Kristina Marić multimedijska je umjetnica koja više od desetljeća sustavno i zanimljivo gradi svoju autorsku poetiku razlažući heterogene ljudske odnose, ispitujući granice slobode te bilježeći otiske traume unutar tjelesnog kao i šireg društvenog registra. Autorski potpisuje performanse, videoradove, fotografska djela, a dobitnica je i nagrada među kojima je najsvježija Ex Aequo s prošlogodišnjeg Slavonskog biennala. Iako joj se, kako sama kaže privatni život majčinstvom „tektonski“ promijenio, pronašla je vrijeme kako bi s nama razgovarala o temama koje ju zaokupljaju godinama, o izazovima medija u kojima se izražava, suzvučjima društvene kritike i nacionalnih apsurda, stranputicama galerijskog posla, kao i budućim projektima.
► Još od studentskih dana baviš se performansom, fotografijom, videom, a kada bih pokušala sažeti temeljne odrednice tvoje umjetničke poetike bio bi to odnos, komunikacija, dijalog, akcija i reakcija. Koliko su spomenute odrednice (kao i mediji u kojima se izražavaš) varijabilne, nadograđene u radnom i izlagačkom djelovanju koje traje više od deset godina?
Kristina Marić: Ovome popisu dodala bih, odnosno istaknula bih još i kategorije tijela, autonomije i slobode kao ključne, a koje preispitujem kroz kreiranje odnosa, dijaloga, kroz osmišljavanje akcije i reakcije. Osobno ne uspijevam pratiti neki linearni razvoj u svemu tome, već primjećujem određenu cikličnost. Čini mi se da se spomenute odrednice dinamično izmjenjuju, repetiraju te iznova nadograđuju. Imam osjećaj kao da cijelo vrijeme radim tek tri-četiri rada koja iznova nadopunjujem. No, ono što mogu reći je i da vremenom te „nadopune“ postaju delikatnije, rafiniranije. Odabir medija za realizaciju ideje varira ovisno o tome koji mi se čini najadekvatnijim u tom trenutku. Ozbiljniji umjetnički rad krenuo je od crteža, preko fotografije, videa, umjetničke instalacije do akcije i performansa. Do sada su se ti mediji stalno iznova preplitali na složene načine, iznova i u krug.
► U tvome multimedijskom opusu značajan je broj videoradova, a čini mi se kako si jedna od prvih osječkih umjetnica mlađe generacije koja je odlučno zakoračila u taj medij posve nejasnih granica.Zašto? Smatraš li da si u tom mediju najjasnije artikulirala teme i probleme koji te zanimaju? Koje su prednosti toga medija, a koji eventualni nedostatci?
Kristina Marić: Čini mi se kako je pretjerano reći da sam jedna od prvih jer su u tome mediju odlične radove potpisali i drugi mlađi kolege. Ne mislim da sam baš u tom mediju najjasnija jer mi se čini da sam do sada ideje nešto uspješnije artikulirala kroz performans. U mediju pokretne slike sklonija sam poetičnijem pristupu što je ponekad rezultiralo dozom hermetičnosti. Ponekad mi se čini da mu je mana to što zaista iziskuje vrijeme iz perspektive gledatelja. Ako govorimo o nekom slučajnom posjetitelju galeriji/muzeja, očekivanje da će pogledati moj videorad duže od tri minute graniči s pretencioznošću. Danas rijetko tko ima strpljenja duže od 60 sekundi koliko maksimalno traje jedan Reels. Oni koji gledaju duže ili su pripadnici starije generacije, nenavučeni na društvene mreže i pametne telefone, ili lažu.
► Pojam viralnosti u tvojim radovima tek je natuknuo određene pukotine u ljudskoj živućoj stvarnosti, odmakli smo uistinu daleko od prvobitne i skromne ideje o mogućnostima paralelnog postojanja. Kako danas (i s odmakom prema svojim ranijim radovima koji su uključivali taj element viralnog) gledaš na taj globalni fenomen supostojanja virtualnog i tjelesnog entiteta kao i svih njihovih komplementarnosti ili procijepa?
