Matija Čop od najranijih početaka svojim jedinstvenim pristupom umjetnosti privlači pozornost stručne, ali i šire javnosti: njegove su inovativne kreacije prepoznale pop zvijezde, filmska industrija, ali i prestižne kulturne institucije poput Centre Pompidou u čijem se stalnom postavu nalaze objekti koji egzistiraju na (zamagljenoj) granici između modnog dizajna i skulpture.
Danas, nakon studija na Filozofskom fakultetu i modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu te magisterija na Royal College of Art u Londonu, njegova umjetnička praksa odmaknula se od okosnice ljudskog tijela i krenula u istraživanje drugih medija: metala, papira, te zvuka.
Rezultate svojih novijih umjetničkih traganja i proučavanja domaćoj je publici recentnije predstavio dvjema izložbama: 2023. je u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar izložbom Heat, grief, teeth prikazao iskustvo prevođenja – zvuka u sliku, slike u trodimenzionalni objekt, a ljetos je u Galeriji Bačva HDLU bila izložena site-specific instalacija U međuvremenu koja nastaje u svojevrsnoj međufazi, dijalogu između modularnih elemenata meke skulpture i metala.
Meko-čvrsto, opipljivo-efemeralno, digitalno-manualno, konvencionalno-nekonvencionalno… brojne su dihotomije koje se mogu pronaći u Čopovim radovima u čemu se odražava i njegovo svestrano obrazovanje: filozofsko, tehničko, umjetničko. Na takav multidisciplinaran pristup sada potiče i svoje studente na Royal College of Art i London College of Contemporary Arts.
Da su mu za stvaralaštvo najvažniji mir i osama, koje pronalazi u svom londonskom studiju, ispričao nam je u razgovoru koji slijedi, u kojem smo se također dotakli njegovog dosadašnjeg rada, ali i projekata koje namjerava realizirati u skoroj budućnosti.
► Javnost si zaintrigirao još prije više od desetljeća svojim jedinstvenim radovima na području mode, koje smo imali prilike vidjeti na pop zvijezdama, u filmovima, na velikim billboardima, a njihov su značaj prepoznale i institucije poput Centre Pompidou koji je neke od radova uvrstio u svoj stalni postav. Što (danas) takvo priznanje znači za tebe?
Matija Čop: Uvrštavanje tri modna oplošja u stalni postav Centre Pompidou značajno je promijenilo kontekst moga rada. Prostor u kojemu su haljine pohranjene nije dizajnerski ili modni, već prostor moderne i suvremene umjetnosti. U današnjem postdisciplinarnom vremenu, granice između različitih konvencionalnih dizajnerskih i umjetničkih praksi postale su zamagljene. To je očito i u praksi mnogih suvremenih umjetnika poput Emily Kraus, Deana JF Hoya ili Jacka O’Briena. Nije novost biti interdisciplinaran, već kako tome pristupamo. Pompidou je, uvrstivši modne objekte u stalni postav, prepoznao modu kao disciplinu koja potencijalno može biti dio suvremenih umjetničkih praksi. Modna oplošja koja se nalaze u kolekciji vrlo su specifična, jer ne pripadaju konvencionalnom modnom sustavu, zbog čega je njihova “modnost” upitna. Ona se nalaze na sjecištu, u nekom međuprostoru, jer ne odgovaraju nužno na dizajnerska pitanja, već na konvencionalno umjetnička pitanja. Rasprava o ovoj akviziciji vrlo lako prelazi u diskusiju o granicama u umjetničkim disciplinama. Haljine predstavljaju nusproizvod sustava umjetničkog istraživanja, koji je utemeljen prije njih i koji će postojati i nakon njih, a tijelo je eliminirano iz jednadžbe procesa mnogo prije nego je moj, zapravo vrlo rani rad u području mode (2012.), uvršten u postav Pompidoua.
► Tvoje se umjetničko stvaralaštvo nastavilo razvijati u nekom novom smjeru – prvenstveno na području grafike i skulpture. Što je najviše utjecalo na taj razvojni smjer i što te danas najviše inspirira?
Matija Čop: Kod bavljenja umjetnošću važna mi je samoća i potpuna sloboda u radu. Kad imaš tijelo (kao u modi), nemaš tu slobodu i nikad nisi sam. A mene nikad nije zanimalo tijelo u pokretu, tako da je bio logičan razvoj krenuti u drugom smjeru. Potrebno je vidjeti što ti kao umjetniku odgovara u određenom trenutku. Ta mekoća materijala mi je dosad bila dominantna, ali sada me više zanima kontrast mekoće naspram metala.
