Lara Badurina riječka je umjetnica koja djeluje višemedijski, a svoj umjetnički senzibilitet razvija upravo unutar dvije specifične odrednice – prostora i vizualnog doživljaja. Iako možda manje atraktivan spram današnjih suvremenih umjetničkih problematika, i prostor i vizualni doživljaj predstavljaju heterogene cjeline koje Badurina savladava i prezentira na sebi svojstven i jedinstven način. Razmatrajući perspektivu proširenog medija, Badurina istražuje različite mogućnosti oblikovanja i primjene kiparstva s ciljem spajanja likovnog i vizualnog s izvedbenim umjetničkim područjem. Konceptualno, svoju umjetničku praksu usmjerava k svakodnevnici, ali jednako tako propituje originalnost umjetničkog djela, kritički pristupa globalnoj materijalnoj kulturi, rekreirajući predmete masovne industrijske proizvodnje, utvrđuje krajnji doživljaj stvarnosti kroz analizu javnih medija, percipirajući umjetnost i fenomenološki i kao snažan alat introspekcije. Jednako tako, iznimno je značajan i prepoznatljiv njezin aktivan angažman usmjeren k afirmaciji umjetničke djelatnosti jednakopravne znanstvenoj djelatnosti, gdje proučavanjem metoda poučavanja u visokošklolskom obrazovanju inicira i provodi takozvane otvorene platforme radioničkog tipa, temeljene na umjetničkom eksperimentu.
Badurina stvara narativ koji je po sebi širok, nekonvencionalan, suptilan i sofisticiran. U svojim radovima pronicljivo evidentira neprekinuti kontinuitet za analizu postojanja istine u današnjici koja ne piše povijest. Ono što je bit autoričina istraživanja je vibrantna stvarnost čovjeka, kroz njegovo djelovanje, koje izmiče, koje je neuhvatljivo i može biti predstavljeno samo ukoliko pokažemo njegovu refleksiju u načinu njegova svakidašnjeg djelovanja, u pokazivanju njegovih otisaka i njegove sposobnosti za apsorbiranje kvalitete informacija koje prima.
Lara Badurina (Rijeka, 1968.) od kraja 80-tih izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama te kustoskim projektima. Kiparica je koja pristupa prostoru kao izražajnom sredstvu i kao mediju kojim, kroz različite zadatosti i namjene, oblikuje njegovu prostornost. Autorica je filmova i predstava, autorica scenografija za kazalište i film. Oblikovateljica je svjetla za predstave i ambijentalne umjetničke instalacije. Umjetnička istraživanja objedinila je u četirima umjetničkim knjigama. Aktivna je u kreiranju istraživačko umjetničkih radionica, namijenjenih studentima ili starijim osobama, imigrantima i nacionalnim manjinama. Predstavlja metode učenja koje, od 2017., zajedno s bivšim studentima, provodi u kreiranju programa za sadašnje studente u obliku vannastavnih programa pod imenom Platforme za eksperimen. Svoj rad predstavila je na više javnih izlaganja i seminara u Hrvatskoj i inozemstvu. Ostvarila je 27 samostalnih i 47 skupnih izložbi. Autorica je 37 scenografija za kazalište i film. Autorica je 6 dokumentarnih filmova od kojih je recentni plesni film jogginggodard, removie bio prikazan na filmskim festivalima eksperimentalnog filma i videa. Kiparski radovi su joj uvršteni u više zbirki i muzeja u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je više nagrada i priznanja za svoj rad u Hrvatskoj i inozemstvu.
O tehnologiji, filmu, dinamikama prostora, dizajnu svjetla i scene, važnosti interdisciplinarnih praksi, kazalištu i masovnoj kulturi čitajte u ovom inspirativnom, iscrpnom i jezgrovitom intervjuu.
