Sjećam se kako mi je još 2015. godine, od svih mjesta, baš na Facebooku iskočila preporuka za izložbu čiji je autor bio Mario Mu. Kao tada mladi, još nimalo iskusni student povijesti umjetnosti, redom sam odlazio samo na tradicionalne izložbe grafika, skulptura i slika, pa mi je ta čista, puka sreća u algoritmu prvi put otvorila vidike i otkrila da postoji nešto novomedijski na ovim prostorima što rezonira sa mnom, nešto potpuno svježe i neviđeno u zagrebačkim galerijama. Na svoju žalost, izložbu nisam pogledao jer sam ipak odlučio učiti za neki od ispita, čemu se i sada dobrano smijem jer vidim koliko sam bio zelen te koliko sam prilika radi “viših sila” odlučio propustiti. Sada, u 2023. godini, odlučio sam ispraviti pogrešku iz mladosti i napokon stupiti u kontakt s Mariom koji je velikodušno odvojio vrijeme da ugodno raspravimo ne samo o njegovoj umjetnosti i karijeri, nego i o zajedničkim interesima koje smo otkrili kroz razgovor.
Mario Mu filmski je i vizualni umjetnik, živi i radi u Berlinu u Njemačkoj. Nakon što je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Berlinu 2017. godine, Mario je radio kao autor i suradnik na brojnim domaćim i međunarodnim umjetničkim projektima uključujući The Institute for Endotic Research, Singapore Art Museum, CICA Museum, WHW kolektiv, Kultur im Zentrum, Media Mediterranea, TAP -Théâtre auditorium de Poitiers, V2 Institute for Unstable Media, MGLC Ljubljana, MAAT Lisabon, Pivilion, The Wrong Biennale, Avyss, Play Co London, Pakhuis de Zwijger, Research Center for Proxy Politics, Galerie gr_und, GMK, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, The Killscreen, The Carillon, Milan Machinima Festival, FACT Magazine, Gestalten Publishing, Digital Futures i The School of Machines.
► U radu The Sun, the Mast or Gravity iz 2022. godine kao vizualnu okosnicu uzimaš elemente Richterovog arhitektonskog prijedlog za Jugoslavenski paviljon za Expo 58 u Bruxelles. Na koji način koristiš vizualni jezik svog rada kako bi problematizirao Richterove nakane projekta?
Mario Mu: Projekt je izveden u suradnji s kustosom Lovrom Japundžićem i kustosicom Vesnom Meštrić u Zbirci Richter Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu s arhitektima Marijanom Gradečak i Marinom Berovićem, dok je zvuk producirao Strahinja Arbutina. Na temelju Richterovog rada u kontekstu Novih tendencija i jugoslavenskog sudjelovanja u pokretu Nesvrstanih izgradio sam mit o arhitektu koji 1958. godine želi oblikovati zgradu koristeći elemente mosta srušenog u Drugom svjetskom ratu. Struktura tog mosta je živčani sistem pokreta otpora koji se rasprostire preko Balkana, Sirije, Njemačke i Belgije. Zbog fascinacije pokretom i jednostavnim formama izgradio sam 3D modele oslanjajući se na jezik Alexandra Caldera, Henrija Matissea ili Constantina Brancusija. To su neke gradbene jedinice generičkog i standardiziranog jezika modernizma koji se u dvadesetom stoljeću nametnuo kao dominantna smjernica. Oni se u prostoru simulacije nastavljaju neprestano mijenjati i otvaraju nove pozicije u polju apstrakcije.
► S radom Sites of Encounter, koji je produciran u rasponu od 2020. do 2022. godine, kroz tri umjetnička projekta – The Factories, The Bridges i The Offices – dotičeš se gorućih problema kapitalističke reprodukcije rada i njenih posljedica na društvo i sam planet. Koliko je jaka misao postnaturalističke, ljudske prevlasti nad prirodom u tvom radu i nudi li tvoj rad i izvjesnu nadu za svijet?
