Marcella Zanki vizualna je umjetnica svestranog interesa i autentičnog vizualnog pečata. Poznata je kao redateljica spotova za čitav niz eminentnih glazbenih imena kao što su Gibonni, Zabranjeno pušenje, Ida Prester i M.O.R.T., od kojih su brojni nagrađeni. Režirala je dokumentarce za VICE, kratkometražne filmove (od kojih je najznačajniji Oda mladosti posvećen balerini Mariji Janković), te brojne reklame za prestižne brendove. Njena reklama za Cocktu Tvoja Cockta, tvoja stvar toliko je uzburkala strasti da je bila pokrenuta peticija za ukidanjem. Marcella se također bavi fotografijom s primjetnim uspjehom, fokusirajući se na pejsaže i portrete, eksperimentirajući, testirajući i igrajući se, jer igra je lice slobode. Kreativnog elana joj ne nedostaje što je primjetno kroz iskušavanje raznih formi i neprestano kretanje naprijed u sadržajnom i formalnom smislu.
Raznolikost Marcelle Zanki teško je obuhvatiti intervjuom, ali dali smo sve od sebe pokušavajući otkriti što je to što se provlači kroz sve vidove i forme njenog izražavanja, kako umjetničkog tako i komercijalnog. Podijelila je s nama zašto joj je režija prva ljubav, koji su joj uzori i utjecaji, a pričali smo i o pristupu fotografiji i sklonosti analognoj formi, približila nam je svoj kreativni proces, te najavila što možemo od nje očekivati u budućnosti.
*Marcella Zanki / autoportret
► Okušala si se u raznovrsnim formama, kako umjetničkim tako i komercijalnim, snimala si filmove, reklame, dokumentarce, brojne glazbene spotove, te se također iznimno uspješno baviš fotografijom. Postoji li nešto zajedničko u tome, što je nit vodilja koja se provlači kroz sav tvoj rad?
Marcella Zanki: Režija mi je prva i vječna ljubav, a fotografija, s kojom jednako izražavam svoje vizije, došla je iznenada prije 6, 7 godina i naglo ušla u moj život. Sve su to slična, vizualna polja kreativnog djelovanja, samo su različiti načini realizacije i pristupi. Ako se radi o komercijalnom projektu, onda je sve u službi klijenta s mojim kreativnim pečatom i rukopisom, a ako je moj projekt onda je tu moja potpuna sloboda i u konceptu i u realizaciji. Nit vodilja je u tome što jednostavno imam snažnu potrebu izraziti se vizualno kako god mogu i znam, bilo da je to kroz film ili fotografiju.
► Koju umjetničku formu smatraš najbližom, koja najviše odgovara tvojoj prirodi?
Marcella Zanki: Mojoj prirodi najviše odgovara režija bilo kojih formi koje sadržavaju neku umjetničku notu i slobodu, bilo da su privatne ili komercijalne. Uz režiju vežem ispunjenost još u fazi dok samo nabacujem ideje. Kada se dogodi spoj različitih profesionalaca na setu uzbuđenje raste, a kad sklopimo nešto u final mojoj sreći nema kraja. Ipak, kada određeni projekt izađe u javnost, on mi je već prošlost i vežem svoju „nabrijanost“ na sljedeći. To je neki ritam koji mi je u ovoj fazi života uzbudljiv i odgovara mojoj novijoj prirodi. S druge strane, fotografija mi je kao neki odmor od režije. To radim potpuno praznog mozga, u opuštenoj atmosferi. Uglavnom ne volim raditi komercijalne fotografske projekte, osim ako netko baš želi moj način fotografiranja. Ne volim da su mi u tome nametnute forme i ograničenja, jer fotografiju radim kako i kada mi dođe, pa ako ne ispadne dobro – ok, ako ispadne dobro – genijalno. Nema stresa i očekivanja, samo čisto izražavanje i bilježenje okoline na moj način, šta opet odgovara mojoj prirodi s ove dalmatinske strane. Balans.