► Specifičan vizualni jezik, eksperimentiranje konceptualnim pristupom i interdisciplinarnim praksama neke su od važnih odrednica vašeg umjetničkog rada. Rekla bih da su vam radovi svojevrstan poetski spoj vizualnog doživljaja svakodnevnice i kritičkog promišljanja suvremenog svijeta, i da predstavljajuju intelektualni izazov za publiku. Koliko je umjetnost važna u današnjem suvremenom, tehnološki preplavljenom društvu i što je za vas čin umjetničke kreacije koji posljedično postaje čin javnoga mnijenja?
Lara Badurina: Kada promatram društvo danas i pokušam ga obuhvatiti jednim metaforičkim pogledom, stječem dojam kako je ono preplavljeno usponom tehnologija. Preklapanje tehnologija utječe na društvo, a uvriježeni povijesni procesi mijenjaju se iz dana u dan. Doživljaj promjena, toliko brzih da se suočavamo s više izvora tehnologija istodobno, od kojih pola njih mijenjaju društvene odnose zbog profita, polarizira umjetnost, čime je i mijenja. Umjetnost je odraz našeg unutarnjeg krajolika, i ako društvo ima svoju cameru obscuru, kada bismo prislonili oko na nju, sigurno bismo ugledali umjetnost u fokusu. Vjerujem da umjetnošću možemo predvidjeti buduće promjene. Odlučila sam se koristiti tehnologijom i znanstvenim metodologijama kao alatom u svrhu bilježenja stvarnosti koja me okružuje. U pokazivanju ili rekreiranju postojećih i specifičnih prostora ili u oblikovanju novih pridružujem participatorne procese u kojima će mi mnijenje većine ili izabranih sugovornika poslužiti kao impuls za početak ili zaključak procesa umjetničkog istraživanja.
Dobar je primjer uključivanja javnog razmišljanja, s ciljem osvještavanja publike i potencijalnog stvaranja nove zajednice, projekt Kraj o liku / idemo doma (Argentina, 2018.).
U projektu sa scenaristom Ninom Sorićem promišljala sam povezanost identiteta i pejzaža. Istraživanje je započeto u Argentini u Buenos Airesu unutar rezidencijalnog programa ace Fundación i u suradnji s hrvatskim emigrantima različitih generacija, okupljenima oko udruge Jadran. U procesu unosa intimnih iskustava u kolektivni doživljaj nekog ustajalog uvjerenja spojili smo različite vremenske zone videolinkom i na osnovu kreiranih priča; četiri su pročitane na licu mjesta u Buenos Airesu, a publika je slikala akvarele u SKC galeriji na Dan emigranata 18. 12. 2018. u Rijeci. Sada su ti akvareli glavna ilustracija priča u knjizi Monografije pejzaža (knjiga snimanja prema kojoj se nikada neće snimati film).
► Vaš umjetnički diskurs proteže se od kiparstva preko kazališta i filma, dok ste konceptualno usmjereni na neke specifične teme iz vizualne umjetnosti, gdje vas posebno zanima prostor i, da tako kažem, vizualnost. Voljela bih da čitateljima to pojasnite. Što vas privlači u dinamikama prostora, pokreta, identitetu i percepciji da u konačnici postaju vaša stalna umjetnička preokupacija? Možete li navesti neke primjere?
Lara Badurina: Novi pristup u rukovanju standardnim medijima, preslagivanje izražajnih sredstava, spajanje klasičnih i suvremenih tehnoloških alata te njihovo preplitanje osnova su gradnje prostora kojim spajam vizualno i izvedbeno područje djelovanja.
Utjecaj zbilje nadograđuje moja razmišljanja koja prvotno zabilježim, dokumentiram, a potom stvaram nove (scenografske) prostore, dovoljno otvorene i spremne kako bi se događaj mogao i dogoditi. Temelj svih dosadašnjih kreiranih događaja jesu procesi oblikovanja i (re)prezentiranja jednog izabranog ili više prostora, s ciljem mijenjanja percepcije istih.
Tako su atmosfere napuštenih prostora – slabo osvjetljenih s tzv. radnom rasvjetom, neonskom svjetlošću, lokacije slabo korištenih pothodnika i gradilišta – fotografirane na način koji nas navode na galerijske instalacije Dan Flavina (hommage to Dan Flavin, 2015.)
