Nataša Bodrožić je kulturna radnica i kustosica, osnivačica nezavisne organizacije u kulturi Slobodne veze (zajedno s kustosicom Ivanom Meštrov i umjetnicom Tonkom Maleković). Jedan od najvidljivijih projekata je Motel Trogir, koji je zasigurno uspostavio novu paradigmu u odnosu na proizvodnju javnosti i njen odnos spram modernističkog nasljeđa. Međutim, to ni približno nije sve što Nataša radi.
*Nataša Bodrožić / foto: Saša Šimpraga
► Organizacija Slobodne veze osnovana je 2009. godine u Zagrebu. U opisu organizacije navodite potragu za modalitetima destabilizacije sistema privida stvarnosti kroz mehanizme diskurzivne analize i vizualne reprezentacije kako biste kreirali teritorije mogućnosti neotkrivenog. Kako je napredovala ta potraga od osnutka do današnjih dana?
Nataša Bodrožić: Još 2006., kada smo se Ivana Meštrov i ja upoznale, započele smo u MM centru zagrebačkog SC-a program naziva Slobodne veze, suvremene umjetničke prakse na međunarodnoj sceni (danas). Bilo je to vrijeme kada smo se obje vratile sa školovanja u inozemstvu pa nas je kolegica spojila jer smo razgovarale o iskustvima Pariza, gdje sam upravo završila višemjesečno stručno usavršavanje u umjetničkom centru Les Laboratoires d’Aubervilliers. U trenutku kad sam došla na stručnu praksu, ustvari u pariško predgrađe, umjetnik Thomas Hirschhorn je taman završavao svoj ambiciozni projekt u kvartu, naziva Musee Precaire Albinet (Neizvjesni muzej Albinet). Cilj projekta bio je izgraditi privremeni muzej (od materijala poput paleta, kartona, cerada, prepoznatljive hiršhornovske estetike) podno stambenih zgrada u kojima živi mahom stanovništvo slabijeg materijalnog stanja, često doseljenici iz različitih dijelova Afrike. U njemu su nekoliko tjedana bila izlagana neka od najvećih djela (povijesti) umjetnosti 20. stoljeća, originali Maljeviča, Dalija, Mondriana, Warhola, Beuysa itd., uz potporu Pompidou centra i Nacionalnog fonda za suvremenu umjetnost, uz aktivno uključivanje ljudi iz susjedstva, u različite faze projekta. Prema iskazima samog umjetnika, “projekt se temeljio na ljubavi prema umjetnosti i vjeri u ideju da individualni susreti s umjetničkim djelima mogu promijeniti nečiji život”. Filmom o Hirschhornovom projektu, autorice Coraly Suard, nakon kojeg je uslijedila ekstenzivna diskusija, započeli smo naš ciklus.
*Thomas Hirschhorn, “Musee Precaire Albinet”, postavljanje izložbe Andyja Warhola, 2004.
Dakle, u razdoblju smo svega dvije godine uoči svjetske ekonomske krize 2008. koja će dosta uzdrmati stvari. Muzej suvremene umjetnosti zatvoren je jer se seli s Gornjeg grada u novu zgradu, koja nikako da se dovrši, fali nam kulturnih sadržaja, u Zagrebu se polako razvija nezavisna kulturna scena, neki sjajni ljudi dovode odlične programe i goste, svi se (samo)obrazujemo učeći jedni od drugih, a ja paralelno radim i za Queer Zagreb festival. Nakon kratkotrajnog bubblea (na trenutak zavedeni obećanjem sveopće liberalizacije, nakon sumornih 1990-ih), polako kreće borba za prostore za nezavisnu kulturu, politizira se kulturno polje, a upravo 2006. u Zagrebu kreće i kampanja “Ne damo Varšavsku”, koju vode Zelena akcija i Pravo na grad. U tom kontekstu, a pogotovo nakon ekonomske krize 2008. i studentske blokade 2009. sve je jasniji rascjep između slike i stvarnog iskustva života (“liberalne demokracije”), pa i umjetnosti (ako pričamo o našoj profesionalnoj praksi), i u zapadnim središtima i na evropskoj periferiji. Konkretno, kod nas, sve više postajemo svjesni vlastite periferne pozicije i (društvenog) iskustva koje nam je oduzeto, tj. s kojim je presječen kontinuitet, socijalne države koja je uništena, povijesti koja je izbrisana. U tom pokušaju re-orijentacije, kao “djeca postkomunizma”, pokušavamo prepoznavati i reagirati na situacije i kodove u kulturnom (i širem društvenom polju) te detektirati i analizirati (nametnute) politike kulture, osmisliti vlastitu kulturnu praksu kao svojevrsnu dijalošku formu, tj. artikulirati politike mikro-otpora. Potraga, dakako, traje do danas, mislim da i danas radimo isto, samo s određenom dozom zrelosti koja valjda dolazi nakon 15 i više godina rada u (vaninstitucionalnom) kulturnom polju.
*Stefan Rusu, model balkona za Galeriju VN, izložba “CHIOSC: samoorganizirane kulturne prakse u Moldaviji”, 2009.
► Dok se brojne organizacije i kustosi/kustosice iz Hrvatske okreću suradnji sa Zapadnom ili Srednjom Europom, ti si se gotovo specijalizirala za suradnju s post-socijalističkim zemljama. Kako je do toga došlo i koji su rezultati?
