Autorica: Jelena Pašić
Kustosica, istraživačica, mentorica, predavačica, producentica, umjetnička direktorica, redateljica – to su samo neki od profesionalnih “prefiksa” Kumjane Novakove, a onaj koji je bio direktan povod za ovaj intervju tiče se posljednje velike izložbe koju potpisuje kao kustosica (zajedno s Annom Kats) – Skopje Resurgent. Otvorena prije tjedan dana u skopskom Muzeju suvremene umjetnosti, Skopje Resurgent predstavlja fascinantan upliv u muzejsku kolekciju, a u makedonskoj je javnosti već odjeknula kao kulturni događaj sezone. O izložbi, ali i nekim drugim stavkama njezinog rada, od Skopja do Sarajeva, od likovne umjetnosti do dokumentarnog filma, porazgovarali smo s Kumjanom.
*Kumjana Novakova / foto: Eroll Bilibani
► Smješten na brdu koje “nadgleda” grad, u blizini srednjevjekovne tvrđave Kale, skopski Muzej suvremene umjetnosti nalazi se u jednoj od rijetkih modernističkih zgrada koja nije skrivena ili uništena u sklopu projekta Skopje 2014. Dok šetate “neo-neo-klasicističkim” centrom grada, muzej tako predstavlja gotovo jedino preostalo sjećanje na jugoslovensku prošlost, a istovremeno funckionira i kao bitno uporište nade u neku drugačiju budućnost. Izgrađen nakon velikog potresa koji je 1963. godine uništio grad, način na koji je “sastavljen” njegov fundus predstavlja jedinstvenu priču o solidarnosti. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Kumjana Novakova: Priča Muzeja suvremene umjetnosti veže se za post-zemljotresni period kada su vlade s obje strane svijeta, tada podijeljenog Hladnim ratom, međusobno “podijelile” zgrade Skoplja u svrhu njihove obnove. Tako je novo Skoplje postalo svojevrsni urbani laboratorij za arhitekturu. UN je pokušao koordinirati te brojne solidarne akcije te je pokrenuo dotad (a možda i do danas) najveći poseban fond za obnovu grada pod nazivom Skopje Resurgent. Taj projekt je zapravo operacionalizirao ideale i solidarne akcije koje su se već događale na terenu te ih postavio u vrlo precizan konkretni plan i strategiju za rad.
Na sličan je način uspostavljen i Muzej suvremene umjetnosti: članovi tog prvog osnivačkog odbora imali su bliske kontakte s umjetnicima i umjetnicama koji/e su bili aktivni/e na međunarodnoj sceni, pogotovo s onima iz Italije. Tako su, uz pomoć talijanske sekcije unutar Međunarodnog udruženja likovnih umjetnika (AIAP – Association internationale des arts plastique), uspjeli ostvariti da udruženje na svom 4. kongresu u New Yorku, u listopadu 1963. godine, usvoji rezoluciju kojom poziva sve svoje članove i članice na solidarnost s kolegama u Skoplju – donacijom radova.
No, tek će razvojem precizne metodologije prvi direktor muzeja, Boris Petkovski, i kustosi i kustosice, poput Sonje Abadžieve, solidarnu akciju i poklone transformirati u muzejsku kolekciju. Petkovski i Abadžieva tako razvijaju metodologiju koja, u pozadini kolekcije, zapravo postaje socijalni projekt: zbirka sadrži presjek vrlo interesantnih aktera iz 1960-ih i 1970-ih godina. Tu su: Alex Katz, Bridget Riley, Anna Eva Bergman, Ion Grigorescu, Alexander Calder, Alberto Burri, Sheila Hicks, David Reed, uz ostale kanonske figure (Pablo Picasso, Hans Hartung, Jasper Johns), kao i izuzetni jugoslavenski, latinoamerički, istočnoeuropski i istočnoazijski umjetnici. Zbirka je bogata umjetnicima i umjetnicama iz cijelog svijeta i uključuje takvu geopolitičku distribuciju imena koja je, u zadanom sistemu međunarodnih odnosa, mogla koegzistirati jedino u jugoslavenskom kontekstu. Prema tome, kolekcija i osnivanje muzeja iznimni su iz više razloga, ali posebno zato što su cijelu kolekciju donirali sami umjetnici.
