Povod za razgovor s mladim splitskim umjetnikom Josipom Šurlinom njegov je ulazak u finale prestižne Nagrade Radoslav Putar koja će se dodijeliti 12. lipnja ove godine u Salonu Galić, u Splitu. To je ujedno prilika da se osvrnemo na njegov dosadašnji rad kojim je skrenuo pozornost na sebe i koji ga je doveo do ove prestižne nominacije. Šurlin je u razgovoru podijelio razmišljanja o tome kako razumije umjetnost i ulogu umjetnika u lokalnoj i široj zajednici, opisao je svoj kreativni proces; kako dolazi do ideje, što ga inspirira, koje ga teme najviše okupiraju i izazivaju na reakciju. Približio je teorijski okvir unutar kojeg promišlja i koji ga je izgradio, te kako je napustio slikarski medij još u vrijeme studija usmjerivši se u konceptualnijem smjeru. Također, predstavio je radove Recounting End Times i SN Tension s kojima će sudjelovati u finalu Nagrade Radoslav Putar.
Josip Šurlin živi i djeluje u Splitu, gdje je završio Školu likovnih umjetnosti, te studirao slikarstvo u klasi profesora Gorkog Žuvele, a diplomirao pod mentorstvom Viktora Popovića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi, a na prvom studentskom bijenalu osvojio je pismeno priznanje za rad. U svojim radovima bavi se odnosom individualnog i društvenog iz perspektive marginaliziranih pojedinaca kreirajući specifične hladne i distantne ambijente koji reflektiraju iskustvo otuđenog pojedinca, osamljenika. Baveći se prostorom, pristupa mu promišljeno i gotovo psihološki, pa on kao da predstavlja nastavak osobnosti onih koji ga nastanjuju.
► Finalist si ovogodišnje Nagrade Radoslav Putar. Kako si reagirao kada si čuo da si u najužem krugu nominiranih i što sudjelovanje u finalu ove prestižne nagrade znači za tebe?
Josip Šurlin: Vijest o ulasku u najuži krug ovogodišnje Nagrade Radoslav Putar jako me iznenadila. Da budem sasvim iskren, nisam to očekivao, što je kod mene uzrokovalo određenu kombinaciju sreće i nervoze. Ulazak u finale već je samo po sebi vrijedna stavka za umjetnički rezime i afirmaciju, a sudjelovanje u njemu za mene je prilika da pokažem način na koji radim i razmišljam – da precizno sumiram dosadašnje umjetničko djelovanje u dva eksponata s kojima se ove godine predstavljam.
► Možeš li reći nešto o radu s kojim ćeš se predstaviti i koji će biti izložen na otvaranju i proglašenju pobjednika 12. lipnja ove godine u Salonu Galić u Splitu. Na koji se način taj rad naslanja na tvoje dosadašnje radove, teme i preokupacije?
Josip Šurlin: Na otvorenju izložbe u Salonu Galić namjeravam izložiti dva rada. Jedan je zvučna instalacija pod nazivom Recounting End Times, a drugi serija od nekoliko objekata vješanih na zidove naziva SN Tension. Instalacija Recounting End Times aluminijska je konstrukcija s drvenim dijelovima u obliku tunela zatvorenog s prednje i stražnje strane, te postavljenog na tepih stazu. Unutar iste nalaze se zvučnici koji reproduciraju zvučne zapise čitanja isječaka raznih znanstvenih članaka od strane računalnog programa za pretvorbu teksta u zvuk (text to speech). Izvadci tekstova pronađeni su na popularnoj stranici LiveScience, a korišteni su prvenstveno oni čije se teme dotiču potencijalnih svjetskih katastrofa, od mjerenja utjecaja super-masivnih crnih rupa u svemiru, do opasnosti teflonskog posuđa u svakodnevnom životu. Serija SN Tension sastoji se od nizova objekata nalik radničkim pregačama napravljenih od bitumenske trake korištene za asfaltiranje cesta. Na svakoj „pregači“ otisnuta je oznaka mog krvnog tlaka zajedno s inicijalizmom za serijsku proizvodnju (SN). Kroz ovaj rad propitivane su ljudske proporcije te samo tijelo kao oznaka za razne kulturne diskurse. Ukratko, tlak uzimam kao svojevrsno mjerilo kvalitete života; kombinirajući ga s oznakom SN i tiskajući na prethodno spomenut materijal, rezan tako da nalikuje odjevnom predmetu, pokušavam istraživati pojam tjelesnosti u kontekstu jezičnih sustava i masovne proizvodnje. Oba djela vezana su uz širi tijek razmišljanja koji zadržavam i u ranijim inačicama svoje umjetnosti. Prvenstveno, taj se tiče prostora, vremenitosti, individuuma u suodnosu s okolinom i jezika. Smatram da opisanim radovima mogu i najbolje prezentirati ovakav način razmišljanja, te, istovremeno, u likovnom smislu, stvoriti određenu vrst imerzivnog ambijenta za promatrača – prostor određen repetitivnim čitanjem i omeđen posebno strukturiranim znakovljem.
