U polumagli uz strmu ulicu dopremaju neobrađen kamen. U grad stiže pigment, za slike koje rastu na umornim tapetama. Godina je 1936. Godina je 2020. Datum procenjujemo prema poleđini platna.
Zgrada je arhitektura-metafora: nacionalnih, klasnih, političkih sukoba. Privatnih borbi. U sred parketa niču divlji božuru, a oni žive kratko, u proleće. Kroz dvokrilna vrata tiho se naslućuje: smelost sobe, smelost slike i smelost cveta su isto.
Ne sedeti u stanu / ne na se da ti. Biti u pripravnosti.
U gole zidove se upisuje razgovor. Blagi rečni talasi pod prostirkom ljuljaju konstrukciju okovanu adresom i brojem. Tepiha se treba otarasiti, na njemu se skuplja prašina-prošlost, nedeljiva. Talasi ostaju.
Hodati u krug, upoznati svaki ćošak, pukotinu i mogućnost promene. Osetljiv na dodir krošnje u predelu prozora, skuplja se i širi. Plima i oseka stana.
Sve što postoji se i prostire / po ti re. Menjati oblik.
Glagol ‘stanovati’ suprotstavlja se kretanju, to je poziv na – izbacujemo krevet, kauč, trpezarijske stolice. Sto ostaje, negde treba spustiti vino. Izbacujemo čiviluk: svi koji dolaze sebe nose sa sobom. Neutralan prostor i nije prostor; on je vreme punjeno vlaknima vate. Zato sve što im ispadne postaje predmet rasprave.
Geometrija je prevaziđena, od kabineta do kuhinje, ka salonu do dečije sobe, nazad u kabinet: sve je celina. Slike i skulpture istovremeno se nalaze u unutrašnjem dvorištu, na stepeništu, u svim prevojima. Ljudi dolaze, gledaju, pitaju, traže usidrenje – i nestaju.
Sadržaj ne izlagati / ne la ga ti. Ponuditi prizor.
Ovaj prostor je glagol. Levo plućno krilo dijaloga. Manifest o neskladu između prisustva i prolaznosti:
smeštanje, stavljanje, postavljanje, gledanje, izmeštanje, punjenje,
pražnjenje, zatvaranje, otvaranje, razmatranje, negiranje, verovanje
Dijalektika između kičme i savijanja, između dimenzija posetilaca i dimenzija radova. Tepih bacamo, natopljen je istorijom. Ostaju ptice.
Prostor isključivo pretpostaviti / o sta vi ti. Biti odlučan.
“Svugde smešten / Nigde zatvoren
Čovek sanja, o stanovima”
Ovim manifestom Maše Seničić otključavamo vrata jedne nove prostorne realnosti, koju predvodi izložba slika Lidije Delić, pod nazivom Too Soon, Too Late.
Iako na prvi pogled izložba ima distopijski prefiks, ona je ipak puno kompleksnija od prvog dojma.
Da bi razumijeli Manifesto o kojem Maša piše, moramo zaviriti u samu intimu Manifesta.
Iza samog Manifesta stoji Mirko Lubarda, kao art direktor i galerist/vlasnik prostora. Iako veći dio života provodi i živi u umjetnosti, trenutak za samorealizaciju se dogodio nedavno ali temeljito.
Prenamjena stana u nasljeđenom stanju otvara bezbroj mogućnosti, ali Mirko ne pati od forme. Štoviše, odmiče se od iste i odlučuje istražiti dugo skrivane tendencije nekih stranih praksi, dati im lik i djelo.
Kako bi podrobnije razumijeli Manifesto i Mirkovu agendu, porazgovarali smo s njim o cijelom projektu.
*Lidija Delić, “A World Drowned”, 2020., 150×180 cm / foto: Marko Kažić
► Što za tebe predstavlja Manifest(o)?
Mirko Lubarda: Manifesto je jedan nekanonski prostor, on je medij intelektualnih i kreativnih ambicija i za zadatak ima elaboraciju individualne estetičke dileme. Prvenstveno moje, koja se odnosi ne samo na vizualnu umjetnost, nego i na arhitekturu, interijer, sveopće poimanje prostora, zatim elaboraciju dileme svakog umjetnika koji u njega ulazi da bi njime manipulirao, da bi ga savladao.
Manifesto za mene trenutno predstavlja materijalizaciju velike želje, ali ne i njen konačni rezultat. Kompromisorno rješenje moje vječite borbe izmedju pragmatičnog i kreativnog.
