U doba informacijske zasićenosti, tehnološke artificijelnosti i potrošnje forme, stvaralaštvo Krešimira Katušića, nalik aktu usporavanja, usmjerava nas ka povratku kontemplaciji i tišini materije. Neumorno istražujući odnos između forme i svijesti te duše i tvari, Katušić propituje granicu između umjetničkog čina i ontološkog događaja bivajući jednim od rijetkih suvremenih kipara koji svoju umjetnost promišlja kao duhovnu praksu. Gradeći svoj izraz na razmeđu dodira i misli, iskustva i refleksije, umjetnosti i filozofije, pronalazi ono što naziva Sponom: neprekinutu nit koja povezuje čovjeka s ishodištem svega stvorenog u cjelini.
Krešimir Katušić (Zagreb, 1979.) diplomirao je kiparstvo 2011. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Mire Vuce, gdje je 2021. i doktorirao pod mentorstvom akademika Petra Barišića i prof. dr. sc. Žarka Paića. Radio je kao likovni koterapeut u Dnevnom centru za rehabilitaciju Mali Dom, gdje je razvio interes za kreativnost kao proces iscjeljenja i povezivanja. Autor je niza socijalno angažiranih projekata, među kojima se ističe Kreativnost kao most, nagrađen Rektorovom nagradom. Svoje kiparske i teorijske radove predstavlja na filozofskim simpozijima i umjetničkim akademijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je devet javnih skulptura u Hrvatskoj i jedne u Austriji te više od devetnaest samostalnih izložbi. Član je HDLU Zagreb i HZSU.
► Kako bi predstavio svoje stvaralaštvo onima koji se s njim prvi put susreću? Sagledavajući svoje kiparske začetke i recentne projekte što bi istaknuo kao temeljnu jezgru koja je obilježila tvoj umjetnički razvoj?
Krešimir Katušić: Proučavanje cjelokupne kulture čovjeka – od mita, religije, filozofije, umjetnosti i znanosti, tradicionalne i moderne psihologije – oblikovalo je moj istaživački i stvaralački put, no filozofija stoji kao okosnica svega; ona iz koje sve proizlazi i koja sve objedinjuje. Naravno, bilo je to prepoznavanje analogija i stjecanje uvida u međusobnu povezanost svih aspekata čovjekove kulture, njegova istraživanja, izražavanja i komunikacije. Što se tiče vizualnih umjetnosti, pogotovo kiparstva koje je moja bitna forma izražavanja, još od studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, zanimalo me što je to što uvjetuje nastanak umjetničke forme – arhitekture, kipa ili slike koji su još od drevnih civilizacija bili jedno tijelo i tvorili sveti prostor. U bitnome, moje stvaralaštvo nastoji usporiti doživljaj brzog protjecanja vremena potaknutog utjecajem tehnoznanosti pa Tehnosfere na čovjeka. U potrazi sam za geometrijom koja može animirati formu te uspostaviti relaciju s prostorom u stanju prvih potencijala.
► Obrazovao si se na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Mire Vuce, a potom si upisao i doktorski studij, koji si završio pod mentorstvom filozofa Žarka Paića. Kako se tijekom tog puta oblikovala tvoja stvaralačka filozofija?