Nataša Bodrožić: Početkom 2000-ih izuzetno me zanimalo što se događa u ostatku post-socijalističke, a posebno post-sovjetske Evrope, s kojom ni u jugoslavensko vrijeme nije bilo previše (pop) kulturnih spojnica (a znamo i zašto, od povijesnog razlaza 1948. do jugoslavenskog Trećeg puta, tj. politika nesvrstavanja nasuprot blokovskoj podjeli svijeta, uz konstantno prisustvo američke kulture u jugoslavenskom (pop) imaginariju, što je priča za sebe). Dakle, zanimale su me kulturne scene i kulturna suradnja koja nije bila naročito poticana raznovrsnim (geo-političkim) shemama financiranja, tj. bila je izvan njih. Tzv. Soroševi centri za suvremenu umjetnost (koji su devedesetih kako-tako povezivali post-socijalističke scene) već su se manje-više svuda gasili ili su ih baš počeli preuzimati lokalni akteri s neizvjesnom budućnošću jer je njihovo izdašno financiranje prestalo. U svakom slučaju, moj “ulaz” na scene post-sovjetske Evrope otvorio se preko Beograda, tj. postdiplomskog Studija kulturnog menadžmenta i kulturne politike na beogradskom Univerzitetu umetnosti. Radilo se o internacionalnom programu suradnje beogradskog univerziteta i Universite Lummiere u Lyonu, gdje sam, osim iz regije, upoznala kolege iz Francuske, Rumunjske, Bugarske i Moldavije, a s potonjima se posebno zbližila. Godine 2007. prvi put odlazim u Kišinjev na studijsko putovanje, a već 2008. ko-kuriram projekt umjetničkih intervencija u javnom prostoru Kišinjeva, INTERVENTII3, s kolegama iz udruge OBERLIHT. Iste godine, uz minimalna sredstva, odlazimo na studijska putovanja u Bukurešt, a zatim u Ukrajinu, i to Lavov, Kijev, Harkov i Odessu, gdje se susrećemo s mlađom generacijom umjetnika, samoorganiziranim kolektivima izniklim nakon “Narančaste revolucije” (naziv označava seriju građanskih prosvjeda i političkih događaja u Ukrajini 2004. i 2005. koji su započeli kao reakcija na nepravilnosti na predsjedničkim izborima i proširili se diljem zemlje), ali i srednjom generacijom, koja je bila dijelom Soroševih centara za suvremenu umjetnost. Dakako, istraživanje kulturnih scena neraskidivo je vezano uz analizu političkih i društvenih procesa unutar kojih nastaju ili na njih reagiraju jer umjetnički rad nikad nije (potpuno) autonoman.
*Performans/ akcija kijevske grupe R.E.P.
Paralelno, radim na sjajnom projektu CHIOSC, upravo s kolegama s beogradskih studija, Vladimirom Usom i Stefanom Rusuom. Naime, u nedostatku prostora za kulturu i umjetnost, udruga OBERLIHT pokreće inicijativu za instaliranje skulpture, “male arhitektonske forme” dizajnirane prema shemi takozvane Hruščovke, dakle, tipičnog stana u montažnoj stambenoj zgradi koje su nicale od početka 1960-ih diljem SSSR-a (a ime su dobile po Nikiti Hruščovu, tadašnjem generalnom sekretaru sovjetskog KP-a, tj. vođi SSSR-a od 1953. do 1964). CHIOSC ili “Otvoreni stan” uspješno je postavljen pred zgradu kišinjevskog Gradskog ureda za kulturu, kao objekt, ali i platforma za javno (kulturno) djelovanje. Ko-kurirala sam niz CHIOSC projekata na samom početku, pa tako 2009. pokrećemo umjetničku rezidenciju i s Tonkom Maleković u Kišinjevu produciramo rad Mogućnost grada, a krajem iste godine i izložbu u Zagrebu CHIOSC: Fokus na samoorganizirane umjetničke prakse u Moldovi. Dakle, kako putujem i radim na evropskom Istoku, tako sa Slobodnim vezama, Ivanom i Tonkom, organiziram programe (predavanja, filmske projekcije, izložbe) u Zagrebu predstavljajući i istočnoevropske umjetnike kod nas. Tako 2009. organiziramo izložbu FUTURE WAS YESTERDAY. NEW ART FROM UKRAINE, u suradnji s kijevskim kolektivom R.E.P., referirajući se na zadnju veliku izložbu ukrajinske umjetnosti u zagrebačkom MSU pod nazivom FUTURE IS NOW (BUDUĆNOST JE SADA: ukrajinska umjetnost devedesetih, 1999.), jasno ukazujući na političke, društvene, ali i institucionalne promjene koje su se dogodile u međuvremenu. Aktualiziramo, potom, i naše istočnoeuropske kontakte iz Francuske i 2011. u suradnji s moskovskom kustosicom Elenom Yaichnikovom (koju smo upoznale na kustoskoj školi Le Magazin u Grenobleu), organiziramo izložbu ONCE UPON A PRESENT. POGLED NA UMJETNIČKU SCENU RUSIJE itd.
*Stefan Rusu, “CHIOSC/ Otvoreni stan”, ulica Bucuresti, Kišinjev
► Uredila si brojne publikacije, neke u okviru Slobodnih veza, neke u suradnji s drugim organizacijama. Počnimo od publikacije SPACES: Cultural Public Sphere in Armenia, Georgia, Ukraine and Moldova (2014.), koju si uredila s Nini Palavandishvili. O čemu se radi?