Ono što je možda najbolje kod ovog projekta je što stalno mijenja formu. Ali ne samo fizičku. Ja sam zapravo totalno zanemario promjenu koju ovaj prostor izaziva, koja je unutarnja, Moja osobna.
Mislim da sam podsvjesno, u samom početku sve ovo toliko apstraktno definirao da bih sebi omogućio svu slobodu izražavanja i kasnije slobodu da mogu mijenjati mišljenje i da se ne osjećam kao da sam pogazio riječ. Ovaj prostor je za mene zapravo – terapeutski.
Po osnovnoj definiciji manifesta, on je jedan iskaz, bilo političke, filozofske ili umjetničke konotacije.
Tako je bilo i prije nego što se manifesto rodio kao pojam, pa čak i kada Dante u Novom životu (Vita Nova) govori o družini pjesnika koji su povezani vjernošću jednoj potpuno svježoj, neoplatonskoj, subliniranoj idelizaciji erotske ljubavi. To je na isti način metapoetski kao kada, mnogo kasnije doduše, Man Ray fotografira Bretona ispred slike Giorgia de Chirica u jednom madridskom stanu. Jedna kulturna tekovina postoji, odnosno postaje, kada dobije svoj manifest – jer tek tada dobiva snagu koja nadilazi individualne tvorevine.
Prvi put se susrećem s manifestom kao formom u sredjnoškolskom periodu – tu mislim na Marinetija i maniru pisanja koji je na mene odmah ostavio izuzetno jak dojam, to je prva asocijacija od koje polazim.
Manifesto – galerija, predstavlja jedan prostor koji vrši istu funkciju i ima isti zadatak kao svi ovi do sada pisani manifesti, on za mene predstavlja jedan apstraktni iskaz koji treba odašiljati određenu poruku.
Ta poruka podrazumijeva nova načela izlagačkog manira koja se radikalno suprotstavljaju vladajućima.
Finalno, u prostor implentiram manifest manifestu, koji je poetski, autorsko djelo Maše Seničić, svojevrsno uputstvo kako poimati i kako se ponašati u prethodno spomenutom prostoru.
*Manifesto / foto: Marko Kažić
► Tajming – slučajnost ili ne? Je li ti ovaj cijeli pandemijski kontekst zapravo ide na ruku ili želiš da se utopi u masi?
Mirko Lubarda: Tajming je zaista puka slučajnost. Sama tematika prve izložbe, Too Soon, Too Late Lidije Delić, pomalo je distopijska, SF, zasnovana na Ballardovom romanu The drowned world i bavi se pitanjem i posljedicama klimatskih promjena, gubitku čula. Ideja za izložbu je razvijena i dosta prije pandemije.
Što se tiče same politike prostora, također je formirana prije svih ovih otežavajućih okolnosti. Inzistiram na intimnom pristupu, izbjegavam tu socijalnu komponentu otvaranja, sakupljanja i gužve gdje posjetioci zapravo nemaju ni prostora ni uvjeta za izučavanje samog sadržaja. Ideja mi je da radim isključivo na zakazivanje, te da je uvijek tu umjetnik/umjetnica, kustos koji je pisao tekst ili postavio izložbu i ja kao čovjek iza samog prostora.
Na nama je da svakom posjetiocu objasnimo filozofiju prostora i zatim samu izložbu. Lidija i ja provodimo dosta vremena u Manifestu, trudimo se da uvijek budemo oboje tu. Kustos ove izložbe je direktor njujorške galerije Spencer Brownstone, Jae Cho, međutim tekst koji piše podrazumijeva jednu vremensku i geografsku distancu. Poput pisma šalje ga iz New Yorka i izučava jedan prostor bez prethodnog boravka u njemu. Jae piše tekst u lipnju, o izložbi koja se trebala otvoriti u svibnju, da bi se sve na kraju dogodilo u rujnu.
Između ostalog, Lidija sam proces rada premješta iz svog ateljea u Manifesto, tu provodi skoro 4 mjeseca i koristi ga kao svoj atelje. Sve slike nastaju na licu mjesta. Mislim da kada sve ovo saberem, sve komplikacije samo su još više doprinijele kvaliteti i autentičnosti samog koncepta.
