Među ovogodišnjim finalistima Nagrade Radoslav Putar koji će se 12. lipnja predstaviti na izložbi u Salonu Galić u Splitu nalazi se i mladi slikar Josip Rončević.
Josip Rončević rođen je 1991. godine u Zadru gdje je završio gimnaziju. U Zagrebu je 2015. diplomirao na Grafičkom fakultetu, a iste godine upisao slikarski odsjek na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija dobio je nekoliko priznanja za svoj rad, sudjelovao je u uredništvu časopisa Skica, a 2020. je diplomirao sa pohvalom iz latinske klasifikacije summa cum laude. Izlagao je na sedam samostalnih i dvadesetak skupnih izložbi od kojih se mogu istaknuti Igra sporta i umjetnosti (HDLU, Zagreb), Erste fragmenti 16 (Lauba, Zagreb), Eterični narativi (Galerija Kranjčar) i 35. salon mladih (HDLU, Zagreb), pri kojem je sunagrađen Nagradom Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut, umjetnici umjetniku.
U razgovoru smo pretrčali preko nekoliko tema koje su značajne za njegovo slikarstvo, o tome što za njega znači kad kaže “stvarati znači dvaput živjeti“, kao i o prethodnim izložbama koje su ga dovele do prijave na ovu nagradu.
► Što ti znači činjenica da si jedan od finalista ove nagrade?
Josip Rončević: Svakako je smatram važnom i osjećam zahvalnost što se nalazim u društvu ostalih finalista čije radove cijenim. Vjerujem da će posjetitelji izložbe u Salonu Galić u Splitu moći pogledati zaista kvalitetnu i zastupljenim radovima dobro ujednačenu izložbu.
► S kojim si se radovima prijavio na natječaj i predstavio žiriju? Uvijek mi je zanimljivo čuti kako umjetnici odlučuju koje radove odabrati i na koji način. Možeš li mi reći više o tome kako se oni naslanjaju na tvoj dosadašnji rad?
Josip Rončević: Na natječaj sam prijavio izbor radova koji su nastali u 2022. godini, one izložene u Galeriji SC koji su bili objedinjeni nazivom Učinci proljetnog pospremanja i one nastale za izložbu Dani radija koju sam imao Galeriji Karas. Svi ti radovi i slikarske cjeline proizlaze iz istog temeljnog uporišta i imaju svoje zajedničko “slikarsko zašto”, a to je nastojanje da slikarstvo samo, a ne ono što se njime pokazuje, ostane glavna tema slike.
► U Zagrebu si diplomirao na Grafičkom fakultetu, potom upisao slikarski odsjek na Akademiji likovnih umjetnosti. Što te vuklo prema slikarstvu? Što bi rekao, kako se (i ako uopće) grafika i slikarstvo dopunjuju i/ili nadovezuju u tvom radu?
Josip Rončević: Mislim da ta činjenica nije bila vidljiva ili posebno značajna za moj rad, barem nije do sada. Iako mislim da to iskustvo spada u ona koja nisu sasvim beskorisna.
► Jednom si prilikom izjavio kako “stvarati znači dvaput živjeti“. Dodao si i kako slikarstvo shvaćaš kao “sugestiju, natruhu, nasludbu, aproksimaciju, naznaku, nacrt, uputu…“. Možeš li malo pojasniti svoj odnos prema procesu slikanja?
Josip Rončević: Tim terminima sam se služio kao smjernicama dok sam radio na svojim diplomskim slikama pod nazivom Izgraditi brod. Zamislio sam da bi ta dva procesa, gradnja slika i gradnja broda, mogli teći usporedno, pa su i ti termini bile smjernice koje su zacrtavale taj put. Shvaćeni šire, ti termini tumačili su to da je u slici uvijek prisutan određen stupanj redukcije, stilizacije čak, na putu od objekta, promatrača-slikara do izvedbe. Slika-nacrt bi se mogla shvatiti kao jedan od prijedloga kako gledati predmet, ili čak kao poziv na promatranje. Postoje i slika-pitanje, slika-esej itd.
Slikarstvo ne znači uvijek i prikazati, ali znači slikom usvojiti nešto, nad nečim odraditi misaoni proces. Sve je to sastavni dio gledanja, a okrenuti glavu, to je prvi slikarski korak.