Nataša Bodrožić: Kako sam već istaknula, moj rad i zanimanje za post-sovjetske kulturne scene započinje još na magistarskim studijima 2004. i od tada sam s protagonistima, kolegama iz “Istočne Evrope” u neprestanom kontaktu i razmjeni, a od 2007. i u konkretnim, iako jako skromnim projektima. Tijekom narednih 5-6 godina, međutim, uspostavili smo jako značajna prijateljstva, koja su uvijek bila puno više od projektne razmjene. Da parafraziram Viktora Missiana, nakon kolapsa Sovjetskog saveza, kolabirale su i njegove kulturne institucije/kulturna infrastruktura, a kulturni život i kulturna proizvodnja u drastično izmijenjenoj formi nastavila se zahvaljujući prijateljstvima, samoorganizaciji, umjetničkim grupama koje su nastavile raditi. (Nešto kasnije, neka od tih prijateljstava postala su i NGO-i, što je jedna sasvim drukčija priča, što znamo iz vlastitog iskustva.) Ukratko, projekt SPACES (2011.-2014.) bio je svojevrsna aktivacija dugogodišnjih suradničkih platformi, partnerstava i poznanstava, a osmišljen je u nizu susreta. Projekt je financiran kroz pilot program Europske komisije za Istočno susjedstvo/ program kulture, a cilj je bio mapirati nezavisne kulturne aktere u Armeniji, Gruziji, Moldovi, Ukrajini, potaknuti istraživanje o počecima građanskog aktivizma i udruživanja (u kulturi) te ujedno pokrenuti niz programa umjetničkih rezidencija, umjetničku produkciju i osnažiti nezavisni sektor okupljanjem šire scene. Koliko god je projekt bio važan i omogućio stabilizaciju ili nastavak aktivnosti pojedinih organizacija, u EU pilot programu usmjerenom na “ne- EU zemlje” vrlo su brzo evidentnima postale razlike između tzv. Istočnih (post-socijalističkih) i zapadnih partnera (lead partner bio je iz EU, Hrvatska je postala članica u tijeku projekta), u smislu nejednakosti u odlučivanju, raspodjeli sredstava itd. Organizacije iz EU zemalja, kao “kompetentni” leaderi, još jednom kao da su reproducirale Budenovu teoriju o postkomunističkoj djeci – “pučkoškolcima liberalno-demokratskog i kapitalističkog tutora”. Dakle, knjiga koju spominješ prati projekt u četiri zemlje, a zanimljivo je da se upravo tada počinjem više baviti i kasno-modernističkom arhitekturom 1960-ih i 1970-ih, što je dosta važno mjesto za oblikovanje projekta Motel Trogir, čiju ću prvu publikaciju djelomično financirati upravo iz projekta SPACES.
► Motel Trogir je za sada najdugoročniji i najvidljiviji projekt Slobodnih veza, iniciran kampanjom za zaštitu trogirskog motela Ivana Vitića. Tim projekta čine još i Saša Šimpraga te Lidija Butković Mićin. Koliko znam, projekt je usko povezan s tvojim rodnim gradom Trogirom i jakim sentimentom koji te vežu za njega. Tvoj tata je radio u turizmu… Kako je taj sentiment utjecao na oblikovanje projekta?
Nataša Bodrožić: Kako sam prethodno naznačila, okidač za pokretanje projekta Motel Trogir dolazi iz dvije točke: prva je projekt SPACES unutar kojeg upoznajem ekipu vezanu uz veliki projekt koji je tada pripremao Arhitektur Zentrum Wien (AZW) naziva Soviet Modernism 1955.-1991. Unknown Stories. S druge strane – iz opsesije da učinim nešto po pitanju grada u kojemu sam odrasla, Trogira, i katastrofalnog stanja javnog prostora, pitanja devastacije i divlje izgradnje, propadanja brodograđevne industrije uslijed procesa tercijarizacije, koji (in)direktno pogađaju sam prostor. Moj otac je samo jedno vrijeme radio u turizmu, kao mladić, i to upravo u Vitićevom motelu. Sjećam se točno trenutka kada sam ga prepoznala na arhivskim fotografijama studentice koja ih je prikupila dok je po Trogiru istraživala za diplomski rad. To nije inicijalno oblikovalo projekt, ali ga je svakako obojilo. Dakle, projekt sam napisala u ljeto 2012., a dodatno se inspirirala sjajnom konferencijom u bečkom AZW-u krajem godine, posebno izlaganjem Rubena Arevshatyana, umjetnika i teoretičara iz Erevana koji nam je bio suradnik u projektu SPACES, a kasnije i gost-predavač u Zagrebu i Splitu. Odmah sam pozvala Sašu Šimpragu da se pridruži te smo lansirali projekt u ljeto 2013., on je zvao Lidiju Butković Mićin, a ja (baš na tvoju preporuku) i Dianu Magdić kao lokalnu podršku, koja je do 2016. bila dio tima.
*Akcija nakon rušenja kuće Matulja u Brodarici, u suradnji s DAŠ-om
► U okviru projekta Motel Trogir izdali ste do sada dvije publikacije. Prva je bila Motel Trogir: nije uvijek budućnost ono što dolazi. Uvodni tekst nosi naslov Proizvodnja javnosti, a u njemu ti i Saša Šimpraga, kao urednici, naglašavate nešto što mi se čini vrlo bitnim: prožimanje interesa lokalne zajednice i brojnih europskih i mediteranskih inicijativa s kojima se povezujete. U kojoj mjeri je opstao taj interes lokalne zajednice za Vitićev motel u Trogiru, u kakvom je stanju objekt danas i koji mu je stupanj zaštite? Drugim riječima, kako se restrukturiralo sjećanje zajednice grada Trogira u odnosu na njegovu modernističku ikonu – Vitićev motel?
