Tijekom studija imala sam priliku posjetiti grad Koprivnicu i Hlebine gdje sam se iz prve ruke upoznala s podravskom naivom i tzv. Hlebinskom slikarskom školom. U posebnom mi je slučaju i susret s umjetnikom Mijom Kovačićem koji je jedan od najvažnijih predstavnika naivne umjetnosti u Hrvatskoj. Njegove slike – guste, detaljne, često fantastične i mračne, a istovremeno čvrsto vezane uz svakodnevicu sela – ostale su mi urezane u pamćenje kao nešto što me istovremeno oduševljava, ali i izaziva nelagodu. Upravo zbog toga mi je zapeo za oko trailer za film Fačuk koji je premijerno predstavljen na ovogodišnjem Animafestu. Riječ je o prvom autorskom filmu Maide Srabović koja ga potpisuje kao scenaristica, redateljica i producentica.
Iako je Fačuk bio (očekivan) povod za razgovor, Maida u ovom intervjuu otvara i druga važna poglavlja svog profesionalnog puta – od prvih koraka u koprivničkom “Mravcu”, preko studentskih dana i montažerskog rada, do razvoja autorskog izraza i vođenja studija TETRABOT, koji je s kolegama osnovala 2018.
Maida Srabović (1986., Koprivnica) završila je studij filmske i TV montaže na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Po završetku studija nekoliko godina radi kao montažerka, montirajući filmove, serije, glazbene spotove i umjetničke instalacije. Godine 2018. u Zagrebu zajedno s kolegama s faksa osniva studio za animaciju i postprodukciju TETRABOT, a 2020. se prestaje baviti montažom i u potpunosti se preusmjerava u područje animacije i ilustracije. Fačuk je njen prvi autorski film koji potpisuje kao scenaristica, redateljica i producentica. Ostali projekti koji su joj važni su intro za podcaste Mjesto zločina i Pozdrav iz kuhinje, dizajn etikete za specialty kavu Kavasutra i animirano-ilustrirani gastro blog mmmaida.net.
► Već si kao dijete bila članica koprivničke filmske grupe “Mravec” u sklopu koje si sudjelovala u nastajanju desetak nagrađivanih dječjih filmova. Možeš li se prisjetiti svojih prvih susreta s filmom – kako su ti rani susreti s filmom utjecali na tvoj profesionalni razvoj? Kakva je tada bila filmska scena u Koprivnici?
Maida Srabović: Prvi susret s filmom u kojem nisam bila samo gledatelj, nego sam sudjelovala u procesu stvaranja filma, dogodio se zahvaljujući učiteljici Karmen Bardek koja je osnovala filmsku grupu u mojoj osnovnoj školi sredinom devedesetih – kad nismo svi imali kamere u mobitelu i snimali svijet oko sebe na dnevnoj bazi. Gledati kroz kameru i snimati je bilo nešto posebno, čemu smo mi klinci devedesetih pristupali znatiželjno pa čak i sa strahopoštovanjem. Većina mojih vršnjaka je krenula na filmsku školu zato su htjeli glumiti i biti ispred kamere, a mene je oduvijek više zanimalo ono što se radi iza kamere. Kad smo snimili prvi film i ušli u montažu, i kad sam shvatila da je zapravo montaža ta koja uobličuje film, mislim da je tu “nastala” Maida montažerka.
Koliko ja znam, neke filmske scene u Koprivnici nije ni bilo prije Karmen. Ona je uvukla generacije “Mravci” u film. Osim nje, bitan utjecaj na stvaranje filmske scene u 2000. u Koprivnici je imala i gimnazijska profesorica Astrid Nox. Danas se mali grad poput Koprivnice može pohvaliti solidnom filmskom scenom – montažer Denis Golenja (nagrađen Zlatnom arenom u Puli prošle godine), redateljsko-producentski tandem Karla Lulić i Jelena Mađarić, redatelj glazbenih spotova Dinko Šimac, snimatelj i fotograf Tomislav Sokač, video umjetnik Bojan Koštić, glumac Sven Šestak, i za kraj jedan friški koprivnički redatelj i animator – Vedran Štefan, moj poslovni i životni partner s kojim sam prije godinu i pol iz Zagreba preselila u Podravinu. Također mi je bitno napomenuti da Grad Koprivnica kroz svoje javne pozive za kulturu podržava filmsko stvaralaštvo te time omogućuje decentralizaciju filma iz Zagreba prema drugim sredinama. Plus, imamo full suvremeno opremljeno kino, koje ne samo da prikazuje aktualne domaće i strane filmove, već i dovodi razne filmske radionice i programe u naš grad.
