Studentske dane obilježio mi je posao dadiljanja djece predškolskog uzrasta. Klince sam čuvala u gotovo svim zagrebačkim kvartovima, a dan danas posebno mjesto u mojem srcu imaju dva dječaka iz Martićeve ulice – Jura i Niko, koji su mi otkrili umjetnika Lava Paripovića. Naime, jednog sunčanog popodneva 2019. godine, pokupila sam dečke iz vrtića i zaputila se u obližnji park u kojem je friško osvanuo mural tirkizne boje sa zanimljivim motivima. Pri ulasku u park postavila sam retoričko pitanje popraćeno s ushitom – wooow tko je to napravio?; međutim, nisam očekivala da ću sve detalje o Nepoznatim hramovima saznati od dvojice vrtićanaca. U međuvremenu sam istražila praksu umjetnika koji vješto spaja slikarstvo i uličnu umjetnost, a iza sebe ima niz zanimljivih projekata.
Lav Paripović rođen je 1989. godine u Zagrebu gdje je 2009. završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna i nakon toga upisao zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je slikarstvo 2015. godine s pohvalom cum laude u klasi Zoltana Novaka, a 2016. godine je dobio nagradu za mladog umjetnika (HDLU). Od 2020. godine radi kao asistent na slikarskom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nedavno održana izložba Draft paintings u Splitu poslužila je kao dobar povod za razgovor u kojem smo saznali nešto više o razdoblju odrastanja na Trnjanskoj Savici i studiranja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, o njegovim prošlim, sadašnjim i budućim projektima te kako je rad u javnom prostoru oblikovao njegov umjetnički identitet.
► Rođen si i odrastao u Zagrebu – gradu u kojem si, odmah nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Kako je bilo odrastati u Zagrebu i kada si se odlučio baviti umjetnosti u profesionalnom smislu?
Lav Paripović: Odrastao sam na Trnjanskoj Savici kao dijete nasipa. Klasično djetinjstvo toga doba – šikarije, gradnja kućica, spačke, lopov i pandur… U jednom trenu (oko 2002./2003.) su se ušuljali grafiti, koji su dali formu tom mladenačkom buntu i od tada mi je boja konstantno prisutna. Nakon upisa slikarskog odjela na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, grafiti su se postepeno počeli transformirati prema slikarstvu.
► Diplomirao si slikarstvo 2015. godine u klasi Zoltana Novaka. Kakvo je bilo tvoje iskustvo studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti? Možeš li izdvojiti neke nezaboravne trenutke tijekom studiranja?
Lav Paripović: Studiranje na ALU je bilo doba rasta, razvoja prema nekoj poludefiniranoj ideji izričaja. Bili smo super ekipa u generaciji, koja se međusobno dosta poticala i provocirala, ali smo i solidno ružili. Svi smo se kačili na rad i kroz zdravu konkurenciju međusobno podizali. Zoltan je bio dobar mentor, na način da je bio prisutan, ali s određenom distancom. Trebali smo profesora i on je to bio.
► Motiv pčele u središtu je tvoje prve samostalne izložbe Pčele i plohe u Galeriji VN 2015. godine. Kako piše Jasna Jakšić u predgovoru izložbe (umjetnik) “životinjski lik, diskretan i skriven, upisuje na neugledne oronule i napukle zidove na svojoj svakodnevnoj ruti do ateljea.”. O kakvoj je točno privremenoj intervenciji u javnom prostoru riječ? I što si sve izložio u galerijskom prostoru?
Lav Paripović: Na toj izložbi pokušao sam spojiti slikarstvo i ulične intervencije. Zid u prostoru galerije (3 x 3 m) bio je obložen mdf pločicama (30 x 20 cm) premazane voskom, a svaka je bila u drugom tonu i drugoj teksturi. Na drugi dio zida su bile postavljene pločice s motivom pčele (roj) u razvedenoj formi, a u nastavku fotografije uličnih intervencija. Motiv pčele postao je simbol mapiranja rute od mojeg ateljea do Galerije VN. Mali, suptilni motiv pčele na raznim urbanim plohama grada.
► Izložba U uličnom dekoru realizirana je u sklopu Ohoho festivala, a u Galeriji Siva si predstavio slike s detaljem šahta kao glavnog simbola ulica. Na otvorenju si dijelio stickere s istim motivom, koji je bilo moguće vidjeti u slikarskom mediju, pa me zanima koliko ti je važno uspostaviti dijalog s posjetiteljima? Kako općenito vidiš ulogu publike u svojim radovima?