Nataša Bodrožić: Vitićev motel u Trogiru, po kojem je cijeli naš projekt dobio ime, ima trajnu zaštitu, u Registru kulturnih dobara RH upisan je kao pojedinačno kulturno dobro. Dakle, ima isti status kao trogirska katedrala. Sjajno je da ga nazivaš trogirskom modernističkom ikonom, jer on to zaista jest. Naime, u istraživanju koje je poduzela Lidija Butković Mićin sa suradnicima 2015., a koje je rezultiralo još jednom publikacijom s pregledom razvoja grada u drugoj polovici 20. stoljeća – Moderna arhitektura Trogira, motel se nametnuo kao apsolutno najvažnija/najkvalitetnija građevina. Nažalost, motel je u lošem stanju i kontinuirano propada, unatoč zaštiti (što je karakteristično za niz zaštićenih modernističkih objekata, sjetimo se samo Marasovićevog lječilišta u Krvavici koje je, za razliku od trogirskog motela oko čijeg vlasništva se vodi beskonačni sudski spor, još uvijek u državnom vlasništvu). Što se tiče odnosa same zajednice, bez sumnje Trogirani shvaćaju što imaju u gradu, motel se često pojavljuje kao vrijednost u lokalnim povijesnim Facebook grupama, sjećaju ga se s nostalgijom jer je bio scenografija njihove mladosti, zabava i proslava, a sad kad znaju i da je toliko važan za povijest arhitekture, mislim da su i ponosni na njega.
*Studijski posjet, Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana, 2016. / foto: K. Swoboda
Dakle, Ministarstvo kulture zaštitilo je Vitićev motel krajem 2013., u svojevrsnoj paralelnoj inicijativi lokalnog konzervatorskog ureda i naše kampanje za zaštitu – MOTEL TROGIR. Ne smije ga se rušiti. Međutim, kad jednom završi sudski proces, on će vjerojatno biti u privatnom vlasništvu, a vlasnik će biti dužan skrbiti o njemu. Ukoliko vlasnik ne skrbi o zaštićenom kulturnom dobru, prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, postoji niz mehanizama kojim lokalna samouprava može intervenirati. U članku 31. Zakona stoji:
“Kad nadležno tijelo utvrdi da vlasnik ne postupa sukladno odredbama ovoga Zakona ili ne postupa s dužnom pažnjom, te prijeti opasnost od oštećivanja ili uništenja kulturnoga dobra, gradsko ili općinsko poglavarstvo na čijem se području kulturno dobro nalazi na prijedlog nadležnog tijela dužno je imenovati kulturnom dobru privremenog skrbnika.
Nadležno tijelo može predložiti imenovanje privremenog skrbnika i u slučaju ostavinskog ili drugog postupka predmet kojeg je kulturno dobro.”
Iz članka 31., kao i iz drugih članaka ovog Zakona, ustvari vidimo da lokalne vlasti, u ovom slučaju Grad Trogir, mogu intervenirati i nešto učiniti po pitanju očuvanja Motela, a novinarsko pitanje trebalo bi svakako biti upućeno i na tu adresu, dakle na gradonačelnika Trogira. Trebalo bi ga pitati u kojoj je fazi sudski spor i ima li namjeru posegnuti za nekim od mehanizama koje mu Zakon dopušta, a tiče se očuvanja motela tj. zaštićenog kulturnog dobra koje svakim danom sve više propada.
*Neli Ružić, “Stolen Future”, svjetlosna intervencija u Vitićevom motelu u Trogiru, 2014.
► Druga publikacija, Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji, potaknuta je splitskim kompleksom Koteks. Publikacija je doživjela izuzetno dobru recepciju, kompleks Koteks i sentiment Splićana vezan za njega oživljavali ste i performansima, peripatetičkim formatima… Kakva je sudbina samog kompleksa, što mu se sprema? Koteks ste povezali sa sličnim kompleksima u Novom Sadu, Prištini, Sarajevu… Koje su sličnosti i razlike pristupa modernističkom nasljeđu u zemljama ex-Yu?
Nataša Bodrožić: Početkom 2016. godine uputili smo pismo Konzervatorskom odjelu u Splitu u kojem predlažemo da se razmotri neki oblik zaštite kompleksa Koteks Gripe (arhitekti Ž. Janković, S. Rožić, 1979.-1981.), nismo ulazili u detalje. Tada nam je odgovoreno da je kompleks doista vrijedan arhitektonsko-urbanistički sklop, ali da nema dovoljno materijala, znanstvenih, stručnih tekstova kako bi se argumentirala eventualna zaštita. Zato smo gotovo tri godine kasnije izdali ovu knjigu, dakle, prikupili smo argumente. Poslali smo i knjigu i pismo još jedanput, ali nismo dobili odgovor. Koteks na Gripama je Splićanima važno mjesto, sportska dvorana, u vlasništvu Grada, izuzetno se puno koristi, kao i neki okolni prostori, a sve više različitih protagonista uviđa njegove performativne potencijale, organiziraju se različite (kulturno-zabavne) manifestacije na otvorenom, a sljedeće godine planiramo podržati jednu takvu i to usmjerenu na mlađu populaciju. Koliko čujem, kompleks Koteks Gripe tema je seminara, znanstvenih radova, čak i doktorata, tako da će netko drugi (mlađi) nastaviti tamo gdje smo mi stali. U tome je i smisao našeg rada.