U projektu Kraj o liku/ idemo doma (2018.) transformaciju i opstanak identiteta istražujem putem jezika koji evocira slike. Sjećanja na mjesta odrastanja i zamišljanja željenih mjesta na koja se nije moglo otići pretočeni su u stvarne zapise spomenutih mjesta putem fotografija i ekspresionističkih akvarela koji će knjigu Monografija pejzaža ocrtati kao prostorni konstrukt u kojem se stvarnost spaja s imaginacijom i idealiziranjem istih.
Na sličan način u katalogu portreta kolega iz TRAFIK-a Scenografije: subjekti i fantazmi (2018.) ukazujem na mikrolokacije gdje svi naši portreti zajedno opisuju grad kao specifičnu lokaciju.
Kasnije, prvo ljeto poslije pandemije (2022.), u rezidencijalnom programu PROSTOR u Splitu kolegice Liberta Mišan, Sara Salamon i ja usmjerile smo pogled “izvana” na masovni turizam te smo izabrane lokacije (koje se mogu izjednačiti s mjestima bijega) lokalnih sugovornika “(o)branile” od pogleda turista. Zbog preusmjeravanja turista sa standardnih ruta Obrana i zaštita prostora postala je kreativnim činom izvedbe. Kamerom smo bilježili situacije u prostoru izvedbe, a događaji su se odvijali simultano izvan fokusa i na rubu kadra.
► Umjetnost nerijetko signalizira određene društvene fenomene. Kako percipirate razliku između masovne kulture i umjetnosti u današnjem kontekstu? Možemo li uopće još uvijek govoriti o toj granici?
Lara Badurina: Upravo mi je granica između masovne kulture (i njenih proizvoda) i umjetnosti bila bitna za postavljanje koncepata i teza u umjetničko-znanstvenim istraživanjima pod imenom Serija:, u kojima se fenomenu masovne proizvodnje suprostavljam umjetničkom gestom.
Nastaju Serija: riječi, Serija: dodana vrijednost, Serija: Jutarnji list, od kojih je najpoznatija završena Serija: vaze (2006. – 2010.) Serija: vaze ukazuje na činjenicu kako izmještanjem kineskih vaza iz njihovog kulturnog konteksta i njihovim prenošenjem na Zapad postaju kič (predmet masovne proizvodnje) budući da njihov sadržaj ostaje neshvaćen. Kiparskom gestom oduzimanja (dekonstrukcijom) i dodavanja (nanovo postavljenom konstrukcijom) svaka je vaza dobila originalnu formu. Činom razbijanja i ponovnim sastavljanjem krhotina izgradila sam novi identitet predmeta koji je muzealnim načinom prezentiranja ukazao na estetsko prevrednovanje predmeta masovne proizvodnje. Serija se sastoji od tri (originalne) vaze i crteža na kojemu je prikazan izvorni oblik kupljenje vaze.
U primjeru Souvenirs made in (1999. – 2006.) projekta, kojim sam započela istraživanje javnih prostora, na trgovima glavnih gradova istočne Europe i Azije popisivala sam raznovrsne otpatke predmeta masovne proizvodnje. Nakon prikupljanja prezentirala sam ih u muzeju ili galeriji kao artefakt prostora i vremena. Artefakti nisu za mene važni samo s obzirom na kulturološku i povijesnu razinu koje oni sadržavaju, već je upotreba arheološke metode prikupljanja ta koja je ukazala na ispitivanje masovne kulture. Pronađeni su i osobni predmeti, kao i produkti grafičkog dizajna koji pobuđuju emocije gledatelja.
Gotovo suprotan postupak učinila sam za predstavu Traveloque (2017.) kada sam predmetima oduzela sve (grafičke) oznake čemu su namijenjeni. Lišeni identiteta, postali su samostalni znak masovne proizvodnje i znak konzumerističke kulture.