Mario Mu: Sites of Encounter prati grupu radnika izgubljenih u ispražnjenim prostorima radnih uvjeta. Budući da povijest filma započinje s braćom Lumier koji snimaju izlazak radnika iz tvornice, zanimljivo mi je bilo pratiti dolazak radnika u Metaverse. To su okolnosti u kojima se Internet i rad počinju oblikovati kao video igra, prostor gdje se tek stvaraju neki uvjeti zapošljavanja, drugačije potrebe i sasvim novo tržište. Moji roditelji dugo su radili u Zavodu za zapošljavanje i u hotelima kao turistički radnici tako da mi je ta tema rada i arhitekture posebno bliska. S druge strane, umjetnost i teorija koja se dotiče radničkog iskustva nikada nije bila posebno atraktivna baš radnicima, i ona se stvorila u uskom i elitnom krugu. Ja sam s ovim radom želio uspostaviti emotivni prostor, mjesta gdje se susreću memorija i unutarnji dijalozi radničkog iskustva. Oni moraju zajedno izaći kroz dimnu zavjesu i shvatiti da je taj prijeteći jezik konstantne krize i apokalipse baš jednostavno dosadan. Ja smatram da nam podjela na virtualno i realno ne pomaže da aktivno sudjelujemo u ovim promjenama i razmišljam da je možda korisnije promatrati svijet kao izgrađeno okruženje. Povijest ekološke krize je povijest robovlasništva i ekstraktivizma, a umjetna inteligencija nije budući problem niti je trenutno rješenje, nego je baš tehnologija izraz društvenih odnosa koje je moguće mijenjati.
► The Factories publici nudi i dijalog među radnicima koji mogu pratiti uz vizuale u pozadini koji pokazuju apokaliptične vizure. Koji je proces bio iza nastanka scenarija za razgovore radnika, na koji si način oblikovao osobnosti radnika?
Mario Mu: Taj sam rad izvodio u suradnji s kustosicom Anom Kovačić i kustoskim kolektivom WHW, čije iskustvo mi je beskrajno pomoglo da dovršim ovaj iznimno zahtjevan projekt. U posljednjem dijelu trilogije imamo radnike koji se gube u studentskim dugovima i završavaju u tvornicama u kojima je moguće raditi i nakon svoje smrti. U cijelom ciklusu Sites of Encounter prisutna je dimenzija distopije i apokalipse koju sam usporio do razine ugodne dosade, s luckastom i blesavom vokalizacijom iz JRPG-a i senzualnom ASMR zvučnom podlogom. Za izradu prostora u Unity game engineu preuzeo sam ready made game asset apokalipse i rata, cijelu Pandorinu kutiju nakrcanu eksplozijama, dimom i tutnjavom koja je sada poprimila formu lagane i ugodne vatrice. U to vrijeme dosta sam igrao The Legend of Zelda: Breath of the Wild i NieR: Automata tako da su ta dva svijeta svakako utjecala ne mene.
► Vodeći publiku kroz audiovizualni narativ izgradnje imaginarnog mosta u Europskoj uniji u radu The Bridges, u kojoj mjeri i na koji način koncept rada problematizira tvoje vlastito iskustvo europskih i hrvatskih nacionalnih graničnih politika?
Mario Mu: Izgradnja Pelješkog mosta je generalno vrlo korisna za sve stanovnike na obje strane granice, hrvatske i bosanske. Meni je tu nešto drugo bilo zanimljivo, jer povijest Balkana je i povijest mostova, a ovaj Pelješki istovremeno spaja i razdvaja. Ja sam rođen u Metkoviću, tamo sam išao u školu, odrastao sam u Neumu, i nakon deset godina u Zagrebu sam išao u Njemačku na rad i dodatno školovanje. Moje osobno iskustvo je poprilično balkansko i taj identitet mi je posebno blizak, više nego nacionalni pojmovi. Tijekom devedesetih, kad sam ja živio u Neumu, taj prostor je bio totalni kaos, mi nismo znali u kojoj državi živimo, bio je prisutan izrazito agresivni naboj sprege katoličke religije i hrvatskog nacionalizma, te otpor prema svemu bosanskom ili srpskom. Neum je do danas ostao kao neki koridor gdje sve maske i svi identiteti padaju u vodu, primaju se sve valute i sve putovnice – kao posljednja gusarska luka na Jadranu. Jedna stvar koju sam ja tu naučio o granicama je da one postoje da bi se prelazile. Pelješki most je prvi primjer ulaska kineskog kapitala iz projekta Belt and Road na europskom teritoriju, i značajno je da se to dogodilo baš sada, s obzirom na pojačanu militarizaciju granica i agresivne intervencije europske granične zaštite. Ovaj most bi u budućnosti mogao doživjeti još jako puno unutarnjih promjena značenja, daleko više nego što naša trenutno politička imaginacija to dopušta.