► Studirala si montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kako pamtiš svoje studentske dane? Što te najviše oblikovalo kao montažerku?
Maida Srabović: Studirati montažu je bilo živjeti montažu – doslovno smo provodili i dane i noći na Akademiji, pogotovo pred ispite. I to ne samo moja generacija; i profesori su nam pričali o noćima provedenima u podrumu Akademije, jer je naš odsjek bio u podrumu. Film nije umjetnost pojedinca, film je kolektiv umjetnika i tehničara od kojih je svatko stručan za jedan od fragmenata. I zato je komunikacija između članova ekipe bitan dio stvaranja filma – i mislim da me to najviše oblikovalo kao montažerku. Komunikacija + moja karakterna crta da sam znatiželjna i volim vidjeti kuda me snimljeni materijal odvede, mimo onog što je predviđeno u scenariju.
► Nedavno je na Animafestu premijerno prikazan film Fačuk kojeg potpisuješ kao scenaristica, redateljica i producentica. Film tematizira osjećaj otuđenosti i nedostatnosti, a vizualno je inspiriran radovima Mije Kovačića i estetikom podravske naive. Kako je i kada nastala ideja za film? Možeš li nam reći nešto više o samom nazivu filma?
Maida Srabović: Misao o animiranom filmu inspiriranom podravskom naivom sam imala puno prije nego ikakvu priču koja bi bila ispričana tim vizualnim stilom. Znala sam odmah uz tu misao i da taj budući film žanrovski mora biti horor – jer naiva je za mene oduvijek bila zastrašujuća. Odrasla sam u Podravini, okružena tim crvenim, gušavim i izmučenim ljudima čudnih proporcija, koji su uvijek gledali u prazno, kao da je u njima nema ničeg osim muke i beznađa. Ideju za priču sam dobila kad mi je umrla baka i kad sam intenzivno razmišljala o svom obiteljskom nasljeđu. Kad sam gledala svoju obitelj na tom sprovodu, posebno dedu koji je odrastao bez roditelja, baš smo izgledali kao obiteljski portret u stilu te naive koja me proganjala od djetinjstva. Riječ fačuk (kajkavski naziv za kopile), mi je oduvijek bila ružna i u glavi spojena s vizualom naive – jer sam oduvijek slušala o fačukima kao o nečem lošem, sramotnom. Uvijek se ta riječ izgovara polušapatom, iza leđa. Punim glasom se izgovara samo kao uvreda u afektu. Horor mi je to da je činjenica da si dijete bez oca dovoljna da budeš društveno stigmatiziran. A još veći horor su posljedice koje takva stigmatizacija ostavlja na psihu ljudi koji su fačuki, i na žene koje nose fačuka.
► Kako si pristupila povezivanju vizualnog nasljeđa podravske naive s medijem animacije? Koliko je bilo izazovno digitalizirati originalne radove Mije Kovačića?
Maida Srabović: Za naivu je svojstvena dubinska mizanscena, tj. pripovijedanje u više planova unutar istog prizora. Najpoznatiji redatelji koji su koristili dubinsku mizanscenu su Jean Renoir i Orson Welles. Kad gledate bilo koju sliku Mije Kovačića, oko i um lutaju od lika do lika raspoređenih u dubinu kadra, i svaki lik ima svoju priču. Takav dramaturški pristup u svom slikarstvu ima i slikar Stipan Tadić koji je umjetnički direktor i dizajner vizuala na Fačuku. Mijine slike u filmu su korištene za scene od posebne emotivne i dramaturške vrijednosti, dok je Stipanov vizual oblikovao ruralni svijet našeg filma. Osim tog dramaturškog elementa u naivnom slikarstvu, tu je i ta tehnika obrnutog slikanja na staklu koja je jako slična klasičnoj animaciji na folijama. Meni je sve to nekako logično i prirodno sjelo u animaciju. Nisam se morala nešto previše truditi i izmišljati načine na koje da to dvoje povežem. Bilo mi je jedino skroz nevjerojatno da nitko prije već nije napravio tu poveznicu. Zbog toga mi je cijelo vrijeme bilo malo stresno kako će ispasti film, jer ipak je prvi animirani film u stilu podravske naive koja je bitno kulturno nasljeđe naše zemlje. Slike Mije Kovačića su stakla velikih formata, nerijetko i dimenzija oko metar sa metar. Zbog toga se te slike ne mogu skenirati već se fotografiraju u posebnim svjetlosnim uvjetima – jer staklo je zbog refleksija jako zahtjevno za fotografiranje.