Krešimir Katušić: U prvih pet godina na Akademiji proučavao sam figurativnu skulpturu te razne načine modelacije i pristupe u oblikovanju skulpture. Zanimao me vanjski pokret forme, psihička ekspresija i utjecaj na percepciju promatrača. Kod prof. Mire Vuce imao sam slobodu u istraživanju figure pa na trećoj godini izrađujem pet skulptura u pokretu koje sam nazvao Oblici psihičke stvarnosti – Smrt narcisa. Dočaravale su pet psihičkih stanja kroz pet načina ekspresivne modelacije forme. To je bila priča o individualnoj katarzi. Na četvrtoj godini kombinirao sam arhitekturu i intuitivnu ekspresivnu modelaciju figure. Magistarski rad izveo sam u drvetu. Na Akademiji se uvijek počinje od ljudskog modela koji je u biti skup informacija o vrlo složenom vizualnom organskom pokretu. Za kipara on je osnova od koje kreće i stvara svoju kopiju vlastitim likovnim jezikom. No taj vidljivi model već je odslika ideje. Shvatio sam da model služi za buđenje znanja koje će onda svatko od onih koji su osvijestili u sebi odluku da budu kipari i oblikovatelji forme, preko vještine koja im je dana i može se razvijati, kreativnim procesom ostvariti kao novu formu u materijalu. Potrebno je pronaći likovni jezik koji će u bitnome prenijeti ideju, no on ne smije biti samo vanjska linija već posljedica geometrije koja može animirati formu. Kako bi forma poprimila oblik koji može dubinski dotaknuti promatrača potrebno je stvaranje autentičnim likovnim jezikom kao posljedice žive geometrije i iskustva života. Umjetnost bi, dakle, trebala biti posljedica iskustva života. Od prapovijesti do danas svjedoci smo kako mentalna forma utječe na umjetničko oblikovanje. Mentalna forma je posljedica doživljaja i mišljenja o Svijetu, svijesti o onome što se događa. Drevne civilizacije posredstvom mita grade jedinstvene prostore kao sklopove arhitekture, skulpture, riječi i slike. Njima je Svijet imao smisao, bio jedinstven te se forma utoliko sažimala u sebe. Egipatska mentalna forma nastojala je ideju što više sažeti u kuglu, grčka mentalna forma odlikuje se laganim dinamičnim pokretom koji je povijest umjetnosti imenovala kao kontrapost no u biti se radi o geometriji zavojnice unutar koje se gradi forma u pokretu. U 20. st. organska forma se lagano razgrađuje, nestaje interes i znanje koje je bilo potrebno za njeno oblikovanje. Figurativna skulptura gubi moć a živa geometrija vraća se počecima kroz istraživanje jednostavnih apstraktnih oblika. Danas lutamo u aktualnosti koja je jedinstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Subjektivne mitologije, kritika i cinizam prema Svijetu priče su koje imenuju formu. Umjetnost vizualizira forme kao produžetak Tehnoznanosti. Ipak, sama univerzalna bit kao potencijal nastojanja, istraživanja i stvaranja ostaje kao početni kod. Avangardni pokreti, napose Hugo Ball i Dada početkom 20. st. nastojali su resetirati ljudsku kreativnost te ju vratiti na početke iskona. Postmoderni svijet je apsorbirao duh Dade u ironičnom, potrošačkom, depolitiziranom obliku, pa utoliko i ideja obnove nije uspjela. Prepoznao sam neke analogije proučavajući skulpturu od prvih zajednica, početaka i razvoja starih civilizacija, antike i srednjeg vijeka, novog doba i suvremenosti. Mreža, kugla i spirala pojavljuju se kao kod. Imao sam iskrenu želju to ozbiljno istražiti i nekako dokazati pa sam naposljetku upisao i doktorski studij pod mentorstvom akademika Petra Barišića i filozofa prof. dr. sc. Žarka Paića.
► Godine 2016. na Jarunu si predstavio umjetničko-performativni događaj Spona objedinivši zajedničko iskustvo sudionika pokretom, zvukom i prostorom. Kasnije si simboliku spone kroz filozofijski pogled na problematiku simboličke forme obradio i u svom doktoratu. Kako iz perspektive sadašnjeg trenutka doživljavaš taj umjetničko-ritualni čin? Što se, prema tvom viđenju, događa u trenutku kad umjetnost prijeđe iz individualnog u zajednički, gotovo obredni, prostor?
Krešimir Katušić: Spona/Nexus bilo je ime događaja u formi umjetničko/ritualnog čina u kojem je skulptura–arhitektura bila medij psihičke transformacije. Simbolički to je bio dovršetak avangardne težnje za povratkom iskonu koji se nikad nije dogodio. Namjera mi je bila pokazati da je potencijal iskona uvijek prisutan u trenutku vrijeme/prostor, a ovisi o otvorenosti bića. U želji da spozna sebe i svijet kreativno biće dolazi do pozicije autentičnog intuitivnog života koji je ujedino posljedica i uvjet. Umjetnost jest izraz zajednice i posljedica je zajedničkog i individualnog nastojanja; spoznaje sebe i svijeta, bitka, bića i biti čovjeka. Čovjek kao pojedinac ne može ostvariti sebe u potpunosti bez drugoga; čovjek nastaje u odnošenju s drugim, u suživotu sa zajednicom i svijetom. Stoga umjetnost u zajedničkom obrednom prostoru omogućava zajednički doživljaj.