► Međunarodno si priznata autorica, imala si brojne izložbe, filmske projekcije, radila si dokumentarne filmove za VICE (npr. ovaj i ovaj). Koliko se bilo teško probiti na međunarodnu scenu, koje su bile najveće prepreke na tvom putu?
Marcella Zanki: Ne znam jesam li još međunarodno priznata, ali istina je da su fotografije neočekivano dosta primijećene u inozemstvu i to baš putem Instagrama. S fotografijom je krenulo spontano, prijavila sam radove u neke strane online magazine, što može bilo tko uraditi, i otkada su me objavili dalje se sve nastavilo samo od sebe preko dijeljenja na svim velikim Instagram profilima i magazinima vezanim za fotografiju i umjetnost. Naravno, to se ne bi dogodilo da fotografije nemaju „ono nešto“. Kasnije su me kontaktirale strane galerije koje su mi zastupale neke radove i prodavale printeve kao umjetnička djela. Ipak, taj dio s fotografijom sam trenutno malo zapostavila, jer mi se pretjerano aktivirao režijski život. Na polju režije sigurno poznaju moj rad u regiji, ali ja se nadam kako ću se međunarodno tek probiti. Dio sam jedne švicarske produkcije/agencije i polagano mi se ondje provlači ime kroz pitcheve, pa se nadam da je to jedan od prvih koraka prema inozemstvu. Generalno, najveća prepreka u svemu uvijek si sam sebi. Ako ne radiš na sebi na svim poljima života, od zdravlja psihe i tijela, pa do ljubavnih ili poslovnih odnosa, nema napretka ni na polju karijere ili na kojem god polju želiš, tako da je sve povezano. Ako radiš na svemu, uvijek nađeš način za sve, a ne izgovor. Pogotovo ne izgovor da ti je netko drugi kriv.
► Što ti predstavlja inspiraciju u radu? Koji su ti redatelji ili vizualni umjetnici najbliži po stilu, ili su ti pak inspiracija i uzor?
Marcella Zanki: Ovisi u kojem radu, pa ako je u pitanju glazbeni spot, onda je to glazba i tekst pjesme, ako je reklama, onda je to neki detalj u konceptu koji dobijem, ako je dokumentarni film, onda je to tema koju obrađujem, a ako je pak privatni projekt, onda je to nešto iz okoline, uglavnom privatne frustracije oko društva i života generalno. Različiti su mi uzori na svakom polju, mogu nabrojati neke: Melina Matsoukas, Diana Kunst, Quentin Tarantino, Sam Levinson, Nabil, Helmut Newton, Guy Bourdin, Vedran Rupic, Michal Pudelka, braća Coen, Petra Collins, Tony Kelly, Dino Kužnik, The Wachowskis, Martin Scorsese, Woody Allen i drugi.
► Možeš li nam približiti kako izgleda tvoj kreativni proces? Od čega počinješ, kako gradiš ideju i koliko su ti važne suradnje s drugim umjetnicima?
Marcella Zanki: Ovisi na čemu radim. Ako je u pitanju fotografija, onda je inspiracija doslovno sve što me okružuje: primijetim, pogledam, fotkam, obradim, objavim. Doslovno tim redoslijedom bez puno planiranja i mozganja. U režiji je drugačije jer tu definitivno sve kreće od ideje i koncepta, onda se to razradi u scenoslijed gdje u glavi točno vizualiziram cijeli video, film ili reklamu – što je ujedno najbitniji i dio procesa koji me najviše iscrpljuje. Nakon toga sve ide lakše. Zatim sa mood fotografijama, referencama i treatmentom pokušavam približit ideju klijentu i suradnicima. Tu mi je najdraži dio vidjeti kako razni profesionalci i kreativci bacaju ideje kako bi realizirati moju ideju. Obožavam kada se svi poklopimo, složimo i kad svi nadodaju svoj pečat. Jako su mi važne suradnje na setu jer da bi sve na kraju izgledalo kako smo zamislili, svi odnosi i talenti suradnika moraju biti poštovani i uvaženi, tako da je timski rad neizbježan i najvažniji dio ovog zanimanja. Ako tu nešto ne štima, to je vidljivo u finalnom radu.