► Fačuk progovara o jednoj vrlo osjetljivoj temi. Koliko ti se čini da su se u manjim sredinama promijenili stavovi kada je riječ o predrasudama, osuđivanju i naslijeđenim društvenim obrascima?
Maida Srabović: Ja mislim da su predrasude očito ključan dio našeg genetskog koda, jer čim se ublaže jedne predrasude, evo novih. (Namjerno nisam napisala da se predrasude riješe, jer uvijek opstanu ukorijenjene u nekim glavama i ne daju se iako smo daleko od stoljeća sedmog). Meni se čini da je trenutno situacija i u manjim i u većim sredinama tu negdje i to najviše zbog interneta – predrasude putuju i šire se brže nego ikad. I više nisu samo šapat susjedi prek plota. Sad su te predrasude hejt komentari s imenom i prezimenom, i obiteljskom fotografijom za profilnu. Ne trebaš biti žena koja nosi fačuka da bi bila prozivana, vrijeđana i da bi ti se prijetilo. Dovoljno je da imaš obrijanu glavu, ili da se zna da voliš cure. Mene to rastužuje. Da barem možemo pustiti ljude da budu u miru ono što jesu, bilo bi manje patnje na svijetu.
► Iako često ostaje u sjeni režije i kamere, montaža je u povijesti filma je bila jedno od rijetkih područja gdje su žene imale snažniju prisutnost. Također, montaža je često opisana kao “nevidljiva umjetnost”. Koja su tvoja razmišljanja na ovu temu? Kako doživljavaš svoju poziciju kao montažerke u suvremenoj audiovizualnoj produkciji?
Maida Srabović: Ja bih rekla da su montažerke mame filma! Jer kao montažerka, ti osluškuješ i promatraš redatelja/icu i njegove/njene želje. Ali ih ne slijediš i ne ispunjavaš, već zajedno s njime/njom kroz dijalog propitkuješ, testiraš i usmjeravaš. U montaži je potrebno puno strpljenja za prolazak kroz proces “traženja filma”, to uvijek uključuje puno pokušaja i pogrešaka, pa ponekad čak i redateljskih tantruma – bacanja filma u smeće i kretanja ispočetka. Mislim da je nama ženama to prirodnije. I naravno da postoje i montažeri koji su itekakve mame filma!
► Montirala si širok raspon formata – od igranih i dokumentarnih filmova do video instalacija i glazbenih spotova. Kako se tvoj montažerski pristup prilagođava različitim vrstama sadržaja? Možeš li izdvojiti neke, tebi posebno drage projekte?
Maida Srabović: Sve što volim raditi u životu je uvijek vezano uz neko istraživanje i učenje pa je tako i s montažom. Da bi mi montaža ostala zanimljiva i da bi mi bilo uzbudljivo montirati, montažno sam istraživala sve filmske i video forme koje sam imala priliku raditi. Jako mi je bilo zanimljivo montirati video instalacije za umjetničke projekte konceptualne umjetnice Andreje Kulunčić jer sam se tu prvi put susrela s razmišljanjem o gledatelju koji se kreće kroz prostor od ekrana do ekrana. To je skroz drugačije od montiranja filmskog i TV sadržaja gdje je gledatelj fokusiran na jedan ekran i statičan je. Najveća strast su mi bili glazbeni spotovi, ali nakon što sam došla do 100 izmontiranih spotova, zasitila sam ih se skroz. Definitivno najzanimljivije iskustvo je bilo montirati sapunicu! Izdržala sam samo mjesec dana jer sam se jednu noć pri povratku s WC-a u krevet uhvatila kako razmišljam s koje kamere je najbolje da se vidi moj povratak u krevet! Za sapunice je karakteristično da se zbog što brže i što jeftinije produkcije, svaka scena snima u komadu s tri kamere pa se onda u montaži kombiniraju ta tri snimka. Jedan od najdražih ikad projekata koje sam montirala je ujedno i moj zadnji projekt koji potpisujem kao montažerka, a to je hibridni animirani dokumentarac Mikrokazeta: najmanja kazeta koju sam ikad vidio (redatelji Ivana Pipal i Igor Bezinović).
