Mihael Bađun mladi je umjetnik nove generacije koji u svom radu povezuje elemente osobne memorije, lokalne mitologije i stripovske dramaturgije. Njegove slike dramski su čvorovi, trenutci napetosti koje oblikuje ritam sekvencijalnog pripovijedanja. U ciklusu FOLK, Bađun oživljava usmene priče svojega kraja – priče o coprnicama, patuljcima i avetima. Koristeći diptih kao likovni ekvivalent strip-kadra, on dramaturški strukturira priče tako da svaka slika diše kao kadar u pokretu, prizor koji dolazi nakon nečega i koji kroz neizrečeno traži smisao unutar prijelaza ka sljedećem prizoru. Njegov pristup likovnosti informiran je snažnim stripovskim zaleđem. Bađun koristi strip kao oblik naracije koji se prilijeva u slikarstvo, galerijsku instalaciju i ritam izložbenog prostora, kao u autobiografskom ciklusu OGI u kojem njegov retrospektivan pogled u djetinjstvo nije nostalgičan, već pažljivo odmjeren i obazriv ili poticajan. Bađun ne romantizira nužno ni folklor ni djetinjstvo, ali razumije univerzalnost perioda kroz koji prolazi i vlastitu ukorijenjenost te istražuje njihovu mitološku strukturu.
U razgovoru koji slijedi dotaknuti ćemo se ključnih elemenata Bađunove prakse: odnosa slike i sekvence, mjesta narativa u njegovu slikarstvu, prijevoda folklora u suvremenost, emocija koje dolaze u tišini i trenutka kada osobna povijest prestaje biti intimna i postaje zajednička.
Mihael Bađun rođen je 1996. godine u Varaždinu. Akademski naziv magistar edukacije likovne kulture stječe 2021. godine završivši studij Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, pod mentorstvom profesorice Ines Krasić. U svojem radu bavi se stripom, slikarstvom i ilustracijom. Izlagao je na tridesetak grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te na četiri samostalne izložbe. Kreator je strip-albuma ABADON knjiga prva, kao i nekolicine kraćih objavljenih stripova, ilustrirao je naslovnice knjiga te je autor murala u javnom prostoru. Dobitnik je Grand Prix nagrade na 19. Erste Fragmentima. Član je HDLU-a. Vanjski je suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Živi u Varaždinu.
► Tvoj rad, bilo da se radi o stripu ili o slikarstvu, snažno je narativan. U ciklusu FOLK koristiš diptih kao slikarsku jedinicu – dvostruki kadar – koji jako podsjeća na stripovsku sekvencijalnost: postavljanje i razrješenje, kadar i protukadar, trenutak i posljedicu… U kojoj mjeri ti je stripovski ritam oblikovao i tvoj slikarski jezik?
Mihael Bađun: Realizaciji izložbe FOLK pristupio sam podosta studiozno. Nakon što sam zaključio da se tematski želim baviti tradicijom lokalnog kraja, prvo sam vodio razgovore s bakom, zatim čitao dostupne zbornike i literaturu kako bi projekt dobio autentičnost. Sakupljeno je pet priča koje karakterizira lokalna tradicija i nadnaravni folklorni elementi. Na temelju tih priča napisao sam kraći scenarij koji je poslužio kao temelj za seriju slikarskih radova.
Priče su bile poduže pa mi je pala na pamet ideja da svaku predstavim kroz slikarski diptih, odnosno dva atmosferična prizora koji zajedno nose narativ. U tom smislu, proces rada bio je vrlo sličan stripovskom kroz pisanje scenarija, odabir kadrova te postavljanju kompozicije i ritma.
Vizualna naracija me fascinira, tako da je strip neizostavno imao osjetan utjecaj na moje vizualno razmišljanje. Naravno, mediji stripa i slikarstva se značajno razlikuju, no upravo mi je njihovo ispreplitanje zanimljivo – kada se kvalitete jednoga prenesu u drugi te iz te kolizije nastane nešto novo, svježe i likovno zanimljivo.
► Strip si počeo raditi vrlo mlad – osvojio si nagradu Mladi lav s 15 godina. Koliko ti je ta rana potvrda značila u razvoju vlastitog stila izričaja i kako te to naposljetku usmjerilo ka Akademiji likovnih umjetnosti?
