Oduvijek su me privlačili naizgled nemogući spojevi – sudar tradicionalnog i suvremenog, ispreplitanje street arta s klasičnim slikarstvom ili pak spoj psihodelije i tamburica. Sve su to prve asocijacije koje mi padaju na pamet kada pomislim na umjetnika Mislava Lešića, poznatijeg pod umjetničkim imenom Lord Čardak. Uzmemo li u obzir da sam Lešića upoznala prije desetak godina na otoku Krku, i to pod nadimkom Džedaj, onda je sasvim razumljivo zašto mi je trebalo neko vrijeme da shvatim da upravo on stoji iza radova koji su tada bili predstavljeni na jednodnevnim izložbama umjetničkog kolektiva Trash Will Smash. Premda sam dugo njegovu umjetničku praksu promatrala isključivo kroz prizmu street arta, tek sam kasnije shvatila da je riječ o akademskom slikaru s vrlo specifičnim vizualno-estetskim izričajem, u kojem se tradicija i suvremenost spajaju na neobično zanimljiv način. Naši su se putevi ponovno ukrstili kada je mojem bendu One Dread trebao dizajn omota za vinil prvog albuma, a ja nisam ni trenutka dvojila tko bi mogao biti pravi izbor, pa je na kraju upravo on zaslužan za cjelokupan vizualni identitet albuma – od vinila, CD-a i kazete do mercha koji su fanovi objeručke prihvatili.
Mislav Lešić (Županja, 1991.) je umjetnik i grafički dizajner čija praksa spaja suvremeno likovno izražavanje s inspiracijom stilovima kraja 19. stoljeća i motivima života na slavonskom selu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2016., a od tada je sudjelovao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama, uključujući Erste Fragmenti IX (HDLU Zagreb), Bridges: Nova slika (Lauba) i Salon mladih: Situacije (Galerija Forum). Godine 2017. pokreće ciklus Realizam ćorava sokaka, a od 2019. do 2021. radio je kao art direktor u nakladničkoj kući Fraktura. Osniva Čardak Studios 2021., a od 2022. oblikuje vizualni identitet Šokačkog sijela u Županji, dok 2023. surađuje s Muzejom bećarca na više od pedeset ilustracija. Njegov rad obuhvaća knjige, albume, festival, slikovnice i murale diljem Hrvatske, prepoznatljiv po spajanju tradicije i suvremenog u jedinstven vizualni jezik.
U intervjuu smo razgovarali o odrastanju u šokačkoj tradiciji i skejterskim spotovima u Bošnjacima, studentskim danima u Rijeci, o ciklusu Realizam ćorava sokaka i radu kroz Čardak Studios, o humoru i bećarcu, nezavisnoj sceni i bendu Ukleti dukat, ali i o tome kako spoj svakodnevice i nadrealnog može oblikovati jedinstven umjetnički jezik.
► Odrastao si u selu Bošnjaci koje se nalazi u istočnoj Slavoniji, nedaleko od Županje. Bošnjaci su poznati po šokačkoj tradiciji koja slavi folklor, nošnje, i tambure pa me zanima kakvo je bilo tvoje iskustvo odrastanja u takvoj sredini? Koje su slike iz djetinjstva najviše oblikovale tvoj umjetnički izričaj? Jesi li imao prve poticaje za crtanje i slikarstvo unutar obitelji, škole ili šire zajednice?
Mislav Lešić: Kako su mama i tata bili iz starih seoskih familija, puno rodbine bilo je u KUD-ovima ili je sviralo tambure. No ja kao dijete nisam bio dio toga, imao sam urbaniji štih – to je bilo otprilike 2005. godine. Tada je najluđa stvar bila voziti skejt i crtati grafite, pa smo nas nekolicina imali svoje “spotove” u selu, koliko god to smiješno zvučalo, gdje se vozilo i crtalo. Odrastanje u selu pamtim kao jako lijepo – Bošnjaci su vrlo zanimljivo mjesto koje je iznjedrilo brojne naivne umjetnike i vizionare, ali i rodno mjesto prve hrvatske slikarice kubizma, Sonje Kovačić Tajčević. Moj tata je također imao dar za crtanje, htio je upisati Akademiju, ali nažalost njegovi mu nisu dopustili. I moja sestra Doris često je crtala. Tako da je umjetnički poriv bio prisutan u kući, a nakon srednje škole odlučio sam ozbiljnije ga slijediti i posvetiti se svom umjetničkom razvoju.