► Želeći kritizirati prekarne uvjete rada u visokom kapitalizmu, u radu The Offices uranjaš publiku u plamteći ambijent. Zbog čega si odlučio upravo formatom video rada adresirati pitanja rada i na koji način oni reflektiraju tvoja radna iskustva u kreativnim industrijama i u post-korona vremenu?
Mario Mu: To je vrlo osjetljiva tema i ja sam morao krenuti baš od opće anksioznosti i iscrpljenih tema. Pomak se dogodio zapravo u prostoru emocije, a ne jezika, u kojem sam mogao uspostaviti mogućnost povezivanja s vrlo različitim pozicijama i neusklađenim perspektivama. Tu sam spekulirao oko ideje prostornog avatara. Globalna je pandemija ubrzala proces izgradnje Metaversa kao radnog okruženja, svi su krenuli raditi od kuće ili na daljinu, stare veze su se prekidale, a neke potpuno nove se stvaraju. Razumljivo je da izranja i nova tehnologija koja kao infrastruktura podržava te procese. Ako ćemo u budućnosti sve više raditi od doma, gradovi kao mjesto distribucije rada nam više neće biti potrebni u ovom obliku. Arhitektura poznatog svijeta i uvjeta rada mijenja se i nije još mapirana. Moji protagonisti su u neprestanom nesporazumu, jednostavno ne razumiju uvjete koji određuju njihove živote, a da bi se izbili iz starih navika, oni ulaze u mogućnost metamorfoze, pretvaraju se u vrapce, noćne leptire, te na kraju počinju sami sebe vidjeti kao prostore koji se preklapaju i mijenjaju s drugim prostorima.
► Participativnim modelom u radu Confessional Stage Diving iz 2019. godine uključuješ sudionike i sudionice u svojevrsnu igru uloga. Kako si birao uloge koje si pripisivao onima koji sudjeluju i koji je konačni mentalni i/ili fizički rezultat performansa bio za sve koje sudjeluju?
Mario Mu: Confessional Stage Diving je zamišljen kao aktivacija kolektivne forme i istraživanje koncepta slike-tijela, na način da sudionici sudjeluju u široj priči kroz fiktivno osobno iskustvo te da mogu saznati neke bitne stvari o svojoj ulozi samo kroz razmjenu sa svima drugima. Izlazak iz gomile, na pozornicu, izbaciti van svoje doživljaje i skočiti s time nazad u mnoštvo, kao direktna razmjena sa zajednicom, bili su motivi ovog projekta. Teme kojima smo se bavili su mehanizmi regulacije ponašanja u zajednici, a likove sam utemeljio na stvarnim i vrlo bizarnim primjerima fenomena cancel kulture kao što su Dog Poop Girl ili Cecil the Lion. Budući da mi je gradnja slike ipak bila puno važnija kao strategija, s ovim projektom zaključio sam svoje višegodišnje istraživanje improvizacijskog teatra i LARP-a (skraćeno za eng. live-action role playing game) pa sam se nakon toga potpuno posvetio formi pokretne slike. Mislim da LARP ima veliki potencijal, ali ne nužno u muzejskom ili galerijskom prostoru, jer naglasak mora biti na stvaranju iskustva iznutra kroz sudjelovanje, a ne na umjetničkoj dokumentaciji. Meni je u tome smjeru divan primjer praksa kazalište potlačenih koju je osmislio Augusto Boal.
► Rad Walkthrough iz 2018. godine kao važan vizualni segment sadrži snimanje i montiranje gibanja osoba u kostimu. Na koji je način tekstilna oprema i sam pokret s tvoje strane gledan kao neka vrsta otpora ukalupljivanju ne samo tijela, nego i identiteta ljudi u normativne, društvene okvire?
