Luku Pešuna sigurno znam već desetak godina. Jedna je od prvih gej osoba koje sam uopće upoznao u Zagrebu i to sasvim slučajno, prilikom nekih izlazaka u queer mjesta, kojih danas u Zagrebu gotovo pa više nema. Sjećam se kako sam mu se divio baš zato što je bio otvoreno gej, što se nije sramio sebe i što je imao lijepu, dugu kosu, koju sam si veći dio svog života priželjkivao. Luka je imao sve što sam ja kao mlada gej osoba htio biti, pa smo tek kasnije, kada smo se bolje upoznali, shvatili da smo oboje imali svoje bitke s našim gej identitetima i da obojici naše samoprihvaćanje kao gej osoba nije bilo lako, iako mi se tada naivno činilo da je njemu to lakše pošlo za rukom. Zato su mi Lukini umjetnički koncepti toliko dragi – jer su bitni za sve nas koji se kao LGBTIQ+ osobe i dalje borimo s autohomofobijom, s osjećajem nepripadanja ili kao da nismo dio svijeta. Svaki njegov rad osjećam kao utješni i čvrsti zagrljaj te uvijek poželim podijeliti ga s onima unutar i izvan zajednice, koji misle da smo kao LGBTIQ+ osobe nevidljivi ili nepoželjni. Često si mislim da bih se, kao mladi gej muškarac, osjećao puno bolje u svojoj koži da sam vidio da netko u našoj sredini poput Luke snima fotografije koje nas slave i nadam se da novije generacije s pomoću njegovog umjetničkog rada osjećaju barem tračak te nade da postoji zajednica koja će ih objeručke prihvatiti i da postoji bolje sutra.
Luka Pešun (Zagreb, 1990.) u svojem umjetničkom radu koristi medij fotografije kako bi istražio teme identiteta, obitelji i pripadanja, a u suštini se bavi kontekstom i načinom na koji promjena istog mijenja čitanje. Studirao je modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i diplomirao fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti 2019. godine. Dobitnik je Rektorove nagrade 2016. godine. Sudjelovao je na raznim grupnim i samostalnim izložbama. Diplomski rad “Radite to u svoja četiri zida” izlaže 2019. u Galeriji f8 te u sklopu festivala Poreč Dox, te 2022. u Puli u sklopu manifestacije Proces 2022. Fotografija iz diplomske serije bila je izložena na reklamnom panou u Zagrebu 2020. godine u sklopu programa Ploha/Površina 6. Dio šireg ciklusa fotografske serije Domestic izlaže 2021. u Splitu u sklopu programa qIZLOŽBE te zatim iste godine u Puli na poziv udruge Proces. Isti rad predstavlja 2022. godine zagrebačkoj publici na 36. Salonu mladih u sklopu tematske cjeline Paraziti. Rad Dodir predstavio je na grupnoj izložbi Then and Again. Rethinking Ritual in Contemporary Balkans u Thessalonikiju u Grčkoj 2024. godine. Iste godine po prvi puta izlaže rad Wiped Clean u Galeriji Spot. U 2025. godini osvojio je prvo mjesto na natječaju Different Worlds Galerije Photon u Ljubljani te je pobjednik natječaja Tvornica koji svake godine organizira GMK.
► Jedan od tvojih najranijih fotografskih radova, Domestic, koji je nastajao u periodu od 2014. do 2020. godine, bavi se propitivanjem doma kao mjesta sigurnosti te odnosa s bakom i djedom koji je za tebe djelovao zacjeljujuće. S obzirom na to da je rad nastajao šest godina, možeš li izdvojiti na koji se način tvoj pristup fotografiranju i konceptu unutar tog rada mijenjao u tih šest godina?