Muzejski grafički materijal, katalozi, kao i korespondencija kustosa sa umjetnicima i galerijama iz prva dva desetljeća rada muzeja, svojevrsna su arhiva eksperimentalnog grafičkog dizajna, ali funkcioniraju i kao “dokazi” pozicije koju je Skoplje tada imalo unutar jedne rigidne međunarodne scene. Zbog ovog razloga arhiva je postala i jako važna komponenta izložbe Skopje Resurgent, jer govori o transnacionalnoj suradnji i djelovanju koje je stvorila kolekcija. Naša ambicija, no i ambicija Muzeja u njegovom načelu, jest slaviti središnje mjesto socijalističke jugoistočne Europe u internacionaliziranom svijetu umjetnosti u 60-ima i 70-ima, što je činjenica koja je izgubljena među netočnim, davno uspostavljenim umjetničko-povijesnim hijerarhijama između “centara” i “periferija”.
*Muzej suvremene umjetnosti u Skoplju danas / fotografija: MSU Arhiva
*Lijevo: gradnja Muzeja suvremene umjetnosti u Skoplju / fotografija: MSU arhiva; Desno: Muzej suvremene umjetnosti u Skoplju 1970-ih / fotografija: MSU Arhiva
*Otvorenje zgrade Muzeja suvremene umjetnosti u Skoplju / fotografija: Aleksandar Bassin
► Priča o nastanku ove izložbe također je specifična. Kustoski ju potpisujete ti i Anna Kats, asistentica-kustosica iz njujorške MoMA-e. Vaš prvi susret dogodio se kada je Anna radila na pripremanju izložbe o jugo-modernizmu te, u sklopu istraživanja, posjetila vaš muzej. Kako je dalje tekla vaša suradnja?
Kumjana Novakova: Prošle godine, u prosincu 2018., otišla sam u SAD na studijski program za profesionalce koji rade u području kulture, u organizaciji State Departmenta SAD-a i u suradnji s Veleposlanstvom SAD-a u Skoplju. Bilo nas je deset iz Makedonije i imali smo sastanke s različitim profesionalcima, institucijama, neformalnim grupama i slično. Posjetili smo i MoMA-u, gdje smo imali vođeni obilazak izložbe Betonske utopije s Annom Katz. Po načinu na koji je govorila o regiji i “artefaktima”, shvatila sam da dijelimo strast prema arhivima i arhivskoj građi, posebice prema njihovom potencijalu propitivanja dominantnih čitanja povijesti, društvenih diskursa i, naravno, kanona u povijesti umjetnosti. Već u siječnju 2019. napisale smo konkretan prijedlog za suradnju, a u kolovozu je Anna došla u Skoplje i organizirale smo prvi pregled materijala.
Inicijativa i podrška Veleposlanstva SAD-a u Skoplju bili su svakako presudni, jer istina je da nama ne nedostaju kontakti, ideje i mogućnosti za suradnju. Ono što nam nedostaje jest otvorenost u podršci i razumijevanju specifičnih produkcijsko-organizacijsko-financijskih potreba sektora u kojem radimo. Izložbe, diskurzivni i obrazovni, a posebno javni programi koji aktivno uključuju različite grupe, živa su materija koja mora biti u stanju odgovoriti na potrebe javnosti, a to nije moguće s trenutnim sustavom upravljanja u području kulture i umjetnosti. Potpora Američke ambasade, te posebno suradnja s Borkom Taneskom, omogućili su prirodan razvoj i rast ovog projekta koji je premašio sva naša očekivanja.
► Izložba Skopje Resurgent na specifičan način bilježi proces nastanka kolekcije i pred javnost po prvi puta donosi neke od radova koji su dosada bili “skriveni” u kolekciji, odnosno koji su rijetko ili čak nikad prije predstavljeni publici. Što ste sve otkrile u fundusu i što ste sve odlučile izložiti?
Kumjana Novakova: Ono što je važno za Skopje Resurgent je da smo pokušali razviti drugačiji pristup muzejskoj kolekciji. Mnoga djela koja su izložena u sklopu izložbe do danas su ili rijetko ili nisu uopće izlagana. Riječ je prije svega o autoricama, ali i o autorima, koji su više nego važni za globalno čitanje umjetničkih praksi. S predstavljanjem njihovih djela koja su dio zbirke, a u kontekstu društvenog projekta usmjerenog na kulturnu revitalizaciju uništenog grada, mijenjaju se tumačenja dinamika, odnosa, pa čak i važnosti određenih centara u kulturi i umjetnosti. Tako je, na primjer, jedna od tri autorice u MSU kolekciji Sarai Sherman. Posljednjih godina njena se djela ponovno evaluiraju, a značajna je i kao umjetnica koja doprinosi oblikovanju međunarodnog položaja žena u apstraktnom ekspresionizmu. Sarai je 1965. godine imala jednu od prvih međunarodnih izložbi koju je MSU organizirao i sigurno je prva ženska autorica koja je u Skoplje došla sa samostalnom izložbom. Nakon izložbe, ona muzeju daruje djelo Čuvar mog brata (My Brothers Keeper), što je jedno od njenih rijetkih društveno motiviranih djela iz perioda kada je bila inspirisana Gramscijem, a bavi se odnosima između SAD-a, Kube, Rusije i Nesvrstanih. Za Skoplje, kao jedno od središta socijalističke vjere u modernu i danas utopijsku ideju Nesvrstanih, ovo je djelo neprocjenjivo.