Simboličkim događajem “otvaranja iskona” u formi umjetničko-ritualnog čina gdje je arhitektura-skulptura u formi Tri kruga bila medij zajedničkog doživljaja, željelo se dati važnost onome što se ionako neprestano događa u univerzumu – svjesnost o neprestanom dijalogu svega manifestiranog pa utoliko i onog međuljudskog dijaloga koji omogućuje sudjelovanje u stalnom procesu života i njegovim cikličkim ritmovima. Svijest o takvoj transformacijskoj igri života u isto vrijeme otvara i svjesnost o postojanju prirodne ljudske zajednice temeljene na zakonu dijaloga, bez obzira na spolnu, rasnu i nacionalnu pripadnost.
To je bio načelni cilj, no u dokumentarnom filmu Spona u razgovoru s umjetnicima koji su sudjelovali u događaju nastojao sam doći do segmenta koji govori o kreativnom prostoru i stvaralačkom kodu koji je zajednički svima – pokušaj da se ono neizrecivo verbalizira intuitivnim putem. To je bio pravi znanstveni dokaz da kodovi od iskona egzistiraju u potencijalu te da njihova manifestacija ovisi o otvorenosti individue kao kreativnog bića.
Moram napomenuti da su za ostvarenje ideje događaja Spone u formi dokumentarnog filma, osim brojnih umjetnika koji su u njemu direktno sudjelovali, zaslužni Petar Milić kao producent, ekipa iz Hommage produkcije, Josip i Natko Klobučar te etnologinja i kulturna antropologinja Sandra Urem, koja je radila montažu.
► U osvrtima tvojih radova često se ističe kako skultpure ne prikazuju, već “dozivaju”. Što za tebe znači govoriti kroz formu, a ne o formi?
Krešimir Katušić: Uzmimo za primjer drvo. Kao živo biće biljnog svijeta već u svojoj strukturi nastajanja ima iskonski vizualni kod koji omogućava čitanje starosti drveta i uvjete rasta kroz godine. Godovi poput valova ritmiziraju strukturu drveta; svjetliji širi i tamniji uži označavaju jednu godinu. Od srca prema kori mi čitamo ritmove i dinamiku života drveta. Vizualno vidimo matricu koja se ponavlja, ali u razlici vidimo univerzalni i individualni dio objedinjen vizualnom dinamikom valovitih prstenova te svjedočimo vibraciji rasta. Od iskona tog bića to je nepromijenjivo. Utoliko samo drvo već nosi vibraciju iskona. Kada obrađujem drvo oblikujem ga u potrebnu formu kojom gradim prostorni reljef, a prostornim reljefom gradim mrežu koja kroz geometrijski jednostavan objekt označava potencijalno stanje iskona. Ideja vodilja u ovom procesu jest pitagorejski slijed manifestiranja ideje, od početnih točaka kao broja, tvorbe geometrijskog lika te manifestacije u trodimenzionalnoj formi. Zaključno, drvom kao realnim iskonskim artefaktom (drvo više nije živo, ostao je odrvenjeli zapis kao posljedica sušenja i gubitka vode iz drveta), posredstvom vlastite imaginacije i korištenjem iskonskog koda iz prirode, oblikujem simbolički objekt koji predstavlja potencijal prije stvaranja. Konačni rezultat je prostorni reljef kao umjetnički objekt koji simbolizira potencijal iskonskog kodiranja izgrađen od materijala koji nosi iskonski vizualni kod. Kada su svi elementi unutar djela usklađeni i odnose se dinamički jedan prema drugome, forma kao posljedica žive geometrije živi svoj život i doziva.
► Simboli poput kugle, mreže i spirale u tvojoj su praksi više od forme – oni su, kako navodiš, primordijalni univerzalni zakoni svijesti. Kako se taj unutarnji poredak iz intuitivnog pretače u konkretnu manifestaciju?