Mihael Bađun: Kad sam u mladosti počeo čitati stripove, odmah sam poželio crtati poput Magnusa, Milazza ili Trevisana, pa sam sate provodio precrtavajući omiljene junake. Nagrada Mladi lav za kratki autorski strip tada me je jako iznenadila i razveselila. Zanimljivo je, ipak, da me ta nagrada nije odmah usmjerila prema daljnjoj izradi stripova. Crtao jesam, ali ne nužno stripove. Aktivnom radu na stripu vraćam se tek na Akademiji, kroz predmete Strip 1 i Strip 2 koje je vodila docentica Irena Jukić Pranjić.
Odluka da upišem Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu došla je dosta kasno, tek sredinom četvrtog razreda varaždinske Prve gimnazije. Nije bilo velike strategije, više osjećaj da se likovnim radom želim ozbiljno baviti. Upisao sam smjer Likovna kultura, a pod mentorstvom profesorice Ines Krasić upravo je strip bio moj umjetnički diplomski rad kojim sam završio studij na Akademiji.
► Osvojio si kasnije i Grand Prix na Erste Fragmentima, koji ti je otvorio vrata Galerije Kranjčar. Kako si tu nagradu i izložbeni prostor iskoristio za osobni razvoj i vidljivost?
Mihael Bađun: Grand Prix nagrada Erste Fragmenata došla je u pravom trenutku. Bio je to period kada sam aktivno tražio sve dostupne natječaje s ciljem umjetničkog napretka i veće vidljivosti vlastitog rada. Uz novčani poticaj, koji je svakako jak motivacijski faktor za mlade autore, najveća vrijednost nagrade bila je mogućnost organizacije samostalne izložbe u Galeriji Kranjčar.
Riječ je o sjajnom izložbenom prostoru koji sam tijekom priprema posjetio nekoliko puta, pa je FOLK nastajao „po mjeri“ tog ambijenta. Iako je ciklus kasnije bio izlagan u Izložbenom salonu Gradskog muzeja Varaždin, a uskoro slijedi i izložba u Muzeju Međimurja Čakovec, Grand Prix i premijera u Kranjčaru omogućili su mi da realiziram prvi ciklus velikih slikarskih formata, nešto što sam dugo priželjkivao.
Ta mi je izložba donijela mnogo – medijsku vidljivost, nove kontakte, pozive na druge projekte te time usmjerila moj umjetnički put u željenom smjeru.
► Tvoj album ABADON iz 2022. godine nastao je iz scenarija koji je originalno zamišljen za film. Kako strip funkcionira kao prostor za dramatizaciju u odnosu na film? Kako se deveta umjetnost tu nametnula ispred sedme i želiš li se okušati jednoga dana u pisanju i režiranju filma?
Mihael Bađun: ABADON je krenuo kao filmski scenarij koji sam s prijateljem Denisom Vedakom razrađivao nekoliko godina, paralelno s fakultetskim obavezama, iz iskrene želje da ispričamo jednu kriminalističku priču u maniri filmova koje volimo. Kasnije, kad sam razmišljao o diplomskom radu, sinulo mi je da bi taj tekst mogao zaživjeti u formi stripa, čime je započela njegova adaptacija u formu strip-albuma.
U tom trenutku već sam imao određeno crtačko iskustvo, kontakte na Akademiji i u umjetničkom svijetu, pa se izvedba kroz strip činila puno ostvarivijom od ulaska u potpuno nepoznat filmski svijet. Strip se pokazao kao savršeno rješenje jer mi je dao kontrolu nad svim elementima rada. Medij filma zahtjeva velike setove, tim ljudi i puno logistike, dok mi je strip omogućio da sve dramaturške ideje provedem sam, kroz vlastiti vizualni jezik. U tom smislu, deveta umjetnost mi se učinila osjetno neposrednijom.
Naravno, film je i dalje nešto što me jako zanima. Volio bih jednog dana sudjelovati u radu na filmu, možda kao scenarist ili dio produkcijske ekipe. Bilo bi fenomenalno režirati vlastiti film, a u zadnje vrijeme sve više me privlači i animacija. Medij filma i animacije pruža nadgradnju vizualne naracije kojom se bavim kroz svoj rad, tako da bi rad na filmu bez dvojbe, bio jedan od „snova za budućnost“.