*Manifesto / foto: Marko Kažić
► Prvi Manifesto je izložba slika Lidije Delić. Možeš li nam ispričati kako je došlo to suradnje? Jesi li htio da slikarstvo bude prvi medij prisutan u ovom prostoru?
Mirko Lubarda: S Lidijinim radom sam bio upoznat i dosta ranije, međutim prvu jaču impresiju na mene ostavljaju njene slike s Oktobarskog salona. Meni se nekako u životu pokazalo da sve čemu sam pristupao postepeno, samo je dobivalo na intenzitetu i nikad nije postalo – zaboravljeno, prevaziđeno ili dosadno. Lidija u meni nije probudila instant reakciju, već jedan višegodišnji proces. Njen rad, mogu slobodno reći, temeljito sam proučavao. Radi u serijama, koje su suptilno isprepletene, istražuje nove materijale, manipulira prostorom, iza njenog platna ili bilo koje forme stoji tisuću referenci.
Dok je bila na rezidenciji u New Yorku, intervjuirao sam je za jedan časopis i nakon te korespondencije šaljem joj slike prostora. Automatski ga prepoznaje i po povratku iz Amerike odmah dolazi vidjeti ga uživo. Tad joj i objašnjavam svoju osnovnu ideju i svoje reference, a to su rimski galeristi poput Ugo Ferrantia, Fabio Sargentinia i njegove čuvene galerije L’Attico.
Kako oni vrše prenamjenu osnovne funkcije jednog prostora, gdje se od tavana ili garaže pravi galerija, tako i ja, nečime što načelno možemo definirati kao Dom želim manipulirati u galerijske svrhe.
Konstantna metamorfoza prostora. Mislim da smo se već tada rukovali. Štoviše, Lidija inzistira na prostoru u zatečenom stanju, oronulog, punog tragova prethodnog života, jer joj savršeno odgovara uz temu koju sebi zadaje. I sasvim je u pravu, ako zaista pričamo o metamorfozi prostora, mora se ispoštovati svaka faza i stadij.
Nisam inzistirao na tome da slikarski medij bude prvi prisutni medij, ali me je izuzetno obradovala njena odluka da ovo bude čisto slikarska postavka. Prije svega volim platno. Prostor inače vapi i za skulpturom, instalacijom, performansom. Dva salona, suprotstavljena jedan drugom, poput kazališne scene i publike.
► Možeš li nam objasniti kako prostor funkcionira prema publici; koji je proces zakazivanja dolaska, prolaska kroz prostor/izložbu?
Mirko Lubarda: Kroz ovaj čitav proces – zakazivanja, dočekivanja i iščekivanja, shvatio sam da je Manifesto postao i društveni eksperiment.
Radim ga možda pomalo i neprofesionalno, jer i dalje želim imati totalnu kontrolu nad situacijom. Zakazati se može putem instagrama ili e-maila [email protected] do 10. studenog ove godine.
Što se tiče politike ulaza, pomalo sam kontradiktoran. S prvom izložbom kroz prostor je prošlo i previše ljudi za moj ukus, ali za početak je tako neophodno. Mislim da ću s vremenom tu postajati samo stroži. Ovo sve zvuči užasno, ali je i neophodno. Mislim da nakon ove prve izložbe, mogu sjesti i napisati – kome to zaista želim plasirati ovakav sadržaj.
*Manifesto / foto: Marko Kažić
► Kako komentiraš beogradsku umjetničku scenu/praksu; misliš li da su akteri dovoljno hrabri da puste prostore da žive u duhu umjetnosti koja mu je prirodna, a ne ona namenutna?
Mirko Lubarda: Sadržaja ne manjka. U posljednjih nekoliko godina otvorilo se mnogo prostora, mislim da su se ljudi ohrabrili. Galeristi polako shvaćaju da prostoru treba dati precizniji kontekst, definiranu politiku na osnovu koje funkcionira. Entuzijasti i pravi ljubitelji se upuštaju u ovaj posao, znajući da ih čekaju razne otežavajuće okolnosti, manjak podrške, skupa produkcija. I kolekcionari shvaćaju da kupovinom radova mladih i svježe etabliranih umjetnika pomažu i njima i sebi. Optimist sam.
► Koji su sljedeći planovi za Manifesto? Što (koga) još želiš vidjeti u ovom prostoru?