Lav Paripović: Ta izložba također se bavila spajanjem, ali ovog puta slikarstva i uličnog znaka koji je transformiran u likovni znak – šaht. Motiv šahta je tako postao logotip, vizualni identitet ulične komunikacije putem stikera, subkulturne mode, grafita, postera… Prilikom pripreme izložbe sam, tehnikom sitotiska, tiskao šaht na majice, lijepili su se posteri i naljepnice. Za najavu izložbe koristio sam gerilske metoda lijepljenja stickera i postera po gradu. Upravo zbog toga je Galerija Siva u AKC Medici bila idealan prostor za prezentaciju tog rada. Postav je sadržavao dvije veće slike (300 x 270 cm i 195 x 150 cm) i triptih (100 x 100 cm x 3) kolaža sa direktnim otiscima šahtova i nekoliko manjih slika. Otvorenje je bilo prezentirano kao svojevrstan happening koji slavi urbani suverenitet.
► Izlagao si 2018. godine u zagrebačkoj Galeriji SC u sklopu projekta Oni dolaze… Izložba Totalka okupila je radove koje povezuje tema katastrofa, a u medijima si zaradio nadimak umjetnika koji je opsjednut katastrofama. Možeš li reći nešto više o toj izložbi? Koja je bila inicijalna ideja i što si sve predstavio na toj izložbi?
Lav Paripović: Totalka u Galeriji SC prikazala je četiri stop-animacije. Projekcije su bile raspoređene po galerijskom prostoru na način da, kada se jedna prikazivala, druge su “šutile”. Na taj način ljudi su trebali kružiti izlagačkim prostorom kako bi ih pogledali. Motivi video materijala bili su kula Babilonska, WTC towers, Černobil i Palmira – četiri katastrofe, jako prepoznatljive i nabijene simbolizmom. Dijalog između pojedinih događaja potaknut različitim razlozima završavaju na isti način. Odvijaju se kronološki i geografski različito, a tako su i bili postavljeni u galeriji. Radovi su bili izvedeni na zidu. Kula Babilonska i WTC na prvomajskoj srednjoj školi, zidu dimenzija (8 x 12 m), što je bio dosta zahtjevan poduhvat. Radio sam sam na ljestvama i koristio teleskopski štap. Černobil i Palmira su odrađeni u ateljeu na Trešnjevci, hali za nekadašnje samoborček vlakove.
► Ulični triptih cjelogodišnja je manifestacija u sklopu koje razni umjetnici oslikavaju fragmente zagrebačkih ulica, a u sklopu navedenog projekta si oslikao ulazak u tunel Grič iz nekadašnjeg Art parka. Riječ je o intervencija koja je dio šireg projekta – Nepoznati hramovi. Možeš li objasniti na što se odnosi naziv i gdje (na kojim lokacijama) je sve moguće vidjeti tvoje nepoznate hramove?
Lav Paripović: Naziv Nepoznati hramovi odnosi se na seriju murala koji su izvedeni na samostojećim objektima, najčešće trafostanicama, smještenih na pomalo skrivenim lokacijama. Htio sam postići određeni efekt otkrića na način da se osoba koja pronađe hram na skrivenoj lokaciji osjeća poput Indiana Jonesa. Svaki hram je monokromatičan, prezentiran je u svojoj boji s gusto naslaganim motivima koji tvore određeni uzorak. Motivi su eklektičan spoj različitih kultura, kronologije i značenja. Prvi hram bio je izveden na trafostanici u parku Ciciban kod Martićeve ulice u sklopu HDLU CreArta i Design districta, 2019. godine. Otvorenje je bilo najavljeno kao novootkrivena arheološka iskopina u Zagrebu, koja na taj “poseban” datum stvara fenomen. Drugi je izveden na zidu u dvorištu AKC Medike, treći na ulazu u tunel Grič sa Trafostanicom ispred, dok je četvrti izveden u sklopu MoDem festivala u Primišlju. Priča iza rada Nepoznati hramovi je, zajedno s motivima, transformirana u seriju radova Oopa (out of place artifact), u kojoj su urbani objekti obučeni u uzorak. Forma je apstrahirana, prebačen je fokus na uzorak, boju ili specifičnost situacije, baš kao i u nepoznatim hramovima.
► Mnogi ulični umjetnici djeluju u javnom prostoru kako bi komentirali društvena i politička pitanja. Gram ulice projekt je u kojem interveniraš u urbano tkivo, pretežno grada Zagreba. Koja je tvoja namjera kao umjetnika koji djeluje u javnom prostoru? I u kojoj mjeri dozvola za stvaranje ulične umjetnosti narušava čitavu ideju o neposrednosti?
Lav Paripović: Serija Gram ulice brza je i dinamična serija, kako izvedbe, tako i reagiranja. Intervencije piktografskih prikaza uvećanih dimenzija smještene u situaciju koju opisuju ili tvore od nje apsurd. Iako izvedba može djelovati dosta agresivno jer je riječ o radovima bez dozvole, pažljivo su odabrana mjesta koja su ili zapuštena, “ničija” ili privremena, a suptilan motiv piktograma se doima kao da je oduvijek bio tamo. Većina ljudi ih niti ne primjećuje.
