S radom Line Kovačević upoznao sam se nehotice čitajući jednom članak na portalu o njenom radu Set za online romantičnu večeru. To su ona internetska arheološka iskapanja koja u nekoj formi svi imamo i u kojima, ne sluteći ništa i ne tragajući za ičim konkretnim, otkriješ pravu vizualnu zakusku za sebe. Tako mi je bilo i s Lininim radom – sjećam se da su mi se pred očima caklile njene camp biserne slušalice, u sjećanju mi se urezala fino izvezena tkanina sa zlaćanim nitima koja je emulirala tipkovnicu i genijalni polu tanjuri koji kao da su izašli iz imaginarija Méret Oppenheim. Lina je na fotografijama performansa netremice gledala u ekran laptopa, ozbiljnost njene gestike i komična začudnost lica publike koja s njom komunicira poput magneta su me toliko privukli da sam vizualno tranširao svaki detalja i krenuo iščitavati moguća značenja svih detalja u simbiozi. Na Linu sam od tog trenutka gledao kao na meni najveću kulericu i trendsetericu koju sam tada znao jer se s takvim radovima nisam osobno susretao u našoj regiji i mislio sam tada da kronično fali umjetnika i umjetnica koji će osuvremenjeno pričati o digitalnim fenomenima koji su se već događali ne samo globalno, nego i u Hrvatskoj. Skype pozivi s obitelji i prijateljima koji su živjeli u drugim državama ili pak nasumično upoznavanje neznanaca preko video poziva na internetu bili su dio i hrvatske stvarnosti pa je stoga bilo osvježavajuće vidjeti da netko tematizira i digitalne sfere naših života koji su se uzlaznom putanjom sve više okretali prema aktivnostima na World Wide Webu. Srećom za mene, Linu sam napokon uspio upoznati zahvaljujući Vizkulturi i kroz naš divan, introspektivan i ugodan razgovor steći toliko novih saznanja o njenim radovima da sam iznova osjetio fascinaciju konceptima koje je razradila za svoje radove i razine umijeća kojima ih ona promišlja i provodi u djelo.
Lina Kovačević rođena je u Zagrebu. Diplomirala je na Studiju dizajna u Zagrebu i magistrirala na Central Saint Martins College of Arts u Londonu. Izlaže na domaćim i međunarodnim izložbama samostalno ili kao članica kolektiva. Za svoj rad dobila je nagrade poput ID Annual Design Review, Art Directors Club, Magdalena, Red Dot te nagradu Young Guns za mlade autore. Izlagala je na manifestacijama kao što su Milan Triennale, Paris Design Week, London Design Week te je kao veejay nastupala na festivalima poput Club Transmediale, Contact Europe, Steirischer Herbst i ExitSpace. Pisala je za Oris i radila za TV emisiju Transfer, a kao kustosica i organizatorica sudjelovala je u produkciji izložbi Sloboda Stvaralaštvu u Zagrebu i Stock Exchange of Dreams, Portrait In 5 Parts te Ridely’s Temporary Restaurant u Londonu te na mnogim drugim izložbama. Njen rad Set za online romantičnu večeru odabran je kao poklon hrvatske ministrice kulture francuskoj ministrici kulture povodom izložbe Croatie, la voici u Parizu. Godine 2020. pozvana je da bude članicom žirija za međunarodnu nagradu za kreativce Young Guns koja se održava u New Yorku.
► Svoju si karijeru najprije započela u polju dizajna. Spomenula si mi tijekom razgovora da je jedan upečatljivih projekata koji si imala bio dizajn serije plakata za Urban festival. Možeš li nam malo ispričati o tome zašto ti je taj dizajn plakata bitan i u kojoj je mjeri on utjecao na tvoj daljnji umjetnički razvoj?
Lina Kovačević: Tada sam još bila studentica Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu i to je jedan od prvih radova koji sam ostvarila za klijenta. Urban festival dopustio mi je po prvi put da imam kreativnu slobodu u razradi ideje pa sam tako za projekt vizualnog identiteta umjetničkog festivala, kojemu su tema bile ad hoc urbane strukture i koji se odvijao u tri vremenske faze u gradu Zagrebu, dizajnirala plakat koji izbušenom rupom u obliku logotipa festivala inkorporira urbane strukture grada Zagreba u sam vizualni identitet festivala. Naime, zamolila sam plakatere da ne skidaju plakate koji su prethodno stajali na plakatnim mjestima jer, kada bi se polijepili plakati za Urban festival sa spomenutom perforacijom, svaki bi plakat izgledao drugačije i ispod njega bi virio neki dio drugog plakata što je stvaralo vrlo zanimljive nove forme i vizualne narative, bilo da je od ispod virio plakat za neki koncert ili grafit ili pak neka reklama. Nastale su ponekad i vrlo zabavne i neočekivane forme koje su tako korespondirale s temom festivala i koje su stvorile neku novu urbanu poetiku. To mi je također važan projekt jer sam za njega, osim ostalih lokalnih projekata koje također cijenim, osvojila prvu bitnu internacionalnu nagradu ID Annual Design Review u New Yorku. Projekt je nedavno izdan i u knjizi Fragmenti dizajnerske povijesti 2 pa se tamo može više pročitati o njemu, a knjiga se inače može kupiti u knjižari Vuković & Runjić i u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva.