Luka Pešun: Počelo je kao dokumentiranje igre svijetla, a selekcijom su izronile fotografije koje bi u meni budile osjećaj doma. To mi je bila zanimljiva senzacija pa sam je odlučio istražiti. Što se unutar doma zbilo i kako je to utjecalo na mene i to kako vidim i prikazujem prostor i ljude unutar serije su pitanja koja su se pojavila kasnije. Marina Paulenka, fotografkinja i trenutačna kustosica te voditeljica izložbenog programa Fotografiske u Berlinu, mi je na jednoj radionici na Akademiji dramske umjetnosti postavila neka dobra pitanja u vezi te serije što me natjeralo da preispitam što mi se dogodilo unutar doma da ga tako prikazujem. Sjetio sam se da sam imao donekle traumatsko iskustvo s pokušajem prisilnog autanja u formativnim godinama. To je jako utjecalo na to da se ne osjećam sigurno i slobodno. Kontinuirani nadzor pretvorio je prostor doma u neku vrstu panoptikona. Osjećaj pripadanja i sigurnosti dolazi tek kasnije; stvaranje serije je nenamjerno postalo jako terapeutski proces kojim sam zacijelio neke rane i prostor počeo smatrati svojim. Kako su fotografije produkt višegodišnjeg dokumentiranja, tako je i ogroman broj fotografija. Kada je za potrebe izlaganja trebalo smanjiti seriju jedine koje su mi uspjele pomoći u tome, a da ostane ili nastane neka smislena cjelina, su kustosice Tea Kantoci i Jozefina Ćurković. Iz šireg ciklusa su izdvojile manju cjelinu koja funkcionira za sebe, a fokus joj je više na odnosu s djedom i bakom. Za tu potrebu su napisale i tekst. Rad je producirao queerANarchive i prvotno je izložen u Splitu, kasnije Puli i u Zagrebu na Salonu mladih. Volio bih izložiti rad u cijelosti i pretvoriti ga u fotoknjigu.
► U fotografijama iz tog rada pojavljuje se osjećaj krhkosti i nesigurnosti unutar prostora doma koji često nosi konotacije sigurnosti, poznatosti, pa čak i utočišta. Jesi li svjesno radio s tim kontrastom ili je nesigurnost proizašla spontano iz samog čina fotografskog bilježenja?
Luka Pešun: Nisam nikad razmišljao o toj seriji kroz oprečnosti kao što su sigurno i nesigurno, ali upravo ta ambivalentnost doma kao mjesta koje pruža i utjehu i nelagodu proizlazi iz stvarnog života koji sam dokumentirao. Sve je isprepleteno, nestalno i prolazno – što se u seriji očituje kroz starenje bake i djeda ili promjene svjetla u prostoru. Na iznenađenje mnogih koji su bili u mom domu, i to nakon što su bili upoznati s fotografijama iz te serije, rekli su mi da taj prostor uopće ne izgleda kakvim ga prikazujem. Nesigurnost nije nešto što sam tražio, već nešto što je tu od prije bilo prisutno, samo sam je upisao u tamne i kontrastne prizore iz kojih izviru tragovi svijetla.
► U Galeriji f8 prvi put si 2018. godine izložio rad Kako misliš niste znali? koji tematizira tvoje odrastanje kao queer osobe koju tvoja obitelj, unatoč očiglednom queer kodiranju tvog ponašanja, nije prepoznala kao queer. Kako si pristupio oblikovanju tog rada – jesi li kroz njega pokušavao rekonstruirati vlastiti pogled na obiteljske odnose ili si ga više zamišljao kao obračunavanje s tim kako je tvoj queer identitet ostao prešućen?
Luka Pešun: Taj rad je dosjetka koja je nastala na studentskoj radionici koja se bavila temom arhiva. Rad je nastao bez pretjeranih pretenzija s namjerom da nasmije gledatelja, u čemu je i uspio. Jako me zabavlja promatrati ljude kako gledaju na rad. Idejno je zamišljen kao pismo roditeljima u formatu malog obiteljskog albuma koji sadrži samo fotografije mene u rodno netipičnim ulogama, dok naslov daje kontekst i ključ za čitanje. Nema konceptualnih opisa koji prate rad jer ne podcjenjujem publiku kojoj je namijenjen. U vrijeme nastanka rada već sam autan i pomiren sa sobom, nije mi cilj ulaziti u obiteljske dinamike, niti ih mijenjati. Imam dobre i stabilne obiteljske odnose. Moj obračun s obitelji ne odvija se preko umjetničkog rada jer on moju obitelj ne zanima. Ni ne sjećam se baš najbolje tog djeteta koje vidim na slikama, ali se pokušavam ponovno povezati s njim.
► Tijekom razgovora si mi spomenuo kako si primijetio da si na tim fotografijama bio vidljivo feminiziraniji nego što si danas pa smo se zapričali oko toga kako smo i ti i ja, zbog toga što smo htjeli biti prihvaćeni u društvu, sakrivali svoju feminiziranost. Na koji način misliš da se i taj rad oslanja na teme maskulinosti i femininosti te autentičnosti queer življenja unatoč odrastanju u konzervativnoj sredini?