► Nakon završene Opće gimnazije u Županji upisao si slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Kako je promjena sredine, isto kao i studij na Akademiji, utjecao na razvoj tvoje umjetničke prakse? Kako danas s odmakom gledaš na studentske dane, imaš li neke uspomene na to razdoblje?
Mislav Lešić: Studiranje u Rijeci bilo je divno, ali i intenzivno. Promjena sredine me svakako obogatila jer sam iz ravnice završio na moru – na potpuno nepoznatom terenu. Kroz istraživanje svega oko sebe i upoznavanje gomile novih ljudi, interes sam počeo širiti prema plakatima i album-coverima. Čak sam dvije godine izborno slušao predmete na grafici, dok sam sa strane imao klasično slikarstvo te paralelno radio i jedno i drugo. Ta kombinacija mi je dala puno slobode i prostora za eksperimentiranje. Vrijeme na Akademiji bilo je odlično – imao sam super ekipu i slobodu da slikam kako želim. Sjećam se i smiješnih situacija, primjerice kad smo za kraj faksa imali izložbu diplomanata u Galeriji Kortil. Ona se nalazi dolje na Sušaku, a s Akademije na Trsatu može se lagano spustiti za nekoliko minuta. Ali to nije pomoglo, jer sam tada (a i do sada) izlagao svoju najveću sliku, skoro 2 i pol metra veliku. Bila je prevelika za autobus, pa smo je zavezali na krov frendovog Clija (fala Michel!) – bila je skoro veća od samog auta, pa je izgledalo kao da auto ima jedro. Kad smo se spuštali niz Trsat, slika je glumila padobran, pa je stalno lagano poletavala, iako smo je dobro vezali i držali rukama. Bilo je napeto i komično spuštati se s ogromnom slikom na malom autu, ali sve je na kraju prošlo dobro. Takve scene obilježile su moje studiranje jednako kao i samo slikanje.
► Koji su ti bili ključni uzori i izvori inspiracije u umjetničkom razvoju, kako na studiju tako i nakon njega? Možeš li izdvojiti neke umjetnike, stilove ili pokrete koji su ti posebno važni za vlastitu praksu, i na koji način ih interpretiraš ili transformiraš u vlastitim radovima?
Mislav Lešić: U prvom redu, tu su moji dragi münchenovci – Račić, Kraljević i Becić – koje sam zavolio još na faksu, i dalje krojim svoj slikarski jezik po inspiraciji koju dobijem od njih. Preko njih sam došao do Maneta, koji mi je otvorio svijet profinjenog i promišljenog realizma. Odatle sam zavolio i secesiju kroz nevjerojatna dizajnerska i arhitektonska rješenja tog perioda. Također sam prepoznao odjek tog stila u psihodeličnim posterima 1960-ih, koji su na mene utjecali i kroz glazbu koju sam slušao. Nakon fakulteta počeo sam biti fasciniran slavonskim folklorom i usmjerio svoj realizam prema svojevrsnom ruralističkom slikarstvu. Tu mi je svakako inspirativan Slavko Tomerlin, student Bukovca, koji je nakon Akademije slikao slavonsko selo s puno pažnje i empatije. Nakon stjecanja formalnog znanja bilo mi je zanimljivo uspoređivati to stečeno znanje i utjecaje sa slavonskim svakodnevnim životom i razmišljati kako bih ga mogao prikazati. Privlači me upravo ta mješavina svakodnevice – život na selu je lijep, ali i težak, i u njemu se neprestano mogu vidjeti oprečne i čudne situacije. Kada se takva scena pretoči u sliku, ona dobiva auru filozofije i postaje egzotična, što je izazovno, ali i zabavno.