Kao aktivni sudionik u procesu, ne doživljavam promjenu smjera kao novost. Iako se može kategorizirati kao novi smjer, u stabilnom procesu jednostavno zamjenjujem nepoznanice. Tijelo koje je bilo prisutno u ranijem modnom radu sada zamjenjujem zvukom. Zvuk me fascinira kao nematerijalan, nevizualni medij. U posljednjim serijama radova, od skulptura, instalacija pa do radova na papiru i grafike, koristim zvuk kao dio jednadžbe koji prevodim u ritmove uzoraka. Zvuk je vibracija koja putuje kroz različite medije i on posjeduje trajanje. Svakodnevicu bilježimo najčešće fotografijom, selfiejem, screenshotovima, ili videom.
Ja sam ju počeo bilježiti snimanjem zvukova. Sve one trenutke koje bih inače fotografirao, ja bih ih snimio zvukom. Vizualizacija takvog zvuka zapravo je sinusoidni val koji u sebi sadrži određeni ritam i uzorak. Koristim digitalne alate i tehnike prijevoda kako bih transformirao te zvučne valove u skulpture/instalacije.
Fasciniran sam upotrebom novih, neistraženih alata u radu i njihovom jukstapozicijom s konvencionalnim pristupima u umjetnosti. U seriji Alterations, primjerice, skenirao sam vlastitu glavu pomoću 3D skenera kako bih dobio digitalni objekt, a zatim pomoću specifične topologije preoblikovao sam krojne dijelove te ih printao konvencionalnom tehnikom metalcut printa, koja se koristi još od 15. stoljeća.
► Zapravo od tebe ni ne možemo očekivati opredjeljenje za samo jedan medij ili područje djelovanja, jer je od samih početaka i tvoj akademski put dosta raznorodan. Studirao si na Filozofskom fakultetu u Osijeku, na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, pa zatim Royal College of Art u Londonu. Kako je to obrazovanje utjecalo na tvoje poimanje umjetnosti? Što je na tebe ostavilo najveći utisak?
Matija Čop: Ključna je otvorenost prema poziciji s koje promatram umjetnost i prema procesu u radu. Izloženost različitim akademskim pristupima samo je potvrdila i afirmirala moj karakter. Na Filozofskom fakultetu sam usvojio humanistički, a na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, tehnički pristup radu. Tehnički kolegiji su značajno utjecali na moj način razmišljanja o pristupu proizvodnji kao umjetničkom istraživanju. Na Royal College of Art, pak, umjetnički pristup radu oblikovao je moju praksu i ubrzao proces afirmacije kroz umjetnost. Biti izložen različitim sustavima koji se zapravo nadopunjuju u mom radu smatram neizmjerno važnim. Zanimljivo je da sam se uvijek suprotstavljao tim sustavima i propitivao ih. Moji su radovi često nastajali kao odgovori na nezadovoljstvo akademskim strukturama.
► Smatraš li da je formalno obrazovanje presudno za izgradnju umjetničkog identiteta? Ili je kod tebe nešto drugo igralo veću ulogu?
Matija Čop: Direktno, ne. Indirektno, da. Umjetnički identitet se oblikuje radom na vlastitoj praksi, a ne studiranjem. Ključno je izlaganje različitim mišljenjima kako bi se filtriranjem formirao odnos prema vlastitom radu. Na neki način, to je isprobavanje što odgovara mom karakteru, proces učenja o sebi. Za mene je to bilo ključno u formalnom obrazovanju. Većinu svojih radova oblikovao sam izvan akademskog prostora, u vlastitom studiju, neovisno o zahtjevima institucija.
► Kad smo kod teme interdisciplinarnosti i različitih utjecaja, bavio si se i ozbiljno sportom, obarao rekorde u trčanju… Što su dodirne točke jednom discipliniranom sportašu i umjetniku? I kako se dogodio taj zaokret od sporta ka umjetničkom stvaralaštvu?
Matija Čop: Sport je vježba karaktera i istraživanje granica tijela. Vjerujem da je bavljenje sportom oblikovalo moj odnos prema radu i odabiru načina rada. Sportom sam se počeo baviti spontano, jer sam bio talentirani sprinter, s 13 godina. To nije bila potpuno svjesna odluka, a prijelaz u umjetnost dogodio se na Filozofskom fakultetu, gdje sam počeo obraćati pažnju na druge aspekte svoje osobnosti. Oduvijek sam crtao, pa je sve nekako neplanirano postalo planirano.
► Kod tvojih aktualnijih radova još uvijek možemo prepoznati fascinaciju nekim istim ili sličnim elementima kao i u onim ranijim: izgradnja forme mekim modularnim jedinicama: Odakle ta fascinacija upravo tim mekim i podatnim materijalom koji stvara stroge forme dovedene do savršenstva?
