Umjetnica Mare Šuljak (1983., Dubrovnik) u svojim radovima pažljivo i s istančanim senzibilitetom za “neuhvatljivo” plete prozračno vizualno tkanje o prolaznosti, sjećanju, praznini, o onome (ne)vidljivom, ali prisutnom, o odnosu prema prošlosti, kao i o međuodnosu tijela te društenog i osobnog nasljeđa – ukratko, o šarolikom klupku ljudskih iskustava. Premda je diplomirala slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, ubrzo se okrenula i drugim medijima, ponajviše filmu. U tom je mediju debitirala 2012. godine trominutnim ostvarenjem Site Selection koji je potom uvršten u službeni natjecateljski program prestižnog Međunarodnog festivala kratkometražnog filma u Oberhausenu, a na domaćem tlu osvojio dva priznanja: nagradu za najbolji debitantski film na 21. izdanju Dana hrvatskog filma te drugu nagradu za najbolji film na Reviji hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva. Njezin recentni film Evanescence također je obišao brojne festivale, a na nedavnim 33. Danima hrvatskog filma prikazan je u natjecateljskom programu.
► Vaš recentni eksperimentalni film Evanescence meditacija je o prolaznosti, a polazi od ishodišnog kadra stubišta u praznoj (napuštenoj?) zgradi. Koristeći animaciju i ideju svjetlosti – odnosno, međuodnosa između vidljivog i nevidljivog, sugerira se ideja o stalnoj promjeni, izmjeni, nastajanju i nestajanju. Možete li nam reći nešto više o ovom ostvarenju?
Mare Šuljak: Evanescence je film posvećen mojoj majci. Snimljen je na početku njenog odlaska 2015. u napuštenom hotelu Transilvanija u Borsecu u Rumunjskoj, kao introspektivno istraživanje pitanja identiteta i gubitka. Pitala sam se: tko smo nakon smrti bliske osobe? Tko smo bili do tada i tko ćemo biti nakon? Mijenja li se naš identitet kada izgubimo neku svoju ulogu?
Snimala sam sebe kako prolazim praznim hodnicima napuštenog objekta, susrećući se sa svim oblicima sebe. U procesu sam odlučila sebe djelomično izbrisati iz filma, simbolički naglašavajući osjećaj prolaznosti i nestajanja. To je bilo moguće ostvariti kroz animaciju, što je dug proces kroz koji mi se tada nije dalo prolaziti, zbog čega je film bio na čekanju sve do radionice modularnog filma 2022. u Kinoklubu Zagreb. Radionica je imala ponuđenu temu promišljala o budućnosti, kakva je povijest budućnosti, kako smo nekad gledali na ono što dolazi, živimo li u distopijskoj stvarnosti, imamo li mogućnost anticipacije onoga što dolazi? Kako je smrt najizvjesnija budućnost, odlučila sam u tom duhu nastaviti rad na filmu. Film se razvijao u montaži, brisanjem vlastitog lika i raslojavanjem prostora kroz titranje kvadrata.
Svjetlo je u filmu metafora prolaznosti, praznine i onog nematerijalnog. Ono prožima prostor i likove koji se raslojavaju, i s njom plešu dok ih potpuno ne izbriše. Meditativnosti filma dodatno je naglašena zvukom koji je kreirao Jeronim Jandrić, jedan od polaznika radionice.
► Film je nastao na radionici modularnog filma pod vodstvom Vladislava Kneževića, a u organizaciji Kinokluba Zagreb. Što je uopće modularni film i na koji način ste pristupili tom modelu stvaranja filma?
Mare Šuljak: Modularni film čine svi filmovi nastali na radionici, odnosno moduli. Svaki je od njih zaseban kratki eksperimentalni film koji može biti prikazan samostalno ili u bilo kojoj međukombinaciji s ostalim filmovima.
Na radionici je realizirano pet filmova, povezuje ih zajednički koncept i mogućnost prikazivanja kao dio modula. Vrlo je poticajano raditi na filmu kroz razmjenu iskustava i komentare polaznika i voditelja. Tako dobijemo novu perspektivu što nije moguće kada radimo sami.