Novi Sad, Priština i Sarajevo bili su logični pravci povezivanja, slijedeći praksu jednog od arhitekata kompleksa (Dvorane Gripe) Živorada Jankovića, tj. realizacije srodnih multifunkcionalnih objekata koje je projektirao širom Jugoslavije sa suradnicima. U posljednjih par desetljeća, a posebno u periodu kada smo uređivali knjigu, sva četiri Jankovićeva kompleksa (SPENS, SKENDERIJA, KOTEKS-GRIPE, CENTAR ADEM JASHARI/ ex BORO I RAMIZ), došla su na udar investitora i novih prostornih upravitelja. Zato smo intenzivirali komunikaciju s kolegama iz navedenih gradova. Pod krinkom “rekonstrukcije” ili argumenata o “neodrživosti ovakvih mega struktura”, krila se ustvari privatizacija i njihovo polagano otuđivanje (tj. promjena vlasničke strukture i načina njihova korištenja te postupno ukidanje ili reduciranje njihove javne namjene).
Nisam sigurna da postoje strategije očuvanja modernističkog nasljeđa u regiji, pa da možemo precizno govoriti o sličnostima i razlikama pristupa. Rad kolega u ovom polju (re)valorizacije i očuvanja modernističke arhitekture može se (još uvijek) bolje opisati taktikama (i aktivizmom). Dakle, radi se o manjim timovima, građanima i profesionalnim udruženjima koji zagovaraju očuvanje najboljih ostvarenja kasno-modernističke arhitekture i to rade na sličan način: od javnih kampanja do tekstova, peticija, zagovaranja, stalno iznalaze nove načine, ovisno o potrebi, tj. kontekstu. U Srbiji i odnedavno u BiH postoje i lokalne sekcije DOCOMOMO-a, u Crnoj Gori udruženje KANA – ko ako ne arhitekt, itd. Prije nekoliko godina, kada su zaštićeni Vitićevi moteli u Trogiru (2013.) i u Preluku (2015.), činilo se da je Ministarstvo kulture prepoznalo važnost ovih okoliša kao nove kulturne baštine, ali naravno, kad se kasnije uvidjelo da se čak ni objekti u državnom vlasništvu iz raznoraznih razloga nekako ne uspijevaju obnoviti (sjetimo se slučaja Vitićevog Motela Panorama kod Rijeke), čini se da i u Ministarstvu sve više stopiraju zaštitu ili dopuštaju da (ona preventivna) istekne. Dakle, u bližoj budućnosti neki tip strategije mora se donijeti, a o tome je Ministarstvo kulture u zadnjem odgovoru oko slučaja Hotela Maestral u Brelima, čini se, počelo komunicirati… Međutim, još je nejasno što tu možemo očekivati.
*foto: Duška Boban
Govoreći o regiji, zanimljiv mi je jedan primjer zaštite iz Srbije. Naime, početkom siječnja 2019. naselje Cerak vinogradi (Cerak 1 i Cerak 2) postalo je “prvo kompletno savremeno stambeno naselje stavljeno pod nadležnost Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Beograda”. Iako je izgradnja tog naselja počela nešto kasnije, ono je i vršnjak (nekih dijelova) Splita 3 – izgrađeno je u periodu od 1978. do 1985. godine prema projektu arh. prof. Darka Marušića, arh. Milenije Marušić i dr. Nedeljka Borovnice, izabranom na jugoslavenskom pozivnom natječaju 1977. godine. U planu zaštite se navodi da su “sve intervencije u okviru prostorne kulturno-povijesne cjeline moguće uz maksimalno poštovanje već stvorenog konteksta prostorne organizacije, kao i da je za sve radove u prostoru neophodno pribaviti uslove za preduzimanje mera tehničke zaštite, koje izdaje Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda”. Mislim da je ovaj tip zaštite zanimljiv put, ali treba pitati kolege iz Srbije što to točno znači u praksi i da li se i kako provodi.
► Početkom listopada u splitskom Salonu Galić otvorili ste izložbu pod naslovom (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj Krvavica, posvećenu izvanrednom objektu Rikarda Marasovića, nekadašnjem Vojnom dječjem lječilištu. Surađivali ste s Udrugom Kačić iz Podgore, prije nekoliko godina umjetnički dvojac Doplgenger snimio je film na lokaciji… Reci nam nešto o konceptu izložbe i kako ste povezali višegodišnje istraživačke metodologije s izložbenim strategijama.
Nataša Bodrožić: Prvi put smo posjetili Krvavicu 2015. godine na stručno vođenoj turi i na nas je ostavila izuzetan dojam. Od tada sve naše umjetnike u rezidenciji i goste vodimo da vide i fizički dožive Marasovićevo bivše Dječje lječilište, kao dio programa obilazaka. Kao umjetnici u dugoročnoj rezidenciji Motel Trogir, beogradski umjetnički duo Doplgenger izabire zgradu dječjeg lječilišta kao lokaciju za svoj rad (film Snimak pejzaža bez predistorije završen je 2020.). Godine 2018. raspisujemo natječaj za signalizaciju objekta i djelomično je realiziramo (ne potpuno – zbog otpora lokalnih vlasti, tj. nemogućnosti dobivanja dozvola), a 2020. pokrećemo s udrugom Kačić (a pridružuje se i Platforma 9,81) kampanju protiv njezine prodaje te realiziramo niz javnih događanja u samom mjestu. Tada kreće i istraživanje Udruge Kačić te razgovori s mještanima o suodnosu Marasovićevog remek-djela i lokalne zajednice.