Mario Mu: Ovdje mi je polazišna točka bilo zanimanje za cosplay kao forma organizacije. Grupa ljudi dijeli jedan zajednički lik u igri kroz kratke izvedbe koje se prenose lančano na svakog sljedećeg sudionika. Možemo reći da oni dijele jedno tijelo, a na ovaj način njihovi nesvjesni pokreti animiraju zajedničko tkivo otpora. Procesi totalne identifikacije nas čine lakim metama, i baš zato kao gužva, komešanje ili masa decentraliziranog otpora možemo aktivno djelovati u različitim sistemima kontrole. Kolektivno tijelo nam je potrebno, ali ne kao modificirani objekt, nego više kao prostor sa svim svojim permanentnim revolucijama. Projekt Walkthrough bio je nastavak diplomskog rada koji sam finalno prezentirao kao prvu samostalnu izložbu. To je bila i moja prva suradnja s kustosima Lovrom Japundžićem i Anom Kovačić. Nekako mislim da su svi moji budući projekti potekli iz ovog iskustva.
► Nastavljajući dalje s tematskim nizom borbe protiv normativnosti, na koji način tvoj rad On Revelations and Muddy Becomings iz 2021. godine tematizira i queer problematike i nudi li emancipaciju osobama koje svoje identitete pronalaze na spektru roda?
Mario Mu: On Revelations and Muddy Becomings pokrenula je portugalska umjetnica Odete u želji da transrodno iskustvo istražuje kroz neku vrstu spekulativne queer arheologije. To se događalo u MAAT muzeju u Lisabonu koji je monumentalna institucija, a ovo je moj jedini projekt u kojem sam potpuno izašao iz jezika filma u polje video igara. U ovom slučaju moja uloga je bila da izgradim infrastrukturu kao ekosistem koja je po pitanju roda neutralna. Odete je mene kontaktirala s idejom da stvorimo zajedno potpuno novi svijet koji bi ona nastanila u toj zgradi i na taj način aktivirala svoje queer iskustvo. Upravo je njezina nadogradnja ono što ostvaruje realnu emancipaciju. To je bila jako dinamična suradnja budući da sam se ja kao mlada osoba formirao u poprilično tradicionalnom i heteronormativnom prostoru, a ovo iskustvo mi je pomoglo da uspostavim i nastavim razvijati snažniju bliskost s queer pozicijama. Naravno, moj doživljaj roda je iz muške perspektive u zadanoj poziciji privilegiran, a klasa je u dinamičnom odnosu prema tome, tako da se promjene kod mene događaju kroz spekulaciju identiteta i moju umjetničku praksu.
► U okviru performansa Medea u 2017. godini odlučio si stvoriti i voditi live action roleplaying game. Koje je bilo tvoje iskustvo u izvedbi rada, s kojim barijerama si se morao suočiti i kakav si rezultat polučio?
Mario Mu: Problematika koju smo mi obrađivali kroz taj LARP u Londonu je ekološka kriza i rad u kolektivu. Radnja je smještena na plutajućem plastičnom otoku u Atlantskom oceanu veličine Belgije koji nastanjuju emigranti iz zaraćenih prostora i koji tamo uspostavljaju potpuno nove zajednice. Uzor su mi bili filmovi Medea s fenomenalnom Marijom Callas u režiji Piera Paola Pasolinija, Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana i primjerice Waterworld s Kevinom Costnerom. Lokacija naše izvedbe bila je na krovu visoke zgrade u londonskom naselju Soho. Atmosfera je baš bila fantastična. Tu sam se također susreo s problemom dizajna igre kao participativnog i izvedbenog rada u kojem i osobno sudjelujem iznutra. Shvatio sam da je moj utjecaj na izvedbenost kod drugih sudionika neizbježan i da moja uloga zahtijeva izgradnju platforme koja ima čvrstu strukturu na kojoj se slobodno izvode neka druga iskustva.
► Video instalacijom Good Morning iz 2015. godine bio si u povoju projektiranja digitalnih prostora netom nakon stjecanja diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na koji način ti gledaš svoju ulogu arhitekta u proizvodnji kenotafa i vidiš li sebe samo kao neutralnu instancu koja omogućava generiranje samodostatnog prostora koji je svojevoljan?