► Tijekom godina surađivala si s nizom umjetnika i autorica različitih poetika i pristupa. Kako izgleda tvoj dijalog sa suradnicima, osobito u kompleksnijim, interdisciplinarnim projektima u kojima se i tvoja pozicija često mijenja – od montažerke do redateljice?
Maida Srabović: Svi ti različiti projekti i karakteri autora suradnika su mi uvijek bili izazov i onaj adrenalin u projektu koji ga čini uzbudljivim i drugačijim od prethodnog projekta. Isto tako je i s mojom ulogom – mijenala se zato da istražujem i napredujem, ali i zbog financijske održivosti – Hrvatska je mala audiovizualna sredina i egzistencijalno je neizvedivo dugoročno biti samo u jednoj ulozi i u jednom formatu. (A za mene osobno je i po cijenu mog mentalnog zdravlja neizvedivo biti u jednoj ulozi.)
► Sudeći po broju spotova, čini se da si “kliknula” s glazbenicima i glazbenicama, koji često imaju vrlo specifične želje i vizije da video materijal prati glazbu, a ne obrnuto. Kako izgleda tvoj proces rada i suradnje s njima? Na koji način uspijevate uskladiti njihove ideje s tvojim autorskim pristupom?
Maida Srabović: Sa spotovima sam kliknula čim su moji doma namontirali satelitsku antenu na zgradu i otkrila sam MTV! Diplomski rad pisala sam na temu povijesti glazbenih spotova s naglaskom na interaktivni glazbeni spot i ulogu montažera u oblikovanju glazbenog videa. Uvijek me fascinirala ta sinestezija glazbe i slike, i kad sam se počela baviti montažom samo sam čekala priliku da uleti neki glazbeni spot. Moji stalni suradnici na glazbenim spotovima, i glazbeni i redateljski, su mi uvijek dali slobodne ruke i um da iz dostavljenog video materijala i glazbe, napravim spot. Prepoznali su moju intuiciju, smisao za ritam i dramaturgiju te tu moju karakternu istraživačku crtu. Meni najdraže glazbene spotove sam napravila u suradnji s Mare Milin, Borisom Sekulićem, Kandžijom, Lukom Sepčićem i Lukom Nižetićem. Svi oni su bili u ulozi redatelja koji u potpunosti razumije ulogu montažera kao kreativnog autora ekipe, a ne samo kao tehničara koji reže na ritam i na zapovijed.
► Među važnijim profesionalnim postignućima ubrajaš osnivanje studija za animaciju i postprodukciju TETRABOT. Što te potaknulo na taj korak i kako ti je vođenje vlastitog studija promijenilo pristup radu i kreativnim procesima?
Maida Srabović: Želja za realizacijom vlastitih ideja i projekata glavni je razlog osnivanja studija. Za mene osobno to je bio Fačuk, i još jedna animirana dječja serija za koju se nadam da će kad-tad biti napravljena. Kad imaš svoj studio, sam krojiš i svoju estetiku i svoju poslovnu dinamiku. Imati studio je ponekad (čitaj: svaki mjesec) teško i izazovno jer moraš voditi računa o troškovima firme, o tome da li ima dovoljno sredstava za isplatiti plaće i platiti porez, rentu, doprinose. Sve je to zapravo onaj nevidljivi dio posla za koji se ne dobiju priznanja niti plaćena satnica kad si mali poduzetnik, ali mora se odraditi da bi studio funkcionirao. Bitna stavka su i prijave na natječaje koje uzimaju puno vremena, a trebaju i kreativan i operativan input. Kad prijavljuješ projekt na natječaj i tražiš izvore financiranja, to su sati i sati (najvjerojatnije) neplaćenog rada – to je stalni rizik s kojim radim. Ali nije sve tak obeshrabrujuće i deprica, jer za uzvrat imam kreativnu slobodu, mogu raditi projekte koji me ispunjavaju, uz projekte koji mi zarađuju plaću. Privilegija je i ostati doma ležati ako me npr. rastura menstruacija. Imanje vlastitog studija mi također omogućuje da zadovoljim svoj karakter – da istražujem i stvaram u širem području audio-vizualnog pripovijedanja.
