Bliži se dodjela Nagrade Radoslav Putar, koja će se održati 12. lipnja u splitskom Salonu Galić. Stoga smo iskoristili priliku za razgovor s jednim od finalista, mladim umjetnikom Mihaelom Klanjčićem.
Mihael Klanjčić (Zagreb, 1994.) diplomirao je 2019. godine na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (smjer: slikarstvo), u klasi prof. Damira Sokića. Izlagao je na sedam samostalnih i više skupnih izložbi; a među njima se ističu Život dobro ugođenih formi (KiBela, Galerija Kranjčar), 57. Zagrebački salon (Dom HDLU), 35. Salon mladih (Dom HDLU), 16. Erste Fragmenti (Lauba), Umjetnost je sumnja (LEXART Skladište) i 14. Erste Fragmenti (Galerija Kranjčar). Živi i radi u Zagrebu.
U posljednjih nekoliko godina autor je svoj interes preusmjerio na kombiniranje, priljubljivanje i suočavanje različitih pronađenih predmeta i materijala općenito, što rezultira objektima koji potiču razmišljanje o temeljnim konceptima umjetnosti: što je umjetničko djelo, postoji li i dalje umjetnička aura, o čemu ovisi kreativni proces. Uz potonje, posljedično se vežu i pitanja o estetici, formi i sadržaju umjetničkog rada.
Od Mihaela smo doznali više o njegovim planovima za predstavljanje u Splitu, o radnom procesu koji prethodi izlaganjima, koliko su zahtjevne prijave na natječaje, ali i koji su, u slučaju dobitka ove vrijedne nagrade, planovi za rezidenciju u New Yorku.
► Kakve su bile reakcije na ovu vijest? Što ti znači ulazak u finale nagrade?
Mihael Klanjčić: Bio sam sretan, lijepo je biti dio ove priče! Ako se prisjetimo prijašnjih izdanja nagrade, umjetnika koji su sudjelovali, jasno se vidi o kakvoj se priči radi. Karijeristički gledano, ulazak u finale ozbiljna je točka u životopisu.
► U Salonu Galić si imao samostalnu izložbu Objekti u 2022. godini, sada ćeš se u okviru ove izložbe vratiti u taj prostor. S kojim se radovima planiraš ovaj put predstaviti splitskoj publici?
Mihael Klanjčić: Na natječaj sam prijavio radove nastale u prošloj i tekućoj godini, većinu sam ih izložio u galeriji Matice hrvatske na izložbi Prostori. Radi se o sljedećim radovima: Bez naziva – drvena greda obložena prozirnim pleksiglasom, Bez naziva (madrac) – madrac na kojem leži pleksiglas transparentno crvene boje, Objekt – stolac s ogledalom, Dva vremena (stup) – razbijena cijev za kanalizaciju i Untitled – krug napravljen od roze folije i papira na platnu. Krug sam izložio na spomenutoj izložbi. Izabrat ću neke od njih ovisno o dijelu prostora u kojem ću izlagati.
► Zanimalo bi me, iz tvog iskustva, koliko su prijave na umjetničke natječaje zahtjevne? Kako teče tvoj odabir i razrada koncepta?
Mihael Klanjčić: Prijave same po sebi nisu teške. Izađe natječaj, većinom ima zadani koncept, vidim može li nešto što sam napravio ili radim ući u taj koncept i prijavim. Koncepti imaju zadani okvir, koji je često dosta općenit pa dosta toga može ući u njega. Na kraju sve ovisi o širini pogleda osobe koja je napisala koncept i odlučuje tko će proći. Draži su mi natječaji poput ovoga, bez koncepcija.
► Možeš li nam reći nešto više o procesu koji prethodi izlaganju rada? Kako pronalaziš materijale, koliko je njihovo suprotstavljanje spontano i/li planirano?
