očito. U Zagrebu je 1995. stavljeno van snage 56 od 57 provedbenih urbanističkih planova, pa je nakon eskalacije bespravne gradnje i kontaminacije prostora na razini države 2011. donesen Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, ali i većina izgrađenog sa svim dozvolama dosegla je jedva urbanističko-arhitektonski minimum. Zagreb ima urbaniste koji znaju i žele promišljati i planirati grad, njegove ulaze i poteze, područja i naselja, ulice i parkove, zgrade i kuće, ali to nije jednostavno u netransparentnom ozračju neprosvijećenog apsolutizma na više razina.
*Lanište / foto: Goran Kerić
► U Zagrebu je od početka stoljeća izgrađeno nekoliko novih, cjelovito projektiranih naselja. Koliko su se ta nova naselja oslanjala ili približila ranijim dosezima u urbanizmu s jedne strane, a koliko suvremenim progresivnim tendencijama u gradogradnji? Koje su osnovne razlike? Kako vi vidite da bi trebala izgledati nova naselja u odnosu na aktualne prakse? Gdje ima najviše mjesta i potrebe za poboljšanjima? Možete li to objasniti na primjerima u gradu?
Ivan Mlinar: Od 2003. je u Zagrebu provedeno 10 natječaja za stambena naselja, ali izgrađeno ih je samo tri i ona su slijedila dosege zagrebačkog urbanizma i stanogradnje, te suvremenog standarda stanovanja. Stambeno naselje Špansko-Oranice je kolega Zoran Hebar rutinerski odradio na tragu zagrebačkih naselja iz 1980-ih rađenih u Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Vrbani III su poželjno mjesto stanovanja na izvrsnoj lokaciji uz jarunsko jezero, a djeluju kao suvremena reinterpretacija trešnjevačkog Naselja Istrana i invalida iz 1930. koja bi bila i kvalitetnije izgrađena i uređena da autor Tihomir Jukić nije isključen iz detaljne razrade nakon izrade urbanističkog plana uređenja.
*Vremeplov zagrebačkog urbanizma i stanogradnje / Ivan Mlinar
Novi Jelkovec je u natječajnom radu bio podijeljen na četiri podcjeline nazvane Megastruktura, Prsti, Park-šuma i Elipsa, a meni su te podcjeline od početka djelovale kao mala škola i vremeplov zagrebačkog urbanizma i stanogradnje. Megastruktura je zapravo reinterpretirani donjogradski blok građen u Zagrebu od 19. stoljeća, Prsti su reinterpretirana zagrebačka stambena susjedstva iz 1950-ih, Park-šuma je reinterpretacija novozagrebačkih susjedstava stambenih tornjeva iz 1960-ih, a Elipsa je reinterpretacija zagrebačkih stambenih naselja iz 1970-ih. Suvremeni svjetski primjeri i standardi stanovanja kontekstualno su filtrirani i ugrađeni u spomenute podcjeline Novog Jelkovca i na taj način je izbjegnuta zamka nekritičkog dekontekstualnog apliciranja suvremenih svjetskih primjera u koju često upadaju mlađi, ali i neki ugledni stariji kolege na našim urbanističko-arhitektonskim i arhitektonskim natječajima. Nezgodno je kad ocjenjivački sud to uopće ne primijeti.
Za gradnju suvremenih stambenih naselja potrebna je politička, gospodarska i stručna stabilnost, potencijal, vizija i program i eto problema, jer još malo i nećemo više biti sigurni tko bi i za koga gradio stambena naselja s obzirom na demografske i migracijske tendencije i brojne loše stanove koji plutaju na zagrebačkom tržištu nekretnina. Prvo bi trebalo detaljno i sveobuhvatno analizirati provedene programe stanogradnje i zatim pripremiti primjeren i održiv program stanogradnje u skladu s našim mogućnostima, potrebama i suvremenim standardima stanovanja.
► Zagreb ima dvije potkove: onu donjogradsku koja je dovršena i onu novozagrebačku koja je tek urbanistički naznačena, ali nikad do kraja ostvarena. Donjogradska Zelena potkova ujedno je i općepoznata činjenica i važan dio identiteta Zagreba, dok novozagrebačka Plava potkova nije, i to upravo zbog toga što – iako fizički u prostoru postoji – nikad nije krajobrazno dovršena. Kako gledate na taj slijed postojećih i budućih javnih parkova, odnosno na to da se potkova konačno dovrši?