Naišao sam na jednu zanimljivu podudarnost u francuskom jeziku, gdje se sve ovo na zanimljiv način povezuje. Pridodavanjem slova osnovnoj riječi voir, što znači gledati, formira se zanimljiv trokut pojmova: voir = gledati, avoir = imati, savoir = znati.
To ne mora značiti ništa, ali mi je zanimljivo.
► Na prošlogodišnjoj izložbi Učinci proljetnog pospremanja u Galeriji SC vidjeli smo različite formate slika, od manjih do većih, u paru i nalik kolažiranom skupu, kao i različite teme, od naizgled posloženih knjiga na polici do predimenzionirane Križaljke mladog umjetnika. Osim što preispituješ mogućnosti slike, primijetila sam da zalaziš i u zaigrane i apsurdne situacije, poput one s pejzažem s kriškama pizze u kutovima slike. Kako koristiš humor u radu i koliko ti je važan?
Josip Rončević: Ovo što radim ne bih opisao kao preispitivanje mogućnosti slike. Slike na izložbi u Galeriji SC su činile neujednačenu, heterogenu cjelinu upravo da bi se i pokazalo da su slikarski procesi, principi i postupci već i bili prisutni u tim predmetima, da ih je slikarstvo tek trebalo afirmirati, odnosno slikom artikulirati. Slično kao što je oblutak na žalu u sebi već sadržavao budući pad u more, ali netko ga je ipak trebao baciti.
Spomenute zaigrane situacije često su proizlazile iz proturječja (ili protuslikovlja) između kazati i pokazati, tj. razlike između naslova rada i slike u radu. Ta proturječja bi ponekad bila duhovita, ali nije to nešto na čemu bih inače inzistirao.
► Zanimalo bi me sljedeće: otkud interes za audio format, ton, glas i općenito medij radija u radovima izloženim pod nazivom Dani radija u Galeriji Karas?
Josip Rončević: Kroz samu izložbu nisam imao nikakvu posebnu namjeru baviti se fenomenom radija ili masovnih medija uopće. Za tu izložbu sam napravio portrete spikera, urednika i voditelja radijskih emisija koje već dugo slušam. Jedini uvjet je bio da ne znam kako svi ti ljudi izgledaju, odnosno da nikada nisam vidio njihovu fotografiju ili ih upoznao. Poznavao sam ih samo preko glasa, ali sam pokušao “odglumiti” da sam ih portretirao najobjektivnije i najtočnije moguće.
Odlučio sam slike nazvati ne imenima portretiranih, nego njihovim funkcijama kroz koje su mi poznati, pa se portret ne zove Dragan Puklavec nego Tekst čitao Dragan Puklavec. Mislim da je to važan moment jer time zadržavam svoje pravo da portreti ne odgovaraju ljudima u zbilji.
Ta je izložba za mene bila poziv na imaginaciju, otpor pouzdanom, izvjesnom…
► Iz nekoliko neformalnih razgovora s kolegama/icama čini mi se da je ta izložba ostavila prilično pozitivne dojmove. Kako inače doživljavaš kritiku?
Josip Rončević: Hvala, lijepo je takvo nešto čuti. To je otprilike i odgovor na to pitanje, neovisno je li kritika pozitivna ili negativna. Iako je taj trenutak kada s nekim dijelimo oduševljenje nekim radom kratak, svima je poticajan.
► Na zagrebačkom 35. salonu mladih sunagrađen si Nagradom Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut, umjetnici umjetniku. Možeš li prokomentirati poziciju mladih umjetnika danas u Hrvatskoj? Koliko je dobar sustav podrške, u kojem segmentu vidiš priliku za poboljšanje?
Josip Rončević: Nije mi lako odgovoriti na to pitanje i moguće da imam krivu sliku… Gledam na to kao netko kome je uz rad, što se podrazumijeva, izlaganje najvažniji dio priče i što se samog izlaganja tiče mislim da je tu situacija, kako sa bijenalnim izložbama poput Salona mladih ili Bijenala slikarstva i Trijenala kiparstva, kod kojih postoji ta tendencija da mlađi autori budu zastupljeni, zaista dobra. S druge strane, koliko to sve može značiti za pronalazak svog vlastitog prostora, to je već druga priča i osim toga vrlo je individualno.
Ne znam kako išta poboljšati, ali za pogoršanje bi recept bio da u budućnosti stvari ostanu kakve već sada jesu.
► Imaš li možda kakve planove ili želje za realizaciju radova na rezidenciji u New Yorku?
Josip Rončević: O tome iskreno nisam niti razmišljao.
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