► Lokalna tradicija i šokački motivi stalno su prisutni u tvom radu, koje često spajaš s elementima secesije i psihodelične estetike. U tom okviru nastao je i tvoj prepoznatljiv ciklus Realizam ćorava sokaka – što te potaknulo na njegovu početnu ideju? Je li riječ o ciklusu koji se i dalje razvija ili ga promatraš kao zaokruženo poglavlje?
Mislav Lešić: Ta stilska preklapanja očitija su u mojem grafičkom radu, gdje si dopuštam više slobode i eksperimenta. Kroz miješanje šokačkih vizura s navedenim stilovima počeo sam dobivati nadrealne postere i grafike, koji su zračili nekom začudnom seoskom energijom, a koji dosad nisu bili oblikovani kroz takav likovni jezik. Dodajući tome slike, koje su imale sličnu atmosferu, ali su bile striktnije rađene, složio sam manju seriju i pomislio da bi bilo zanimljivo izlagati je u svom selu, ali i u okolnim mjestima. Nastojanje mi je bilo početi širiti oblik pomaknute lokalne umjetnosti. Tako je nastao RĆS, koji sam u prvim godinama izlaganja počeo predstavljati u napuštenim, ali uređenim starim šokačkim kućama, što je dodatno obogatilo koncept. Bit je bila tražiti onaj iskonski duh starog seoskog života, koji je i miran i uzburkan u isto vrijeme, a koji se počeo gubiti u modernom životu. Nastojanje je bilo prevesti ga u sadašnji trenutak, bez gubitka njegove čarolije. Time sam htio i lokalnoj umjetnosti u Slavoniji dati svjež sadržaj. Rezultat su bile odlično posjećene i atmosferom nabijene izložbe, gdje su posjetitelji mogli biti suočeni sa slikama i tumačiti ih na svoj način. Ciklus dalje traje i razvija se, izložbe idu i to već 8 godina, prošle su dosta sela i gradova, a uskoro se sprema izložba i u Galeriji Ružić u Slavonskom Brodu, kojoj se jako veselim.
► U nakladničkoj kući Fraktura radio si kao art direktor od 2019. do 2021. – kako izgleda rad na vizualnom identitetu jedne takve izdavačke kuće, što si tamo naučio o povezanosti književnosti i vizualne umjetnosti, i na koji je način to iskustvo oblikovalo tvoj kasniji rad u vlastitom studiju i samostalnoj umjetničkoj praksi?
Mislav Lešić: Proveo sam dvije godine u Frakturi i tamo ilustrirao naslovnice za oko stotinjak knjiga. Najvažnije je bilo uhvatiti “duh” knjige, ali i odabrati koji vizualni smjer najbolje pristaje određenom naslovu. Nekad je to bila ilustracija, nekad fotografija, a ponekad čista tipografija. Naučio sam da dobar izgled knjige ne ovisi samo o naslovnici, već o mnoštvu sitnih detalja koji čine konačni proizvod. Upravo taj skup vještina danas najviše primjenjujem u svom ilustratorskom studiju.
► U 2021. godini osnovao si Čardak Studios. Koja je bila tvoja vizija prilikom pokretanja vlastitog studija? Koje su ti suradnje ostale u posebnom sjećanju – bilo da je riječ o knjigama, albumima ili pak festivalima?