► Kakva je trenutna situacija u hrvatskom stripu – mogućnosti objavljivanja, scena, samostalne izložbe i međunarodna vidljivost?
Mihael Bađun: Rekao bih da je strip-scena u Hrvatskoj poprilično dinamična i živa. Trenutno postoji značajan broj mladih autora i autorica koji se aktivno bave stripom. Održavaju se festivali poput Crtani romani šou i OHOHO festivala u Medici, strip je prisutan u knjižnicama, galerijama, ali i u medijskom prostoru.
Od izdavača svakako bih izdvojio Fibru, koja objavljuje značajne naslove u vrhunskoj opremi, te udrugu Hrvatski autorski strip, koja publici donosi autorske radove domaćih autora. Od bitnih izdanja za domaće podneblje, Fibrin Godišnjak hrvatskog stripa pruža godišnji presjek domaće scene, a brojne fanzinske publikacije održavaju nezavisnu scenu aktivnom.
Svi ti primjeri pokazuju da publike i autora ima. No, valja reći da nije riječ o velikom tržištu te da ono uvelike ovisi o entuzijazmu pojedinaca. Kvaliteta autora može dovesti do stranog angažmana gdje su uvjeti konkretniji. Hrvatska i tu ima istaknute predstavnike poput Danijela Žeželja, Darka Macana, Esada Ribića i Gorana Sudžuke. Potencijal scene definitivno postoji, a vjerujem da će s godinama hrvatski strip nastaviti razvijati.
► Na neki se način doima kao da tvoj rad uvijek započinje pitanjem „Što mi je ostalo od tog trenutka?“ – u slici, u sjećanju, u tekstu. Vidiš li sebe više kao slikara koji pripovijeda ili pripovjedača koji koristi sliku?
Mihael Bađun: Ponekad se šalim da sam potpuni egoist jer je moj rad uvijek vezan uz moj osobni dojam kroz introspektivno čupanje ideja i prezentacija onoga što je važno – meni. Dosta vremena provodim razlažući sjećanja i misli, kao neku vrstu konstantne misaone pripreme motiva kojima ću se baviti u novim radovima.
Iako dvojba koju pitanje postavlja nije nimalo lagana, mislim da ipak naginjem „pripovjedaču koji koristi sliku“. Naraciju bih nazvao svojim stalnim interesom, a crtež i sliku alatima, sredstvima vizualizacije koja su mi vrlo intuitivna u procesu pripovijedanja. Zaključno, ipak moram priznati kako zasigurno bolje crtam/slikam no što pišem.
► U ciklusu FOLK koristiš priče iz djetinjstva koje pretvaraš u strukturirane scenarije. Ciklus me podsjetio na knjige Kavalaric i Škritorij i maškadur Marina Srzića o, osobno bližim, obiteljskim legendama i pričama s Makarske Rivijere, koje se prenose generacijama. Što za tebe osobno znači prenijeti usmenu priču u slikarsku strukturu? Što misliš, gdje je granica između pamćenja i fikcije, tj. kada neko lažno sjećanje ili kognitivna krivotvorina postaje folklor ili fragment imaginarne prošlosti?
Mihael Bađun: Slike iz ciklusa FOLK temelje se na pričama koje sam kao dječak slušao u blagovaonici kod bake i djeda. Bile su mi zanimljive jer su uključivale beštije lokalnog kraja – coprnice, patuljke, aveti. Godinama kasnije ponovno sam proveo nekoliko dužih razgovora s bakom i zabilježio pet priča koje su mi se činile najcjelovitijima. Na neki način, koncept je svakako bio da se njihovim zapisivanjem, te priče istrgnu od zaborava.
No u slikarskoj formi one nisu prenesene u potpunosti, već fragmentarno, kroz dva prizora unutar diptiha. Puno toga se pritom izgubi u klasičnom pripovjedačkom smislu, no to sam i prihvatio kao dio procesa. Gledao sam to kao dvije odvojene razine: s jedne strane postoji razrađen scenarij s detaljima priče, a s druge slike koje, iako bazirane na pričama, funkcioniraju kao zasebne, samodostatne cjeline.