► Da se vratimo na tvoje ranije radove. Kustos Božo Kesić na jednom mjestu sumira kako si od samog početka samostalne umjetničke karijere zaokupljen “dijalektikom pojedinca i društva”. Baviš se marginaliziranim pojedincima, kreiraš specifične ambijente koji propituju prostor i mjesto neimenovanog, neprilagođenog pojedinca u njima te traumama koje proizlaze iz toga. U kojoj mjeri tvoji radovi proizlaze iz osobnog iskustva? Kako su ti se nametnule takve teme?
Josip Šurlin: “Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu”, navodi Oscar Wilde u svom eseju Socijalizam i ljudska duša. Godine 1891. ova rečenica imala je uvelike drugačije značenje nego danas; autor se reflektirao na društveni poredak prožet post-industrijskim materijalizmom i privatnim vlasništvom građanske klase. Veliki dio tadašnje populacije postojao je isključivo u maniri kontinuiranog sakupljanja dobara – time, nije zapravo živio. Smatram da se danas, u razdoblju suvremenih ideologija profita, povećava količina preživljavanja koje je neminovno određeno i samom konfiguracijom prostora za život ili urbanizmom. Za razliku od Wildeovog subjekta koji uz pomoć svog idealizma uspijeva napraviti transgresiju iz nametnutih mu socijalnih razdora u individualistički neovisan i slobodan organizam, današnji subjekt, mislim, krije angst prouzrokovan inflacijom samog prostora. Organski odnos individuuma i prostora sve je rjeđi, mjesta sve trivijalnija, a društveni kolektivi sve disparatniji s urbanim sredinama. Ne smatram nužno da ovo eratično stanje današnjice vodi ka imanentnoj socijalnoj tragediji, ali siguran sam da dobrim dijelom disocira suvremenog subjekta od prostora u kojem takav nastoji živjeti. Upravo je o tome riječ kada se navodi pojam marginalizacije pojedinca u mojim ranijim radovima. Mene najviše zanima “akrobatika”, da posudim taj izraz od Gillesa Deleuzea, spomenutog pojedinca; mislim da takva osobnost, u pokušaju da samoj sebi priskrbi bolju i značajniju egzistenciju, neprestano kontrahira svoju psihologiju i ličnost, slično “akrobatici” figura Francisa Bacona koje, prema Deleuzeu, nastoje pobjeći “iz samih sebe i iz kompozicija u kojima se nalaze”. Stav spram fenomena koji spominjem djelomično proizlazi iz analitičkih pristupa pojmovima anksioznosti i traumatičnog iskustva, a spomenuti pristupi pomažu mi da otkrijem slična stanja u širim društvenim kontekstima. S druge strane, interes za psihologijom pojedinca i njegovim odnosom s prostorima ili mjestima isključivo proizlazi iz promatranja okoline grada Splita u kojem živim te literarnih izvora od kojih ističem egzistencijalističku filozofiju i humanističku geografiju. Na koncu, ono što proučavam sve češće počinjem i primjećivati: sve veću pojavu takozvanih ne-mjesta, tranzitnih prostora, sve veći gubitak stambenih prostora ili povećanje njihove nedostupnosti/ograničenosti, sveukupnu nesigurnost kolektiva i konačni eskapizam našeg novog subjekta. Adekvatan primjer dotične polemike može biti rad In Vitro I, serija kaputa ovješenih o aluminijske cijevi; njime sam metaforički nastojao govoriti o pojedincima bez stambene sigurnosti prisiljene, uslijed manjka brige o stanovanju, na sakrivanje u uske cilindre izvan kojih “odlažu odjeću”. Stoga živjeti danas, mogli bismo reći, doista jest najrjeđa stvar na svijetu.