Otkrivajući ove i slične detalje u arhivi muzeja, zaključili smo da je nemoguće razgovarati o kolekciji i muzeju kao društvenom projektu bez preciznog predstavljanja arhive. Dakle, dokumenti koji se odnose na muzejske izložbe, metodologiju zbirke i obrazovne programe koji se razvijaju za svaku izložbu muzeja, dio su postavki izložbe Skopje Resurgent.
*Skopje Resurgent
► Posebnu pažnju posvetile ste ženskim autoricama. Iako su, očekivano, u fundusu u značajnoj manjini, neka od imena koje ste predstavile su Metka Krašovec, Sarai Sherman, Ann Chenok, Sheila Hicks, Minna Citron, Bridget Riley, Maria Bonomi, Joann Maier, Anna Eva Bergman…
Kumjana Novakova: Umjetnost je i dalje jedno od najsigurnijih uporišta patrijarhata, a muzeji i muzejske kolekcije kao izričito konvencionalne i tradicionalne institucije su zapravo i dalje hramovi svih oblika društvene nejednakosti, a posebice rodnih hijerarhija i heteronormativnosti. Iz tih razloga ja naprosto ne mogu a da ne razmišljam i razvijam rodnu komponentu svakog projekta na kojemu radim, uključujući i Skopje Resurgent.
Oko toga smo se već tijekom prvog razgovora složile sa Annom. I zapravo su nositelji koncepta izložbe, odnosno stupovi njezine strukture, tri žene i njhovi radovi: Sarai Sherman, koja je jedina autorica predstavljena sa tri rada, Metka Krašovec i Sheila Hicks. No, Skopje Resurgent nije važna samo zato što stavlja znak jednakosti između radova Metke Krašovec i Jaspera Johnsa, odnosno Wifreda Lama i Sheile Hicks ili Marie Bonomi i Alexa Katza. Jer, kako ne bi upali u zamku brojanja krvnih zrnaca, ipak smatram da nema važnijeg dostignuća feminištičkog svijetonazora od propitivanja dominantnih diskursa o subjektivitetima, što je i osnovno pitanje ove izložbe. Propitivanje dominantnih historijskih istina u umjetnosti – koje su rezultat samo i isključivo muškog čitanja podjele na važne i nevažne, na centralne i periferne, na velike i male – jest feministički postupak. Nadam se da ćemo konačno početi osvajati sve arhive – i zahtijevati novo iščitavanje historijskih istina.
► Kako navodite u opisu izložbe, muzejska kolekcija “svjedoči o radikalno kozmopolitskoj, multikulturanomnasljeđu socijalističke jugoistočne Europe” i rekla bih da je još jedna poveznica (uz Annu Kats) koja nam omogućuje da ovu izložbu stavimo u dijalog sa već spomenutom izložbom Toward a Concrete Utopia Architecture in Yugoslavia, 1948–1980 koja je prošle godine postavljena u MoMA-i. Zanima me koje ti vidiš poveznice između te dvije izložbe, što se događa kada ih smjestiš jednu do druge u svojoj glavi?
