Udruga Mavena – 36 njezinih čuda dobila je ime prema pjesmi značajnog, ali nedovoljno priznatog pjesnika i dramatičara nadrealističkog usmjerenja Radovana Ivšića, a kao odraz težnje da unese kreativni nemir u lokalnu kulturno-umjetničku sredinu. Mavena je prisutna na sceni 16 godina i u tom je periodu ostavila priličan trag na domaćoj sceni promoviranjem suvremenih umjetničkih praksi, afirmacijom mladih i slabije priznatih umjetnika, nizom edukacijskih i drugih izlagačkih aktivnosti i sadržaja kojih je sramežljivoj i pomalo inertnoj lokalnoj sceni nedostajalo. U tom periodu udruga, smještena u kultnom hramu splitske nezavisne kulturne scene Domu mladih, rasla je, širila krug suradnika, afirmirala se i pokrenula značajne projekte i festivale.
Fokus ovog razgovora usmjeren je na suradnike udruge, one koji svojim vještinama i fokusom na specifične aspekte doprinose njenom radu, raznovrsnosti, stručnosti, unaprjeđujući istovremeno splitsku kulturnu scenu. Osvrnuli smo se na postojanje udruge, financijske i druge izazove s kojima se susreće na svakodnevnoj razini, na izložbene prostore i tehničke mogućnosti koji omogućuju rad, na dizajn vizualnog identiteta, kustoski proces odabira umjetnika i umjetnica koji svake godine izlažu, te smo posebni naglasak stavili na specijalizirani sound-art festival Ispod bine koji je ušao u sedmu godinu postojanja.
Natasha Kadin je predsjednica, producentica, autorica i koautorica projekta udruge Mavena, te prvo ime koje se s distancom od 16 godina može osvrnuti na početke Mavene i prokomentirati okolnosti nastanka i razvoja udruge, izazove s kojima su se susreli, te suradnje koje su ostvarili.
► Kada se osvrnete na 16 godina postojanja udruge Mavena, što biste izdvojili kao najveće uspjehe i na koji je način vaše djelovanje pridonijelo razvoju lokalne scene?
Natasha Kadin: Udrugu MAVENA – 36 njezinih čuda osnovalo je 5 entuzijasta davne 2006. godine u podstanarskom stanu u Radunici, želeći prvenstveno imati platformu za međunarodne hibridne produkcije i koprodukcije koje su i tada bile na razmeđi vizualnih i izvedbenih umjetnosti, te želeći dovesti u Split suvremene umjetnike i produkcije iz cijelog svijeta. Praktički odmah kad smo počinjali Dom mladih je bio mjesto gdje smo mogli raditi, u uvjetima koji su tada tamo vladali i koji su nam, kad gledam iz današnje perspektive, dali slobodu da eksperimentiramo s prostorom i načinima rada, ali nas i natjerali da naučimo sve aspekte produkcije novog umjetničkog rada, od tehničkog i logističkog dijela, do naravno kreativnog, postprodukcijskog i prezentacijskog. Prostor i uvjeti rada tjerali su nas da budemo inovativni, maštoviti i otvoreni za sve, da smišljamo nove načine involviranja publike u naš rad, dok je sudjelovanje međunarodnih umjetnika i nama i njima otvaralo nove načine gledanja i doživljavanja kako umjetničkog projekta na kojem radimo, tako i inkorporiranja prostora kao živog organizma u kojem se događa umjetnost i načina kako ona komunicira s publikom. Na tim temeljima nastalo je sve ono što Mavena danas jest, i zahvalna sam na tome.
Nakon nekoliko godina vrlo živih međunarodnih produkcija, s kojima smo putovali posvuda, ali ih i ugostili u Splitu, polako su se uvjeti rada poboljšali, kao i naša spretnost da nađemo prostore i financije za rad, pa smo se više skoncentrirali na stalne projekte u Splitu. Tako je nastao ciklus izložbi mladih umjetnika NMG@PRAKTIKA 2012. godine, u suradnji s KUM-om., koji sam tada vodila, a koji je danas najdugovječniji nezavisni ciklus izložbi mladih umjetnika iz kojeg su izrasli mnogi drugi projekti, te koji je od mladih studenata stvorio profesionalce, i kroz koji je prošlo zaista mnogo divnih talentiranih mladih ljudi koje smo educirali u raznim segmentima produkcije vizualnih umjetnosti, profesionalno ih usmjerili i, nadam se, nadahnuli da ne odustanu. To smatram jednim od naših najvećih uspjeha.