► Istup u digitalnu sferu napravila si sa svojim interaktivnim radom Edit This Banner koji si predstavila u sklopu Festivala prvih. Iz kojeg si razloga htjela rad bazirati na zakupu prostora na ondašnjem portalu Monitor i kakav je odjek rad imao među publikom?
Lina Kovačević: Rad Edit This Banner koncipirala sam na temu Festivala prvih koji je tada prvi puta organizirao Željko Zorica u sklopu Zagreb Film Festivala. Ideja je bila da, s obzirom na to da Zagreb Film Festival prikazuje prve i druge filmove autora, Festival prvih prikazuje umjetničke radove autora u nekom novom mediju. Tako sam se ja počela baviti interaktivnom umjetnošću i tu je krenula moja geek era. Tema festivala te godine je bila reklamokracija (takozvana vladavina reklama), a tada su se tek pojavili internet baneri kao neki oglasni prostor na internetu. Edit This Banner „klasični“ je internet baner koji smo zakupili na nekoliko web portala, a od kojih je najposjećeniji bio Monitor. Ideja je bila da korisnik u realnom vremenu može kliknuti na baner te upisati svoj tekst bez ikakve cenzure – tada se taj tekst prikazivao na zakupljenom prostoru, to jest na portalu Monitor u realnom vremenu sve dok novi korisnik ne klikne na njega i unese neki svoj sadržaj. Tako je nastao svojevrsni prostor potpune slobode na internetu, bez cenzure i promjenjiv u realnom vremenu kao kakav internet grafit. Osim teksta, korisnici su mogli birati i jedan od ponuđenih dizajna banera. Bilo je svega, od ljubavnih poruka, malih oglasa pa do aktivističkih slogana, a projekt je prepoznao i žiri festivala koji mu je dodijelio prvu nagradu.
► U jednom si se trenutku u karijeri počela od dizajna okretati prema novim medijima, eksperimentalnim vizualnim praksama i izvedbenim umjetnostima. Vidiš li i danas da primjenjuješ dizajnerski pristup u svom radu ili je to nešto što si ostavila za sobom?
Lina Kovačević: Dizajnersko promišljanje rada je komponenta koja će uvijek ostati negdje utkana u moj rad. Dizajn je jedna predivna disciplina i način razmišljanja tako da, iako sam se trenutačno odmakla od klasične dizajnerske prakse i uvela neke nove discipline u svoj rad poput instalacija, audio i performansa, dizajn će uvijek ostati tu negdje kao super podloga.
► Zanimljiva crtica iz tvog života je i da sa studija dizajna u Zagrebu odlaziš na studij na Central Saint Martins u Londonu. Kako je poslijediplomski studij tamo utjecao na tvoj daljnji tijek stvaralaštva i kojim si se temama tamo bavila?
Lina Kovačević: Nisam odmah otišla na poslijediplomski studij u London nakon Studija dizajna, nego sam par godina intenzivno radila kroz svoj studio na hrvatskoj kulturnoj sceni. Paralelno sam se uz to počela baviti i umjetničkim radovima, videom i novim medijima i baš zbog te želje da se više educiram na tom multidisciplinarnom polju odlazim studirati u London. To je bio prilično velik skok jer sam iz relativno malog Zagreba otišla živjeti u ogromni multikulturalni grad koji je u biti prilično neusporediv sa Zagrebom, iako me ljudi često pitaju da ih usporedim. Koliko sam naučila na samom poslijediplomskom, toliko sam naučila i samim životom ondje i upoznala njihov način rada i kako znaju iskoristiti talente kreativaca koji se zateknu u tom gradu. Bavili smo se stvarno raznovrsnim projektima, od primjerice projekta izložbe za Museum of London Docklands, ili restorana Ridley’s koji se nalazio na jednoj od tržnica u Dalstonu, a bilo je tu i internacionalnih projekata pa smo tako radili na istraživanju za Turističku zajednicu grada Frankfurta i Istanbula.