► Često spominješ kako je bilo teže uspjeti u tvojoj profesiji kao žena i kako su ženama često neka vrata zatvorena. Kako je to izgledalo iz tvoje perspektive i misliš li da je došlo do kakve promjene u međuvremenu? Primjerice, ako pogledamo domaći film vidimo da se sve više sjajnih redateljica javlja u posljednje vrijeme s iznimnim ostvarenjima (Juka, Jušić, Tarokić…).
Marcella Zanki: Došlo je do ogromne promjene zadnjih par godina gdje su upravo ove sjajne redateljice otvorile vrata ženama. Mislim da je pokret #MeToo isto tako uradio velike promjene za žene u filmskoj industriji na svjetskoj sceni i to se lagano sada sve mijenja i otvara za nas. Kada sam pričala o tome ranije, pričala sam o komercijalnim projektima jer u reklamama gotovo da nema žena. Do prije par godina ih se broj u cijeloj regiji moglo nabrojati na prste jedne ruke. Koliko god se neka žena trudila i pokušavala bit primjećena, muškarci su jednostavno više i brže stizali do komercijalnih projekata, ostavljajući žene sto svjetlosnih godina iza sebe. Negdje sam pročitala podatak da reklame režiraju uglavnom bijeli heteroseksualni muškarci ignorirajući 50% svjetske populacije. Sada nas ima opet svega nekoliko žena, ali postoji tračak nade da stvari idu nabolje, jer stalno čujem da neka žena iskoči kao redateljica ili snimateljica neke reklame, filma ili serije i budem presretna, ne osjećam se usamljeno u našoj borbi da nađemo svoje mjesto na tržištu „muških poslova“.
*Marcella Zanki / foto: Luka Bazeli
► Voliš eksperimentirati, koristiti kolaž, intervenirati u fotografije, te se ne zadržavaš samo na jednom vidu. Što te privlači u mediju fotografije i zašto si se opredjelila za analognu tehniku?
Marcella Zanki: U mediju fotografije me najviše privlači jednostavnost i neopterećenost. Doslovno primijetim nešto u svojoj okolini i fotografiram to onako kako ja to vidim i tada kao da osjetim da sam oslobodila nešto iz sebe. To mi pruža relaksaciju, a istovremeno me ispuni. Analogna fotografija je skupa i komplicirana, ali je tako predivan proces. Uvijek ono što fotografiram analogno bude pet puta bolje nego što zamislim. Boje su intenzivnije, punije, ljepše jer analogno zrno daje posebnu draž, ali i to me s vremenom vuče da idem dalje, da eksperimentiram, da spajam fotografiju s drugim medijima, da ne mirujem. Pripremam jedan projekt u suradnji s drugim umjetnicima koji spaja print fotografije i različite materijale koji zajedno stvaraju novo umjetničko djelo. Ipak, iako me vuče da idem dalje s eksperimentiranjima, i dalje je to nešto što radim bez pritiska, onako kako ja želim i kada ja želim, a kad se realizira znam da će naći svoj put negdje.
► Ako se referiram na tvoju izložbu i seriju fotografija Lost in travel primjetno je kako veliku inspiraciju nalaziš u putovanjima. Što za tebe predstavlja putovanje? U kojoj mjeri ti je ono inspiracija i koliko utječe na tvoj rad?