Nakon toga osnovali smo usko specijaliziran sound art festival ISPOD BINE 2016. godine, koji je u Split doveo najzanimljivije predstavnike eksperimentalne i impro glazbe i zvukovne umjetnosti, i nekim ovdašnjim umjetnicima zaista promijenio način razmišljanja i rada. Bilo je ludo i hrabro napraviti takav usko specijaliziran festival u relativno maloj sredini, no Hrvoje Pelicarić i ja vjerovali smo u njegov potencijal, posebno u prostoru kakav je Dom mladih, koji je zahtjevan ali nama jako dobro poznat. Znali smo da imamo sjajne ljude koji ga mogu odraditi kao i prijatelje iz sfere eksperimentalne glazbe i sound art-a iz cijelog svijeta koji će gostovati, pomoći, podržati i promovirati festival. Evo nas u sedmoj godini i nismo odustali iako nije bilo lako. Smatram da smo s ova dva velika projekta, unutar kojih su se uvijek nalazile i strukturirane i off edukacije za lokalne umjetnike, kustose, tehničare i publiku, kao prvo pokazali mlađim generacijama da se može realizirati kvalitativno i kvantitativno zahtjevan sadržaj izvaninstitucionalno, te smo ih uključili i stalno ih uključujemo u realizaciju te ih ohrabrujemo i učimo da sami pokrenu vlastite projekte i produkcije u Splitu i šire.
► Što vidite kao najveći izazov nakon toliko godina postojanja na sceni, te na koji način udruga Mavena odgovara na tokove suvremene umjetnosti?
Natasha Kadin: Meni osobno je najveći izazov sve stići, ali učim se predavati posao drugima, koji su već godinama uz nas, i koji su apsolutno kapacitirani, sposobni i spremni preuzeti velike projekte, te sad radimo na tome. Izazovi su uvijek isti: nedovoljna i neadekvatna podrška lokalno, ali i nacionalno, koja bi ovakve nezavisne projekte, koje smo sami digli na noge, trebala shvatiti kao blago kojim se može dičiti i koje apsolutno gradi scenu i čini grad urbanom sredinom, a državu inovativnom sa suvremenom, živom i kvalitetnom kulturnom i umjetničkom produkcijom, no i to se polako (za mene definitivno presporo) ali sigurno mijenja, i u ovom trenutku sam sigurna da novim generacijama ostavljamo puno bolje uvjete rada i stabilne temelje za rast i razvoj nezavisne kulturne scene u Splitu i Hrvatskoj.
► Okružili ste se brojnim suradnicima koji obogaćuju rad udruge iz različitih perspektiva. Na koji način birate suradnike, koja je dinamika odnosa među njima, te kolika je njihova važnost za daljnji razvoj Mavene?
Natasha Kadin: Suradnika s kojima smo radili u posljednjih 20-tak godina je mnogo, i bili su angažirani zaista na različite načine: neki od njih na jednom projektu, neki kroz zaposlenje, neki zauvijek, a suradnje su se uvijek događale organski. Netko bi prepoznao naš rad, želio bi sudjelovati i učiti, mi bismo svih primili na stručno usavršavanje i gledali koja vrsta poslova im najviše odgovara, u čemu se najbolje osjećaju, za što su najtalentiraniji, stručniji i gdje “daju sebe“. I tu bismo onda otvarali prostore suradnji, često višegodišnjih, gdje se ljudi nakon nekoliko godina razumiju i bez suvišnih riječi, gdje postoji povjerenje i međusobno poštovanje. Bez njih Mavena definitivno ne bi bila ono što jest.
Predsjednici udruge Aktivist Katarini Duplančić koja polagano preuzima vodstvo programa NMG@Praktika obratili smo se da nam približi važnost i poziciju spomenute galerije na nezavisnoj sceni, te podijeli s nama izazove s kojima se susreću pri organizaciji izložbi s posebnim naglaskom na financijsku podršku.
► Koja je važnost NMG@Praktika kao nezavisne galerije na lokalnoj sceni?