► Tematski Evanescence evocira jedan vaš stariji video rad, The Doorway (2013.), kao i jedan ciklus slika koji smo prije desetak godina predstavili na Vizkulturi. Može li se reći da je prolaznost (vremena, postojanja, sjećanja) jedna preokupacijska konstanta u vašem radu? Čini mi se i da je film, odnosno video, po svojoj prirodi vrlo prigodan medij za istraživanje ove teme, medij koji “hvata” nestalnosti, promjene, prolaznosti.
Mare Šuljak: Oba su filma reakcija na smrt drage osobe. Prolaznost i praznina teme su koje me najviše potiču na razmišljanje i stvaranje. Praznina kao odsustvo sadržaja, ona koju smrt ostavlja u životu onih koji ostaju, praznina koja ostaje nakon nas, praznina kao mogućnost i novi početak ili kao naš neminovni kraj i smrt. U filmu The Doorway htjela sam prenijeti atmosferu sjete i tuge. Za potrebe videoinstalacije u galeriji Nano godine 2014. pozvala sam četiri različita autora da kreiraju svoju interpretaciju filma kroz zvuk ili glazbu za The Doorway. Film je tako mogao mijenjati intenzitet i ton tuge i sjete.
U ciklusu slika Kao jučer i Kuća u kojoj nitko ne živi prizore i sjećanja iz obiteljskog albuma ucrtala sam u raster/mrežu/zavjesu, čime su nestali svi detalji, a ostale su samo siluete. Slično se događa s našim sjećanjem, koje nije u potpunosti istinito ni sveobuhvatno, a praznina u rasteru tako sadrži sve zaboravljeno i nevažno.
U filmu mogu ritmom, zvukom i trajanjem lakše prenijeti atmosferu, stanje i meditativnost, nego u slikarstvu.
► Evanescence je obišao i brojne naše festivale – od 25 FPS-a, pa do nedavnih Dana hrvatskog filma, a na Reviji hrvatskih kratkih filmova osvojio je i prvu nagradu. Zanimljivo je i da je prikazivan i u programima eksperimentalnog, ali i animiranog filma. Pomaže li ova rodna “nesvrstanost” i fleksibilnost (koja nesumnjivo pridonosi širenju granica filmskog medija, izvan strogih okvira pojedinih rodova) u njegovoj recepciji?
Mare Šuljak: Evanescence je nenarativni film rađen u tehnici 2D animacije, čime pripada u oba filmska roda. Uskoro će biti prikazan i na 29. slavonskom biennalu u Osijeku, u galerijskom prostoru, što ga čini dostupnim široj publici. Imao je i prikazivanja u inozemstvu, u Francuskoj, Češkoj, Sloveniji, Srbiji i Njemačkoj, često u jednoj ili drugoj kategoriji. Ta fleksibilnost je omogućila apliciranje na više festivala.
► Vaš prethodni film Roze priče (2021.), u koautorstvu s Ivanom Ognjanovac, posvećen je ženskim narativima i na prilično duhovit način pristupa mirazu ženskog nasljeđa (artikuliranog i motivima ili likovima iz narodne poezije i predaje ili pak popularne kulture, primjerice), ali istovremeno propituje i dalje akutno pitanje kućanskog rada i društvene pozicije žena. Kako je došlo do ideje za film?
Mare Šuljak: Kao predloškom za film poslužile smo se radovima iz ciklusa PoVEZivanje, koje smo u tehnici akrila i veza vunom i koncem na platnu izvele u 2020. godini. Dodajući zvuk i pokret tim naslikanim i izvezenim motivima, stvorile smo pet animiranih filmova, koje smo spojile u Roze priče.