Ivan Mlinar: Zagreb ima tradiciju nedovršenih reprezentativnih gradskih poteza i područja, a ilustrativni primjeri su Ulice grada Vukovara i središnja gradska os koja povezuje stari i Novi Zagreb, te dovršenu Zelenu i naznačenu Plavu potkovu koja se možda jednom i uredi kao sustav parkova, nadam se bez nastavka banalne stambene gradnje na njoj u međuvremenu. Ipak, važniji urbanistički problemi Novog Zagreba su zaboravljeni centar koji je rubno kontaminiran recentnom konfekcijskom gradnjom uz Središće, hibernirajući Zagrebački velesajam, napuštena Sveučilišna bolnica u Blatu, nesnosno Odlagalište otpada u Jakuševcu i nagurana Arena Zagreb i Arena Centar.
*Ograđeni Zagrebački velesajam / foto: Ivan Mlinar
► Spomenuti centar Novog Zagreba je s jedne strane nedovršen, a s druge se zapravo radi o prometnom raskrižju koje ne generira, odnosno sad ne nudi naglašenije kvalitete socijalnog prostora. Primjerice, zgrada MSU-a ne komunicira s okolinom tj. ne može joj se prići sa svih strana; Avenue Mall je prostor usmjeren na interijer; Velesajam koji jedva preživljava je i dalje ograđeni prostor; nova izgradnja koja se događa u zoni ne stvara javne prostore itd. Na koji način kroz urbanizam i arhitekturu poticati socijalnu interakciju na tome važnom punktu za Zagreb koji zapravo tek treba od frekventnog prometnog križanja postati centar južnog dijela grada?
Ivan Mlinar: Centar Novog Zagreba planiran je 1962. Idejnim urbanističkim rješenjem južnog Zagreba između Zagrebačkog velesajma i naselja Središće, a svi oni koji su godinama pričali o spavaonici preko Save mogu pogledati što i kako je bilo planirano tada i zatim. Poznati nizozemski arhitekt Jakob Bakema ponudio je 1965. rješenje centra Novoga Zagreba, koji je obuhvaćen i nizom natječaja 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih, ali parcijalno su izgrađene samo zgrada INA trgovine 1989., Muzej suvremene umjetnosti 2009. i na nesreću stambene zgrade uz Središće 2000-ih i Centar Bundek 2012. I tako je centar Novog Zagreba jedva započet, a dio prostora je promišljeno i neprimjereno već potrošen. Danas su povremeni cirkusi, luna parkovi i kojekakvi vašari ionako većini krajnji domet socijalne interakcije, te vizije i percepcije ne samo centra Novog Zagreba. Možda i bolje, jer tko zna što bi se tamo dogodilo kada bi bilo dovoljno sredstava za takav zahvat.
► U tijeku je izgradnja novog naselja Podbrežje, neposredno s južne strane Plave potkove. Kako ocjenjujete plan po kojem se gradi?
Ivan Mlinar: Podbrežje mi je bilo zanimljivo još i prije urbanističko-arhitektonskog natječaja raspisanog 2006., jer smo na Arhitektonskom fakultetu istraživali tu novozagrebačku lokaciju u sklopu vježbovnih kolegija, ali na natječaju nisam sudjelovao. Vjerojatno je slučajnost da su neki pozvani autori i dio suautora u oba tima dobitnika dvije jednakovrijedne prve nagrade bili bivši suradnici predsjednika ocjenjivačkog suda. Znakovito je bilo i otvorenje izložbe natječajnih radova i javna rasprava dan nakon Dana mrtvih, a poziv je bio objavljen čak tri dana ranije. Bio je to zanimljiv natječaj u skladu s duhom mjesta, ljudi i vremena. Sreća da su urbanističkim planom uređenja bivši suradnici zajedno razrađivali bolji od dva prvonagrađena rada.