Što se tiče granice između pamćenja i fikcije, vjerujem da se te dvije stvari stalno isprepliću. U kontekstu ciklusa FOLK, između ostalog, zanimalo me i kako faktori poput alkohola, straha, praznovjerja ili neobrazovanosti sela mogu utjecati na nastanak određene priče koja postaje dio folklora.
► Koliko si slobode dopuštaš u reinterpretaciji tih obiteljskih legendi i zavičajnih mitova?
Mihael Bađun: Dopuštam si poprilično slobode jer sam svjestan vlastitih predrasuda i ograničenja koja su neminovno prisutna u vizualizaciji priča. Riječ je o mojoj viziji – osobnoj, slobodnoj i posve neobjektivnoj. Sloboda koju uzimam najviše se odnosi na umetanje pojedinih humornih ili suvremenih elemenata u kontekst prošlosti. Na predstavljene priče nisam gledao dokumentaristički, već prvenstveno kroz vizualni prijenos atmosfere koju sam osjetio da priče donose.
► Kako se koristiš simbolima u tim malim pričama – konjima kao simbolima intuicije, coprnicama kao simbolima žena zavodnica, kletima kao simbolima kontinentalne Hrvatske, duhovima kao simbolima povijesne sjene, patuljcima kao simbolima podzemlja i tajnih znanja…? Je li mit funkcionalan tek kad nešto postane neizrecivo svakodnevnim jezikom?
Mihael Bađun: Tijekom rada na određenom ciklusu svakako se bavim motivima i simbolima koje na neki način „ukopam“ ispod slikarske površine. Nevjerojatno je kako se neki simboli jave planski, dok neki uđu spontano, kroz sam proces rada. Nerijetko sam tijekom slikanja donosio nove odluke i mijenjao već postavljene elemente sa svrhom postizanja željenog dojma. Baratanje simbolima važno mi je na konceptualnoj razini. Upravo razlaganje ideja utječe i na odabir boje ili slikarske fakture kao bitnih elemenata onoga što određeni simbol nosi.
Zanimljivo mi je što si u pitanju izdvojio simbole o kojima možda nisam svjesno razmišljao tijekom rada na ciklusu FOLK te što time radovima daješ vlastitu nadogradnju mog narativa. Možda upravo prepoznatljivi simboli pomažu nekoj priči da postane arhetipska.
Mislim da mit nužno ne mora biti suviše kompliciran, ali u sebi sadrži tu neku „pukotinu“ u stvarnosti, nešto što se ne može objasniti racionalno, a opet se može jasno osjetiti.
► I u ciklusu FOLK i OGI prisutna je tišina – praznina ili rez između kadrova, ono što nije ispričano. Koliko ti je važno ostaviti prostor za čitatelja/promatrača? Bojiš li se da bi previše značenja zatvorilo mogućnost osobnog doživljaja?
Mihael Bađun: U svojoj knjizi Kako crtati strip Scott McCloud dosta prostora posvećuje upravo toj praznini – limbu između kadrova u kojem se „događa sva magija“. Upravo je to prostor u kojem promatrač ili čitatelj povezuje prizore u jednu smislenu, kontinuiranu cjelinu. Nevjerojatno mi je koliko se ritmom praznina može ubrzati ili usporiti radnja. Generalno volim sporiji tempo i kadrove koji grade atmosferu prostora unutar kojeg se likovi nalaze.
Obožavam onaj osjećaj kada crtežom uspijem dočarati željeni dojam bez potrebe za dodatnim objašnjenjem, odnosno kada didaskalije ili dijalog postanu višak. Nisam pobornik ideje da rad mora ostaviti otvoren prostor za interpretaciju, niti strahujem da bi jasnoća mogla blokirati osobni doživljaj. Prvenstveno težim tome da radovi zadovolje mene i dočaraju moju viziju (egoizam.)