Mislav Lešić: Čardak Studios je moj ilustratorski i tiskarski obrt, kroz koji sam postao samostalan u ilustraciji i grafičkom dizajnu. Vizija je bila povezati svoju fascinaciju Šokadijom, secesijom i psihodelijom te izrađivati proizvode s originalnim otiscima. Nigdje nisam mogao pronaći majice, cekere i slične stvari kakve sam želio, pa sam ih krenuo izrađivati sam. Princip Čardak Studios je DIY – sve sam ručno dizajniram i tiskam. Unutar njega otiskujem art printeve, majice i cekere, radim grafičke i dizajnerske poslove poput ilustriranja knjiga, albuma, festivala i drugih kreativnih projekata. Drago mi je da sam sve svoje umjetničke grane povezao u jednu cjelinu i ponudio nešto jedinstveno. Suradnji je bilo mnogo, ali posebno izdvajam rad na Muzeju bećarca – to mi je bilo ostvarenje sna jer su moje ilustracije obogatile bitan postav posvećen šokačkoj kulturi. Osim toga, već četiri godine oblikujem vizualni identitet Šokačkog sijela u Županji – od plakata do scenografije i mercha. Nadam se da će takvih suradnji biti sve više, i da ću obogatiti još muzeja i festivala.
► Kroz godine si oblikovao vizualne identitete za mnoge glazbene albume. Kako pristupaš stvaranju vizualnog identiteta za ploče, CD-ove ili druge glazbene materijale? Koliko ti je važno uhvatiti samu atmosferu i energiju glazbe kada oblikuješ njezin vizualni identitet? Možeš li izdvojiti neki projekt, osim naravno naše suradnje na albumu prvijencu One Dreada (haha), koji ti je bio posebno izazovan ili posebno drag?
Mislav Lešić: Iz opsesije gramofonskim pločama proizašla je i želja da radim što više glazbenog dizajna i albuma, posebno vinila. Kada počinjem rad na albumu, ako je materijal već snimljen i masteriran, prvo ga poslušam i tražim ideje kako vizualno predstaviti glazbu. Slijedi skiciranje, često i razgovori s bendom o viziji. Pristupam tome ozbiljno i promišljeno jer znam koliko je omot bitan, on oblikuje završni dojam koji imamo o albumima koje volimo. Istovremeno ostavljam prostor igri i svježini, da omot ne postane teret albumu. Inspiriran klasicima iz 1960-ih i 1970-ih, kada su omoti slijedili umjetničke eksperimente, i ja nastojim dati omot koji će zaintrigirati, istaknuti album u hrpi drugih, ali naravno i potaknuti da se album posluša. Divnih suradnji bilo je mnogo, ali najviše me vesele one za vinilna izdanja. Posebno izdvajam rad s One Dreadom (jesi li čula za njih? :D), gdje sam po prvi put oblikovao album u svim nosačim zvuka – LP, CD i kazeta (!!), ali također i majice i cekere. Isto tako bih istaknuo suradnju s američkim bendom Devil Makes Three na posteru za njihovu europsku turneju, kao i rad s domaćim glazbenicima – Adamom Semijalcem (Bebe na Vole) na tri albuma i Slick Stingsima na njihovoj prvoj ploči.
► Kako uspijevaš balansirati između razvoja vlastite umjetničke prakse i zadataka za klijente, i kako gledaš na umjetnost kao ozbiljan profesionalni rad, a ne samo hobi? Koje su tvoje strategije da umjetnost postane održiv izvor prihoda, i što misliš o uvjetima u kojima suvremeni umjetnici danas djeluju?
Mislav Lešić: Kako sam se opredijelio za određene stilske pravce, tako i narudžbe uglavnom idu u tom smjeru. Publika prepoznaje moj rad i većinom se javljaju s narudžbama koje mi stilski i konceptualno odgovaraju, pa nema velikog skakanja iz jednog svijeta u drugi. Ipak, nekad ima puno posla i rokovi se spoje, pa neko vrijeme ni ne stignem slikati. Ali svejedno mi je drago da živim od nečega što volim, i još važnije – od stila koji volim. Strategija (barem u ilustraciji i dizajnu) je stalno razmišljati o novim pristupima, biti svjež, uključivati različite medije kako bi se paleta poslova širila, ali i raditi kvalitetno i pouzdano, jer jedan dobro obavljen posao vodi drugome. Uvjeti u Hrvatskoj nisu bajni, ali nisu ni kritični. Dobro bi došlo bolje umrežavanje galerija, kustosa i umjetnika kako bi kulturna scena bila raznovrsnija. Iako se u posljednjih nekoliko godina vide pozitivni pomaci, tržište za slikarstvo i dalje jedva postoji.