Kristina Marić: U radu Dvoboj, na koji aludiraš, pokušala sam naglasiti relaciju između svojeg virtualnog tijela i promatrača. Pritom mi je posebno zanimljiv bio istovremeno uzbudljiv i prijeteći način izmjene snage između ta dva kontrapunkta. I danas je moj stav ambivalentan prema toj temi jer suštinski se koncepti nisu promijenili u ovih osam godina. Promjene su ubrzane na nivou aplikativnosti i konzumacije širokog kruga korisnika novih tehnologija. Pametni telefoni su se opametili, broj sati koje tjedno provedemo koristeći mobitele valjda se utrostručio, umjetna inteligencija je poradila na svom šarmu pa je njezina prijeteća moć sada nešto zavodljivija. Mnogo vremena provodimo online i upitno je koliko uspijevamo vidjeti tko smo mi, a tko naši avatari koje smo kreirali na mrežama. O tome koliko je iskrivljena naša percepcija drugih, odnosno njihovih avatara da ne govorim. Umjetnička praksa to dakako koristi jer ono što ne možemo sa svojim fizičkim tijelom, naš avatar može. Osobno mi je posebno fascinantna primjena virtualne stvarnosti u medicini, primjerice u liječenju boli gdje ima široku mogućnost korištenja jer redovito promatram tjelesnost i traumu kroz prizmu novih medija.
Upravo ta relacija između vlastite tjelesnosti i procesuiranje traume koje su ostale zadržane unutar tijela, nešto je što redovito obrađujem u svom radu. Do sada je to bilo još prilično analogno i suptilno. Sada s vremenskim odmakom mogu jasnije vidjeti koliko je u mnogim radovima prisutna energija direktno usmjerene akcije te potisnute agresije. Primjerice, u radu Slobodni udarci to je vrlo eksplicitno.
► U svojim radovima često uključuješ vlastito tijelo, fizički trenutak koji te zatječe u aktivnom procesu ili, s druge strane, posve pasivnom činu. Čini mi se kako su oba autorska izbora na određeni način provokativna. Što je izazvalo intenzivniju reakciju kod gledatelja, likovne publike i kritike? A što u tebi?
Kristina Marić: Čini mi se kako ove pasivnije izazivaju više smijeha zbog još naglašenijeg apsurdnog momenta. No, ako govorimo o nekom intenzitetu, onda su to svakako aktivniji procesi jer publika prilazi sa svojim komentarima s većim angažmanom. Osobno su mi obje pozicije jednako važne. U svakom radu razmišljam i o poziciji gledatelja kao i o poziciji autora, iako dakako polazim od one autorske. Ta relacija postala mi je posebno interesantna kada sam zakoračila u medij performansa. Kada koristim vlastito tijelo, u pravilu se osjećam izloženo te ponekad više ili manje direktno pozivam i gledatelja da izađe iz svoje zone udobnosti.
► U posljednjem radu, dvosatnom performansu naslovljenom Release tijelo koristiš kao medij, preciznije ono ti služi kao vodič ili transformator energetskih polja određenog prostora koje želiš zabilježiti. Upravo mi se ovaj rad (koji uključuje i promatrače, tvoje prijatelje i poznanike) čini korakom dalje u tom fizičkom elementu tvojih performansa. Naime, u njemu je vidljiv i emotivni angažman, a sinergija prostora i tijela jača je no ikada. Najavljuje li on i neki novi smjer u tvome radu?