► Intrigantan je odabir elemenata i materijala koje koristiš u svojim radovima. Primjerice bačve u radu Mastermind i tabla “Beware of guard dog”, aluminijske cijevi i crni kaputi u radu In vitro I, te bijele kute u radu Universal Health Care. U tvojim radovima također pretežu crna boja i tamni tonovi koji sugeriraju hladnoću i distantnost. Kako se odlučuješ za materijale i kako se oni uklapaju u tvoj koncept?
Josip Šurlin: Motive korištene u navedenim radovima dijelim na dvije vrste: jedne koje možemo klasificirati kao industrijske objekte, vidljive unutar tvorničke proizvodnje i prisutne na periferijama urbanih sredina (primjerice tehnička guma, rafinirani metali i slično), te ready-made predmete (primjerice kapute ili liječničke mantile). Naglašavam da iste ne izlažem kao samostalne eksponate koji bi, prema tome, samostalno odašiljali određenu poruku; naprotiv, često je riječ o kombinaciji izvornih industrijskih sirovina s proizvedenim predmetima da bi se, u konačnici, konstruirao specifičan likovni ambijent, uvelike u mediju umjetničke instalacije. Za mene, sve su to sedimenti suvremenog poimanja prostora i mjesta, a potom i pojedinca koji ih na razne načine koristi, stoga ih vidim kao konstitutivne jedinke važne za konačnu slagalicu nekog djela. Ovdje je potrebno napraviti distinkciju između prostora i mjesta: prvotno je apstraktna širina, bez precizno definiranih granica i simboličke važnosti, a potonje ovisi o društvenoj memoriji – ono je označen, kulturno valoriziran, prostor značaja, kako pozitivnog, tako i negativnog. Bačve i pleksiglas table sa znakovima “oštar pas“ u radu Mastermind elementi su kojima sam nastojao simulirati fiktivan privatizirani posjed kakav možemo pronaći kod raznih nedovršenih ladanjskih kuća ili vila, dok su bijeli mantili u radu Universal Health Care također dio cjelokupnog ambijenta nalik stiliziranom laboratoriju. Kroz obje instalacije nastojim komentirati stvarne prostore i mjesta. U prvoj me interesira hermetičnost i adaptacija kućnih dvorišta čiji se vlasnici, u određenoj mjeri, ograđuju od potencijalnih društvenih kriza proživljavajući potom specifičnu vrstu “odgođenog djelovanja“ (traumatskog iskustva), kako to postavlja Freud. Druga instalacija tiče se prostora za zdravstvenu skrb; u njoj propitujem uvjete koje takvi prostori za njegu pružaju, posebno na području Dalmacije, te što je zapravo ontološko značenje “univerzalnog zdravstvenog osiguranja“, to jest postoji li uopće takva paradigma u suvremenom životu? Razlog prevalentnosti crne boje u mojim djelima zapravo i jest distanciranje. Preciznije rečeno, crnu boju shvaćam kao osnovni modul za likovnu redukciju ili minimalizam mog načina rada, a ista je izrazito i dominantna – u simboličkoj interpretaciji, možemo ju shvatiti kao boju revolta, reakcije ili anarhije.
► Možeš li nam približiti svoj kreativni proces i kako dolaziš do završnog rada? Koliko radiš na radu i kada znaš da je gotov?