Mihael Klanjčić: Dosad sam materijale/predmete pronalazio u svakodnevici, u početku boraveći na faksu, kasnije na poslu, na putu do posla, šetajući… Cijev sam vidio odbačenu na gradilištu, ormarić (stolac) s ogledalom stajao je na smeću ispred vrtića. Madrac sam pronašao na tavanu stare kuće u kojoj sam u jednom trenutku živio, i paralelno me počeo privlačiti pleksiglas kao materijal. Zanimljivo mi je promatrati što se događa s pločom pleksija, koja leži na tom madracu. Skupljam predmete, zatim razmišljam što bi se moglo s njima. Nekad se ideja odmah iskristalizira, a nekad dolazim do nje. Cijev je dugo stajala sa strane.
► Tvoji se radovi mogu činiti hermetičnima i nerazumljivima, pogotovo široj publici, s obzirom na to da je forma ogoljena od vizualnog bombardiranja (time i konteksta za koji bi se interpretacijski lovili). Koliko ti je bitno otvoriti prostor za čitanje radova?
Mihael Klanjčić: Osoba koja želi gledati, vidjet će nešto. Ne volim davati smjernice za čitanje.
► Nerijetko se oslanjaš na uzore iz povijesti umjetnosti, što je vidljivo u nazivima radova kao što su Achrome, IKB, Dedicated to M. ili Malampija. O kojim prethodnicima u posljednje vrijeme razmišljaš i na koji način ih uvezuješ u svoj rad?
Mihael Klanjčić: U posljednje vrijeme manje razmišljam o prethodnicima, pojavljuju se povremeno Guston, de Chirico, Picabia… Primjećujem ih u svakodnevici. Radovi koje si spomenula, u njima sam također primijetio umjetnike o kojima sam u tom trenutku razmišljao, ili su nastali zbog njih. Moram ih na neki način spomenuti.
► Vezano uz prethodno pitanje, i u tvojoj nedavnoj izložbi Prostori u Galeriji Matice hrvatske osjeti se interes za vrijeme. Možeš li mi reći nešto više o preklapanju prošlosti, sadašnjosti, pa i budućnosti u tvom radu?
Mihael Klanjčić: Prije dvije godine napravio sam portu, obojao sam željeznu konstrukciju i na nju stavio dvije ploče pleksiglasa u boji. Jedna ploča za portira, druga za one koji dolaze. Razmišljajući o mogućem nazivu rada, portu sam počeo doživljavati kao jedno od mnogih mjesta gdje se susreće više vremenskih okvira. U Galeriji Matice hrvatske izložio sam razbijenu cijev pod nazivom Dva vremena (stup), zanimljivi su mi ti okviri.
► Zajedno s Nikicom Jurkovićem održao si izložbu pod nazivom Međuprostori u Galeriji AŽ. Kakav je to bio proces, koliko se organski razvijao? Što ti donosi ovakav tip umjetničke suradnje?
Mihael Klanjčić: Nismo ništa konkretno planirali u smislu koncepta. Nalazili bi se kao inače, između ostalog pričali o umjetnosti općenito i radovima koje radimo. Dogovor je bio da ćemo uoči izložbe vidjeti što smo napravili, izabrati nešto i napraviti izložbu. Lijepa priča.
► Može se reći da su tvoji radovi s površine platna postupno prelazili u reljefe, da bi potom iskoračili i u prostor kao objekti. Ako bismo slijedili ovu analogiju, objekti su se pretočili u čitave pejzaže, uklopivši se u prostor galerije na izložbama u Academiji Moderna ili Galeriji SC. Možemo li očekivati i daljnje istraživanje prostora (i vremena)? U slučaju da dobiješ ovu nagradu, imaš li možda kakve planove ili želje za realizaciju radova na rezidenciji u New Yorku?
Mihael Klanjčić: Zanimljivo ih je zamišljati kao čitave pejzaže. Nisam siguran što ću sljedeće napraviti, nešto novo se kuha, ali još uvijek ne poprima oblik. Veselim se! Što se tiče rezidencije, o njoj više razmišljam na razini doživljaja samog grada, upoznavanja scene koliko je moguće, u konačnici je to odlična prilika za širenje vidika. Što bi iz toga svega moglo proizaći, ne znam.
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