Matija Čop: Mekoća odgovara mom karakteru, ili je barem odgovarala do sada. Fasciniran sam mijenjanjem karaktera elastičnih materijala poput gume, spužve i silikona pomoću različitih metoda konstrukcija modula. Medij meke skulpture uvijek je bio izazov za konvencionalne pristupe skulpturi i često je predstavljao praksu koja istražuje granice materijala, forme i prostora. Njome su umjetnici pomicali granice discipline.
► U ciklusu Series 21 prevodiš zvuk u vizualni jezik. Što te potaknulo na istraživanje zvuka? Možeš li nas malo provesti kroz taj proces?
Matija Čop: Tema posljednje serije skulptura temelji se na intimnoj konverzaciji koja se odvija između mene i mog partnera. Koristio sam zvukove poput glasovnih poruka, apstraktne zvukove prisutnosti tijela u prostoru te dijelove dugih rasprava snimljenih iz razno raznih razloga izvučenih iz konteksta. Svaka skulptura zapravo je rečenica, riječ ili apstraktni vizualizirani događaj tijela u prostoru, preveden u šuplji, suspendirani objekt u prostoru. Na neki način, riječ je o vizualizaciji dugogodišnjeg dijaloga, o vizualnoj anatomiji odnosa.
► Soft sculpture, beton, radovi na papiru, čelične konstrukcije… u tvom dosadašnjem radu možemo vidjeti mnoštvo različitih medija. Počinje li proces nastanka rada od odabira tehnike, ili se ona nameće kroz koncept? I koji su neki novi mediji u kojima bi se volio okušati?
Matija Čop: Istraživanje materijala odvija se paralelno s potrebom da nešto kažem – istraživanjem koncepta, a taj proces je dinamičan i stalno se mijenja. Važno mi je iznenaditi samoga sebe, stoga često odlazim u neistražene medije i materijale. Kroz proučavanje određenog medija stvaram sustav – način na koji ću pristupiti tom mediju, a paralelno s razmišljanjem to dovodi do rezultata. Uvijek sam u procesu razumijevanja novina; čelik, staklo i AI. Ti mediji postaju vidljivi u finalnom radu tek kada donesu konkretne rezultate te kada me više ne mogu lako iznenaditi.
► Osim umjetničkog stvaralaštva, predaješ i na nekoliko fakulteta. Utječe li tvoj rad sa studentima i na neka tvoja viđenja umjetnosti? I koje su to lekcije ili perspektive koje bi volio prenijeti studentima?
Matija Čop: Rad sa studentima predstavlja prije svega odmor od samoga sebe. Sa studentima više razgovaram nego što ih nastojim nešto konkretno naučiti – moj cilj je biti podrška u njihovom procesu rada i provocirati njihovo razmišljanje. Na RCA (Royal College of Art) imam priliku raditi na različitim projektima od digital art-a do no wear-a, dok se na LCCA (London College of Contemporary Arts), gdje predajem vizualnu kulturu, bavim različitim oblicima analiziranja i gledanja vizualnih pojava u kulturi.
► U pripremi je i projekt na Harvardu gdje će se tvoj rad temeljiti na podacima, data driven art. Možeš li nam ispričati nešto više o tome?
Matija Čop: U prosincu ću provesti mjesec dana u Bostonu, gdje ću na Harvardu održati radionice i predavanja na temu data-driven umjetnosti. Istražujemo kako se pitanja javnog zdravlja mogu predstaviti široj javnosti kroz umjetnost. Tradicionalno su za takve projekte korišteni mediji poput TV-a i filma, no ove godine smo odlučili istraživati prakse koje nisu nužno lako dostupne širokoj publici, poput skulpture. Fokusirat ćemo se na LGBTQIA+ mentalno zdravlje i način na koji se to može komunicirati kroz medij kiparstva.
► U ovom svijetu hiperinflacije podataka, uzbuđenja zbog, ali i rastućeg straha od novih tehnologija i umjetne inteligencije, koja je, po tebi, uloga umjetnosti?
Matija Čop: Umjetna inteligencija me fascinira i vidim ogroman potencijal u suradnji između čovjeka i alata/AI koji postaje aktivnim sudionikom u stvaranju djela, po prvi put! Zanimljivo mi je pitanje zaborava, koje AI ne posjeduje, i kako ono procesuira rješenja, te na koji način odlučuje što ima prednost pred čime. Kroz suočavanje s alatom/AI, zapravo se suočavamo s opstojanjem, a umjetnost postaje način na koji pokušavamo produžiti vlastito postojanje.
Razgovarala: Kristina Stakor / tekstove ove autorice potražite na linku
Fotografije: Nick FitzPatrick, Ive Trojanović, Vanja Šolin, Luca Strano
Zahvaljujemo Matiji Čopu na ustupljenim vizualnim materijalima.