*Krvavica, 2020. / foto: Antonia Vodanović
Mučila nas je ta priča o “strogo kontroliranom objektu” (koji je bio dio vojne imovine), što bi sugeriralo njegovu izdvojenost iz zajednice, jer se javljalo sve više glasova i dokaza (od razglednica djece koja su boravila u lječilištu, turističkih prospekata, članaka do fotografija zaposlenika) koji su govorili suprotno. Iako je zgrada relativno poznata i u široj javnosti, osim važnog teksta Mirande Veljačić iz 2008., zatim Maroja Mrduljaša i kasnije jedne, dosta relevantne epizode Betonskih spavača, o njoj nije bilo previše materijala. Tom istraživanju priključuje se niz lokalnih aktera, kreativaca koji i sami rade (umjetničke) intervencije u zgradi kao pokušaj njezine aproprijacije. Izložba je bila samo jedan od sljedećih koraka planiranih u tom procesu.
*foto: Duška Boban
(NE) VJERUJ PRIPOVJEDAČU je “kustoski koncept” koji razvijam duže vrijeme, u suradnji s brojnim kolegama, a do sada je imao dvije iteracije. Prva, zagrebačka izložba istog naziva (iz prosinca 2020.) bavila se odnosom arhitekture sredine 20. stoljeća, izgrađenih okoliša iz razdoblja socijalističke Jugoslavije i medijske (filmske, video) slike kao jednog od kanala njihove reprezentacije i (re)interpretacije danas. Ova druga, splitska, imala je u fokusu sam proces pripovijedanja i ulogu pripovjedača (kao nesigurnog svjedoka) u konstruiranju društvenog pamćenja. Okidač je bio konkretan prostor – zgrada Vojnog dječjeg lječilišta u Krvavici i svojevrsna mistifikacija mjesta koja se dogodila pri njezinom ponovnom “otkrivanju” u prvoj polovici 2000-ih. Međutim, izložba je uvijek kolektivni pothvat, tu su istraživači iz Udruge Kačić, umjetnici koji se dugo bave tom temom poput Duške Boban, aktivisti, šira obitelj arhitekta Rikarda Marasovića koja nam je ustupila materijale. Na neki način smo zajedno artikulirali splitsku izložbu koja je imala izuzetan odjek, a još uvijek nam pristižu pisma i poruke posjetitelja iz regije, ali i šire Evrope, o tome koliko ih je ganula ili inspirirala. To zaista nismo očekivali, kao ni da će je vidjeti više stotina posjetitelja u Splitu, u svega 12 dana.
*foto: Žaklina Antonijević, 2021.
Od 2014. unutar projekta Motel Trogir produciramo umjetničke radove, ali oni nikada nisu bili ilustracija kampanje, već puno kompleksniji zahvat. U tom procesu zanimljivo mi je razmatrati odnos aktivizma i umjetničkih praksi. Oni su, u slučaju projekta Motel Trogir svakako komplementarni, ali dok aktivizam (kao i politika) da parafraziram Borisa Groysa, podrazumijeva budućnost kao rezultat akcija koje se odvijaju sada i ovdje (aktivizam treba biti efikasan, proizvesti rezultate pa nestati kroz proces transformacije društvenog realiteta kojoj stremi), umjetnički rad ne nestaje kada je posao završen. On ostaje trajno prisutan…
► Snažna komponenta projekta Motel Trogir je ona zagovaračka. Vrlo ste aktivni u upućivanju peticija prema Ministarstvu kulture i medija kako biste zaštitili pojedine objekte. Jedna od recentnih akcija je kampanja za zaštitu Hotela Maestral u Brelima. Bilo bi za očekivati da taj biser tzv. “trijeznog” modernizma bude sačuvan za sljedeće generacije, međutim, vi ste pokrenuli kampanju kada je istekla tek preventivna zaštita. Što se postiglo i kakva je situacija danas? Koje strategije nam predstoje u očuvanju tako vrijednih objekata?