Kristina Marić: I meni se čini da sam došla do jednog novog stupnja. Nisam sigurna koliko je to novi smjer, čak ni tematika nije bitno drugačija od prijašnjih, ali u izvjesnoj mjeri transformirala se moja perspektiva. Rad Release prvi je u nizu radova koji polaze od jednog davnog i mučnog događaja za vrijeme ratnih godina u Osijeku. Dakle, opet je trauma glavna tema, no pristup je drugačiji. Rekla bih da nije vođen gorčinom i otporom kao što bi se moglo reći za neke ranije momente u pojedinim radovima, već suosjećanjem i otvorenošću. Performans Release u odnosu na neke ranije radove ima radikalno nježnu notu. Ovdje je polazišna točka opet bila ona autorska te sam se prvenstveno fokusirala na to da sebi dozvolim hvatanje u koštac s ogromnim i složenim materijalom, na meni posebno izazovan način. Konačni ishod izvedbe, kao i doživljaj publike, nisam mogla planirati niti predvidjeti. Rezultiralo je intenzivnim emotivnim reakcijama promatrača, ali i onih koji nisu znali za narativni kontekst rada, već su se samo prepustili atmosferi rada. Međutim, radi se tek o dijelu ciklusa koji je u nastanku te mi je teško predvidjeti kamo će me odvesti.
► Za spomenuti si performans primila i nagradu Ex Aequo koja ti je dodijeljena u sklopu Slavonskog biennala prošle godine. Iako nisu krajnji ishod umjetničkog „posla“, u kojoj mjeri, prema tvome mišljenju, nagrade i priznanja održavaju budnost i pronicljivost autorskog rada?
Kristina Marić: Nagrade jako utječu na vidljivost autora i njegovog rada, možda tek indirektno i na „budnost”, no ne mislim da je to nužno povezano. Ako se osvrnem na neka svoja ranija priznanja, mislim da mogu imati ohrabrujuću ulogu, pogotovo ako vam se zalomi jedna dok ste u krizi kao vrlo mladi autor.
► Ustvrdila bih kako tvoji radovi nikada nisu usklični, eksplicitno glasni i ne apostrofiraju krivce, ali su duboko inicirani osobnim iskustvom, zavičajnim (pa i širim, državnim) moralnim krajolikom. Pri tome mislim na performans U glibu (izveden na 17. osječkom PAF-u) u kojemu inicijacije sretne djetinje igre ravnopravno supostoje sa sviješću o moralnom blatu u kojemu društveno i kukavički obitavamo već dugo i ustrajno. Slična premisa prisutna je i u radu U pijesku u kojemu pasivan čin zakapanja glave u pijesak jasno pokazuje kako smo izabrali uzmak, tišinu, ignoriranje problema i nedjelovanje. U kojoj mjeri tvoje umjetničko djelovanje tek dijagnosticira taj konformistički stav, a u kojoj je mjeri on jasna kritika, poziv na akciju i reakciju?
Kristina Marić: Slažem se da postoji jedna vrsta detektiranja. No, od početka mi je jasno da ta povremena potreba da vičem i dozivam gluhu okolinu, nema neke konkretne učinke. Ima onih koji su za potrebe čovjeka za humanijim uvjetima življenja gluhi od rođenja, no većina to usput u životu postane. Stoga mi je važno to nekako iznova i iznova aktualizirati. Mada, moram priznati da to nekako uvijek prati moj rad, iako mi prozivanje bilo koga nikada nije cilj. Primjerice, kada ne crtam linije po teritoriju, onda se bavim pitanjima osobnog prostora i slobode. Često u te procese uključujem ljude koji su voljni sudjelovati. Na taj način kreiram situacije u kojima s publikom komentiram temu i otvaram prostor za promišljanje i raspravu. I to je do sada bila točka gdje se moja „akcija“ zaustavlja.
► Smatraš li da tvoja adresa nužno određuje i taj predznak nekih tvojih radova? Bi li se bavila akcijama Ničiji kubik (u kojemu prenosiš zemlju iz Republike Hrvatske u Republiku Srbiju i obrnuto) i da živiš u nekom drugom političkom, geografskom pa i mentalnom prostoru?