Ovi su radovi nastali pod utjecajem iskustva dugoročnog subivanja u zatvorenom prostoru s ukućanima tijekom pandemije, što je naglasilo prešućivane obrasce ponašanja i poljuljao podrazumijevane raspodjele uloga i obaveza. Izložba PoVEZivanje zbog tadašnjih mjera je bila slabo posjećena pa smo željele te radove približiti publici digitaliziranjem, što je u našem slučaju značilo animacijom. U tu svrhu je 2021. nastao participativni kolaborativni projekt Utkano pod kožu. Ivana i ja, kao autorice projekta i suradnice, pozvale smo Hanu Lukas Midžić, Josipu Bubaš, Kseniju Španec i Anu Sladetić da na svoj način obrade temu ženskog naslijeđa, dok smo Ivana i ja animirale slike u 5 povezanih priča koje smo kasnije spojile u jedan film. Glas žene i djevojčice pričaju/pjevaju mantre o ženskom nasljeđu, dalekim putovanjima, kućanskim poslovima, predmetima iz kućanstva i izmišljenim likovima poput tužne galopirajuće kobile, Babaroge, prljavih čarapa na psihodeličnim putovanjima, kuće na koferu itd. Svi radovi nastali kroz projekt predstavljeni su kao online izložba na stranici projekta te na izložbi u galeriji Događanja u svibnju 2022.
Projekt smo 2022. proširile i pokrenule Njihova tkanja, online platformu za razmjenu ideja i misli o ženskoj samoorganizaciji, sazrijevanju i naslijeđu u koju smo uključile sve autorice koje su se odazvale na javni poziv na sudjelovanje.
► Posebno je zanimljivo da je podloga odnosno animaciji, serija slika uvećanih detalja ženskog tijela – na neki način animacija postaje pokretni “vez” (crteži su doslovno i izvezeni na slikama, ako se ne varam), odnosno pokretne “tetovaže” koje se ispisuju i grade priču na tijelu. Sama tehnika evocira niz poveznica: između vezenja kao tradicionalno ženskog umijeća (u povijesti umjetnosti i dalje ignoriranog) i ženskog tijela u koje je “utkano” pregršt društvenih ideja, obrazaca i konvencija, a koje rasplitanjem zapravo otkriva niz često tihih, neispričanih narativa. Možete li prokomentirati na koji ste način oblikovale ovaj odnos između ideje filma i tehnike kojom je izrađen, kako je izgledao proces stvaranja?
Mare Šuljak: Nakon iskustva rada na projektu Meni je bolje dok ti šutiš, gdje smo vezle po printu na platnu, odlučile smo probati vesti po akrilu na platnu. Na izložbi PoVEZivanje željele smo prikazati individualne radove i zajedničke na kojima se jasno vidi senzibilitet i jedne i druge autorice. Ja sam slikala uvećane dijelove ženske kože na platnu, a Ivana je po njima vezla. Nije bilo unaprijed definirano niti što ću ja slikati, niti što će ona vesti. Svako naslikano platno slala sam Ivani i ona je s njima radila što hoće. Kako se to događalo za vrijeme pandemije, kada smo svi bili prisiljeni biti “unutra”, to je za nekoga značilo preispitivanje partnerskih odnosa, a za nekoga preispitivanje odnosa sa sobom. Ivana je tako ilustrirala vlastite komentare na suživot u takvim uvjetima, dok sam ja slikala uvećane detalje ženske kože, opne koja nas štiti i dijeli od okoline, s kojom komuniciramo ono iznutra, a osjećamo ono izvana.
Kada smo odlučile slike prenijeti u drugi medij, Ivana je crteže/vezove s platna pretvorila u scenarij, tj. zvučni zapis po kojem sam ja animirala film. Animacija je jasnije približila temu i pružila ključ kako čitati slike.
► Posljednjih godina redovno surađujete s Ivanom Ognjanovac, generacijski i po senzibilitetu bliskom autoricom koju ste upoznali još na studiju 2001. godine. Kako je došlo do pokretanja zajedničkog autorskog tandema 17 godina kasnije? Temu umjetničke suradnje obradile ste i u izložbi Meni je bolje dok ti šutiš u Galeriji Događanja 2019. godine – možete li nam reći nešto i o tome?