Nataša Bodrožić: Ministarstvu kulture u vezi slučaja Hotel Maestral obratili smo se još 7. listopada 2020., dakle skoro mjesec i pol prije isteka preventivne zaštite (koja je završavala) 17. studenoga 2020. upozoravajući na tu činjenicu. Od tada, uporno smo slali otvorena pisma na adresu Ministarstva, ali i na druge adrese zainteresiranih stručnjaka, aktivista, državnih institucija, kako bismo slučaj učinili vidljivim. Budući da Maestral ima kultni status i predstavlja bez sumnje jedan od najljepših modernističkih projekata na ovim područjima (pritom jedan od rijetkih očuvanih!), mediji su jako brzo reagirali, javnost je senzibilizirana, ali tek nakon konzultiranja s pravnicima i upućivanjem Ministarstvu “Prigovora o nepostupanju po našim podnescima”, dobili smo odgovor, i to usred ljeta, 3. kolovoza ove godine. Rečeno nam je da je “pokrenut proces za izradu kriterija za vrednovanje hrvatske arhitekture novijeg doba” u koji će biti uključen i Arhitektonski fakultet u Zagrebu, kao i “utvrđivanje smjernica za moguće prihvatljive promjene s obzirom na pojedine vrste zgrada i njihova arhitektonska obilježja, temeljem analize ključnih vrijednosnih sastavnica, imajući u vidu potrebu održivog korištenja zgrada”. Podsjetimo, Bluesun Hotel Maestral u proljeće 2021. preuzela je tvrtka Eagle Hills Real Estate d.o.o., domaćoj javnosti poznata po želji da izgradi “Zagrebački Manhattan” te po kontroverznom projektu “Beograd na vodi”. Najavljen je i plan novih vlasnika da će dio hotela podići na pet zvjezdica, dio na četiri što bi značilo potencijalno radikalne preinake Maestrala. Nisam sigurna čemu se možemo nadati jer je Hotel izgubio zaštitu. Nastojat ćemo pratiti ovaj slučaj i dalje, a svakako bi trebalo uputiti jedno pismo Upravi hotela i pitati ih kakvi su im planovi rekonstrukcije ili u kojoj su fazi. Je li se krenulo u obnovu i što će se ostaviti, očuvati, a što sasvim izmijeniti…
*foto: Zvonimir Stamenov
► Povezivanje s međunarodnim inicijativama najvidljivije je kroz segment projekta koji ste nazvali Mediteranska mreža modernizma. Kakvi su planovi u okviru tog segmenta programa i kakvi su planovi za budućnost cijelog projekta Motel Trogir? Nakon Vitićevih motela i drugih objekata (uključujući i zagrebačku Kockicu te čuveni neboder u Laginjinoj ulici), splitskog Koteksa te Marasovićevog lječilišta – kojem objektu ćete se posvetiti u budućnosti?
Nataša Bodrožić: Od samih početaka Motel Trogir komunicira međunarodno, koristeći dotadašnju ekstenzivnu mrežu kontakata i partnerstva udruge Slobodne veze, ali i stvarajući nove. Mediteransku mrežu modernizma pokrenuli smo 2015. studijskim putovanjem u Casablancu, kada smo, baveći se Mediteranskim igrama u Splitu 1979. i izgradnjom centra Koteks, pronašli arhivsku fotografiju s digitalnim natpisom: SPLIT- CASABLANCA. Natpis je na Poljudskom stadionu označio kraj Mediteranskih igara u Splitu i najavio sljedeće u Casablanci pa smo odlučili aktivirati kontakte i istražiti konekcije između ova dva mediteranska grada, u smislu arhitektonskog nasljeđa Igara, ali i šire veze, odnose sa zemljama Sjeverne Afrike, neizostavno se dotičući gotovo nevidljivog nasljeđa Pokreta nesvrstanih u Hrvatskoj. Dakle, govorimo o 2014./2015., od tada se situacija promijenila i više aktera bavi se istraživanjem nekih segmenata ovog političkog i ekonomskog projekta globalnih razmjera.
U Casablanci smo uspostavili značajna partnerstva s nizom aktera te na neki način ohrabrili organiziranje sličnog projekta poput našeg: organizaciju usmjerenu na zaštitu modernističkog marokanskog nasljeđa iz razdoblja nakon nezavisnosti – MAMMA (Mémoire des Architectes Modernes Marocains). Njihovo ime referira se na važnu grupu u povijesti marokanske arhitekture – GAMA (Grupa modernih marokanskih arhitekata), podružnice CIAM-a koju je osnovao arhitekt i urbanist Michel Ecochard. Kolege iz grupe MAMMA izuzetno su aktivni danas i bili su gosti na našim programima u Zagrebu i Splitu.
*Jean-François Zevaco, Tržnica u Rue d Agadir, Casablanca / foto: Saša Šimpraga
Nakon Maroka, otišli smo u Alžir (gradove Alžir i Oran), izuzetno važnu zemlju u kontekstu Nesvrstanih, gdje smo slijedili nekoliko linija, među kojima i alžirski opus brazilskog arhitekta Oscara Niemeyera. U Tunisu smo, potom, otkrili niz poveznica sa Zagrebom (veza između Talijanskog paviljona na Zagrebačkom velesajmu i tuniškog landmarka Hotel du Lac, npr.) te uspostavili niz suradnji koje je nažalost omela aktualna pandemija. Kolega Saša Šimpraga posebno se usmjerio na singularni projekt arhitekta Ivana Prtenjaka iz 1969., Kuću pored mora u gradu Kelibija, koju je sredinom listopada predstavio u zagrebačkoj Galeriji Modulor. Izložbu smo producirali kao niz lako prenosivih platna još 2019. s planom da je predstavimo i u Tunisu, u okviru radionice koju smo trebali organizirati na poziv tamošnjih kolega, ali je prvo niz terorističkih napada, a zatim pandemija zaustavila taj segment projekta. Trenutno radimo na dokumentaciji naših studijskih putovanja i istraživanja te se nadamo da će biti dostupna javnosti u vidu nove publikacije u bližoj budućnosti.
Što se tiče projekta Motel Trogir generalno, imamo niz planova i dogovorenih suradnji, a sljedeće godine kretat ćemo se i nešto sjevernije. Bit će izmjena i u projektnom timu. Želja nam je i dalje surađivati s nešto mlađim generacijama, s ciljem obostranog nadopunjavanja i učenja.
*Univerzitet znanosti i tehnologije Houari Boumediene arhitekta Oscara Niemeyera, Bab-Ezzouar, Alžir / foto: Saša Šimpraga, 2017.