Marcella Zanki: Putovanja su nužna svima, a pogotovo umjetnicima da nađu inspiraciju u različitim i drukčijim kulturama. Probudi se taj neki avanturistični, pustolovni duh i onda istražujem ta mjesta uvijek sa fotoaparatom. Većina fotografija ne bi bila realizirana da moj fotoaparat nije džepni idiot koji izvlačim u nemogućim situacijama i hvatam kadrove „u letu“. Tada nastaju nabolje fotke.
► Već neko vrijeme živiš na relaciji Split – Beograd. Možeš li s profesionalne strane usporediti ta dva grada i dati perspektivu koje su razlike u prilikama, ali i svakodnevnom životu između njih?
Marcella Zanki: To su dva potpuno različita grada, ali s nekim sličnostima u mentalitetu. I jedan i drugi su otvoreni, zabavni, imaju smisao za humor, izrazito su kreativni, ali svakodnevnica je potpuno drugačija. Splićani možda nisu svjesni, ali doslovno žive u raju. Priroda, boje, more, zdrava i raznolika hrana, svježi čisti zrak, no stress lifestyle, opuštenost, to su sve stvari koje ne postoje u Beogradu. Oni s druge strane imaju užurbani život pun obaveza, prilika i tu nema vremena za predugo stajanje i odmaranje jer te pojede grad, ali zato se u pauzama znaju zabavljati „za sve pare“. Dok Splićani uglavnom samo pričaju o svojim snovima i idejama, Beograđani to rješavaju i realiziraju odmah. Ja se nadam da sam skupila najbolje od jednog i drugog grada i da uspješno živim taj balans, ali trebalo je puno vremena i psihoterapija da dođem do tog balansa. Nažalost, profesionalno u Splitu se mogu baviti samo turizmom ili biti filmski radnik na velikim stranim projektima što me ne uzbuđuje baš kao autora, dok u Beogradu kao jakom filmskom središtu imam puno više prilika da se pokažem kao talentirana individua, što se na kraju i pokazalo istinito u mom slučaju.
► Koliko ti zadovoljstvo predstavlja rad na reklamama i kolika je tvoja umjetnička sloboda u tom području rada?
Marcella Zanki: Vjerojatno ću se s vremenom zasititi reklama, kao šta sam se zasitila i glazbenih spotova, ali trenutno baš uživam u toj industriji. Vjerojatno je to zato jer sam se probila kao redateljica sa umjetničkim touchom, pa mi uglavnom dolaze takvi „umjetnički“ komercijalni projekti u kojima ispoljavam vizije za koje napokon imam budžet za realizaciju. Koncept i scenarij su uglavnom uvijek postavljeni od strane klijenta i agencije, ali moja sloboda je velika u sugeriranju kako to realizirati, i kako nadodati svoj rukopis u nešto šta je poprilično zakucano i određeno. To je timski rad, a ja obožavam timski rad i jako sam sretna kada uspijemo prenijeti ideju i emociju koju smo zamislili, iako je u službi proizvoda.
► Kako si se osjećala kad je nastala frka oko Cockta reklame u vidu peticije za zabranu? Jesi li možda očekivala tako nešto i koji su bili tvoji mehanizmi nošenja s time?
Marcella Zanki: Znali smo da će reakcije biti pretjerane, tako da smo ušli u taj projekt s rizikom. U kampanji smo se vodili osnovnim vrijednostima brenda, a to su autentičnost, različitost, sloboda i individualnost koje bi trebale povezati, inspirirati i stvarati bolje društvo. Svakako smo pokušali pobuditi reakciju i pozitivne emocije te napraviti hrabri korak u javnoj komunikaciji, ali izgleda da Balkan još nije spreman za to. Upravo radi toga mislim da je jako bitno konstantno ponavljati priču i to baš u komercijalnim projektima ne bi li napokon sve oko LGBT-a postalo normalno i prihvatljivo jer se radi o ljudskim životima koji su i dalje u 21. stoljeću potlačeni zbog suludih zatucanih staromodnih stavova. Tome treba stati na kraj i razmišljati o puno bitnijim stvarima zbog kojih propadamo kao društvo. Mislim da reklame itekako mogu donijeti promjene iako podilaze kolektivnom ukusu, jer uvijek postoji prostor za neku dobru poruku. Treba postojati hrabrost od strane klijenta za iznijeti to na tržište, ali po meni tako nešto uvijek bude primjećeno i cijenjeno, pogotovo ako probudi neku buntovnu emociju u kojoj se većina prepozna.