Katarina Duplančić: NMG@Praktika je naziv projekta koji Mavena provodi već desetu godinu za redom, i to u različitim prostorima (galerija kluba Kocka, galerija MKC, javni prostori). U jednom trenutku Maveninog djelovanja, galerija kluba Kocka nosila je naziv “Praktika“, što je kroz godine ipak odbačeno. Razlog leži u tome što u toj galeriji istovremeno djeluje više organizacija (Koalicija udruga mladih, Aktivist, queerANarchive, Momentum), a naziv “Praktika“ povezivao se isključivo s Mavenom, što je utjecalo na vidljivost rada drugih organizacija. Danas se trudimo zadržati jednaku vidljivost svih organizacija koje koriste galeriju, stoga ona ostaje bezimenom. Galerija je integralni dio kluba Kocka i nema zasebne društvene mreže koje bi dizale njenu vidljivost, pa postoji tek Facebook grupa koja na jednom mjestu okuplja sve aktivnosti koje se odvijaju u prostoru.
Udruga Aktivist od 2021. godine provodi koordinaciju aktivnosti u galeriji kluba Kocka te ulaže u njenu obnovu, zapošljavajući jednu osobu na pola radnog vremena kao voditelja galerije. Na bizarnu sreću i slučajnost, ta osoba sam ja, dok je druga polovina mog radnog vremena posvećena Maveninim aktivnostima. U budućnosti bih voljela vidjeti još nekoliko ljudi angažiranih oko galerije, na tehničkom postavu i promotivnim aktivnostima.
Galerija kluba Kocka kao nezavisna galerija okuplja, kako sam već spomenula, brojne aktere, koji svojim djelovanjem ugošćavaju desetke umjetnika godišnje, a kroz edukativne programe udruge Momentum se broj posjetitelja galerije dodatno podiže, pa tako sudionici radionica usputno pogledaju izložbu koju inače ne bi posjetili. Ova sinergija različitih programa, te suradnja brojnih udruga i inicijativa dovode galeriji raznoliku publiku, ali sam mišljenja kako se galerija tek treba ozbiljno mapirati na karti splitske kulturne scene te razviti vidljivost i identitet koji će biti jasan svim građanima. To je nešto što nas čeka u budućnosti i na čemu zajedno svi radimo, ulažući u prostor i razvijajući nove projekte.
► S kakvim izazovima se susrećete pri realizaciji izložbenog programa? Nailazite li na dovoljnu financijsku podršku od strane institucija?
Katarina Duplančić: Mavena je kroz godine dobivala podršku Ministarstva kulture (i medija) RH, Grada Splita, TZ Grada Splita, Grada Zadra, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, Zaklade Kultura nova… Natasha Kadin je kao predsjednica udruge razvila kvalitetne izložbene i edukativne programe i projekte, povezala se s nadarenim i aktivnim suradnicima, što je omogućilo visoku razinu provedbe Maveninih projekata, kao i njihovo kontinuirano financiranje, što je znak da institucije i resorna ministarstva prepoznaju njihovu vrijednost. Trenutno Mavena zapošljava samo jednu osobu na pola radnog vremena, a ono što nam nedostaje je podrška u području financija i administracije, jer taj dio posla u svakoj organizaciji oduzima puno vremena i koncentracije koji se inače trebaju usmjeriti na druge aspekte rada.
Kao zaseban izazov vidim predstavljanje galerije mlađim generacijama (rođenim nakon 2005. godine), koje se informiraju putem novih društvenih mreža, na kojima Mavena još nije aktivna.
Iako Mavena ima solidnu podršku i uspijeva producirati visokokvalitetne aktivnosti, mnogo bi značilo da udruga ima stalno angažiranog PR-a, administratora i, ono što je iznimno važno, tehničara za postav. U prostorima u kojima djelujemo nailazimo na mnoge izazove tehničke prirode: od neopremljenosti prostora preko manjkave opreme do manjka stručnog i educiranog tehničkog osoblja. Za sve navedeno vjerujemo kako ćemo u budućnosti uspjeti angažirati još stručnjaka i sudjelovati u ulaganjima u prostor, te u smislu održavanja i unaprjeđenja opreme, ali sve ovisi o kvaliteti projekata koje prijavimo te spremnosti donatora da prepoznaju njihovu vrijednost.
Grafički dizajner Nikola Križanac zaslužan je za vizualnu prepoznatljivost Maveninih publikacija. Njegova se rješenja adekvatno uklapaju u Maveninu viziju te na taj način pozivaju publiku na sudjelovanje u produciranim sadržajima udruge. Zanimalo nas je kako izgleda proces rada iz njegove perspektive te kako je stvorio vizualni identitet udruge.