Krešimir Katušić: Zamislimo kozmos sa svim svojim tijelima. Sve se kreće, ništa nije potpuno statično – galaksije, sustavi unutar galaksija, planeti – no u stvari sve je u međuovisnom stanju. Drugim riječima, imamo vrstu kozmičkog suživota. Zamislimo prostor iza pojavnog kao mrežu na kojoj bi nastojali ucrtati koordinate kretanja. Uzmimo da su relacije između pokretnih tijela stabilne ali u zajedničkom međuovisnom pokretu, imali bi točku početnog pokreta s intencijom ponovnog vraćanja na isto mjesto. Unutar manjeg međuovisnog sustava teoretski bi se mogli kretati planirajući povratak na početnu točku. To radimo kada putujemo našim sunčevim sustavom. Možemo se vratiti na početnu točku u odnosu na drugo tijelo no da li smo na istoj koordinati prostora? To se događa zbog spiralnog pokreta a ne samo eliptičnog. Za primjer, Zemlja se oko Sunca kreće po eliptičnoj orbiti no prema kozmičkom prostoru, ona radi spiralni pokret. Dakle, nemoguć je povratak na istu točku u prostoru. Možemo zaključiti da u kozmosu vlada spiralni pokret što znači da je to kodirano kretanje koje se krije u svemu. Što se tiče kugle ona ne postoji u savršenom obliku već je to ideja sažimanja u jedno, povlačenje u sebe, koncentriranje u bitno. Svjedoci smo toga da sve u kozmosu teži kugli no u biti tijela su spljoštena na polovima zbog gravitacije i rotacije koji su posljedica spiralnog pokreta. Tako smo došli do mreže, kugle i spirale. To su zakoni u kozmosu po kojima sve nastaje i egzistira. Konkretna manifestacija u kiparstvu slijedila bi redom: zamišljanje oblika, odabir materijala i formacija početne mase, postavljanje bitnih točaka za reljef forme te modelacija forme u pokretu unaprijed zadanom geometrijom spiralnog pokreta. Zakon spiralnog pokreta je način modelacije skulpture; kod koji se svjesno i automatski, kao posljedica vještine, unosi u svaki pokret oblikovanja forme. U ruci se krije vještina spiralnog pokreta. Kipar sam odlučuje koliko će pokrenuti formu ovisno o vještini koju posjeduje.
► Tvoja suradnja s filozofom Žarkom Paićem traje godinama – od mentorstva do duboko misaonog dijaloga. Kako percipiraš taj odnos između filozofije i kreativnog umjetničkog čina?
Krešimir Katušić: Žarka doživljavam kao umjetnika/filozofa/mislioca. Intuitivnom geometrijom on gradi svoje misaone forme, povezujući racionalno znanje i kreativno djelovanje svih aspekata ljudske kulture kroz povijest do danas, nastojeći dati subjektivno čitanje ali i što objektivniji sud o suvremenom vremenu i njegovim događanjima. Osim Slike bez Svijeta gdje obrađuje pitanje ikonoklazma suvremene umjetnosti, između ostalog mnoštva bitnih knjiga, njegovo kapitalno petoknjižje Tehnosfera nastoji osvijestiti istu kao novi Apsolut sa svim uzrocima i mogućim posljedicama za budućnost. Osvještavanjem suvremenog stanja nastoji otvoriti prostor za buduće mišljenje. Žarkovo promišljanje modernog doba i suvremenosti pomoglo mi je u boljem razumijevanju te povezivanju filozofskog teorijskog znanja, analogija i razlika filozofije kao ontologije u promišljanju biti bića, čovjeka i bitka. Odnos metafizike prema suvremenom mišljenju kaosa, kontigencije, događaja, imanentne transcedencije tog temeljnog pojma teorije beskonačnog postajanja Gillesa Deleuzea kao nastavka promišljanja znanstvenog filozofa Whiteheada i filozofa kibernetike Gilberta Simondona. Upravo na tragu tih filozofa Žarko je razvio teoriju i prepoznao autopoetičku bit Tehnosfere koja kao umjetna inteligencija kreće ka umjetnoj intuiciji da bi se sve završilo u tehnološkoj singularnosti kako to sudbinski određuje Ray Kurzweil, futuristički pisac i inženjer. Filozofija koja se meni kao živom biću još vrti po glavi jest ona intuitivno–racionalna potraga za biti stvari; ljubav prema mudrosti. Filozofija predsokratovskih filozofa najviše dočarava način te potrage kao intuitivno tumačenje svijeta. Svijetu kojeg sam svjestan dodao sam i svijest o Tehnosferi koju ne želim prihvatiti kao svoj apsolut. Bez obzira na civilizacijsku i individualnu uvjetovanost Tehnosferom, nastojim ju misliti kao jedan moćan sustav. Svjestan sam svoje naizgledne naivnosti i mogućeg naginjanja utopiji, no ipak, to je stav koji me održava živim i aktivnim, to je smisao mog nastojanja. Filozofija je utoliko za mene osnova promišljanja, otvoreni prozor u svijet ideja i događaja. Filozofiju vidim kao temelj od kojega se kreće.