Kumjana Novakova: Odlično pitanje i poveznica. Što vidim? Vidim nas, vidim SOCIJALIZAM, vidim vjeru u kolektivno, vidim snove, vidim grad…
MoMA-ina izložba je na globalnom nivou uradila nešto što veliki muzeji inače ne rade: uputila je zahtjev za nova čitanja povijesti arhitekture, ali i umjetnosti. Prodrmala je uspostavljene kanone, uključujući i one naše. Umorni smo i tonemo u mraku 1990-tih i kiču 2000-tih, čak i oni uporni i posvećeni. A Concrete Utopia je paradigmatična – ona preokreće kanon preciznom metodologijom, vraća fokus ili ga – što je još važnije – po prvi put postavlja na one autore i autorice koji su važni ne samo za kulturnu svjetsku baštinu, već i za teoriju arhitekture i javnog prostora. Tako je ondje, po prvi put, na jedan ozbiljan, sistematičan i za nas dosada neostvareni način, predstavljen rad arhitektica poput Mimoze Nestorove Tomić, arhitektice iz Skoplja koja je uz Kenza Tangea radila na obnovi grada i autorica je nekih od najznačajnijih objekata koji se trenutno ili ruše ili urušavaju. Možda još značajnije jest otkriće rada prve žene arhitektice iz Crne Gore, Svetlane Kana-Radević, o kojoj gotovo da se ništa ne zna izvan krugova kulturnjaka, a i među njima nedovoljno…
Skopje Resurgent to isto čini na jednom vrlo intimnom nivou – nivou grada, budući da je prva meta nacionalističkih diskursa upravo grad kao prostor gdje se na jedan vrlo direktan način sučeljavaju i preispituju vrijednosti. Tako si je Skopje Resurgent, pored pronalaska novih veza između poznatih radova unutar kolekcije Muzeja, postavilo kao zadatak iniciranje mogućnosti novog čitanja pozicije Skoplja u kontekstu globalnih dinamika kasnih 60-tih i 70-tih. Prostor muzeja je u tom trenutku mjesto susreta autora i autorica koji gotovo pa i nemaju priliku razmjene – Metka Krašovec je dobitnica muzejske otkupne nagrade, godinu nakon Jaspera Johnsa te godinu prije Tõnisa Vinta. To govori o Skoplju kao prostoru gdje su se geopolitičke snage redefinirale. Sarai Sherman je to nekako naslutila, i kao prva žena koja je imala međunarodnu izložbu u Skoplju, puno prije nego sto će se nova zgrada muzeja izgraditi, poklonila je muzeju rad My Brother’s Keeper.
*Metka Krašovec: “Couple III”, 1972.
► Prošle si godine u muzeju, zajedno s kolegom Tihomirom Topuzovskim, pokrenula interdisciplinarniedukativni program Radical Education koji istražuje na koje se načine danas, u domeni umjetnosti i kulture, princip solidarnosti može artikulirati i afirmirati. Usklopu projekta su dosad održana predavanja Stephena Duncombea i kolektiva Forensic Architecture. Možeš nam reći nešto više o tome?
Kumjana Novakova: Radical Education, odnosno Radikalno obrazovanje, zamišljena je kao platforma za propitivanje i učenje, program koji djeluje kao korektiv samog koncepta programa i programiranja unutar Muzeja kao javnog prostora. Zamišljena je kao platforma koja će kroz različite programe, aktivnosti i intervencije propitivati uvjete, medije i instrumente suvremene umjetnosti i kulturne produkcije, istovremeno sudjelujući u razumijevanju odnosa umjetnosti i različitih znanstvenih disciplina i društva uopće. Nedostatak artikuliranog razmišljanja o lokalnim umjetničkim praksama, ili razmišljanja o njihovom odnosu s javnim poljem, omogućuje ekspanziju produkcije koja nema veze s društvenim kontekstom, ali i obrnuto. Programi koji će pojačati istraživanje kontinuiteta ili diskontinuiteta u umjetničkim praksama, i koji otvaraju dijalog o njihovom odnosu prema različitim javnim pitanjima i društvenoj dinamici, pružit će i potrebne uvjete za nove umjetničke i teorijske produkcije koje su aktivne u odnosu na vrijeme i prostor u kojem su stvoreni. Do sada je realizirano nekoliko predavanja, no naravno, najznačajnije je bilo gostovanje članova kolektiva Forensic Architecture koji su održali otvoreno predavanje i radionicu za lokalne umjetnike i aktiviste.
► Tvoja profesionalna biografija u geografskim je terminima podijeljena između Sarajeva i Skopja. Nakon studija međunarodnih odnosa na bugarskom Sveuličištu svjetske i nacionalne ekonomije (University of World and National Economy), otišla si u Sarajevo, na MA studij demokracije i ljudskih prava (Democracy and Human Rights). Ondje si 2006. postala jedna od osnivačica festivala dokumentarnog filma Pravo ljudski kojeg otada vodiš kao umjetnička direktorica. I počeci festivala vezani su za navedeni MA studij, pa me zanima da nam ispričaš malo više o tome kako su oni povezani i kako si ti od međunarodnih odnosa i ljudskih prava došla do umjetnosti i filma?
