Zagrebačka ilustratorica Klara Rusan Klarxy (1993.) javnosti se predstavila prije tri godine stripom Where do people go after they die?, koncipiranim u obliku mape zagrobnog života. Slojevitost naracije, autoričino inzistiranje na najsitnijim detaljima, ne tako različito od flamanskih baroknih slikara ili od slika nizozemskog majstora Hieronymusa Boscha, pa sve to prožeto mrvicama suptilnoga crnoga humora, učinili su taj strip jednim od najuzbudljivijih hrvatskih kulturnih kreacija posljednjih godina. Talentirana ilustratorica od tada je radila na brojnim projektima. Tako je kreirala vizualni identitet 14. Vox Feminae Festivala, sudjelovala na grupnim izložbama (festival ilustracije 36 mountains, otkupna izložba ERSTE Fragmenti, grupna internacionalna izložba ilustracije Andrew Lanyon and Nature’s Laboratory itd., izložba Nastavit će se… Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj) ilustrirala Frakturina izdanja poput Bizarnih pripovijesti nobelovke Olge Tokarczuk, oslikavala zidove soba hotela…
Uspješno vodi vlastitu tvrtku, klijenti joj se neprestano javljaju i traže ilustracije u različite svrhe – od crteža kao dara za vjenčanja, pa do ilustracija koji umjesto obiteljskih portreta stoje na zidovima dnevnih boravaka. Takve ilustracije ne odrađuje “plaćenički hladno”, već razgovorom s klijentom želi saznati njegovu ili njezinu priču, te ju zatim putem slike ispričati na svoj način. Sada se nakon perioda bavljenja komercijalnim projektima ponovno vraća u autorske ilustracije i grafike u kojima će proizvesti nove, već dugo planirane projekte.
S Klarom Rusan razgovarali smo o njenom prvome stripu nastalom prije tri godine, o domaćoj sceni, muralima, pričanju priča, njenim inspiracijama i ambicijama…
*Klara Rusan
► Kada si predstavila strip Where do people go after they die?, dio medija i publike pitao se zašto netko u ranim dvadesetima piše i crta o smrti. To mi se pitanje učinilo promašenim. Ne pitaju li se i mladi ljudi o smislu svega i ne proživljavaju li oni stalne egzistencijalne krize?
Klara Rusan: Egzistencijalna kriza pukla je gotovo svaku mladu osobu koju poznajem, a koja je bila pri kraju fakulteta. Postoji cijeli obrazac ponašanja, koji se ponavlja u svakoj generaciji. Riječ je o životnom razdoblju kada je osoba dovoljno mlada da se ne boji smrti, ali je sve više svjesna svoje ranjivosti, kao i toga da se oko nje događaju strašne stvari. Dok sam radila na stripu, puno vremena provodila sam sama, na jugozapadu Velike Britanije, gdje se sunce rijetko kada ukazalo. Sigurno je i takvo ozračje utjecalo na konačni izgled stripa i atmosferu kakvu sam u njemu stvorila.
*”Kamo ljudi idu nakon smrti”
► Taj strip je višeslojan, izuzetno kompleksan. Jesi li se vodila kakvim uzorima ili nacrtima starih majstora zanata?
Klara Rusan: Sve je došlo instinktivno. Nije bilo neke svjesne inspiracije umjetničkim djelima drugih, već sam se nadahnula vlastitim iskustvima i borbama koje su se događale duboko unutar mene. Dakle, iz te egzistencijalne krize, koju je vjerojatno ponajviše inicirao strah od odrastanja. Tek nakon što sam završila strip, tražila sam nešto što će potvrditi moj rad pred profesorima, budući da je projekt bio diplomski rad. Poveznicu sam pronašla u djelima Hieronymusa Boscha. Tako sam retroaktivno shvatila da su njegovi radovi uvijek bili negdje u mojoj podsvijesti. Volim, kao što je to i on volio, raditi na najsitnijim detaljima. Prvo sam to radila iz nekog neodređenoga straha, samo da papir ne bi ostao prazan. Kasnije je to postao moj trademark. A i ta popunjenost je dobila svoj smisao. Ranije nisam voljela strukturu, niti sam pomno analizirala djela drugih umjetnika, već su mi ideje i način rada uvijek dolazile organski. Sada shvaćam kako takav način rada ima i svoju lošu stranu, pa sve više istražujem radove drugih autora. No, kada govorimo o komercijalnoj prezentaciji, onda sam učinila sve greške koje sam mogla. Ogromna mapa zagrobnog svijeta, čita se s lijeva na desno, pa desno na lijevo. To je jedna gigantska harmonika koja ne može stajati na policama i nije praktična za čitanje, niti za držanje u kući.