► Profesorica ste na Akadamiji primijenjene umjetnosti Rijeka, članica i suosnivačica riječkih neprofitnih udruga URA, A3 i TRAFIK, kao i Platforme za eksperiment. Koja su, po vama, neki od najvažnijih dosega generirani kroz spomenute kulturno-umjetnička djelovanja? Koliko su studenti danas zainteresirani za teme i umjetničke medije koji su temelj spomenutih organizacija?
Lara Badurina: Gledajući unazad, sve aktivnosti koje sam zajedno s kolegama pokretala bile su s ciljem afirmiranja mladih umjetnika, a sada se zrcale u načinima prijenosa stečenih znanja i vještina, u organiziranju radionica ili vannastavnim aktivnostima koje provodim pod matičnom institucijom na kojoj sam stalno zaposlena od 2008.
Djelovanje u samoorganiziranim zajednicama obilježilo je moj rad kao umjetnice, ali i ulogu profesorice gdje kontinuirano razvijam kolegije iz scenografije na studijima primijenjenih umjetnosti. Nakon studija kiparstva (90-ih) na ljubljanskoj akademiji, s riječkim kolegama (Jasna Šikanja, Predrag Todorović, Melita Sorola, Damir Božić i Damir Šegota) okupljamo se u Klubu mladih, kasnije u udruzi URA kako bi dijelili mišljenja, ideje i načine prezentacija nama zanimljivih kolega, mladih umjetnika različitih likovnih i vizualnih izričaja.
Paralelno s aktivnostima na likovnom području, pokrećemo TRAFIK (Magdalena Lupi Alvir, Edvin Liverić, Branko Žak Valenta) gdje sam kao jednakopravna članica autorskog tima slobodno kreirala vizualne identitete za većinu predstava, od kojih je prva Hodač (1998.) – predstava na specifičnoj lokaciji, zanimljiva studentima i jednako aktualna kao da se izvodi danas.
Uz prezentacije videoradova koje su pozvani izbornici predstavil, i uz organiziranje kratkog festivala Idividi, udruga A3 (Tanja Golić, Nino Sorić) doprinijela je produkcijama videa studenata_ica.
Aktivnosti iz 90-ih nastavila sam putem kustoskog koncepta u predstavljanju mladih umjetnika, studenata_ica Akademije primijenjenih umjetnosti u galeriji VN u Zagrebu (od 2010. do 2015.). U organiziranju samostalnih izložbi ili javnih izvedbi dala se mogućnost za uspostavljanje unutarnje samo-korekcije s kojom oni sami dalje mogu sagledati vlastitite vrijednosti u samostalnom i timskom radu. Ono što izdvaja mlade umjetnike koji su zainteresirani za suvremene medije je eksperimentiranje u vizualnom mediju (od audiovizualnih do izvedbenih).
I nije produkcijski, već eksperimentalni rad nužan za razvoj umjetničkih djelatnosti, jer traži uvijek nove forme izražavanja unutar suvremenih praksi.
Prema stvarnim potrebama umjetničkog izražavanja i na inicijativu bivših studenata_ica, (Liberta Mišan, Sara Salamon i Antonio Kiselić) uspostavljen je program pod nazivom Platforma za eksperiment. Razmjenom djelovanja (dosad s pozvanim stručnjacima: glazbeni tandem JMZM, dramaturginja Una Bauer, filmski snimatelj Hrvoje Franjić, medijski umjetnik Damjan Šporčić – OBLIK 3 i kostimograf Iztok Hrga) raznorodnih umjetničkih područja stvoreno je polje spajanja. Oblikovani scenski i ambijentalni prostori putem različitih medijskih instalacija, kao što su zvučne i svjetlosne instalacije, realiziraju se kroz akcije, događaje, performanse i izvedbe. Studenti_ice okupljeni oko kolegija scenografije svjedoče uspjesima svojih starijih kolega_ica u umjetničkom i u kreativnim industrijama.