► Nakon povratka iz Londona realiziraš samostalnu izložbu u Hrvatskom dizajnerskom društvu pod imenom Future Artefacts. Već tad koristiš 3D printane objekte koji vrhunac popularnosti stječu nekih desetak godina nakon tvoje izložbe. Koji su bili izazovi izrade takvih objekata tada u 2013. godini?
Lina Kovačević: Tada se pojavio 3D printer; mi smo malo eksperimentirali s njim na poslijediplomskom studiju i ustvari su moji tanjuri iz Seta za online romantičnu večeru printani 3D printerom. Meni je bilo zanimljivo da je postojala firma koja čak printa i plemenite metale u 3D printu poput srebra i zlata. Možete im poslati svoj dizajn, na primjer dizajn prstena ili narukvice, i oni će vam to isprintati. To je još uvijek prilično skupa igra i čini se više kao neka utopija… Osim što sam izvela malu količinu tanjura u 3D printu, taj model tanjura koristila sam kao predložak za keramičke tanjure izvedene u klasičnoj keramičkoj tehnici u jednom obrtu u Hrvatskoj, u Karlovcu.
► U sklopu izložbe Future Artefacts izvela si i rad Set za online romantičnu večeru koji je osim performativnog dijela uključivao i rekvizite poput polu tanjura, kutnog tanjura, bisernih slušalica i slušalica s leptir mašnom, prekrivača za tipkovnicu te malog bontona. Zbog čega si se odlučila uz performans izraditi i ove objekte i na što si posebno pazila pri oblikovanju predmeta za rad?
Lina Kovačević: Da, Set za online romantičnu večeru, koji je dobio možda najviše medijske pažnje, nastao je kao odgovor na meni tada prilično apsurdnu situaciju tih Skype sastanaka i organiziranja objeda preko Skypea i uređivanja za iste. Ta performativnost uvjetovana ekranom, kada si primjerice na Skype sastanku pa paziš samo na dio ekrana koji se vidi, mi je bila zanimljivo polje za umjetničko istraživanje. Tada se održalo i jedno vjenčanje preko Skypea, mlada je bila u Londonu, a mladoženja u Dubaiju jer su propustili let. Bila mi je duhovita ta situacija takve remote romantike. Iako se dijelovi seta mogu koristiti i samostalno, na primjer tanjur za laptop može se koristiti i ako recimo samo jako dugo radite za kompjuterom, ili ga možete koristiti ako ste na primjer gejmer. Čitav taj projekt je ustvari bio ironičan komentar na previše vremena provedenim za kompjuterima pa bih tu citirala dio teksta pjesme Ayo Technology u produkciji 50 Centa i Justina Timberlakea koji kaže: I’m tired of using tehnology, I need you right in front of me. Kako je došao lockdown, projekt je poprimio još jedno novo značenje jer su tada svi bili više-manje primorani na tu remote komunikaciju ako su živjeli u većim gradovima.
► Set za online romantičnu večeru kasnije si u karijeri izvela i u sklopu drugih galerija, umjetničkih manifestacija i gerila akcija. Kako je na taj tvoj rad utjecala okolina u kojoj si izvodila rad i što misliš da se sa svakom godinom i izvedbom rada promijenilo u percepciji njegovog čitanja?
Lina Kovačević: Izvela sam performans i u Milanu u Zoni Tortona u sklopu Salone del Mobile, internacionalnog sajma dizajna, a bio je izložen i na Helsinki Design Weeku u sklopu izložbe hrvatskog dizajna te u Parizu u sklopu izložbe Croatie, la voici. Svakom izvedbom postane site-specific pa stvarno poprimi neki novi kontekst ovisno o tome gdje je performans održan.
► Prošle si godine u Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika realizirala izložbu Guerilla Gourmet na kojoj si izlagala i izvodila prethodne radove – Set za online romantičnu večeru i Ritual Shave in a Club Tent – Kako si se odlučila na izvedbu Seta za online romantičnu večeru u Splitu i na koji je on način drugačije interpretiran pod okriljem izložbe Guerrila Gourmeta?
Lina Kovačević: Za razliku od Seta za online romantičnu večeru koji promišlja tendencije sve veće tjelesne odsutnosti i digitalne prisutnosti nastale uslijed globalizacije, Guerilla Gourmet donosi romantiku na ulicu. Tako je performans u sklopu izložbe izveden u sklopu Zlatnih vrata Dioklecijanove palače što mu je dalo još jedan sloj značenja s obzirom na to da se prostor palače koristi kao scenografija za popularne blockbustere. Strani turisti, koji vide palaču uživo, često govore da je to Game of Thrones lokacija i po tome je u svijetu prepoznata, a ima neku svoju autentičnu povijest. U samom performansu veliki dio romantike čine ambijent, rasvjeta, i ostali restoranski rekviziti, no jedan dio romantičnog doživljaja vezan je i uz hranu, što je pogotovo zanimljivo jer se za vrijeme zajedničkih obroka luči hormon oksitocin. Posjetitelji su mogli večerati s nekime na drugoj strani ekrana, a večera se servirala iz obližnjeg restorana Kinoteka koji je prepoznao umjetničku vrijednost projekta.