Kristina Marić: Je li slučajno da se markiranjem granica bavi umjetnica iz države s blago rečeno najzačudnijim oblikom teritorija na ovom planetu? Pa vjerojatno nije. No, naglasila bih da sam akciju permutacije zemlje s jednog državnog područja u drugo ponovila i pet godina kasnije u baltičkim krajevima (Litvi, op. a.). Dakle, ondje je takva gesta imala jednakog smisla ili još i većeg. Ruska oblast koja s matičnom državom nema ni centimetra kopnene granice u kontekstu apsurdnosti hermetičnosti granica pravi je presedan. Nasilno inzistiranje na razgraničenju smatram izrazito pogrešnim i tragičnim u svakom smislu. Osobno mi se čini posebno poražavajućim to što su ljudi u takvim okolnostima više ili manje prisiljeni dozvoliti da im to posve determinira budućnost i odnose s drugim ljudima. Tako da je moj odgovor na postavljeno pitanje da, mislim da bih. To što su novonacrtane državne granice na prostoru cijele bivše države od 90-ih naovamo direktno utjecale na dinamiku međuljudskih odnosa moje najbliže okoline, svakako je dodalo na težini mom bavljenju tom tematikom. No, to je samo jedan, “izvanjski” faktor. Onaj intrinzičan tiče se moje fascinacije područjem osobnih granica pojedinca što je vidljivo i u drugim radovima u kojima obrađujem sasvim druge teme.
Vezano za trenutnu adresu ili mjesto rođenja, navela bih još da je prethodno spomenuti rad U glibu inicijalno mogao biti izveden na bilo kojem kontinentu. Možda bi to blato bilo malo drugačije boje, ali ideja u svojoj osnovi ne bi izgubila ništa, kao što mislim da ni ne dobiva nešto krucijalno time što je izvedena najprije u Slavoniji. Ovdašnji društveni kontekst podupire te ideje, no ne mislim da ih uvjetuje.
► Osvrnimo se malo i na rodni otisak tvoga umjetničkog rukopisa. Odmičući se od sintagme „feministička umjetnost“ i svih površnih konotacija pa i tumačenja koja ona podrazumijeva, iluzorno je tvrditi kako je tvoj rad lišen ženskoga iskustva: tjelesnog, emotivnog i društvenog. Zapravo, moguće je povući finu paralelu između ranih radova poput Dihotomije boli iz 2014. i ovih posljednjih u kojima se baviš vlastitom trudnoćom. Što se nalazi između tih dviju osobnih i umjetničkih iskustava? U kojoj mjeri tvoje umjetničko djelovanje „određuje“ tvoj spol i sva iskustva povezana s njim?
Kristina Marić: Kada govorim općenito o svojoj umjetničkom praksi, nastojim svjesno koristiti žensku poziciju u svom radu, no ne postavljati je u prvi plan jer kao takva nije u fokusu mojih radova. Neizbježno je problematizirati i taj aspekt rada pogotovo kada radim s vlastitim tijelom. Primjerice, performans Slobodni udarci ili performans Oči u oči imali bi značajno drugačiji ton i atmosferu kada bi ih izvodio muškarac, pogotovo ako bi bio druge dobi ili druge boje. Dok s druge strane, bit radova u tim slučajevima ostaje nepromijenjena. U radu Dihotomija boli bila sam vođena intuicijom, nastao je iz pozicije promatrača dok sam upijala iskustva žena iz svoje neposredne okoline. S druge strane, ciklus koji spominješ i koji još nastaje direktno je vezan za vlastiti proces matrescencije, kao i posljedice proživljenog opstetričkog nasilja. Moja očaranost ženskom snagom, mudrošću i kapacitetom u kontekstu ženske tjelesnosti, nedavno je dobila sasvim novu dimeziju. Upravo prilikom poroda žensko tijelo pokazuje svu svoju žensku moć koja je toliko zastrašujuća hegemoniji patrijarhata u duboko mizoginoj zapadnjačkoj kulturi. Otprilike dva stoljeća u medicini traje praksa u kojoj se pod izlikom suzbijanja boli, ukidaju ženina sloboda i neovisnost. Jedan od razloga leži u kapitalističkom i konzumerističkom shvaćanju ugode i odsustva boli kao apsolutnog ideala. U tom kontekstu mogu podcrtati dvije krucijalne relacije u svom radu: ljudsko tijelo u odnosu na kapitalizam, žensko tijelo u odnosu na patrijarhat. Jedna doza nelagode, negodovanja i ogorčenosti zbog dehumanizirajućeg tretmana sustava naspram pojedinca obavezan je sastojak u mom dosadašnjem radu. Pritom nekada govorim o takvom tretmanu od strane države, obrazovnog sustava, pa sad i zdravstvenog sustava, a nekada o tretmanu kojeg prakticiramo kao pojedinci među sobom. I jedno i drugo i treće i četvrto tiče se pojednako pitanja autonomije ljudskog bića, upotrebe tehnika dominacije i procesa uspostavljanja moći. Živimo u okruženju koje potiče diskonekciju prema vlastitom tjelesnom i mentalnom aspektu, a posljedice toga sve su vidljivije.