► Paić piše da tvoj rad otvara “mit u trenutku najvećeg raskola između rubova i pukotina suvremenosti”. U kojoj mjeri današnje tehnološki zasićeno vrijeme može uopće primiti tu vrstu tišine i arhaične sporosti koju tvoja skulptura zahtijeva?
Krešimir Katušić: Mit je način doživljaja svijeta u kojem je sve živo i u međuodnosu, a poznavanje pravog imena bića otkriva moguće odnose i ishode akcija i reakcija. U mitskom doživljaju svijeta psiha je u stalnom transformacijskom procesu te postoji svijest o tome i svijest o smislu općenito. Pojedinac je u živom odnosu sa zajednicom i svijetom te je time uvjetovan. Pošto sve proizlazi iz prvog stvaranja, kodovi su isti. Radi se o svjesnosti i aktivnom pristupu individue. Iz današnje perspektive zvuči ne samo naivno, nego i ludo, no to je moje viđenje. Na prvi pogled čini se teško jer smo duboko uronjeni u Tehnosferu koju Paić dobro detektira kao novi Apsolut. Pokretna virtualna slika sada je naš bitak. Jezik više nije kuća bitka i naizgled gubi svoju moć kazivanja no upravo sada je trenutak mogućeg prevrata. Kao što sam istaknuo u Sponi, Čovjek svjesnim naporima nastoji spoznati sebe i svijet; cjelokupno ljudsko znanje dostupno nam je više nego ikada, potrebno ga je samo povezati i iz njega izvući bit. Dakle, autentičan intuitivan život kroz suživot s drugima u Svijetu, stajanje u otvorenosti, stjecanje i dijeljenje iskustava, istinit govor, omogućuju da jezik ponovno dobije moć kazivanja i stane u ravnotežu sa slikom – onom koja bi imala vlastiti Svijet. U trenucima takvog nastojanja glas tišine nadjačava vanjsku buku.
► U dosadašnjem opusu svoj si kiparski jezik i ideje izražavo u različitim materijalima. U kolikoj mjeri forma diktira materijal i obrnuto? Ima li jedno prvenstvo pred drugim?
Krešimir Katušić: Mogao bih govoriti načelno iz pozicije poznate teorije kiparstva te reći da materijal diktira formu no proces nije tako jednostavan; vrlo je suptilan. Nastojat ću verbalizirati taj proces kako ga ja doživljavam. Materijal me pozove, osjetim vibraciju materijala. Kasnije, imaginacija vrti forme koje povlače ideje. Tada počinjem shvaćati što se od mene očekuje. Započinje proces stvaranja koji je polagan i ritmičan, dajem si vremena kako ne bih učinio tri koraka u prazno. Ovdje dolazi do bitnog pitanja, da li se skulptura oblikuje iz jednog komada ili se kolažira iz dijelova. Ako se skulptura oblikuje iz jednog komada tada ruka radi sama, prstima ili alatom uz koncentraciju na cjelinu. Uvijek sagledavam cjelinu i naslućujem idući potez, no ruka ipak radi sama. Ako se rad spaja iz više gotovih dijelova, kolažira, tada je to konstrukcija ili instalacija, arhitektura, no nije skulptura. Tada se dijelovi balansiraju unutar cjeline unutar vlastitog odnošenja, jedan prema drugome i prema cjelini. Ponekad kroz smirenost i čekanje dolazi potvrda pravog odnosa, ili mjesta. Tijekom cijelog procesa moj racionalni um vrti imenovanja rada. Kada sam siguran u ime, rad je gotov. Kada nastane više radova stvara se koncept. Nemam i ne razvijam koncept kao dosjetku u početku stvaranja već paralelno s procesom izrade ili na njegovom kraju. Kao što je slučaj kod skulpture utoliko se instalacija završava sama. Rad se ne može završiti na silu već se procesom postepene izrade koji poštuje ritam, dovršava samostalno. Moje iskustvo je da me rad kroz proces izrade podučava ne samo o njemu, već ponajviše o sebi samome.