► Tvoje izložbe i projekti prikazani su u različitim gradovima, od Zagreba do Županje. Kako te reakcije publike, ovisno o mjestu gdje izlažeš, oblikuju ili utječu na daljnji razvoj tvojih ciklusa, i koliko ti je važan dijalog s publikom u procesu stvaranja? Osjećaš li pritom potrebu prilagođavati se, ili više gajiš vlastiti autorski stav bez obzira na očekivanja publike?
Mislav Lešić: Reakcije su naravno najintenzivnije kada izlažem diljem Slavonije, ali i izložbe u Zagrebu, Rijeci i Splitu su također odlično primljene. Budući da se bavim narodom i folklorom, publika moju umjetnost doživljava pozitivno. Mislim da energija mojih radova stvara nekakav topli i poznati osjećaj s kojim se ljudi mogu lako povezati. Upravo ta neposrednost mi je vrlo bitna, da publika kad dođe na izložbu ne osjeti hladan i nepoznat prostor, nego prijateljski ambijent. Publika u selu se lako poveže s radovima, pa se počne divanit’ o tome koga sam portetirao ili koju sam kuću naslikao, pa odatle krene pozadinska priča o tim ljudima i kućama, zanimljivostima o njihovim životima. Tu se stvara zanimljiva komunikacija sa publikom, često neke priče ni ne znam, pa mi tu upotpune dojam vlastitih slika. Tako sam saznao da sam slikao kuće ljudi čudnih sudbina. Nikad nisam imao osjećaj da se moram prilagoditi publici ni trendovima, ali također nisam nikad htio stvarati duboko nerazumljive radove koje publika ne bi mogla dešifrirati. Svjestan sam da slikanje sela sigurno nije u trendu, niti se smatra pretjerano suvremeno, no potreba za bavljenjem i reinterpretacijom sela je vrlo iskrena. Tu leži, barem kako ja to vidim, jedan cijeli neistraženi svijet pun mogućnosti. Zbog toga zapravo ne obraćam veliku pažnju na to što se očekuje od mene, već stvaram kako me osjećaj vodi.
► Kako pristupaš radu u javnom prostoru, od ideje do realizacije, i koliko te ograničava ili potiče sam kontekst lokacije? Koliko se estetika murala razlikuje od rada u studiju ili u okviru drugih medija?
Mislav Lešić: Murali su vrlo zabavni, ali i zahtjevni. Ukoliko se radi o velikom zidu, najbitnije je dobro isplanirati svoj rad. Pošto se treba pokriti velika površina, rad ne smije biti poluprazan, ali opet niti sa previše detalja, kako se rad ne bi otegnuo u beskonačnost. Također je bitno imati pouzdan način prebacivanja skice, ona se mora što vjernije i što brže prebaciti, da se na nju ne gubi previše vremena. Svaki novi zid je izazov u početku i djeluje kao penjanje na planinu, no nakon par dana, kada se cilj krene nazirati, veliki je užitak biti u korpi od dizalice i “letiti” od jednog dijela rada do drugog.
Količinu posla nastojim završiti u tjedan dan jer cjelodnevni rad na zidu užasno troši energiju i nakon nekog vremena na zidu “otupiš” od posla. Estetika mojih murala je blisko vezana za ilustraciju koju radim, ali je pročišćena kako bi bolje legla na zid i kako bi se rad iz velike daljine također dobro osjetio.
► Umjetničke rezidencije pružaju prostor za eksperiment, refleksiju i susrete s drugim umjetnicima/ama. Jesi li sudjelovao u rezidencijama, i ako jesi, kako su te iskustva utjecala na tvoj rad i razvoj stilova? Kako se razlikuje proces stvaranja u rezidenciji od onog u vlastitom studiju, i što ti najviše znači u samom iskustvu – nova okruženja, zajednica umjetnika ili mogućnost intenzivnog fokusiranja na vlastite projekte?