Josip Šurlin: Svoj proces rada opisao bih kao izuzetno rigidan i sistematičan. Dolazak do završnih faza nekog djela razdvajam u precizno definirane etape. Skice koje na početku izvodim vezane su uz prethodno izvršen proces kontinuirane kontemplacije i sabiranja referentnog sadržaja (pretežito literarnog) nužnog za preliminarno skiciranje. Prvotni predlošci za neki rad obično su napravljeni u digitalnom obliku, pri čemu često koristim 3D programe, ili su pak svedeni na tehničke crteže. Kada procijenim da su skice gotove, sam rad nastojim realizirati identično prema njima, bez izmjena. U formalnom smislu, veće instalacije konstruiram od manjih modula, a pretežito se držim geometrijskih principa organizacije prostora. Zapravo ne znam što podrazumijeva riječ “kreativno“; svoj proces rada prije bih nazivao logičkim, intelektualno induciranim, a manje intuitivnim, upravo zbog suhoparnog mašinstva kojim podređujem misaone i kinetičke aspekte stvaralaštva. Rad nije gotov “kada ja to želim“, već na točno određeni datum, a u prosjeku, za svaku produkciju, potrebna mi je najviše jedna godina. S obzirom da sam prije svega konceptualni umjetnik, držim da postoji i određeni “koncept mene“ kao autora ex post facto zaključka nekog umjetničkog procesa – u mom slučaju, analogan improviziranom stroju.
► Studirao si u klasi profesora i umjetnika Gorkog Žuvele, a diplomirao pod mentorstvom Viktora Popovića. Kakav su utjecaj oni ostavili na tebe i koliko ti je splitska Akademija pomogla u razvoju na tvom umjetničkom putu?
Josip Šurlin: Studiranje na Umjetničkoj akademiji u Splitu bilo mi je jako važno i divno iskustvo. Oba umjetnika i profesora, Gorki Žuvela i Viktor Popović, bili su mi od velike važnosti za osobni umjetnički razvoj, kao i ostali profesori/kolege na akademiji. U ovom odgovoru najviše ću se osvrnuti na svog pokojnog profesora Gorkog Žuvelu, jer ga smatram najvažnijom figurom sigurnosti u mom profesionalnom sazrijevanju. Osim što sam kod njega prvi puta spoznao svoju umjetničku genezu koja je od eksperimentiranja s raznolikim materijalima krenula ka konceptualnijem problematiziranju pitanja o prostoru i prostornosti, približio mi je i određeno kritičko mišljenje spram umjetnosti i vlastitog ega – kako vrednovati ono što radimo te kako, kroz taj proces, vrednovati samoga sebe. Sjećanje na profesora Žuvelu podsjetnik je na starogrčku vrlinu sophrosyne – na razboritost, umjerenost i čistoću razmišljanja.
► Koliki je upliv neslikarskih utjecaja u tvojim radovima? Mislim ponajprije na eventualne književne tekstove, poeziju, film, glazbu, arhitekturu, zatim sociološke, psihološke i druge tekstove.
Josip Šurlin: Ovdje bih morao naglasiti da slikarskog medija u mojim radovima zapravo uopće nema. Slikarstvo kao takvo, potpuno sam napustio još za vrijeme studiranja, no to ne znači da, usprkos strogoj konceptualizaciji likovnog sadržaja, ono kod mene ne postoji kao ideja. Slikarstvo je šire područje od formata štafelajne slike; to je i kognitivna disciplina percipiranja volumetrije, plastičnosti, razlika u svijetlu i sjeni, te sasvim sigurno biva komplement ostalim medijima umjetničkog izričaja. Jedna od važnih referenci za moj rad jest literatura iz dvaju razloga: najprije zbog tematike jezičnih sustava kojima se između ostalog bavim (osim maloprije spomenutih priča o prostoru i pojedincu), a potom zbog činjenice da razvitak nekog djela tretiram kao “pisanje“, to jest takav proizlazi iz prethodno sabranih informacija tekstualnog sadržaja – iz mnemoničke manire ispisivanja pročitanog/pronađenog, potom prepisivanja, analiziranja, te “rastvaranja“ istog u prostor. Posjedujem veliki interes za teorijom, posebno onom vezanom uz pojam prostora, u što bi, na primjer, spadala knjiga poznatog humanističkog geografa, Yi-Fu Tuana, Space and Place: Humanistic Perspective. Nadalje, sklon sam čitanju Sigmunda Freuda, a nešto sam se malo dotakao i psiholoških udžbenika kao što je, na primjer, DSM-priručnik. Također, često čitam filozofiju, jer nastojim da moj sveukupni rad i nalikuje nekoj vrsti “životne filozofije“; u tom polju, najviše se osvrćem na egzistencijalističku te, u manjoj mjeri, na predsokratovsku, iz miljea kojih bih izdvojio Sartrea i Heraklita. Zanima me i ljudsko tijelo, te sam u nekim slučajevima, kao u višedijelnoj instalaciji Entrance, proučavao sekcije ljudske lubanje iz anatomskih atlasa. Ponekad uzimam arhitekturu kao polazišnu točku stvaralaštva; shodno tome, proučavam organsku arhitekturu i kasni modernizam, a po pitanju teoretske literature, tu bih izdvojio knjigu čuvenog Hala Fostera, Dizajn i zločin. Konačno, ne smijem zanemariti poeziju u kojoj sam vrlo oskudan; pjesnici važni za mene su T. S. Eliot, Ezra Pound i Hart Crane. Osim u literaturi i teoriji, ne nalazim resurse za umjetnički rad u drugim vremenitim medijima, glazbi ili filmu. Rad vis-à-vis teorija, usudio bih se reći, kod mene je nezaobilazna konstanta stvaranja; jedno i drugo su na istom mjestu, u isto vrijeme, potpuno neodvojivi elementi produkcije i završenog djela.