Međusobnim upoznavanjem i prijenosom osobnih iskustava i vještina razvijaju zajedništvo i timski duh prilikom slaganja složenijih produkcija. Takav je primjer zajednička predstava Štampanje zajedničkih prostora studenata_ica iz Rijeke, Novog Sada i Skoplja, nastala pod COLLAB COMMONS Bijenala scenskog dizajna, EPK Novi Sad 2022., za čiji smo rad nagrađeni nagradom “Ranko Radović” 2022. godine u Beogradu.
► U kojoj je mjeri umjetnost učinkovito sredstvo za istraživanje nevidljivih i/ili nematerijalnih aspekata stvarnosti? Koliko ste u radu oslonjeni na intuiciju, a koliko na strukturirani plan?
Lara Badurina: Mogu reći kako sam timski igrač, zanimaju me društvene teme (kako društvo utječe na pojedinca) pa mogu reći kako su mi suradnici, pozvani sugovornici, kao i slučajni prolaznici, moja prva publika. Timski rad, obrazovni rad, poštivanje različitosti u svakom od izražavanja, briga za zajednicu i njeno nasljeđe, ne znam u kojoj je mjeri umjetnost, a ne znanost, učinkovita kao sredstvo istraživanja, ali mi je ona glavno sredstvo iskustvenih procesa.
Doživljaj stvarnosti, mogli bi reći prisutnosti u dijeljenju istog prostora i vremena sada na licu mjesta ili u sjećanju na iste, uključuje rad na procesima koji su uglavnom oslonjeni na intuiciju i iskustvo stečeno u nekom od prethodnih procesa. Često su procesi dugotrajni, i po više godina. Postavljam procese u organizacijski strukturiran plan koji je podložan promjenama jer uzimam u obzir mišljenja i pristupe pozvanih suradnika. Autorski rad od mene kao umjetnice zahtjeva uvijek novo postavljanje i (re)strukturiranje rada.
U dokumentarnom videu Work in progress, rad i posao (2006.) istražujem problematiku funkcioniranja umjetničkog sustava. Naime, umjetnici koji se bave suvremenim praksama ostvaruju svoje radove u “slobodno” vrijeme, tj. u vremenu nakon što su se pobrinuli za elementarnu materijalnu egzistenciju. Danas, s vremenskim odmakom (od 18 godina), možemo zaključiti kako je problem dihotomije u kojoj su mjeri posao (kojim se osigurava svakodnevna egzistencija) i rad (umjetnička praksa) usvojeni u djelovanju hrvatskih umjetnika i dalje uglavnom ostao isti.
► Okarakterizirala bih vašu umjetnost kao spoj minimalizma, kontrasta i simbolike. Vizualni jezik je precizan i otvoren interpretacijama. Primjetna je i sklonost igri s perspektivom, skalom, i fragmentacijom slike, čime se stvara dinamičan odnos između promatrača i djela. Postoji li određeni pravac ili umjetnik_ca kojeg smatrate ključnim za vlastiti umjetnički razvoj?
Lara Badurina: Koliko god konceptualna ili estetska bila, umjetnost je uvijek vezana uz emociju. Vizualnim jezikom gradim prostore (sama ili s kolegama), s atipičnim materijalima i u različitim umjetničkim poljima. Materijali poput 5 tona pijeska, zemlje, 20 kulisa, nadzornih ogledala, zvučnici i mikrofoni, novinski članci, neonske reklame, rasvjeta za evakuaciju, nađeni predmeti, cestovna rasvjeta, gradilišna oprema i da ne nabrajam dalje, sve su poznati materijali iz urbane okoline. Upotrebom audiovizualnih medija od fotografije do fotokopirki, mobitela i videokamera, do nadzornih kamera, želim uputiti na to da smo stavili nove naočale s kojima hladno promatramo na svijet; zato i izloženo smeće pronađeno na gradskom trgu može biti toplo i emotivno kao i događaj koji se simultano događa u istom prostoru kojeg dijelimo.
Određeni pravci (u kiparstvu) poput konstruktivizma i minimalizama utjecali su na moje promišljanje, ali u konačnici i onima za koje mislim da su zaboravljeni i na koje želim upućivati jesu oni s kojima kroz seriju Hommage vršim neke vrste vizualnih dijaloga. Seriju sam započela s Danom Flavinom zbog korištenja svjetla kao skulpturalnog medija i nastavljam je oslanjajući se na (jump cut) montažu u opusu filmova Jean-Luca Godarda.