► Na grupnoj izložbi Rave Voyeur, koja je 2019. godine realizirana u Galeriji Močvara, izložila si prvi put rad Ritual Shave in a Club Tent koji se sastojao od prikaza video snimke boiler room partyja na različitim uređajima. Zbog čega si svoj rad odlučila izložiti u kupaoni galerije i koji je koncept postava bio? Ima li zvuk bitnu ulogu u radu?
Lina Kovačević: Rad je naručen za internacionalnu grupnu izložbu Rave Voyeur kustosa Lovre Japundžića. Izložba je propitivala clubbing i rave kulturu kao otpor postojećim mainstream sustavima. Tako je primjerice klub Bassiani u Tbilisiju postao sinonim otpora, a ne samo mjesta zabave, a između ostalog je i u Parizu održan Rave 4 Climate. Ja sam izložila video rad – dokumentarne snimke mikro partyja koji se odvio u jednoj kupaonici koji je ujedno bio i svojevrsni domaći hommage tada popularnim boiler room partyjima. Tako smo odlučili i da video radove postavimo u kupaoni same galerije i time smo dobili jedan netipičan postav te se malo maknuli od klasičnog izložbenog koncepta bijele kocke u galeriji. Prikazana su tri video rada na vertikalno postavljenim ekranima laptopa koji su se vertikalnom pozicijom pozivali na ekran mobitela, a četvrti je video bio izložen u dispenzeru za papirnate ručnike pa su tako elementi kupaone ustvari postali scenografski elementi i stopili su se s videom. Za audio podlogu surađivala sam s lokalnim DJ-em Strahinjom Arbutinom i u tom radu glazbena podloga igra prilično veliku ulogu. Inače mi je audio dosta bitna komponenta radova pogotovo jer sam i sama završila muzičku školu i imala bend.
► Iste si godine izlagala i u sklopu grupne izložbe Island of Inanna u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Kroz razgovor si mi spomenula da ti je materijalnost izlaganih radova bila bitna. Možeš li svoj odgovor elaborirati?
Lina Kovačević: Za izložbu Island of Inanna bavile smo se poigravanjem materijalima poput betona, voska, kamena, tekstila, različitih tekstura materijala, umjetničkih medija, ali i predmeta koji djeluju kao instrumenti „nadogradnje“ ili „popravka“ ženskog tijela. Polazišna točka nam je bila Inanna kao sumerska boginja ljubavi i rata pa je tako Meštrovićev paviljon postao Inannin otok, mistično mjesto okupano suncem, utopijsko mjesto ispunjeno artefaktima preuzetima iz svakodnevice i pop kulture. Otvorile smo i pitanje nasilnosti prema samom tkivu žene kao što to nekad na primjer čine kozmetičke industrije, ali i odu ženskom tijelu.
► Planiraš li još što realizirati u skorijoj budućnosti i gdje uskoro možemo vidjeti još tvojih radova?
Lina Kovačević: Trenutačno je u Galeriji VN otvorena izložba Imagine How Much. Na njoj predstavljam video-grafike koje sam izradila na temelju grafika što ih je, kretanjem kroz prostor, generirao Lego robot. Te sam video-grafike, između ostalog, koristila i za VJ-ing. Uz njih izlažem i nove radove – tapiserije od stopostotne vune izrađene tehnikom ručnog veza koja se na engleskom naziva tufting (kod nas bi se mogla prevesti kao tehnika tufkanja). Riječ je o postupku u kojem se posebnim pištoljem veze tapiserija od čiste vune. Zanimljivo mi je bilo nešto tako digitalno vratiti u ručni rad, u sporiji proces koji zahtijeva vrijeme, fizički angažman i ima snažnu taktilnu dimenziju. Istovremeno nastavljam sa serijom izložbi i performansa Guerilla Gourmet koji su se dosad održali u Zagrebu, Milanu, Splitu i Dubrovniku. Svaki novi galerijski prostor i ambijent donosi drugačiju atmosferu i novo čitanje performansa. U planu su i neke nove suradnje, ali o njima više kada za to dođe vrijeme.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Lini Kovačević na ustupljenim vizualnim materijalima.
Linin rad pratite na linku linakovacevic.com.