► Živiš i radiš u Splitu. Koliko je taj grad važan za tebe u umjetničkom i životnom smislu, te može li on ispuniti tvoje kreativne potencijale? Također, možeš li iz perspektive mladog umjetnika koji aktivno djeluje na kulturno-umjetničkoj sceni ovog grada procijeniti tu scenu u smislu kvalitete, povezanosti i prilika?
Josip Šurlin: Prema prostoru je potrebno stvoriti odnos. To razvija kulturne vrijednosti nekog grada ili sredine; to je, ako hoćete, taj genius loci mjesta, a kako sam naglasio, mjesto nije samo topologija prostora, ono ne počinje postojati bez pridane mu kultiviranosti. Split je grad specifične fleksibilnosti; njegov sadržaj, arhitektura i urbanizam dugoročno su u svojstvu tenzije, prvenstveno u zadnji nekoliko godina, kada prekomjeran turistički sadržaj posljedično re-konfigurira njegovu strukturu, pa onda i svakodnevni život njegova građanstva. Utoliko, Split shvaćam kao zahtjevno polazište, turbulentnu postaju za svoj umjetnički razvoj. Ovo je svakako samo moj doživljaj i moje iskustvo života u tom gradu, te ne tvrdim da je za svakog umjetnika isto, ali vrlo vjerojatno se osjeća upliv očajničkih agendi puke zarade čiji zrak polazi od apartmana i zadržava se u krvotoku nekad svježijih i rasterećenijih ulica. Grad Split pretjerano je iskorištavano mjesto kojem još uvijek fali sveukupne kritike građanstva. O umjetničkoj sceni imam uvelike dobro mišljenje. Povezanost koja stvara organičku protutežu prethodnom klišeju svakodnevice prvenstveno počinje unutar institucija kao što su Umjetnička akademija, Filozofski fakultet ili Galerija umjetnina. Isto tako, strukovna udruga HULU-a velikim dijelom modulira ovu scenu pridajući joj mnoštvo prilika da se koherentno razvija, što je rezultiralo širokim i kvalitetnim izlagačkim programom, posebno u prostoru Salona Galić. Moje umjetničko djelovanje u Splitu iscrpan je i težak rad, a kulturno-umjetnička scena, uza sve svoje oscilacije, rekao bih da odmjereno prosperira.
► Često se baviš temama prostora, kako osobnih, tako i napuštenih prostora, uloge i pozicije pojedinca u njima, te njihove međusobne interakcije. Na tom tragu, gdje djeluješ i stvaraš? Imaš li adekvatne prostore za stvaralaštvo?
Josip Šurlin: Nemam konkretan prostor za rad, nemam ništa nalik ateljeu. Sve što sam dosad izlagao rađeno je u stambenim prostorima i njihovim ostavama. Nisam niti siguran, obzirom na moje životne okolnosti, hoću li ikad imati nešto slično adekvatnom prostoru za raditi. Misao o umjetničkom ateljeu, za mene, daleka je fantazija, posebno ukoliko se osvrnemo na uvjete grada Splita i raspolaganje prostorima u njemu. Teme koje dotičem radovima nisu osobne, često izbjegavam referirati se na sebe ili to radim s velikom distancom. Stoga dijalektika subjekta i prostora unutar moga rada više proizlazi iz istraživanja, manje iz introspekcije ili osobnog života. Trenutačno imam dvije prostorije, a ono što bih volio, jest neki oblik skladišta, gdje mogu sigurnije i smislenije organizirati gotove radove. Ne zabrinjavam se pretjerano ovom činjenicom – najvažnije mi je da moja djela ostanu očuvanima, koliko to vrijeme dozvoljava. Stalno se snalazim, do sada je bar uvijek bilo tako.