Zahvalan sam što, unatoč tome, moji radovi nalaze svoju publiku. Vodio sam sjajne razgovore s ljudima koji su mi pričali o vlastitom dojmu ili s kolekcionarima koji su mi objašnjavali zašto im se neki rad posebno svidio. U tom smislu, posao kojim se bavim je stvarno fenomenalan – jer osobne interese i ideje mogu pretvoriti u nešto što ima i svoju publiku, pa čak i tržište.
► U ciklusu OGI narativ teče linearno kroz strip, ali i tamo se čita ritam svakodnevice, tiha poglavlja života. Kako biraš kadrove? Vodiš li se osjećajem, kompozicijom, unutarnjom logikom?
Mihael Bađun: Strip Ogi nastao je potpuno neplanski, a bavi se intimnim mislima o preseljenju iz obiteljskog doma. Riječ je o temama o kojima bi mi bilo teško govoriti s obitelji, a kamoli s neznancima. Ipak, upravo su kroz strip te misli izašle s nekom lakoćom i prirodnošću da bi na kraju bile izložene u Galeriji VN te otisnute u Godišnjaku hrvatskog stripa 2025.
Tijekom pisanja scenarija ili razrade storyboarda, kadrovi mi se nameću kao vizualne slike koje zatim postepeno definiram kroz rad. Ponekad se ta početna vizija zamišljenog pokaže točnom, a ponekad je moram mijenjati jer ne funkcionira onako kako sam je zamislio.
U tom smislu, biranje kadrova prije svega dolazi iz unutarnje logike i iskustva. No glavna mi je želja uvijek ista, dosljedno prenijeti određeni dojam i atmosferu koje želim provesti kroz priču.
► Osim kadrova, i stil kojim dočaravaš akciju, pokret, izraze i vremensku progresiju u slikama odaje ilustratorsku ili stripovsku pozadinu iz koje dolaziš. Na koji način pristupaš anatomiji subjekta kako bi prenio narativ i dinamiku, ali i psihološku napetost likova?
Mihael Bađun: Ljubomoran sam na likovnjake koji imaju dar kreacije „iz glave“ – oni koji prizor mogu zamisliti i odmah ga prenijeti na papir ili platno. Ja sam dobar u zamišljanju kompozicija, ali za izvedbu mi treba referenca. Priprema slike ili strip-kadra zato uvijek uključuje fotografiranje vlastitih primjera pa nerijetko maltretiram ukućane da mi poziraju ili da me fotografiraju. Nakon toga fotografije kolažiram i dorađujem u Photoshopu dok ne dobijem skicu koja funkcionira, a tek onda krećem u izvedbu. Dobra priprema za mene je ključna jer bi bez nje finalni rad teško prenio ono što sam prvotno zamislio.
Taj sam način rada prvi put ozbiljno koristio na fakultetu, u ciklusu Glave. Riječ je o prikazima koji nisu bili portreti u klasičnom smislu, jer mi sličnost nije bila važna, već sam tražio neku psihološku podlogu, stanje lika. Te slike nastajale su prema fotografijama kolega, prijatelja i članova obitelji koje sam fotografirao mobitelom, uglavnom kad nisu gledali.
► I u ciklusu FOLK i OGI osjeća se tiha, suptilna tuga – ne kao depresija, nego kao slojevita svijest o prolaznosti i životnim etapama. Osobito u OGI: odnos s psom, scena s vrapcem, gradilišni materijali i odlazak iz roditeljskog doma (gnijezda) upisuju se u tu emociju. To je tuga zbog kraja jednog ciklusa (djetinjstva), ali i potreba za vlastitim domom, potreba za odrastanjem. Je li ti ta tuga više filozofska kategorija, emocionalna potreba, ili pak estetski alat za usmjeravanje pažnje na ono što najlakše prešutimo – svakodnevne prijelaze koji nas oblikuju?
Mihael Bađun: Emotivac sam, pa su odnosi i životne promjene nešto što snažno proživljavam. Možda je dobra riječ za opisati tu tihu tugu – sjeta. U zadnje se vrijeme „hrvam“ s konceptom odrastanja i odraslosti, a usustavljivanje misli kroz slikarske radove ili kraće stripovske priče za mene su alati kojima razlažem ideje koje mi okupiraju misli. Snažna potreba da dam svoj komentar pruža mi dublje razumijevanje osjećaja koji su univerzalni, a opet tako osobni.