Mare Šuljak: Ivana i ja smo zapravo jako različite, što našoj suradnji daje posebnu dinamiku. Svaka od nas donosi svoja znanja i vještine koje se rijetko preklapaju. Ivana unosi naraciju, humor, tekst, crtež, ručni rad, dok se ja više fokusiram na stvaranje ugođaja, teksture, slikarstvo, dizajn, montažu i praktičnost. Istražujemo različite pristupe likovnom stvaralaštvu, kreirajući novi sadržaj kroz dijalog. Suradnju postavljamo kao polaznu točku za stvaranje, gdje različitim pristupima dolazimo do novih, originalnih rješenja.
Ranije se naša suradnja odnosila na pomaganje kod postava izložbi, komentiranje radova, posjete izložbama, odlaske na rezidencije i slično. No, prekretnica je bila Ivanina ideja da njezine tekstove pretočimo u video. Tako je nastala VR instalacija Meni je bolje dok ti šutiš, prilagođena i za gledanje na ekranu/platnu, a kasnije predstavljena i kroz digitalne kolaže vezene vunom. Rad se bavi okrutnostima komunikacije unutar našeg društvenog sustava s jedne strane te suradnjom i granicama autorstva s druge strane.
Polazna ideja za suradnju na ovom projektu bila je humoristično, dnevničko, autoironično komentiranje uvjeta u kojima živimo, s naglaskom na položaj umjetnika u suvremenom društvu, putem multimedijalnog dijaloga između dvije autorice. Animirane oči iz tame prate i reagiraju na zvučne zapise. Kasnije sam prizore iz videa digitalno kolažirala i isprintala ih na platno, dok je Ivana po njima vunom i koncem izvezla svoje reakcije na te kolaže.
Ovakve suradnje zahtijevaju pažljivo osluškivanje i otvorenost prema idejama druge osobe, ali i povjerenje u proces. Važno je balansirati između osobnog izraza i zajedničkog cilja, znajući da će svaka intervencija biti korak prema nečemu boljem – nečemu što same ne bismo mogle postići.
*Isječak iz video simulacije VR instalacije “Meni je bolje dok ti šutiš”
► Diplomirali ste slikarstvo u klasi Zlatka Kesera, međutim multimedijalnost je obilježje vaše umjetničke prakse. Kada ste i kako “zagazili” u druge medije?
Mare Šuljak: Nakon završetka Akademije, učlanila sam se u Kinoklub Zagreb iz znatiželje. Učiti o filmu i raditi, eksperimentirati s filmom za mene je bilo poput igre, oslobođene od očekivanja i pritiska struke. Ništa se ne mora, a sve se može. Volim isprobavati novo i surađivati s drugima. U slikarstvu to nemam, negdje putem izgubila sam neopterećenost. Video je, isto tako, lakše izložiti i skladištiti. Koliko god volim slikarstvo, nemam adekvatan prostor ni za rad ni skladištenje radova.
► Biste li izdvojili neke od vaših ključnih umjetničkih inspiracija?
Mare Šuljak: Inspiriraju me autori koji se beskompromisno daju u svoj rad ili oni koji s lakoćom stvaraju, čiji rad potiče reakciju “pa da, naravno” jer sve djeluje lako i jednostavno. To su karakteristike koje ja nemam. S druge strane, inspiriraju me i autori koji sami rade na mnogim aspektima svog stvaralaštva, poput Mira Manojlovića, koji je istovremeno glazbenik, filmaš, montažer… Nemam ključne radove ili autore koji me inspiriraju jer to može biti bilo tko i bilo što. Više me nadahnjuju priče koje stoje iza pojedinih radova ili autora, kao i priče jakih žena u mojoj obitelji i žena kojima sam okružena.
► Planirate li neki novi projekt?
Mare Šuljak: Sada sam na pauzi od umjetnosti jer sam se posvetila novoj ulozi mame, ali kasnije planiram završiti eksperimentalni film i seriju fotografija na kojima sam početkom godine radila. Radi se o eksperimentiranju sa svjetlom i pinhole kamerom. Nastavit ću surađivati s Ivanom na novoj animaciju za njezinu izložbu sljedeće godine.
Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Mare Šuljak na ustupljenim vizualnim materijalima.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