*Podbrežje u izgradnji, 2017. / foto: Katarina Zlatec
► Između ostalih i Društvo arhitekata Zagreba, Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata i niz relevantnih stručnjaka stalo je u obranu parka na Savici, dok su gradske stručne službe servisirale pokušaj Grada i Crkve da se park devastira. Gdje je odgovornost gradske urbanističke struke koja, ne samo u ovom slučaju, podržava nerazumne i izrazito štetne poteze, a istovremeno potpuno negira javni interes? I što mislite o novoj lokaciji za vjerski stambeno-poslovni objekt (crkvu) koju Grad sad predlaže na lokaciji za koju je odavno definirana sportsko-rekreacijska namjena ali i odavno proveden javni natječaj za uređenje tj. proširenje sportskih sadržaja? Crkva se tamo ne može graditi bez izmjena GUP-a. Ne bi li crkvu trebalo graditi tamo gdje to GUP dopušta, a ne ići u promjene GUP-a i poništavanje pozitivnih planova za taj prostor čime se i opet nanosi šteta Zagrebu?
Ivan Mlinar: Obrana parka na Savici logična je reakcija stanovnika i stručnjaka na nametanje u prostoru, a gradske stručne službe samo odrađuju svoj posao. Upoznao sam kompetentne stručnjake u Gradu, ali kadrovi, ideje i projekti koji se guraju koji put su stvarno tragikomični. S crkvom je isti slučaj.
► Kada govorimo o parkovima koji su i predmet vašeg profesionalnog interesa, naselje Vrbani III, useljeno iste 2009. godine kad i Novi Jelkovec, nema nijedan klasični javni park. I sam autor naselja, Tihomir Jukić, smatra da bi tamošnja središnja livada trebala ostati neizgrađena, no nakon nekoliko izmjena u odnosu na izvorni projekt, sada je predviđena za izgradnju crkve (za koju mjesta ima na obodima naselja). Kako gledate na taj problem? Biste li podržali inicijativu da taj prostor bude sačuvan od izgradnje i pretvoren u javni park što se direktno odražava i na kvalitetu života u kvartu? Koliko bi u ovakvim slučajevima trebala biti proaktivna uloga gradskih urbanista na zaštiti kvalitete prostora?
Ivan Mlinar: U drugoj polovini 20. stoljeća za vrijeme socijalizma crkve nisu planirane u zagrebačkim stambenim naseljima, ali urbanisti bi koji put ostavili prostor za parcelu crkve i u malo većem parku. Prva novozagrebačka crkva Svetog Križa u Sigetu građena je od 1970. do 1982. prema projektu Emila Seršića i Matije Salaja, a od osamostaljenja Hrvatske 1991. građene su nerijetko arhitektonski banalne crkve na neprimjerenim parcelama i ta praksa se ponavlja, ali ima i par dobrih primjera suvremenih zagrebačkih crkava.
*Livada između škole i vrtića u naselju Vrbani III / foto: Katarina Zlatec
U slučaju smještaja crkve u Vrbanima III. između dječjeg vrtića i osnovne škole slažem se s kolegom Tihomirom Jukićem, jer on je kao autor urbanističko-arhitektonskog rješenja najkompetentniji stručnjak s kojim bi se gradski uredi i stanovnici trebali konzultirati vezano uz bilo kakve izmjene i dopune u naselju, jer vide se posljedice njegovog isključivanja iz daljnje razrade naselja nakon izrade urbanističkog plana uređenja.
► Potok Črnomerec jedan je od rijetkih gradskih otvorenih vodotoka koji gotovo u čitavoj trasi spajaju Medvednicu sa Savom. Imamo situaciju u kojoj je po GUP-u ta trasa predviđena za natkrivanje i izgradnju prometnice. No, s obzirom na izuzetnu važnost otvorenog toka potoka Črnomerca i njegove zone za zelenu infrastrukturu grada jasno je da su GUP-om propisane strategije radikalno zastarjele i štetne. Treba li čuvati otvorenu trasu potoka Črnomerca od Medvednice do Save kao urbanu i ekološku vrijednost koja traži tek dodatna uređenja kao javna šetnica, inzistirati na aktualnom GUP-u ili tražiti neko treće rješenje?