Kumjana Novakova: Ah, kako to biva često, povijest festivala zapravo je postavila konture i mog profesionalnog života… Na magistarskim studijima u Sarajevu i Bologni imala sam sreću da surađujem s istinskim vizionarom i aktivistom, prof. Zdravkom Grebom. Nakon magistarskih studija, on mi je ponudio angažman i tako sam ostala raditi na postdiplomskim programima Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Kao akademska tutorica za istraživanje i pisanje, a kasnije i predavačica, uz kolegicu Nejru Nunu Čengić, počela sam prikazivati filmove u sklopu nastave. Ta je nastavna aktivnost bila i najposjećenija, no i intelektualno najizazovnija zbog diskusija koje su filmovi pokretali, što je tada za profesora Grebu bio dovoljan razlog i jasan signal. Jedan dan mi je tako rekao: Moramo napraviti festival.
Kada govorimo o počecima, naravno ne treba zaboraviti ni društveni kontekst: govorimo o Sarajevu u prvoj dekadi nakon rata. Tako se Pravo Ljudski pripremao od 2004. do 2006. godine, a ja sam 2006., samo mjesec dana nakon prvog izdanja, otišla na magistarski studij iz socijalnih istraživanja u Amsterdam, gdje sam sljedeće tri godine radila na razvoju metodologija za istraživanje kulturnih identiteta, s fokusom na postnacionalni identitet. Teorijski, nastavila sam u smjeru u kojem sam do tada i radila: identity studies, memory studies, collective memory. Studij na sveučilištu Vrije bio je presudan za izoštravanje kvalitativnih metodologija (videographic methodology, critical discourse analysis) koje i danas koristim u audiovizualnim radovima, ali i u kustoskim istraživačkim projektima.
Od 2006. do 2010. smo intenzivno promišljali i razvijali identitet festivala, koji i danas ostaje vjeran inicijalnoj ideji da to treba biti otvorena platforma koja promovira i istražuje nove, prije svega dokumentarne filmske prakse, stavljajući ih u dijalog s aktualnim društvenim temama i pitanjima.
Vjerojatno pod velikim utjecajem rada na tome, artikulirala sam i svoje osobno polje profesionalnog interesa: prostor na kojem se lokalne prakse i istraživanja u audiovizualnoj i vizualnoj umjetnosti susreću s teorijom. Tu je i odgovor na pitanje kako se društvene znanosti vežu s pričom o filmu i umjetnosti: putem audiovizualne umjetnosti i umjetnosti generalno, istražujem lokalne prakse, osobne priče ili mikropolitike na terenu, te ih pokušavam staviti u kontekst i povezati s javnom domenom, na teorijskoj, odnosno sistemskoj razini. Društvene znanosti daju tu mogućnost refleksivnog istraživanja te otvaraju perspektivu za razvoj dokumentarnih praksi koje objedinjuju etnologiju, vizualnu antropologiju i kreativnu dokumentaristiku te omogućuju povezivanje estetskog s teorijskim. Od Badioua znamo da je umjetnost jedinstveni režim misli koji se ne može prilagoditi filozofiji, odnosno da nije filozofija ta koja teoretizira umjetnost, već umjetnost promišlja kroz djela koja stvara, a nove “istine” se u slučaju umjetnosti ne nalaze u artefaktima, tj. umjetničkim djelima, već u umjetničkim praksama i kreativnom istraživačkom procesu.
*Festival “Pravo ljudski” / foto: Vanja Ćerimagć
► Četrnaesto izdanje festivala netom je zatvoreno, iza vas su brojne projekcije, inicijative (škola dokumentarnog filma Balkans ACT-ive, Zoom Rights program za mlade…), gostovanja po brojnim gradovima u BiH… Kad danas pogledaš na proteklih četrnaest godina, što bi izdvojila kao za tebe najznačajnije dosege festivala?