Luka Pešun: Par ljudi mi je imalo potrebu reći da taj rad prikazuje sretno dijete, ne nužno gej dijete što je meni ne tako bitna, ali i dalje zanimljiva razlika. U suštini je to opaska i ispravna je opservacija. Na fotografijama sam prikazan sretan. Meni najzanimljivija stvar u vezi tog rada je dihotomija između feminiziranog klinca koji sam bio i odrasle osobe koja to sada nije. Između je cijeli pubertet samokorigiranja raznih oblika pokreta, radnji, oblačenja, načina pričanja, plesanja i kretanja uopće. Nekad sam skrivao i glazbu koju slušam. Feminiziranost dovodi do pretpostavke da si gej. U homofobnom društvu, neki od nas ne žele tu etiketu na sebi, bar ne kao djeca, pa mijenjamo svoje ponašanje kako bi izbjegli prepoznavanje. Odrastanjem shvaćamo da nema ništa loše u tome da jesmo gej. U nekim od ranijih autanja okolini znao bih dobiti pitanje poput “Kako to da nisi feminiziran ako si gej?”.
► “Radite to u svoja četiri zida” tvoja je diplomska izložba koju si prezentirao 2019. godine u Galeriji f8 i u kojoj fotografiraš LGBTIQ+ osobe u svakodnevici njihovog doma (serija je na Vizkulturi predstavljena ovdje). Zbog čega si htio fotografirati upravo LGBTIQ+ osobe i to baš u njihovim domovima?
Luka Pešun: Fotografiram u sklopu tog rada pojedince, parove, ljubimce, poliamorne parove i druge oblike zajedništva. Htio sam dati vizualni odgovor na homofobnu krilaticu po kojoj sama serija nosi naziv. Naziv rada namjerno je napisan s navodnim znacima kako bi bilo jasno da citat nije moj, već upućen nama iz LGBTIQ+ zajednice. Uz to, naslov je i oblik provokacije jer namjerno ne prikazujem seksualne odnose koje ljudi očekuju kad se govori o LGBTIQ+ osobama zbog toga što se nas naše odnose hiperseksualizira. Išao sam za time da prikažem one dosadne i svakodnevne oblike bivanja koji su nam svima zajednički, neovisno tko smo ili s kim smo. Bilo mi je važno prikazati nas što autentičnije. Rad je postao FUBU – for us, by us. Prikazivao sam autentične ljude u jednako autentičnim prostorima u kojima žive dok izvode stvari onako kako bi i inače da nema mene tamo koji ih promatram. Oni nisu glumci i sve što bi im ja nametnuo bi ionako izgledalo neprirodno. Fotografiranju je prethodio razgovor te upoznavanje s njima i njihovim odnosom s prostorom i načinom na koji ga koriste. Do ljudi sam dolazio metodom snježne grude.
► Zanimljiv mi je bio odgovor koji si dao Gregoru Sirotiću Marušiću u intervjuu za Ured za fotografiju u kojem si spomenuo da si i prije izrade serije fotografija imao osjećaj da ti je vlastita zajednica bila strana. Na koji je način to iskustvo rada promijenilo tvoju percepciju zajednice i kako se to iskustvo fotografiranja reflektiralo dalje u tvojoj fotografiji?
Luka Pešun: Do rada na toj seriji nisam ni znao puno LGBTIQ+ ljudi. Ideja rada je bila da si stvorim izazov i primoram se izaći iz zone komfora i upoznati ljude. S nekima koje sam fotografirao sam razvio duge i duboke prijateljske odnose, jako sam zahvalan svima koji su sudjelovali u realiziranju ideje koja mi je bitna. Umišljam si da sam posredstvom rada razvio komunikacijske vještine i od introverta postao ambivert, ili, kako mi je prijateljica lezbijka i ikona lokalne queer scene Sara Morić na to rekla: “Misliš, normalna osoba?”.
► Prošle si godine u Uredu za fotografiju prezentirao izložbu Wiped Clean (o čemu smo na Vizkulturi pisali ovdje). U tom se radu baviš vlastitim razračunavanjem s osjećajima nastalima tijekom privremene amnezije koju su doživjele tvoje tete. U okviru tog rada izlažeš arhivske materijale iz obiteljskih albuma, digitalne slike dostupne VR tehnologijom, medicinske fotografije i slagalicu – kako to da si se konceptualno odlučio na to da nećeš izložiti niti jednu svoju fotografiju?
Luka Pešun: Ta odluka gotovo da i nije bila moja. Rad to nije tražio, nije mu išlo u prilog. Tijekom stvaranja i istraživanja za nastanak tog rada koristio sam medij fotografije, no sve te fotografije bile su suvišne za ono što sam rad problematizira. Do toga da nisam autor ni jedne fotografije došlo je sasvim slučajno i sada me ta činjenica jako zabavlja.
► U dosadašnjim si se radovima u manjem ili većem obimu doticao tema (odabrane) obitelji, doma i sjećanja. Na koji način se Wiped Clean, tvoj najnoviji rad, razlikuje od prethodnih u odnosu na bavljenje tim temama?