► U stripu je jasno prisutan i snažan narativni element. Jesi li puno čitala ili proučavala strukture pričanja priča?
Klara Rusan: Kao djevojčici užasno mi je zabavno bilo izmišljati priče. Bila sam u dramskoj grupi, s prijateljima smišljala skečeve… Stripove nisam nikad čitala. Premda su oni kompleksna forma koju treba poštovati, nekako mi je ovoga puta uspjelo da u hodu izmišljam pravila. Nije to klasičan grafički roman. Više je to kao kad naivac slika.
*”Vampirski bal”
► Izjavila si jednom prilikom da si se autocenzurirala kako se ne bi bavila religijama, niti provocirala nekoga svojim viđenjem zagrobnoga života. No, nisam dobio dojam da si u stripu išta kalkulirala. Možeš li to malo pojasniti?
Klara Rusan: Strip se prvo trebao zvati nešto u stilu kuda ateisti idu nakon smrti, no profesori su me upozoravali da bi se tako zapetljala u metafizičke zavrzlame. Nisam netko tko će provocirati ili propovijedati. Meni jednostavno tako nešto ne leži, niti bi se osjećala iskreno da to počnem raditi. Moguće je da negdje u mojim ilustracijama i suptilno iskoči nešto što se može okarakterizirati kao politički provokativno.
*”Evolution of Pollution”
► Strip se trebao s vremenom pretvoriti u animirani film. Ima li još izgleda da se to dogodi?
Klara Rusan: U početku je strip bio zamišljen kao projekt koji će se pretvoriti u animaciju. Pronašla sam i ljude s kojima bih ušla u ostvarenje te ideje. No u jednom trenutku sve je stalo. Animacija je neopisivo kompleksna stvar. To je zasad iza mene. Istražujem nove stvari i planiram nove projekte. Iskreno, radije bih da iz tog stripa netko jednom napravi igrani film. Kada pričamo o stripu, ne smijemo zaboraviti spomenuti fenomenalnu tipografiju koju je ručno oslikala Matea Jurčević (Killa slova).
► Kakav status imaju ilustratori u umjetničkom svijetu? Cijene li vas dovoljno?
Klara Rusan: Završila sam likovnu akademiju, ali mnogi će reći da ja nisam umjetnica, već primijenjena ilustratorica. No, ilustratori danas imaju dobar status jer uvijek negdje plešu na granici između “umjetničkog” i “primijenjenog”. Oni zapravo miješaju ta dva pristupa.
*”Sjemenke i hrana”
► Kakva je danas ilustratorska scena u Hrvatskoj?
Klara Rusan: Mislim da je hrvatska scena danas uistinu odlična. Ima jako puno dobrih ilustratorica i ilustratora, različitih stilova i interesa. Naša scena baš cvjeta. Možda se netko sa mnom ne bi složio, ali meni je super raditi u Hrvatskoj. Ne vjerujem da ovdje netko nekoga gura ili neopravdano favorizira. Svi moje kolege ilustratori imaju posla i dobro su za njega plaćeni. Primjerice, u Velikoj Britaniji veće je tržište, više je ljudi, no to znači da se i teže istaknuti. Isto tako, s pojavom interneta i razvojem društvenih mreža više ne trebaš nigdje biti fizički prisutan da bi prezentirao svoj rad. Tako da cijeli svijet može biti tvoja publika, bez obzira na fizičku lokaciju.
*”Family Portrait”
► Radiš i sve više murala. Što oni znače za tebe, koliko je ulična umjetnost bitna za identitet grada?