Mislav Lešić: Moja partnerica Emanuela Lekić i ja smo imali prilike biti na rezidencijama u Leipzigu i Parizu. To su mi jedni od najljepših perioda u životu jer smo imali šansu par mjeseci upijati energiju predivnih gradova sa snažnom umjetničkom scenom. Te rezidencije su donijele osjećaj svježine i vjere u vlastiti rad, pa smo tako u Leipzigu razvijali seriju slika, dok smo u Parizu radili sketchbook projekt, koji je nedavno izdan kao sabrani artbook naših radova stvorenih tamo.
Pariz nas se posebno dojmio jer osim što je nevjerojatan grad, također sadrži neke od najbitnijih djela u povijesti umjetnosti. Vidjeti tu golemu kulturnu baštinu, kao i paralelno praćenje moderne umjetničke scene, donijelo je zamah i energiju za razvoj vlastitih radova. Dislociranost nije previše utjecala na promjenu načina rada, iako nismo bili u svom udobnom atelieru, stvaranje u improviziranom atelieru daleko od doma također je davalo dozu adrenalina. Taj spoj stalne inspiracije i novog okruženja ono je po čemu najviše pamtim rezidencije.
► U tvojoj praksi često su primjetni humor, ironija i motivi bećaraca, a između ostalog za Muzej bećarca napravio si pedesetak ilustracija. Možeš li reći nešto više o toj suradnji i kako pristupaš vizualnom prenošenju ritma, humora i specifične atmosfere bećaraca? Koliko pažnje pridaješ povezivanju tradicije sa suvremenim kontekstom?
Mislav Lešić: Suradnja s Muzejom bećarca je svakako jedan od mojih najdražih projekata. Preko tima Muze bio sam pozvan izraditi jedan dio ilustracija koje su sada dio stalnog postava muzeja. Teme su bile raznolike – od bećaraca, scena iz života i svatovskih običaja do portreta Ivana Kozarca i Đuke Begovića. Bilo je raznovrsno, što mi je odlično leglo jer sam mogao ilustrirati raznorazne predmete iz seoskog života koje dosad nisam imao prilike. Švargl, naprimjer, haha. Budući da je seoski život neodvojiv od ljudske komedije, humor mi je uvijek bitan sastojak pri ilustriranju svakodnevnih scena. Povezati tradiciju sa suvremenim pogledom je iznimno bitno jer na taj način joj dajemo svježinu, ali opet treba paziti da od starog naslijeđa ne radimo karikaturu.
Mislim da je bitno osvijestiti da su veliki dijelovi onog što sad zovemo baštinom, npr. nošnje i pjesme, u svom dobu nastali također iz umjetničke improvizacije i određenog stila koji je u tom dobu bio zastupljen. To nam daje za pravo da i dalje radimo svojevrsne eksperimente i unosimo novu energiju u staru seosku kulturu, ali s poštovanjem prema onome što je bilo.
► Aktivno sudjeluješ na nezavisnoj sceni, primjerice izlagao si na Štampiću u zagrebačkoj Kleti – festivalu posvećenom nezavisnom tisku, fanzinima i ilustraciji. Kako bi opisao nezavisnu scenu u lokalnom kontekstu, koje mogućnosti i izazove ona pruža umjetnicima poput tebe, i na koji način ti takvi projekti pomažu u razvijanju tvoje prakse, umrežavanju i eksperimentiranju s različitim formatima?