Mirko Lubarda: Nakon Lidijine izložbe upuštam se u proces restauracije i konzervacije prostora, postepeno i oprezno. Aktivno razgovaram s nekoliko umjetnika, perspektive su razne i to sam, uostalom, i želio. Mislim da sljedeća izložba dolazi u rano proljeće, morat ću ponovo opipavati situaciju – kada je najbenignije izlagati.
Koga konkretno bih volio vidjeti? Ne bih otkrivao zasad. Ne ograničavam se svakako. Ima tu i par hrvatskih umjetnika/ca koje bih jako volio vidjeti u Manifestu.
*Mirko Lubarda u Manifestu / foto: Marko Kažić
Lidija Delic’s Too Soon, Too Late and the Drowned World.
I am sitting in an airconditioned room flipping through iPhone photos of an upcoming painting exhibition. I can hear protestors chanting and marching on the street outside of my apartment. One major newspaper headline reads: “[Carbon] Emissions Are Surging Back as Countries and States Reopen”. It is June 18th, 2020 and I am in New York City, approximately 7,300 kilometers away from the exhibition space in Belgrade.
–
Lidija Delic’s exhibition, Too Soon, Too Late, includes ten paintings, three large and seven small, installed in adjacent alcove rooms on the etage noble of a prewar building. The neoclassical space features a series of pilaster molding along the walls and a wide doorway between rooms adorned with two Ionic columns at its flank. The walls are a seafoam green and remain entirely unfinished. Swaths of drywall are missing, surfaces are scarred, and paint drips line the walls.
One enters the space nearly in the middle of the two rooms. To your left you see a series of small oil and epoxy paintings. To your right, are three larger oil on canvas paintings depicting the following: A single autumn tree, leaves turned red, wades in the middle of a body of water, overlooked by an arcade of sinister dark green pines, more shadow than tree. In another painting, office chairs are shown discarded in garbage bags in front of a city backdrop. The protruding contours of the chairs within the bags give them the appearance of filled body bags. And, two men in business attire appear at the fore, back turned to the viewer, looking out at a green landscape. The land is uncultivated and in that sense, the suited men appear to be looking at nothing.
The strong presence and division of the foreground and background in each painting display clear dichotomies. The visible passing of time on the tree leaves before the permanently green leaves of a pine. Things filled with death and things filled with life. Cultivated man vs uncultivated nature. These dualities are readable through use of universal symbols, or as Carl Jung would describe, Archetypes (man, tree, water, a black shroud). The themes of time and nature also recall J. G. Ballard’s novel The Drowned World which was likely influenced heavily by Jungian ideas (The Drowned World was published in 1962, just one year after Carl Jung’s death in 1961) of universal symbolism shared through the Collective Unconscious -networks of the unconscious which are shared among entities of the same species.
Ballard’s seminal work, The Drowned World, is set in a post-apocalyptic future. The earth’s temperatures have risen to extremes through decades of global warming and mankind is pushed to settlements in the north and south poles where the planet is coolest. The main characters, originally scientists tasked with monitoring the effects of the change, collectively start experiencing terrifying dreams of humanity’s distant past, a clear reference to Jung’s Collective Unconscious.
In the room to the left, are several smaller paintings depicting various florae. The general color and form give away their subject matter, however, the rendering is hazy and its image is further obscured by the epoxy cover. The array of unknown plants appear almost scientific, reminiscent of blurry Audubon pictures, and perhaps something close to what the protagonists of “The Drowned World” studied before their demise. The splotches of color appear both microscopic and mountainous.
Here we have a formal paradox. In order to see the larger paintings, the viewer has to zoom in and look closer. To see the smaller paintings, the viewer has to zoom out and imagine a larger image outside of the small frame. When we consider Deep Time, or geological time, we acknowledge that this small frame of our lifetime is a tiny fragment of the larger whole. Scale and time then become emphasized in the visual language of climate change, as this temporal expansion is essential to its understanding. Stepping back further, we observe another space-time division: room one and room two. In Delic’s installation, the arrangement of work acknowledges the procession of the viewer in relation to the artwork. Curation itself becomes a spatial and temporal practice. If the program is read with The Drowned World in mind, room one becomes the ‘before’ and room two the ‘after’. A world of dualities in imbalance followed abruptly by a temporal fog, neither in the past nor in the future.
Text by Jae Cho
June 18, 2020, New York City
Razgovarala: Sanja Nikolić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pogledajte na linku
Fotografije: Marko Kažić
Zahvaljujemo Mirku Lubardi na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