Klara Rusan: Inače obraćam veliku pažnju na detalje, koristim najtanje kistove i rapidografe, a kada radim murale, moram koristiti kist debeo deset centimetra i raditi poteze kistom raspona do dva metra. Zato su mi murali izazov, radom na njima izlazim iz komfor zone. Na murale gledam kao na cjeloživotnu izložbu. Dok god traje zgrada ili grad, traje i mural. Vidjeti svoj murali na trafostanici i sličnim mjestima gdje je velik protok ljudi, satisfakcija je za svakog umjetnika. Čini mi se da se upravo događa sve veće muraliziranje grada. Art park Ribnjak, zidovi kod Dolca, trafostanice… Pa napuštena sveučilišna bolnica koja praktički funkcionira kao muzej ulične umjetnosti.
*Hostel Dubiozo
*Ilustracije za knjigu “Gong” Miljenka Jerkovića
► Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završila si preddiplomski studij na Odsjeku za animirani film i nove medije, a u Velikoj Britaniji, na Sveučilištu u Falmouthu, studij ilustracije. Kako bi usporedila studiranje u Hrvatskoj i u Velikoj Britaniji?
Klara Rusan: Prije svega, valja biti pošten, pa reći da se tamo obrazovanje dobro naplaćuje, dok je kod nas, barem u mome slučaju, ono bilo besplatno.
Odsjek za animirani film i nove medije nije zapravo bio za mene. Kasnije sam shvatila da zapravo želim ići u smjeru ilustracije, a ne novih medija ili animiranog filma.
Na sveučilištu u Falmouthu imaju puno više novca, pa samim time imaju više fizičkog materijala za rad. No, mislim da je ključna stvar što se tamo puno više radi sa studentima. Na predavanja dolaze umjetnici, postoji radionica pisanja koju vode uspješni pisci, slušaju se studenti i uvažavaju se njihova mišljenja. Sve je puno fokusiranije, više su otvoreni i na kraju te pripreme za tržište rada. Svejedno, od akademije u Zagrebu izvukla sam najviše što sam mogla, upoznala neke divne profesore koji su mi promijenili pogled na umjetnost.
*Poster za Neighbours Burning Neighbours (lijevo); ilustracija za projekt “Bratoljub” (desno)
► Pripremaš novi strip? O kojim projektima sada razmišljaš?
Klara Rusan: Uvijek razmišljam o novim ilustracijama i novim pričama. Kada završim rad, on počne živjeti neki svoj život, neovisan o meni.
Kao i kod većine ljudi, kod mene ideje uvijek nekako dođu spontano. Novi projekt još uvijek razvijam u glavi. Radni naziv je ADHD Comics, a zamišljam ga kao strip koji se sastoji od niza kratkih priča. Ideje će se tu preslikavati jedne u druge, moći će se gledati zasebno kao ilustracije ili čitati kao dio šire priče. Naprimjer, žena prolazi pokraj televizora na kojem vidimo kako se odvija neka scena u koju ulazimo. Zatim tu priča ide dalje. No, kada uistinu krenem crtati, moguće i da sve ispadne potpuno drugačije.
► Jesi li otvorena za suradnju sa scenaristom na nekom sljedećem projektu? Ili i dalje želiš sama podnijeti sav teret?
Klara Rusan: Nisam baš raspoložena za suradnju na vlastitom autorskom projektu. Osjećam kako on mora biti u potpunosti moja kreacija. Zato toliko i patim dok radim veće, kompleksnije radove. Nemam problema raditi na tuđem projektu i raditi s drugim ljudima na projektima u kojima ne prevladava moja vizija, ali kad je u pitanju moj projekt, onda sam tvrdoglava i nabrijana da bude sve kako sam zamislila. Volim da stvari budu epske, volim velike, ambiciozne projekte. Želim da mi je život kao film. Zabavan, romantičan, pun rizika… Pa onda da i cijeli proces stvaranja stripa bude takav. Okružena kemikalijama, udaljena od svijeta, dok su mi ruke pune rana od rezanja materijala, kao u Neutrogeninoj reklami.
*Klara Rusan / foto: Mislav Mironović
Razgovarao: Luka Fišić
Zahvaljujemo Klari Rusan na ustupljenim vizualnim materijalima.
Klarin strip Where do people go after they die? možete pogledati ovdje.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