► Od 2018. bila si voditeljica galerije Kazamat (koja djeluje pri HDLU-u) oko koje su se, često čudnim spletom okolnosti, nizali kulturni skandali i različite turbulencije. Budući da voditeljstvo jedne galerije podrazumijeva i organizacijske poslove, kako bi ocijenila/predstavila likovnu produkciju pa i uvjete u kojima ona danas funkcionira? Što ti je predstavljalo najčešće probleme u tom voditeljskom mandatu?
Kristina Marić: Iskustvo u vođenju galerije omogućilo mi je da bolje razumijem izlagački sustav općenito, a pogotovo u Hrvatskoj. Iznošenje mojih dojmova o problematičnim točkama u tom sustavu premašilo bi opseg ovog intervjua. Svakako je velik izazov upravo politički, geografski i mentalni kontekst ovog prostora. Bavljenje takvom vrstom posla dodatno je iscrpljujuće kada ga radiš u malograđanskoj sredini slabog obrazovanja, kulture pa tako i interesa za suvremenu umjetničku praksu. U usporedbi s razvijenijim sustavima, ta je problematika dakako prisutna i u drugim dijelovima zemlje. U državi ovako niskog standarda, gdje ljudi imaju slabu naviku praćenja kvalitetnog umjetničkog sadržaja, imala sam osjećaj kao da svaki projekt kreće od nule, iz početka. Današnja je situacija vjerojatno bolja nego prije deset ili dvadeset godina, no i dalje je to borba s vjetrenjačama. Ne mislim da je u ostatku Europe bajno, no kada slušam na koje se probleme oni žale, čujem kako zapravo govore o nadogradnji svojeg postojećeg sustava, oni se ne moraju stalno iznova baviti osnovnim tvorničkim postavkama. Čini mi se da je u Zagrebu za nijansu lakše nego u Osijeku ili Splitu, no i dalje svi mi ovdje improviziramo u jednom neinteligentnom improviziranom sistemu koji prilično umara i rasipa energiju. Činjenica je i da su procesi poput obrazovanja publike, mijenjanja kurikuluma osnovnoškolskog programa, razvijanja kulturne svijesti strašno složeni i dugotrajni procesi, a ja još mlada i nestrpljiva.
► I za kraj pitanje koje ujedinjuje tvoju poziciju umjetnice, majke, profesorice, članice umjetničke institucije. Bez obzira na to koliko banalno ono bilo, u čemu vidiš snagu umjetnosti u vremenima u kojima živimo?
Kristina Marić: Odgovorila bih na to s jednog šireg, univerzalnog „mjesta“ jer mislim da je ta snaga oduvijek bila u istom momentu kada tuđu unutarnju istinu možemo dovesti u blisku korelaciju sa svojom vlastitom. Postoje umjetnička djela koja vam zauvijek promijene život. U određenom trenutku života neka pjesma, film, izložba, knjiga mogu vrlo snažno utjecati na pojedinca na staničnoj razini, od otkucaja srca i krvnog pritiska do mentalnih spoznaja. Različiti smo i različite nas stvari dotiču, no nekada se to prepoznavanje dogodi na toliko snažnom nivou da imate dojam da je iznad ovoživotnog iskustva. Ti momenti su strašno rijetki, no trebamo ih iznova i iznova tražiti.
Autorica: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