Mario Mu: Good Morning sam krenuo raditi na četvrtoj godini akademije dok sam još studirao slikarstvo. Tamo sam imao mogućnost slušati predavanja o filmu kod profesorice Leonide Kovač koja su za mene bila u svakom slučaju najbitnije iskustvo tijekom tog studija. Ona mi je ukazala na kenotaf kao arhitektonski okvir za bavljenje temom smrti i žalovanja, što mi je tada bilo jako bitno iz posve osobnih razloga. Trebalo je skinuti tu crninu, morao sam nastaviti dalje. Krenuo sam od slike koja se rastvara kao neki meme i istovremeno gradi prostor u digitalnom mediju. Sada iz ove perspektive mogu postaviti paralelu između fenomena doomscroll i teme Flying Dutchmana – naše je beskonačno skrolanje kroz online sadržaje poput ukletog broda koji plovi morima i nikada ne pristiže u neku luku. Svejedno nitko nije rekao posadi da je na tom brodu loše, toj ekipi je odlično, mi njima ne trebamo.
► Budući da si se upravo u Zagrebu zatekao u začeću stvaranja svojih eksperimentalnih, digitalnih i filmskih umjetničkih praksi, kako komentiraš mogućnosti na koje si tada naišao na izlaganje svojih radova u 2015. godini, a koliko misliš da postoji prostora i mjesta za tebe i druge, mlade umjetnike u Zagrebu i šire?
Mario Mu: Prava činjenica je da sam imao vrlo solidno, a gotovo besplatno visoko obrazovanje u Hrvatskoj. Iskustva koja su mene osobno pokretala su ostvarena u online i gaming prostoru, a moja praksa se na kraju formirala na diplomskom studiju u Berlinu. Nemam više jasan pregled situacije u Zagrebu. Čini mi se da trenutno postoje pozitivne tendencije u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu koje se nažalost opstruiraju kroz retoriku gnjeva i linča naspram vrlo stručnog i pozitivnog vodstva Zdenke Badovinac. Zašto nam toliko smeta ozbiljna profesionalna kompetencija? Nezavisna scena u Zagrebu dugo je bila najjači pokretač, ali ona se prije deset godina pomalo gasila da bi konačno krenula prevladavati neka čudna pojava koja podsjeća na alt-right struju i forsiranje nove tradicije Hrvata kao posljednjih preživjelih čuvara čistog i istinskog slikarstva. Bez obzira na svojevrsnu komičnost, ta struja je istovremeno vrlo opasna i mogla bi napraviti ozbiljnu štetu. Također postoje i kvalitetne promjene, primijetio sam da pušu neki novi vjetrovi na posljednjem Salonu mladih pod kustoskim palicom kolektiva Kućća. Oni tek trebaju definirati svoj stav budući da ljudi, koji sada započinju svoj umjetnički put, imaju potrebu za kreiranjem novih uvjeta rada i potpuno drugačijih prostora prezentacije. Tržište im pritom oduzima pravo na kvalitetu studijskog programa, a umjetnici redom dolaze isključivo iz srednje i više klase. Mi imamo zapravo odličnu situaciju da je naša suvremena umjetnost vrhunska pojava na svjetskoj razini i da kod nas stvarno postoji jedna konstanta u produkciji izvrsnih umjetničkih praksi. Iz ekonomske margine stvorili smo vrlo jaku poziciju koja nije nimalo provincijalna. Možemo se osloniti na neke stvarno čvrste temelje i neopterećeno graditi nova iskustva.
► Koji su sljedeći projekti na kojima radiš i planiraš li u skorije vrijeme otvoriti izložbu u Hrvatskoj ili u Berlinu, tvojoj trenutnoj rezidenciji?
Mario Mu: Trenutno radim na dva nova projekta koja su tek u početnoj fazi, a u oba slučaja sam ušao u polje zanimanja za zvuk arhitekture. Moji filmovi nastaju na gradnji slike, dok narativ dolazi naknadno s obzirom na kontekst u kojemu djelujem. Sada bih se više bavio glazbom, to mi je jako bitno. Jedan dio toga ću sljedeće godine pokazati u suradnji s galerijama Kula i Manuš. Meni odgovara raditi iz Splita koji je dobro povezan i sa Zagrebom i s Berlinom, mislim da je to divan ambijent koji ima jako puno potencijala.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