Kumjana Novakova: Osim toga što smo obišli Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko i filmovima i radionicama, i uz sve održane filmske škole u BiH i regiji, uz obrazovni program koji obuhvaća preko 300 nastavnika i nastavnica koji koriste film u obrazovanju, meni je i dalje najfascinantnije i najznačajnije dostignuće to da se festival uopće održava i da nudi svoj program besplatno! Četrnaest godina dijelimo kompletni Pravo Ljudski program slobodno za javnost, nasuprot totalne privatizacije, hiperkomercijalizacije privatnog i društvenog života, a posebice kulture i umjetnosti te sistematskog uništavanja same ideje zajedničkog kulturnog dobra! Osim toga, ono što je meni intimno važno, jest da se festival Pravo Ljudski uspostavio kao prostor umjetničkog i političkog otpora protiv patrijarhata i heteronormativnosti, u kojem se skupljaju autorice i autori koji/e odbijaju nametanja različitih društvenih konstrukta, uključujući i one rodne, o tome kako bi trebali/e izgledati, kako bi se trebali/e ponašati i kakvu bi društvenu ulogu trebali/e izvršavati kako bi zadovoljili/e očekivanja zajednice oko sebe.
*Festival “Pravo ljudski” / foto: Tamara dela Fuente
*Festival “Pravo ljudski” / foto: Vanja Ćerimagć
*Festival “Pravo ljudski” / foto: Tamara dela Fuente
► U Sarajevu si, kao jedna od predavačica, bila uključena i u umjetnički postdiplomski studijski program film.factory koji je Sarajevo Film Academy 2013. godine pokrenuo u suradnji s redateljem Bélom Tarrom. Ovaj, po mnogo čemu eksperimentalan, program bio je relativno kratkog vijeka, ali zanima me kakva iskustva nosiš iz njega?
Kumjana Novakova: film.factory je (bila) sjajna ideja i pothvat jednog od najvažnijih živućih filmskih autora. Program je trebao okupiti svjetske filmske umjetnike i umjetnice, ali i teoretičare i profesionalce koji istražuju suvremenu kinematografiju i nove audiovizualne jezike, kako bi mogli prenijeti znanje i klicu radoznalosti mladim filmskim autorima i autoricama. Tako je film.factory u jednom vrlo kratkom vremenskom periodu u Sarajevo doveo ljude poput Apichatponga Weerasethakula, Guyja Maddina, Viktora Ericea, Pedra Coste, Jacquesa Rancierea, Carlosa Reygadasa, Tilde Swinton i mnogih drugih.
Ja sam osobno radila s po meni najinteresantnijom grupom – studentima BA programa, koje je u suradnji s Bélom vodila sjajna Tanja Vrvilo. Radila sam trotjedni seminar pod nazivom Memory Scapes koji je spajao javne prostore u Sarajevu s konceptom kolektivnih sjećanja kroz film. Naravno, osim toga, radila sam i pomagala i na individualnim filmskim projektima studenata i studentica.
Osobno mislim da je film.factory došao u Sarajevo u jednom kritičnom trenutku: to su godine kada je polako postalo jasno da se nema više odakle crpiti entuzijazam koji je održavao scenu tijekom i nakon rata, i bivalo je sve teže i teže održavati strast za radom u uvjetima koje su grad, kanton, Federacija i država nudili… A onda je došao Béla sa svojom energijom, ali i Sunčica Fradelić i Tanja Vrvilo, i to je, barem meni osobno, kada pogledam iz ove perspektive, odgodilo odluku za odlazak iz Sarajeva: film, studenti, različitost oživjeli su inertnu, nikad završenu postratnu tranziciju i počeli je pretvarati u filmske slike… No, vrlo brzo nakon osnivanja, postalo je jasno da je skoro pa nemoguće, unutar kapitalističke strukture i sustava vrijednosti, održati na životu takvu idealističku ideju, pa se tako, samo par godina nakon osnivanja, film.factory razišao…
► Za kraj, kratko pitanje o tvojoj umjetničkoj praksi. Kao redateljica i scenaristica potpisuješ tri kratka dokumentarna filma, It Could Be a Film iz 2016., i When Clouds Burst i SK 2014 iz 2014. Što se trenutno događa na tom planu i kakvi su ti tu planovi?
Kumjana Novakova: Radim, radim… Trenutno završavam snimanje dugometražnog filmskog eseja Sour Springs koji je koautorski projekat s Guillermom Carrerasom-Candijem, s kojim sam radila i na When Clouds Burst i SK 2014. U siječnju 2020. ulazimo u montažu, a rad bi trebao biti gotov u lipnju 2020. To je rad na kojem radimo od 2014. godine i kada ga završimo to će, nadam se, značiti osvajanje novih autorskih sloboda: kada radite na nečemu toliko kompleksnom poput Srebrenice, koja je u fokusu ovog rada, nema prostora za manje autorske radove…
*Kumjana Novakova / foto: Tamara dela Fuente
Zahvaljujemo Kumjani Novakovoj na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