► Sudjelovala si u kampanji Ispod površine za podizanje svijesti o depresiji i o važnosti mentalnog zdravlja. Ne libiš se javno progovarati o borbi koju si sama prošla, što je iznimno pohvalno i hrabro. Jesi li u svom poslu izloženija stresu, koji su tvoji mehanizmi borbe s nepoželjnim i neugodnim stanjima i misliš li da kao društvo dovoljno činimo po pitanju borbe s ovom dosta raširenom „epidemijom“?
Marcella Zanki: Ja sam svoju depresiju odbolovala i uspješno izliječila. Ovaj mir i blagostanje u mojoj glavi teško što može poremetiti više. Suočila sam se s većinom svojih trauma, štetnih navika, krivih uvjerenja i uglavnom sam ih uklonila, te značajno poboljšala kvalitetu života. Sve probleme odmah rješavam, sve ideje odmah realiziram, i dopuštam sebi da rastem i razvijam se svakim danom na različitim poljima života. Nema boljeg osjećaja nego kada vodiš život točno kakav želiš. Mislim da je to ona sloboda o kojoj svi pričaju. Nakon šta sam se riješila klasičnih uvjerenja kako nisam dovoljno dobra posao mi je značajno krenuo nabolje i sada napokon uživam u plodovima svog rada na sebi. Nikakav stres na poslu me ne može izbaciti iz takta jer se sve može riješiti i izvući najbolje iz svega, samo trebaš imati tehnike i mehanizme kako hendlati sebe u tim situacijama koje naučiš kroz razne psihoterapije. Svim ljudima preporučila bih psihoterapije ili bilo kakve alternativne terapije koje pomažu da se suočiš sa sobom i otkloniš sve prepreke za ispunjen i sretan život. Zvučim kao neki guru, ali daleko sam od toga i još imam puno toga za urediti i naučiti. Ali nakon dugotrajnog rada na sebi, jednostavno si prisutan, uživaš u malim stvarima i znaš točno gdje trebaš ići, a tek tada te svemir iznenadi i sve dodatno posloži u tvoju korist.
► Spremaš dva dugometražna filma, dokumentarni o ocu Frani Zankiju, podvodnom ribolovcu s otoka Sveca, i drugi igrani koji razrađuješ s dramaturgom Ivanom Jovanovićem. Kako napreduje rad na tim projektima i kada možemo očekivati te filmove?
Marcella Zanki: Rad na dugometražnim projektima je jako spor i dug proces, ali baš takav ima smisla jer stalno nešto učiš, razvijaš nove tehnike s kojima se nisi susretao do sada, ulaziš u nove procese koje tek upoznaješ, te se naučiš strpljenju i iscrpnom radu. Nakon desetogodišnjeg rada na kratkometražnim projektima, jedini logični sljedećikorak je dugometražni film. Moj jedini problem je što paralelno razvijam dva zahtjevna dugometražna projekta i gradim karijeru na kratkometražnim što me možda usporava, ali nekako se možda nova saznanja i iskustva međusobno poklope i budem bolja na oba polja. Dokumentarac o ocu je na nivou razvoja projekta, dok je igrani još u razvoju scenarija. Oba razvijam sa svojim timom i filmskim produkcijama. Ne znam kada će biti final svega, ali svakako uživam u svakom koraku razvoja oba projekta.
*Marcella Zanki / foto: Tessa Matošić
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Marcelli Zanki na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