► U svojim recentnim ciklusima Ravnoteža i vibracije te Arhé i stanje komplekse ravnoteže istraživao si odnose organskog i tehnološkog u suvremenosti. Kako si pristupio toj temi i zbog čega si odabrao baš materijal drva?
Krešimir Katušić: Posredstvom Tehnosfere ne postoji više čvrsta granica, organsko i tehnološko se prožimaju. Tehnosfera je sada prostor stvarniji od stvarnosti. Sve se odlučuje unutar nje. Za svaku postavku, ideju i mišljenje tražimo potvrdu – trenutno unutar novog sustava zvanog umjetna inteligencija. Ona autopoetski stvara, samoorganizira se i reproducira ne oponašajući prirodu, ima svoju logiku. Tehnosferom ne upravlja čovjek već postaje njezinim dijelom i eksperimentom u digitalno umreženom svijetu. Naizgled joj se nemoguće oduprijeti ili graditi utopiju odvojenu od njezina utjecaja. Ono što je za sada još uvijek moguće jest živjeti na rubu i tražiti pukotine jer zajednica svjesnih postoji. Svojim radom nastojim pronalaziti pukotine kroz koje mogu pokušati stvoriti novu formu koja ima iskonski potencijal. Drvo je, kako sam već istaknuo, materijal s iskonskim kodom.
► Često spominješ “autentičan intuitivan život” kao temelj stvaralaštva. Kako razlikuješ intuitivno znanje od konceptualnog promišljanja?
Krešimir Katušić: Intuitivno znanje je cijeli zbir dosadašnjih iskustava, ali intitivno se djeluje u trenutku, bez razmišljanja. Radi se o potrebi za djelovanjem. Kada djelujemo tada koristimo iskustvo. Razmišljanje o konceptu je racionalna potraga za logičkim rješenjem unutar postavljenih točaka misaonog kretanja, tu se javlja analiza i logika unutar jezične strukture. Dakle, razlika je u djelovanju i mišljenju. Naše biće djeluje u trenutku posredstvom iskustva. Racionalni um misli, razabire, slaže pojmove i povezuje ih logički. To je proces. Ipak moguće je kretati se, govoriti i pisati intuitivno – tijelom, govorom, oblikovanjem i pisanjem rukom. Tijelo je iskonski alat. Uz intuitivno djelovanje dolazi i mala greška koju mozak prepoznaje i pokušava ispraviti u sljedećem pokušaju. To je povratna veza tijelo/ruka/mozak; specifična je i važna za čovjekovo stjecanje iskustva. Danas koristimo aplikacije i programe u virtualnom prostoru prilikom kojih se gubi povratna veza ruka/mozak. Richard Sennet u svojoj knjizi The Craftsman iznosi zapažanja i primjere arhitekata Renza Piana i Elliota Felixa kod korištenja CAD-a. O tome sam pisao u radu Prostor aktivne imaginacije/intuicije objavljenom u časopisu In medias res i zborniku radova sa filozofskog simpozija Filozofija media. Stoga, za kretanje po rubovima i pukotinama danas, nužno je što više koristiti vlastite ruke u rješavanju problema. Utoliko iskustvo ostaje naše, razvijamo vlastite potencijale i ostajemo aktivni.
► U tvojim skulpturama linearna priča ustupa mjesto pulsu, prisutnosti i vibraciji. Što se promijenilo u tvom odnosu prema figuri tijekom godina, od ranih radova do današnje “ikonoklastične” faze?