Ivan Mlinar: Većina zagrebačkih potoka je nadsvođena ili otvorena s pretežito hidrotehnički uređenim vodotokom bez promišljenog pejsažnog oblikovanja i iskorištenog prostornog potencijala. Primjerice, od šest trešnjevačkih potoka Kraljevec, Jelenovac i Kuniščak podzemno protječu Trešnjevkom i ne percipiraju se u prostoru, a Črnomerec, Kustošak i Vrapčak imaju uglavnom otvoreni vodotok i neiskorišteni su prostorni potencijal koji se može urediti kao dio perivojnog sustava i zelene infrastrukture grada. GUP-om planirana gradska prometnica iznad potoka Črnomerec povezivala bi preko Trešnjevke tramvajsko okretište na Črnomercu s Arenom Zagreb planiranim mostom preko Save istočno od jezera Jarun. Tramvajska pruga protezala bi se planiranom prometnicom od tramvajskog okretišta na Črnomercu, uz Remizu, do Horvaćanske ceste, a planirana je i biciklistička staza od Zagrebačke avenije do Arene Zagreb i dalje. U ovom slučaju ne treba biti isključiv, jer i pejsažni i prometni potencijal koridora potoka Črnomerec treba pažljivo analizirati u širem sustavu, pri čemu se možda pronađe i neko kompromisno rješenje, a GUP se uvijek može izmijeniti ili dopuniti, to smo naučili.
► Savski trg tj. okretište kod Savskog mosta recentnije je vraćeno u fokus gradskih vlasti kroz sitne predizborne intervencije, odnosno medijski prezentirane direktne narudžbe mogućih uređenja i polovična, improvizirana rješenja umjesto javnog natječaja i odgovarajućeg pristupa kroz adekvatni plan i program. Traži li ta lokacija javni natječaj i koja su vaša razmišljanja o tome prostoru kao izuzetno bitnoj točki za grad?
Ivan Mlinar: Nažalost, ni prvi, ni zadnji put da se tako nešto dogodilo. Prostorni potencijal suvremenog prometnog terminala s dodatnim sadržajima na mjestu zagrebačkog povijesnog prijelaza skelom, pa mostovima preko Save, koji je bio i ishodište prvog urbaniziranog naselja i izletišta uz Savu, zaslužuje opsežnu studiju, jasan natječajni program, kompetentan ocjenjivački sud i kvalitetne radove na urbanističko-arhitektonskom natječaju.
*Okretište kod Savskog mosta. / foto: Ivan Mlinar
► Kako gledate na plan da se tramvajem spoje Kvaternikov trg i novi aerodrom? Koje trase bi trebale biti prioritet za širenje tramvajske mreže koja je u potpunosti zanemarena? Naime, postoje razmišljanja koja idu u smjeru da prioritet treba odrediti broj korisnika, a u tome slučaju pruga do zračne luke to nije.
Ivan Mlinar: Povezivanje novog aerodroma vlakom, tramvajem ili nečim sličnim s gradom nije nelogično, ali o vrsti prijevoza i mjestu polaska na i dolaska s aerodroma, kao i o listi prioritetnih tramvajskih trasa treba imati jasne kriterije, između ostalih i broj korisnika, te značaj, isplativost i atraktivnost vrste prijevoza i trase za razvoj gravitacijskog gradskog područja i grada. Usput, u Zagrebu postoji i tradicija gradskih željeznica, od Samoborčeka (1901.-1979.) do Pionirskih željeznica (1947.-1964.), kao i tradicija njihovog propadanja, a tu je zgodno spomenuti i Žičaru Sljeme (1963.-2007.). Možda jednom uz novu sljemensku dobijemo i novu aerodromsku žičaru i onda bi se mogli polako ljuljuškati gondolama iznad grada, zajedno s turistima, koji su napokon otkrili Zagreb, za razliku od novca iz EU fondova koji bi nam dobro došli kao i turisti.
► Spomenuli ste Samoborček i njegovu trasu koja je gotovo u cjelosti sačuvana, a stoji potpuno neuređena. Kakav urbanistički potencijal vidite u tome?
Ivan Mlinar: Trasa Samoborčeka je prostorni potencijal za sustav niza svrsishodnih i atraktivnih sadržaja, ali i afirmaciju dijela zaboravljenog zagrebačkog šarma prikazanog i u filmu Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli. Studenti na Arhitektonskom fakultetu ponekad biraju trasu Samoborčeka za temu diplomskog rada i bilo je zanimljivih rješenja, a jedno od njih je i Reafirmacija željezničke trase Samoborčeka u biciklistički pravac s bike’n’ride stanicom, diplomanta Andreja Vuka.