► Prošle godine realiziran je mural u novozagrebačkom naselju Dugave u suradnji Mjesnog odbora Dugave i udruge Attack. Međutim, nekoliko dana nakon otkrivanja, na muralu su osvanule pogrdne poruke s političkom konotacijom. Kako si reagirao kada si saznao da je nepoznati počinitelj intervenirao i uništio tvoj mural? Koja je po tvojem mišljenju granica umjetnosti i vandalizma?
Lav Paripović: Situacija u Dugavama se dogodila jer je dio okoline bio isprovociran tonskom skalom iz koje su iščitavali ikonologiju, a koje nije bilo. Znao sam da će kad tad biti pošaran, zbog nekolicine komentara u procesu izrade, ali nisam očekivao ovako brzu reakciju. Rad u javnom prostoru je podložan dodatnom interveniranju koje u nekim slučajevima može postati i sastavni dio rada. Na prvi tren sam se osjećao razočarano, ali kada sam vidio koliko je ta vijest rezonirala medijski i kvartovskim diskursom, osvijestio sam da su takvom intervencijom od dobrog likovnog djela možda napravili umjetnost (?).
► Rad naziva CMYK dio je ciklusa Slikarski loop u kojem istražuješ mogućnosti medija slikarstva, istovremeno ga spajajući s različitim medijima poput videa, fotografije i stop animacije. Koji je doseg tvojeg istraživanja, odnosno kako je vidljiv koncept materijalnosti u kontekstu ovog umjetničkog rada?
Lav Paripović: Korištenjem tri različita umjetnička medija – slikarskom intervencijom na zidu galerije, printanjem skale boja na fotografije (sekvence videa), te videom u loop-u nastoji se intermedijski secirati slikarsku izradu – CMYK je prvi rad iz serije zamišljene kao slikarski loop. Izlaganjem i usporedbom dobivenih rezultata možemo vidjeti kako različiti mediji reagiraju na istu boju, čime ovaj umjetnički eksperiment ostvaruje i svoj znanstveni potencijal.
► Rad Op linije dio su navedenog ciklusa, a u njemu istražuješ crtu kao temeljni element slikarstva. Jesi li za navedeni rad bio inspiriran radovima nekih drugih umjetnika/ica? Koji su ti općenito uzori u polju umjetnosti?
Lav Paripović: Da, u radu Op linije se vidi direktna poveznica s radom Bridget Riley. Taj dojam njezinih radova da se slika kreće, a statična je, me potaknuo na rad. Zvuči malo apsurdno, ali cijela serija Slikarski loop tetura između apsurda i logike. Slikar koji toliko vremena napada bojom jedan te isti zid u svom ateljeu. Istražuje se pozicija slikara i vremena u ateljeu, između procesualnosti i produkta.
► Što si sve izložio na recentnoj izložbi Draft paintings u Splitu?
Lav Paripović: Budući da taj ciklus slikarskog loopa dugo traje što se tiče izrade, odlučio sam sa tim materijalima pristupati kao da nikada neće biti gotovi ili da je gotovo, ali se proširuje. U prostoru galerije kluba Kocka sam intervenirao na dugački zid galerije sa tonskom skalom iz bijele do crne, iz crne preko CMYK principa skale u boji. Mural (2.20 x 11 m) izveden lazurama sjeo je na taj zid koji je pun nepravilnosti i slojeva gustog jeftinog kreča s tu i tamo gletanim rupama prošlih izložbi; sve je to davalo bogatu, materičnu površinu. Na kraju intervencije bila je projekcija slikarskog loopa.
► Trenutno radiš kao asistent na Akademiji. Kako se snalaziš u mentorskoj ulozi? Kako pristupaš studentima?
Lav Paripović: Rad sa studentima je odličan, poticajan za smjer mog osobnog rada i nadam se da je i njima tako. Nisam mentor, ne mentoriram radove. Izvodim dio praktične nastave, crtanje akta 2 za slikare, grafičare i kipare, vodim određene projekte, npr. interveniranje na zidove u kvartu Savica, scenografije na predstavi studenata projekta tri akademije (i TTF)… Rekao bih da sam se snašao u toj ulozi, ali to bi bolje mogli procijeniti studenti i kolege.
► Radiš li na nekim novim radovima?
Lav Paripović: Trenutno sam rastegnut između dovršavanja zaostataka i pripreme za rezidenciju u Ljubljani u organizacije KUD mreže. Veseli me pobliže upoznati susjedsku scenu i podebljati postojeća prijateljstva. Također, za drugu polovicu godine pripremam izložbu u galeriji ateljea Žitnjak i u Studio-galeriji Klet kod Britanca.
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