► Ni eksperimentalne forme vam nisu strane. Iz vašeg recentnog rada primjetno je zanimanje za inovativne tehnike uključujući video, digitalne medije i eksperimentalne pristupe montaži.
Lara Badurina: Za gledanje je potrebno vrijeme koje u svojim odmacima materijalizira ideju, stanje stvari prije i poslije, kao što i pogled (kroz kadar) zabilježen snimkom fotografije ili kamere, pretapajući se iz jednog (kadra) u drugi, ukazuje na drugačijost prethodnog. Sve su to (montaža) slike.
Dok sam realizirala radove s projekcijama Mrtva priroda (1999.) i Događaj za stolom (2001.), suprotstavljala sam projiciranu sliku istih predmeta na njih (dia projekcija projicirana dia projektorom).Taj mi je način i tehnika tzv. međuslika otvorila prostor za pokazivanje protoka vremena i tu vidim sličnost s eksperimentalnim filmskim formama.
Nakon dokumentarnih filmova kojima se služim u nastavi, eksperimentalni film ipak mi je najprirodnija forma koja mi nudi veliko polje novih mogućnosti u istraživanju narativa, od likovnih do audiovizualnih.
► Uz hommage Danu Flavinu, najrecentniji je eksperimentalni film jogginggodard, removie (2023.) koji, sudeći po naslovu, sugerira homage Jean-Lucu Godardu. Shvaćen kao fikcijska igra na granici forme i značenja, a zasnovan na kolažiranju i tekstualnim citatima, u korelaciji je s Godardovom tehnikom dekonstrukcije. Smatrate li da tehnologija proširuje umjetnički izraz ili ga na neki način reducira? Što je fokus vašeg zadnjeg umjetničkog rada?
Lara Badurina: U filmu jogginggodard, removie (2023.) tehnologija je korištena u svrhu rekonstrukcije percepcije stvarnosti čime sam proširila umjetnički izraz kako bih dokumentaciju istoimene plesne izvedbe (premijerno izvedene 14. 12. 2019. u MSU Zagreb) pretočila u fikcijski narativ. Fokus rada je u Godardovoj jump cut montaži, a ne u Godardovoj dekonstrukciji slike. Site-specific izvedba dopuštala je kategorizaciju planova, pa se stoga i kamera (snimateljice Ana Vrdoljak i Sara Salamon), prema distanci do gledanog / izvođača, u prostoru približavala i udaljavala. Upotreba montaže nadzornih kamera je u sklopu koncepta već spomenutog promišljanja stvarnosti gdje na dokumentaristički (ali i voajerski) način gledamo odigrane situacije koje vidimo samo kada su kamere uključene. Prisutnošću kamera željela sam postići svijest o tome kako je ekran kamere naš vizualni kanal kroz kojeg gledamo na svijet.
Prvi sam put koristila nadzornu kameru u predstavi Europa pleše (2004.) gdje sam scenski prostor nadogradila projiciranom slikom, snimane u stvarnom vremenu i u drugom prostoru. Proširivši kadar pozornice, vidjeli smo simultanost prostora kao jedne cjeline. Koristeći se snimkama nadzornih kamera u filmu, željela sam ukazati na događaje koji se istovremeno događaju unutar i izvan muzeja.
► Naslov evocira ideje kretanja (jogging) i reinterpretacije (removie). Kako biste definirali odnos između tijela i prostora? Je li jogging metafora za površan pokret kroz ideje, gdje se suvremena kultura brzo kreće, ali rijetko zadržava na jednom mjestu?
Lara Badurina: Muzej Suvremenih umjetnosti, kao velika specifična lokacija uzet je kao citat-lokacija Godardova filma Bande à part (1964.), u kojem je značajna scena utrke kroz Louvre, i otuda sinonim za trčanje s Godardom, a (re)movie označava rekreiranje filma (u izvedbu i obrnuto).