► Istražuješ čovjekovu poziciju često iz perspektive egzila, marginaliziranosti, ranjivosti. U tom smislu, možeš li se reflektirati na poziciju, ali i moć umjetnika u društvu? Kako razumiješ svoju poziciju, poziv i ulogu kao mladog umjetnika u društvu i umjetničkoj zajednici?
Josip Šurlin: Francuski filozof Antoine Destutt de Tracy začetnik je pojma ideologija, koji se po njegovom nazoru, tadašnjeg pokreta senzualizma, odnosio na osjetilne impulse derivirane od strane čovjeka iz stvarnog svijeta, te ideje koji se pojavljuju unutar samog individuuma. Ideologija je u vremenu Tracya i francuske revolucije, začeta kao prijedlog za novi poredak, to jest dokidanje utjecaja rulje nad društvom te limitiranje državne moći u svrhu liberalnijeg života. Ovo spominjem iz razloga što upravo ovaj pojam evocira promjenu. Umjetnost, s druge strane, mislim da nema tako jednosmjernu ulogu – zapravo čini mi se da ona nema takvu ulogu uopće. Možemo se složiti da umjetnik ima mogućnost poticanja osjetila recepcije, pa onda i stvaranja kritičkog mišljenja u socijalnim sferama nekog prostora (što bih se vezalo na primjer osjeta, te racionalizacije istog od strane ljudskog uma u filozofiji senzualizma), ali bez forsiranja kolektivnih akcija, više osvještavanja diskursa o onim trenutnim. Ostavio bih ulogu pojma umjetnosti, ili preciznije, umjetnika u polju diskretnog dekonstruiranja aktualnih ideologija ili pak ukazivanja na njihovu primjenjivost. Umjetnost ne treba stvarati promjenu, što god to značilo; čim ju postavimo kao socijalno ili politički angažiran utilitarni etos smatram da se silovito pretače u ideologiju. Kako nam je već poznato, umjetnost proizlazi iz umjetnosti, svaki autor ne samo da je u komunikaciji sa svojim suvremenicima, već i s prethodnim diskursima o umjetnosti per se. Zbog ove inherentne kauzalnosti unutar povijesti umjetnosti ili interdisciplinarnosti, rekao bih da umjetničke zajednice svakako nadopunjuju same sebe – to je zapravo i razlog njihova postojanja, ali i svojevrsna bit same umjetnosti, kao intelektualne discipline njegovane socijalnim organizmom raznih umjetnika. Ne znam kakav je konkretno moj utjecaj na spomenuti organizam; mogao bih pretpostaviti da, bar donekle, u njemu ostavljam neko značenje ili provociram neki dijalog – time mogu biti sasvim zadovoljan. Na koncu, da sumiram cijelu priču vezanu uz ulogu umjetnika, no ovaj put kroz svoj rad: teme kojima se bavim spadaju u socijalne teorije iako ja, koristeći ih u svojim djelima, nikad ne nudim rješenje neke problematike, već pokušavam erodirati društvene slojeve u svrhu poticanja razmišljanja o njihovim osnovama, stanjima ili strategijama. Stoga teško je postulirati da imam neku vrstu “uloge“; prije svega, tu akciju, u ovom slučaju sasvim pasivnu, primjerenije je nazivati “govorom“, bez istupa ili propagiranja “revolucionarnih“ ideja – moja pozicija se dakle temelji na “statičnom komentiranju“ umjetničkim radom. Ukoliko mi, na kraju, društveni jezik, profesionalni krug kolega ili umjetnička scena požele pridati određenu ulogu, želio bih da to bude striktno oratorska.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “VIZKULTURIRANJE DRUŠTVA” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za 2023. godinu