Luka Pešun: Osoban je, ali, za razliku od ostalih, pokušava to osobno iskustvo napraviti općim, dopustiti promatraču da uroni u rad i proživi ga za sebe. Ideja je nastala 2019. godine, skoro sam ga izložio prije diplomskog rada, tako da nije tako nov, samo je dugo stajao u ladici prije nego smo ga iskušali u stvarnom i virtualnom prostoru. Zahvalan sam prijateljici i kustosici Marti Radman koja me nazvala jednog dana i natjerala da se prijavim na natječaj galerije Spot. Bila je od velike pomoći i rad ne bi bio to što je sad bez nje i njenih intervencija, sugestija, navigiranja kroz umjetnički i kustoski proces, odluka koje smo donosili zajedno, mirne glave koja vjeruje u rad i ideju te pomaže joj da rad zaživi u što čišćem obliku bez pretrpavanja.
► Ovogodišnji si pobjednik natječaja Different Worlds Galerije Photon u Ljubljani te si prije koji dan u sklopu tog natječaja izlagao rad Wiped Clean u njihovom prostoru. Možeš li nam opisati kako si koncipirao taj rad u formatu grupne izložbe i postoji li još prilika da taj rad vidimo izložen u kakvom drugom obliku u budućnosti?
Luka Pešun: Sljedeće će godine, u svibnju, ista grupna izložba biti postavljena u Beogradu. Glavni dio mog rada je site-specific VR instalacija tako da se taj dio snima uvijek iznova, ovisno o mjestu izlaganja. Nisam mijenjao ništa u vezi rada i njegova koncepta u odnosu na kontekst grupnog izlaganja. Dao sam odriješene ruke kustosici da postavi ostale elemente rada kako misli da je najbolje, samo smo fiksno odredili odnos VR-slika teta koje su srž tog rada. Uvijek sam vidio taj rad kako stoji za sebe. Smatram ga svojom Jednom i Tri Stolice Josepha Kosutha.
► Ove si godine također dobio natječaj Tvornica GMK-a s radom Ritua(na)l u kojem se dotičeš rituala ispiranja rektuma vodom prije seksa. Zbog čega ti je to bitna tema i na koji način želiš vizualnim jezikom svoje fotografije dotaći se teme o kojoj se često konstruktivno ne priča i unutar gej zajednice koja to najčešće i prakticira?
Luka Pešun: Činilo mi se da nije dovoljno sabranih smjernica i iskustava na tu temu. Htio bih objediniti načine na koje ljudi prolaze taj proces, većini je to jako privatan i sakriven dio koji prethodi analnom seksu, a koji se podrazumijeva i ne spominje mimo pitanja: “Jesi li čist?”. Uvijek mi je bio zanimljiv i začudan taj dio da se išta podrazumijeva u društvu. Neki mogu govoriti otvoreno o tome i s njima sam shvatio koliko je to proces koji većina otkriva sama za sebe kroz pokušaje i pogreške. Meni je pomogao ilustrirani vodič koji sam našao na internetu. Kad se, i ako se, uvede seksualno obrazovanje u školama, nekako sumnjam da će se baviti i ovom temom.
► Na koji način planiraš fotografski pristupiti douchingu u tom radu – želiš li ga istražiti isključivo estetski ili ti je važno uključiti i edukativnu dimenziju koja bi otvorila širi dijalog?
Luka Pešun: Mislim da ću fotografiju koristiti u procesu istraživanja teme, no mislim da bih je na kraju mogao donekle ili potpuno i izbaciti. U trenutačnoj fazi istraživanja i razmišljanja mi je fokus na sakupljanju informacija i igranju s idejama. Svakako mi je važnija edukativna dimenzija i stvaranje šireg dijaloga. Na kraju je važno spomenuti da douching nije nužan za penetrativni analni seks, niti ga svi koji uživaju u njemu koriste kao radnju koja mu prethodi.
► Osim rada Ritua(na)l, što još od projekata možemo očekivati od tebe za sljedeću godinu i na čemu trenutačno radiš?
Luka Pešun: Trenutačno radim na tome da malo stanem i odmorim. All work and no play makes Jack a dull boy. Prvo i sljedeće na tapeti je prikazati rad u nastanku, ovaj koji se bavi douchingom, u GMK. Naredne godine grupna izložba Different Worlds, prije mjesec dana otvorena u Sloveniji, putuje u Beograd u svibnju. Također, kao pobjednik, imam samostalnu izložbu u galeriji Photon u Sloveniji, no to možda neće biti sljedeće godine, nego tek godinu nakon. Već znam što bih volio tamo izložiti, ali još ću vidjeti kako će to ispasti.