Mislav Lešić: Prvi Štampić je prošao fantastično, velike pohvale ekipi iz Smak Pressa i Kleti. Bilo je odlično vidjeti da se u Zagrebu konačno zavrtila kritična masa koja stvara vlastitu priču – tiska stripove, postere, majice, cekere, sve živo. Odaziv je bio odličan i cijela priča tek dobiva krila. Lokalna scena je zadnjih par godina naelektrizirana, dosta se radi i izlaže. Klet tu svakako igra veliku ulogu, ističe se u Zagrebu kao jedinstveno mjesto koje je posvećeno kulturi, umjetnosti i druženju. Upravo je i tu scena prodisala, jer u odličnom prostoru galerije izložbe se često izmjenjuju i stvarno se može vidjeti mladost i šarolikost naše scene. A upravo takav prostor i takvi događaji su bili potrebni mladoj sceni, da postoji mjesto gdje se kvalitetni mladi umjetnici mogu izraziti i dobiti fokus na svoju umjetnost. To se vidi po posjećenosti i interesu za programima koji se tamo odvijaju. Izazovi koje predstavlja život posvećen umjetnosti su svakako ublaženi kada postoji živa zajednica s kojom je lakše podijeliti probleme, ali i biti direktno inspiriran međusobnim radom. Baš ta međusobna energija pomaže i meni, ali i svima ostalima koji su uključeni, da se ideje isprepliću i da se dolazi do novih, svježih pristupa u umjetničkom izražavanju.
► Član si benda Ukleti dukat, koji spaja tamburašku glazbu i psihodelični rock, stvarajući jedinstveni zvuk i konceptualni narativ poput onog u albumu Odavno sa druma. Kako se tvoj glazbeni rad povezuje s vizualnim – od dizajna omota albuma do plakata i scenografije nastupa – postoji li zajednička estetika između glazbe i vizuala, i kako ti iskustvo u bendu utječe na tvoju širu umjetničku praksu?
Mislav Lešić: UkDuk, kako volim zvat ovaj čudni glazbeni projekt kojeg vodim već par godina, je zapravo glazbeni odgovor na moj vizualni dio. Sve što slikam, ilustriram i sviram bi se moglo stavit pod jedan nazivnik šire umjetnosti, koja pod jednim konceptom djeluje u više medija. Kao i u ilustracijama koje radim, tako i u glazbi pokušavam spojiti psihodeliju 60-ih sa selom. To je vrlo uzbudljiv proces jer nekad teško je predvidjeti mogućnosti tambure kada se počne provlačiti kroz efekte, ili kada se stavi paralelno uz električnu gitaru. Upravo tu leži čarolija rada na glazbi, kada se dobije neki totalno neočekivani zvuk. Bend je zamišljen konceptualno, pa se isprepliće s mojim vizualnim radom – sve vizuale, od postera do majica i spotova, izrađujem sam. Uvijek sam volio bendove sa art imidžem, te sam naravno težio tome pri osmišljavanju svoga. Jedna jedinstvena estetika se provlači kroz oba djelovanja i to mi često pomaže da čuvam fokus i svježinu i kod jednog i kod drugog, tako da pisanje pjesme mi nekad dade ideju kako vizualizirati sliku, ili dok slikam, razmišljam o nekom komadiću pjesme i smislim kako bi trebao ići.
► Kakvi su ti planovi za budućnost? Planiraš li nove izložbe, suradnje s drugim umjetnicima, istraživanje novih medija ili razvoj novog ciklusa radova?
Mislav Lešić: Trenutno paralelno radim na nekoliko projekata. Pripremam samostalnu izložbu u Galeriji Ružić u Slavonskom Brodu, gdje ću izložiti radove iz posljednjih godina, ali i predstaviti neke nove, dosad neizlagane. Također, tijekom ljeta počeo sam snimati novi album Ukletog Dukata, koji bi trebao izaći iduće godine. Na jesen krećem u novu suradnju s Martom Huber, s kojom sam već puno puta radio – ovaj put radimo slikovnicu o Marijanu Matijeviću, nekoć najjačem čovjeku na svijetu, kojem smo nedavno posvetili mural u Županji. Raspored je gust, ali veselim se svakom projektu jer svi otvaraju nove načine izražavanja.
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice pronađite ovdje
Portreti i fotografije iz ateljea: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Mislavu Lešiću na ustupljenim vizualnim materijalima.
Njegov rad možete pratiti na Instagramu:
@lord_chardak
@cardak_studios
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