Gledajući mizanscen izvedbe, uz revijalnu glazbu za svaku scenu drugačiju (kompozitor Dušan Maksimovski), pratili smo izvođačice (Ema Crnić i Eleonora Vrdoljak) u spuštanju od vrha prostora paralelno s režiranim događajima vani, u predvorje kada se pridružuju izvođačicama (Sellena Beram, Josipa Bubaš, Ana Katulić, Mia Kevo, Helvecia Tomić i Vera Mitrović Vrbanac) do dna prostora muzeja, do garaže koju čuva muškarac u ulozi zaštitara (Neven Aljinović Tot). Spiralno praćenje izvedbe odnosi se na film Sympathy for the Devil (1968.).
Na osnovi dokumentarno snimljenog materijala izvedbe kreiram film u kojem razvijam različite ženske uloge inspirirane Godardovim junakinjama Annom Karinom i Annom Wiazemsky. Filmski sam narativ započela pokušajem pretvaranja žene u objekt (citat s početka filma Weekend, 1967.) da bi kasnije i kroz kolektiv pokazala različite pristupe odbijanja nametnutih joj rodnih uloga.
Moj odgovor Godardu je da je svaki umjetnik političan ako se bavi stvarnošću: borimo se a da i ne znamo za što se borimo. Padamo i dižemo se. Borimo se protiv čega ako i to uopće znamo.
► Otkrijte nam nešto iz umjetničke budućnosti Lare Badurine. Spremate li nove produkcije I gdje možemo vidjeti vaš rad?
Lara Badurina: Nakon ovog intervjua vjerujem kako ću započeti novu godinu s arhiviranjem starijih radova. Frustirirajuće je gledati u radove koji su nastajali u preddigitalna vremena, gdje možda ni dovoljan broj fotodokumentacije ne bi bio dovoljan u predstavljanju radova koji su utemeljeni na vremenu ili su pak samo jednom izvedeni.
Također, cilj mi je završiti dva rada. S prvim radom upravo krećem u postprodukciju (kratki eksperimentalni film, Speak into eksistence) koji je već snimljen u prostorima tvornice PIK u samom središtu Rijeke koji su po izmještanju uredskih prostora pripali MMSU u Rijeci. U još neadaptirane prostore umjestila sam svjetlosne objekte sastavljene od tzv. panik rasvjete. Suradnici JMZM (Josip Maršić i Zoran Medved) će od snimljenih zvukova stvarnog prostora stvoriti zvuk-atmosferu koja je značajan dio filma.
Sredinom godine, u galeriji Prozori u knjižnici S. S. Kranjčević u Zagrebu, izvest ću premijeru audio rada pod naslovom Slika za prozore koji radim s kolegicom Valentinom Lončarić. Ideja je da pravi smisao teksta, napisanog za ovaj projekt, istražujemo kroz asocijacije, ritam, intonaciju i melodiju pojedinih glasova koji izgovaraju tekst. Glumačko izražavanje uključuje elemente dramske interpretacije, ali i elemente zvučne poezije, gdje skup akustičkih ili auditivnih svojstava pridonosi oblikovanju specifičnog poredka zvukova i značenja unutar teksta. Audio materijal režirat ću s kompozitorom Dušanom Maksimovskim u kojoj se neće moći sa sigurnošću tvrditi tko izgovara tekst i gdje je granica reproduciranog dijaloga. Ponekad ćemo “vidjeti“ zvuk (u namjernoj ili slučajnoj sinhronizaciji događaja i snimljenog zvuka), a ponekad će zvuk izmijeniti značenje radnji. Uz audio instalaciju prezentirat će se rad – Serija: riječi; razglednice s tisaknim i izabranim riječima. Koncept audio izložbe, koji je utemeljen na tekstu i stvarnim zvukovima prostora, moći će se nadograđivati pa će se moći takav program izložbe izvoditi u svim zainteresiranim knjižnicama.
Razgovarala: Katerina Jovanović / tekstove ove autorice potražite na linku