► Koje su ti najzanimljivije reakcije publike na tvoje radove, posebno kad se radi o osjetljivim ili kompleksnim temama? Jesu li neke reakcije utjecale na tvoj daljnji rad?
Maida Srabović: Kod Fačuka mi je istovremeno i drago, ali i tužno, kad mi netko kaže da se poistovjetio s glavnom junakinjom i osjećajem nepripadanja koji prevladava u filmu. Nakon premijere filma na Animafestu sam dobila komentar da je Fačuk animirani film kakav bi napravio i John Carpenter – malo sam umrla od sreće u tom momentu jer obožavam njegove filmove. Na festivalu animiranog filma u Annecyju mi je bilo baš lijepo kad su do mene došle dvije argentinske animatorice i rekle da ih je film baš emotivno dirnuo jer su i same mame, a majčinstvo je bitna tema filma.
Za ilustracije pak najviše volim kad nekog nasmiju. Upravo sam sad došla do introspektivnog zaključka da u filmu imam tendenciju baviti se teškim temama i emocijama, dok kroz ilustraciju pokušavam uveseliti (prvenstveno sebe).
Reakcije itekako utječu na moj rad, jer iako stvaram iz sebe, ne stvaram samo za sebe. Kao umjetnica, u kojem god mediju da stvaram, imam tu glad za publikom.
► Imaš li neki neostvareni san ili projekt koji ti je ostao negdje na marginama, a voljela bi ga jednog dana realizirati?
Maida Srabović: Imam! I to nešto skroz nevezano uz film – hahaha. Htjela bih napraviti ilustriranu kuharicu i vodič kroz prehranu za osobe s dijagnozom histaminske intolerancije, koju i sama imam. Već sam s time započela neke eksperimente na animirano-ilustriranom food blogu koji imam (mmmaida.net) i na svom instagram profilu. A što se tiče samih filmova – za sad imam samo neke konstrukte u glavi koji još nisu za verbalizaciju, i možda nikad ni ne budu.
► Što voliš raditi u slobodno vrijeme, odnosno koje hobije njeguješ izvan profesionalnog rada? Kako ti ti trenuci opuštanja pomažu u kreativnom procesu?
Maida Srabović: Ranije, kad sam živjela u gradu i u stanu, to je uvijek bilo kuhanje i crtanje. Sada, kada prvi put u životu živim u kući na selu, to je vrt i nastojanje da imam svoje povrće na tanjuru. Po prirodi sam overthinker i oduvijek u glavi paralelno vrtim po nekoliko misaonih tokova. Baš sam nedavno skužila tijekom radova u vrtu da sam bez misli! Da je u glavi neki lijepi mir – da je vrtlarenje meditacija koja za mene funkcionira. Tako da zapravo ne znam odgovoriti kako mi opuštanje pomaže u kreativnom procesu jer mi je to novo. Nadam se da sam možda otkrila ključ za ne završiti opet u burnoutu.
► Što te trenutno najviše zaokuplja u radu i kakve projekte planiraš realizirati u bliskoj budućnosti? Kako zamišljaš svoj daljnji profesionalni put?
Maida Srabović: Trenutno me najviše zaokuplja pronalazak novih projekata i klijenata. S obzirom na to da je produkcija i distribucija animiranih filmova iznimno veliki trošak za male studije poput TETRABOTa, angažmani na komercijalnim projektima nam omogućuju egzistenciju. Takve projekte također volimo raditi jer su prilika za istraživanje trendova u vizualnom pripovijedanju i također jedan od načina za umjetničko izražavanje. Volimo raditi s ljudima koji i u komercijalne formate dodaju po prstohvat umjetnosti. Tako da sam sad ful u potrazi za projektima koji osiguravaju plaću, jer kako je pisalo na jednom od transparenata na prosvjedu animatora tijekom festivala animiranog filma u Annacyju (na kojem je prikazan i naš Fačuk) – ne možemo jesti strast. Pareleno uz završavanje Fačuka, ušli smo u produkciju našeg novog animiranog filma Motorizirana žablja brigada na kojem sam u ulozi producentice zajedno sa vanjskim pridruženim producentom Vedranom Šuvarom, a redatelj filma je TETRABOT-ov Vedran Štefan.
Svoj daljnji profesionalni put držim otvorenim i nedefiniranim, jer se ne želim ograničavati. I sviđa mi se da lagano izumire taj običaj da ono za što imaš diplomu ostaje tvoja profesija do penzije.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