► Možeš li približiti kako izgleda tvoj proces dizajna za projekte udruge Mavena, konzultiraš li se s nekim iz udruge ili pak imaš potpunu slobodu i povjerenje?
Nikola Križanac: Moja suradnja s Mavenom započela je 2016. godine, kada su me kolege na inicijalnom sastanku upoznale s vizijom, ali i radnom etikom udruge, zbog koje se još i danas nalazim u njenom timu. Timski rad cijele organizacije reflektira se i na dizajn koji se iznese. Zato bi mi bilo draže preformulirati pitanje iz “mog“ u “naš proces dizajna“. Kako to najčešće biva, rad u kulturnom sektoru pruža mi svojevrsnu slobodu, međutim, ona je vrlo često uvjetovana cijelim nizom problema koji se ne vide na površini. To se najčešće odnosi na produkcijska ograničenja s kojima se veliki dio scene nosi i snalazi u danim okolnostima. S obzirom na navedeno, već sam nesvjesno “istreniran“ počeo pristupati radu na način kako s minimalno sredstava izvući maksimalno.
► Izgradio si vizualno prepoznatljiv stil udruge koji je prvo s čime se potencijalna publika susreće. Iz te perspektive, kolika je važnost dizajna u komunikaciji s publikom?
Nikola Križanac: Dizajn ciklusa NMG@PRAKTIKA se mijenja iz godine u godinu, a zaokružuje se zajedničkim trogodišnjim katalogom. Prepoznatljiva forma koje se držimo je stalan format deplijana i layout. Cilj je svake godine održati koherentnu cjelinu tijekom cijelog ciklusa kako bi istaknuli specifičnost i pripadnost programu, diferencirajući ga u odnosu na druge sadržaje u gradu i šire. Iz našeg iskustva dizajn tu ima veoma bitnu ulogu.
Diplomirani slikar i kipar Vedran Perkov u ovom kontekstu nam je zanimljiv u svojoj kustoskoj ulozi, preciznije kao član vijeća koje odlučuje o izložbama i produkcijama koje se organiziraju na godišnjoj razini. Zanimalo nas je kako izgleda proces odabira radova, te kako shvaća svoju kustosku ulogu i što kroz nju želi postići kada piše o radovima.
► Kako se kroz odabir umjetnika i umjetnica odražava kustoski koncept udruge Mavena?
Vedran Perkov: Kod odabira umjetnika naglasak u prvom redu stavljamo na kvalitetu prijava. Nemamo preferencije prema određenoj tehnici, mediju, umjetničkoj poetici ili tematici. Nažalost, drugi je kriterij izvedivost predloženog programa. Situacija je kod nas takva da umjetnici imaju skromna sredstva na raspolaganju, i novčana i tehnička, pa zbog tih ograničenja mnogo ideja nije moguće realizirati. Međutim, neki prijedlozi bivaju prihvaćeni i kao dobro razvijen koncept. Dakle, ako je koncept dobar, ni tehnička izvedivosti nije zapreka. Smatram da tako potičemo umjetnike da pokušaju realizirati svoje ideje, premda u smanjenom opsegu. Orijentirani smo prema umjetnicima mlađe i srednje generacije iz čitavog svijeta, iako naš izložbeni program u najvećoj mjeri uključuje mlade autore iz Hrvatske.
► Umjetnik ste, ali i kustos. Možete li se iz te pozicije osvrnuti na ulogu i važnost kustosa danas kao medijatora između umjetnika i publike?
Vedran Perkov: Ne smatram se kustosom u striktnom smislu te riječi. Sebe više doživljavam kao organizatora i promotora nekih umjetnika i njihovih radova. Drago mi je vidjeti dobre radove. Kad ih vidim, poželim to podijeliti s kolegama i prijateljima, poželim promovirati njihove autore. Pritom ne smatram da publiku treba voditi za ruku i docirati joj, već joj dati određeni uvod. Kada pišem tekstove za izložbe, u njima ponajprije nudim svoje viđenje određenog rada ili načina na koji se radi ili šireg konteksta u kojemu je djelo nastalo. Ne ulazim u povijesno-umjetničku analizu – to rade školovani stručnjaci: profesionalni kustosi poput povjesničara umjetnosti, muzejskih kustosa, ljudi od pisane riječi, da se tako izrazim. Ja kroz svoje tekstove publici pokušavam približiti o čemu se radi, ostavljajući joj pritom dovoljno prostora za osobnu interpretaciju i vlastito “čitanje“ djela. Ponekad moji tekstovi uopće nisu vezani za izložene radove, već kroz neku priču pokušam potaknuti publiku da razmisli o njima, da ih pokuša doživjeti, da stvori svoj osjećaj i odnos prema onome što je na izložbi prikazano.