Krešimir Katušić: Sve doživljavam kao vibraciju. Skulptura je energetski doživljaj a ne priča. Animirana skulptura jest skulptura oživljena intuitivnom geometrijom, ona ima svoju vibraciju, energetsko djelovanje, priča se nadodaje. Svaka manifestirana stvar, kao i zvuk i glas, ima svoju vibraciju i frekvenciju; tehnički aparati to danas mjere visinom sinusoide. No sinusoida je valovita linija. Optimalan vizualni odnos između uzlaznog i silaznog dijela sinusoide – njezine mjere i ritma – može se prikazati vizualno skladnom valovitom linijom frekvencije od 40 Hz, koja odražava uravnotežen puls. Proučavajući navedeno zaključio sam da je slična ideji harmoniji proporcije i linije – lijepoj liniji o kojoj govori Winckelmann. U prirodi frekvenciju od 40 Hz nalazimo kod nekog drveća, borova, a također je poznata i kao frekvencija moždane aktivnosti (tzv. gamma valovi) povezana s pažnjom, svjesnošću i integracijom informacija, dok se uVibroakustičnoj terapiji koristi za opuštanje mišića i napetosti tijela. Stoga, ne odvajam figuru od ne-figure, od nečega što to nije. U svemu je jednostavna ili složena geometrija. Neki moj jednostavan prostorni reljef potencijalno sadrži djelić geometrije neke moguće figure. Istražujem kako vizualno pokrenuti materiju. Ono što se završi kao rad – izložim. Tijekom 20 godina konstantno radim i istražujem, no neke radove nikada nisam izložio jer nisu bili kompletni, dok sam neke pak izložio a kasnije shvatio da su bili samo trenutak na putu.
Radovi prikazani u zadnje četiri godine kroz cikluse, Ravnoteža i vibracije, Neprikazivost te Arhé i stanje kompleksne ravnoteže, prvi su pokreti jednostavne geometrije – energije u kretanju, iskona u potencijalu; prvom pokretu. Možda je najbolji naziv arhitektura energija.
► Kažeš da se umjetnost neprestano vraća izvoru. Što za tebe predstavlja taj povratak i kako doživljavaš svrhu kreativnog procesa u tom kontekstu?
Krešimir Katušić: Heinrich Wollflin je rekao: “Nije sve moguće u svakome trenutku “. Pritom je mislio na zakonit razvoj umjetničkih stilova, te da se određeni osjećaji , načini izražavanja i oblici ne mogu pojaviti izvan svog povijesnog konteksta. Danas u doba Tehnosfere ta teza više uopće nije relevantna jer živimo u uvjetima hiper-povezanosti, asinkronog vremena i post-stilskog pluralizma, gdje više nema stroge linearne progresije umjetničkih stilova. Umjetnik danas ima pristup cijelom povijesnom, estetskom i tehnološkom repertoaru istovremeno. Upravo sada umjetnici bi mogli pitati umjetnu inteligenciju što bi bilo estetski i konceptualno zanimljivo i adekvatno za izraditi s obzirom na aktualne događaje. Odgovor koji dobivamo od Tehnosfere je konstrukcija na temelju posljedica koji su rezultati njenog prijašnjeg planiranja, računanja i konstrukcije.
Ipak, nadam se da je takvih upita malo jer ono što je sada ključno jest da kreativni proces ostane vezan za čovjeka i njegovu vezu ruka-mozak. Umjetna inteligencija je izvrstan alat za provjeru i potragu za teoretskim informacijama, no bez iskustva istinsko znanje izostaje. Umjetnost je vezana uz kreaciju i bez obzira na povijesni trenutak, pa čak i ovaj koji se više ne smatra povijesnim, dok je svjesnog čovjeka i zajednice s dozom slobode koja je nužna za kreaciju, umjetnost će kretati od izvora. Izvor je dakle potencijal prije kreacije.
► Možeš li s nama podijeliti nešto o svojim trenutačnim i nadolazećim projektima – u kojem smjeru se tvoj rad trenutno razvija?
Krešimir Katušić: Pripremam novu izložbu koja će se, nadam se, realizirati sredinom 2026. u Orisu. Također, početkom studenoga na 9. Međunarodnom transdisciplinarnom simpoziju Bioetika i aporije psihe predstavit ću projekt kreativnih terapijskih dramskih radionica Mama Zemlja koje su se odvijale dok sam kao likovni koterapeut radio u Dnevnom Centru za rehabilitaciju “Mali Dom”. Istražujem i prepoznajem ideju Intuitivne geometrije te pišem o tome. Kao i na početku, nastojim prepoznati događaje koji su bili, jesu i dogodit će se kao točke koje grade geometriju smisla mog života. I sudjelovati… stvarati forme koje mogu potaknuti te otvoriti novo mišljenje.
Portreti i fotografije iz ateljea: Ivan Buvinić
Više o radu Krešimira Katušića potražite na linku kresimirkatusic.art
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