► Izložba OGI predstavlja koncept liminalnosti koji se odnosi na prijelazne faze u životu pojedinca – trenutke između stanja, kada se ne pripada više ni prošlom, ni budućem identitetu. Kao što i sam kažeš, svjestan si univerzalnosti perioda kroz koji prolaziš i čini se da fokusirano tražiš oslonac u lokalnoj mitologiji i folklornim pričama. Koliku su ulogu u tvom prijelaznom periodu odigrale podrška i povezanost sa zajednicom iz koje dolaziš?
Mihael Bađun: Nisam siguran koliko je odabir lokalne mitologije s moje strane bio svjestan, ali pokazalo se da se jako dobro uklopio u tematiku kojom sam se bavio. Odrastao sam u Varaždinu, uz mnogo vremena provedenog na gradskim igralištima i u prirodi šireg gradskog okruženja. To je grad u kojem i dalje živim, iako sam svaki tjedan i u Zagrebu. Definitivno sam lokalpatriot, uz rodni kraj me veže puno uspomena, a sva ta iskustva snažno su oblikovala moj senzibilitet.
Od samog početka imam podršku obitelji, ekipe prijatelja i poznanika. Promocija Abadona u Varaždinu i izložba u Gradskom muzeju bile su sjajno posjećene, što je prekrasan osjećaj. Vrijeme prolazi, životne okolnosti se mijenjaju, no ja se osjećam isto – u stalnoj potrebi za daljnjim radom i stvaranjem.
► Otvorio si nedavno i vlastiti obrt umjesto da se oslanjaš na zastupanja ili agenture. Kako ti ide za sada? Koje su prednosti takvog modela u odnosu na suradnju s galerijama ili menadžerima?
Mihael Bađun: Samozaposlenje i rad kao obrtnik zasad ide iznad svih očekivanja. Obrt sam otvorio iz praktične potrebe, da mogu legalno izdavati račune za prodane slike i pružene usluge. Glavna prednost je u tome što sve poslove dogovaram sam, prema vlastitim uvjetima i mogućnostima. Nedostatak je to što zahtijeva veći angažman i vremenske resurse. Da mogu, odmah bih zaposlio nekoga da se bavi prijavama na natječaje, pisanjem financijskih izvješća i logistikom.
Galerije i menadžeri svakako mogu povećati vidljivost i otvoriti dodatne prilike, a potencijalno će se otvoriti neka takva suradnja u dogledno vrijeme.
► Izabran si za sudjelovanje na rezidenciji u Angoulêmeu. Koje ideje ili teme planiraš razvijati tamo i koliko ti znači ta prestižna rezidencija? Što još planiraš u skoroj budućnosti i na čemu trenutno radiš?
Mihael Bađun: Rezidencija u Angoulêmeu mi jako puno znači i zahvalan sam Ministarstvu kulture i medija što me odabralo za ovogodišnjeg rezidenta. Riječ je o izuzetnoj prilici za svakog strip-autora: boravak u europskoj prijestolnici stripa, kontakt s međunarodnom scenom i autorima te rad u koncentriranim i poticajnim uvjetima. Projekt koji ću tamo razvijati nosi radni naziv Toranj i baziran je na nizu kraćih priča povezanih s varaždinskom Uršulinskom crkvom. Radi se o nijemom stripu gdje će naraciju voditi isključivo crtež, kroz ekspresiju i atmosferu.
Uz obrtništvo, radim i kao vanjski suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u čemu uživam zbog sjajne ekipe studenata i kolega s kojima radim. U mojoj bilježnici stoji hrpa umjetničkih ideja koje čekaju realizaciju, a trenutno paralelno radim na nastavku strip-albuma ABADON, novim slikarskim radovima i nekoliko naručenih projekata. Inspiracije i volje ne nedostaje, samo vrijeme ponekad predstavlja izazov.
Portreti: Maja Bosnić
Fotografije su nastale u prostorima Nastavničkog odjela Akademije likovnih umjetnosti, privremeno izmještenog u Lastovsku ulicu u Zagrebu, gdje Mihael radi kao vanjski suradnik.
Njegov rad možete pratiti i putem Instagram profila @wanderereclectic.