► Od velikih i potrebnih javnih zgrada, Zagrebu nužno treba novi prostor za Gradsku knjižnicu. Gdje bi je vi smjestili?
Ivan Mlinar: Paromlin je već par puta najavljen kao lokacija za Gradsku knjižnicu, a i arhitektima su izazovne prenamjene postojećih zapuštenih industrijskih pogona i drugih zgrada u sadržaje za kulturu, ali obično to ispadne složenije i skuplje od gradnje novih zgrada, posebno kad je u pitanju zaštićeno kulturno dobro. To smo zadnji put lijepo vidjeli na primjeru prenamjene poslovne zgrade Željpoha/Ferimporta Stanka Fabrisa u Muzičku akademiju autora Milana Šosterića na onom trgu. Ako isključimo prenamjenu Paromlina ili neke druge bliže ili dalje zapuštene građevine, možda ranije spomenuti zaboravljeni centar Novog Zagreba nije loše mjesto za novu Gradsku knjižnicu, a blizu je i Muzej suvremene umjetnosti.
► Prostor Gredelja i nakon niza godina od kad je Grad preuzeo vlasništvo i dalje stoji neiskorišten, vrijedna baština propada, a strategija se ni ne nazire. U međuvremenu događa se gradnja na obodima, konkretno uz Strojarsku ulicu. Kako ocjenjujete te zahvate u prostoru i što vidite kao najveću prepreku društveno odgovornoj reurbanizaciji prostora Gredelja?
Ivan Mlinar: Gredelj je velik, ali sladak zalogaj i mislim da ima puno zainteresiranih da trajno „spase“ taj prostor, a do „konačnog rješenja“ moglo bi se Gredelj malo aktivirati kroz privremeno i povremeno korištenje da baština građena od 1894. ne propadne od propuha. Ne bi licitirao sa sadržajima, ali postoje studije, pa neka se napravi još koja, bolje nego da se netko preko noći sjeti tamo smjestiti par neophodnih muzeja.
Poslovni centar Strojarska uz Autobusni kolodvor Zagreb nije najsretnije pozicioniran, posebno zbog njegovih novih stanovnika koji mogu birati hoće li gledati i slušati autobuse ili vlakove, a i potrošio je prostor za neki primjereniji gradski sadržaj.
► Koje su neke osnovne postavke koje bi trebalo mijenjati kada govorimo o stanju urbanističke struke danas, osobito na primjeru Zagreba?
Ivan Mlinar: Stanje urbanističke struke uvijek je definirano potencijalom društva da prepozna, omogući i iskoristi prilike za unaprjeđenje prostora. Zagreb je 1930. raspisao međunarodni natječaj za izgradnju, proširenje i regulaciju grada, a mi se od 2011. bavimo Zakonom o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama.
*Zaboravljeni centar Novog Zagreba / foto: Ivan Mlinar
► Zagreb trenutno ima više od 50 „gradskih projekata“, a to se, po najavama, s aktualnim izmjenama smanjuje na otprilike polovicu. U oba slučaja radi se o velikom broju zbog čega nijedan zapravo nema prioritet, a mnogi predstavljaju strateški važne lokacije koje je bitno što prije integrirati i aktivirati, pa i iz gospodarskih i razvojnih razloga. Što mislite o tome?
Ivan Mlinar: Više od tih 50 gradskih projekata i nabrajanja zagrebačkih urbanističkih prioriteta brine me šest strateških projekata javno dostupnih na službenim stranicama Grada Zagreba, a to su: Podzemno-nadzemna željeznica, Sjeverna tangenta, Tunel kroz Medvednicu, Most Jarun, Integrirani grad i Arena Zagreb. To su strateški projekti Grada Zagreba?
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku
Fotografije: Goran Kerić, Ivan Mlinar, Katarina Zlatec
Razgovor s Marojem Mrduljašem iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte ovdje
Razgovor sa Zoranom Hebarom iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte ovdje
Razgovor s Azrom Suljić iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte ovdje
Razgovor s Borislavom Doklestićem iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte ovdje
Razgovor sa Željkom Čorak iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte ovdje.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