Sa zvukovnim umjetnikom Hrvojem Pelicarićem popričali smo o festivalu eksperimentalne i impro glazbe, te zvukovne umjetnosti Ispod bine čiji je osnivač i voditelj uz Natashu Kadin. Festival je to poseban po mnogočemu, počevši od toga da se održava ispod glavne pozornice amfiteatra Doma mladih do toga da je jednoj marginalnoj glazbenoj sceni omogućio mjesto na kojem gostuju respektabilna domaća i inozemna imena.
► Što je bila inicijalna ideja iza pokretanja festivala Ispod bine, te možete li se osvrnuti na njegov razvoj u posljednjih 6 godina?
Hrvoje Pelicarić: Inicijalnih ideja je bilo nekoliko: aktiviranje jednog lokalno zapostavljenog polja djelovanja unutar područja glazbeno-zvukovne umjetnosti; obrazovanje i stvaranje publike za ovaj tip sadržaja; uključivanje lokalne zajednice u postojeću međunarodnu mrežu istomišljenika, organizacija i festivala koji se bave sličnim sadržajima i aktivnostima; ali prije svega – željeli smo sebi i istomišljenicima stvoriti bolje životne uvjete u lokalnoj sredini kroz jednu kulturno konstruktivnu i progresivnu aktivnost. Razvoj u posljednjih 6 godina se pokazao životan i podložan nepredvidivim globalnim, lokalnim i osobnim okolnostima. Pokazalo se da međunarodna mreža ljudi sličnih interesa izvan mainstream-a postoji i da je jako vitalna, životna i sveprisutna. Pokazalo se i da institucije (uz čast iznimkama) nemaju prevelikog sluha ni senzibiliteta za programe nekomercijalnog sadržaja, pa se nadam da se kroz ovih 6 godina našeg “maltretiranja” institucija nešto malo ipak pomaklo u pozitivnom smjeru. Ipak, sjajan je osjećaj vidjeti da je lokalna sredina apsolutno relevantna u smislu kvalitete, senzibiliteta i interesa, i kako specifični mentalitet funkcionira kad ga se poveže s različitim ljudima i globalno relevantnim sadržajima. Često zaboravimo da smo zapravo apsolutno kvalitetni i relevantni sudionici na svjetskoj mapi i to sasvim zasluženo.
► Na festivalu je gostovalo dosta inozemnih i cijenjenih imena. Kako se to odrazilo na lokalnu scenu? Smatrate li da je jedan ovakav festival uspio u namjeri da približi i afirmira marginaliziranu eksperimentalnu glazbu?
Hrvoje Pelicarić: Mislim da gostovanja pomažu motivaciji i svijesti o relevantnosti i vrijednosti lokalnih umjetnika i generiranju novih radova. Koliko god se čini nemoguća zadaća organizirati festival ovakvog profila, informacije se ipak šire i ublažavaju postojeće nepovoljno stanje stvari, bar za neki postotak. Posjećenost je uvijek rubna, ali toga smo svjesni od početaka.
► Festival ste obogatili edukacijskim sadržajem kroz radionice i druge programe, povezujete se s drugim festivalima sličnog karaktera, pa u kojem smjeru planirate dalje razvijati festival Ispod bine?
Hrvoje Pelicarić: Smjer u kojem smo započeli se pokazao ispravnim i tako i nastavljamo, s novim planiranim gostovanjima, radionicama i postavima. Jedina promjena je da sve evoluira u formu platforme, koja za razliku od festivala koncentriranog u jedan vremenski period, funkcionira fleksibilno kad se radi o mjestu i vremenu događanja gostovanja, edukativnih radionica i ostalih aktivnosti.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo sugovornicima na ustupljenim vizualnim materijalima.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vizkulturiranje društva 2022.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