► Rad Slobodnih veza proteže se više i dalje od Motela Trogir. Ove godine s Ivanom Meštrov kurirala si OSTRALE Biennale u Dresdenu, treću najveću međunarodnu izložbu suvremene umjetnosti u Njemačkoj (kontinuirano se održava od 2007., a od 2017. bijenalno). Središnji izlagački prostor bio je u Robotronu, nekadašnjem najvećem istočnonjemačkom proizvođaču elektronske opreme, a tema je bila “Mijena daha”, prema antologijskoj zbirci poezije Paula Celana iz 1967. godine. Robotron je odabran jer se radi o simbolu borbe aktivističke i kulturne scene za očuvanje arhitektonske baštine Dresdena druge polovice 20. stoljeća. Kako ste osmislili postav u tako pregnantnom prostoru, kako ste uspostavili dijalog između prostora i teme izložbe (predstavili ste 140 umjetnika, pri čemu je uspjeh za sebe da su svi umjetnici bili honorirani)? Jeste li surađivali s nekim pri oblikovanju tako zahtjevnog postava? Kakvi su odjeci u lokalnoj zajednici Dresdena?
Nataša Bodrožić: Dresden i OSTRALE bijenale koje smo počeli pripremati negdje početkom 2020., a otvorili ga 1. srpnja 2021. u izvanrednim, pandemijskim okolnostima, bilo je dosta kompleksna priča. Nemoguće je prepričati sve detalje tog dugog procesa: četiri kustoske pozicije, preko 1200 umjetničkih prijava iz cijelog svijeta, selekcija radova koja traje mjesecima, artikulacija izabranih pozicija u smislenu cjelinu, neizostavno referiranje na aktualnu globalnu zdravstvenu krizu, temu daha i disanja uz lokalne zadatosti – dakle, prostor bivše radničke kantine Robotrona i pokušaja njezine reinvencije kako bi se sačuvala u posvemašnjem brisanju rušenju OST-moderne u čitavom kvartu. Kako zbog pandemijskih ograničenja, tako i zbog radova koji su se odvijali u derutnom modernističkom prostoru, postav smo osmišljavali na drvenom modelu, maketi kantine koju su do detalja izradili tamošnji studenti arhitekture (zvali smo je mali “Dogville”, referirajući se na scenografiju von Trierovog filma). Iskustvo grada i lokalni kontakti bili su ograničeni pa smo (paradoksalno) kurirali u izolaciji i online. Produkcijski tim bijenala, slijedeći naše upute, “preveo” je postav iz makete u stvarni prostor koji nije imao gotovo ništa, niti struje, ni instalacija, nikakvih uvjeta za izlaganje. Uz to je zbog iznenadnih ljetnih kiša još i dodatno oštećen pa saniran. Međutim, sve je dobro završilo, a izložbu je u tri mjeseca trajanja vidjelo 25 000 posjetitelja što znači da bijenale doista komunicira prvenstveno sa stanovnicima Dresdena, ali i ostatkom pokrajine Saske (i šire).
► Ostrale bijenale nije prva velika izložba koju si kurirala s Ivanom Meštrov. Prije toga kurirale ste zajedno Mediteransko bijenale mladih. Je li moguće usporediti ta dva iskustva kuriranja velikih izložbi te što priželjkuješ kao treće zajedničko kuriranje u ovom nizu bijenalnih velikih međunarodnih izložbi?
Nataša Bodrožić: Kuriranje velikih formata, izložbi poput međunarodnih bijenala suvremene umjetnosti, ambivalentno je iskustvo. S jedne strane postoje očekivanja koja treba zadovoljiti, u smislu masovnosti, reprezentativnosti, mjerila, a s druge ona mogu biti kakvi-takvi poligoni za lansiranje nekih ideja, agendi, zahtjeva – evo, poput naknade za umjetnički rad ili očuvanja (kasno)modernističkih okoliša kojima prijeti propast uslijed novog razvoja ili pak “re-tradicionalizacije” gradova. Kada smo 2013. kurirale Mediterraneu, 16. bijenale mladih umjetnika u Anconi, bile smo dio sjajnog međunarodnog kustoskog tima, s kolegama iz Italije, Francuske/ Sirije, Alžira, Njemačke/Britanije, ali prilično nove u jednom takvom mega iskustvu. Međutim, bilo nam je to jedno od zanimljivijih poglavlja u karijeri, iako nitko nije očekivao tolike komplikacije – poput kolapsa gradske vlasti naklonjene bijenalu i pitanja hoće li se uopće moći završiti postav. Dakle, bilo je turbulentno, a i dosta iscrpljujuće prolaziti kroz tisuće umjetničkih prijava. S druge strane, rasprave s kolegama, upoznavanje novih umjetnika, umjetničkih scena/konteksta itd., svakako su bile intelektualno stimulirajuće. U Dresdenu je bilo drukčije, ali opet smo radile bijenale u izvanrednim okolnostima, s posebnim korona pravilima i s pitanjem hoće li se uopće moći održati. Međutim, jako nam je važno raditi u međunarodnom kontekstu, imati taj kanal otvoren jer mi se čini da malo toga može zamijeniti takvo iskustvo: novi grad (doduše u pandemijskom vremenu sveden na minimum), snalaženje u novom profesionalnom okruženju, propitivanje vlastitih pozicija, pregovaranje, učenje…
Budući da radim u tzv. nezavisnom sektoru, ne mogu razmišljati više od par mjeseci unaprijed, nikad nisi siguran hoćeš li sljedeće godine i dalje raditi u kulturi ili možda potpuno promijeniti zanimanje da si osiguraš egzistenciju. Poslove često ne mogu birati, uvjeti nikada nisu idealni, a priželjkivati… hm. Možda priželjkujem da kao Slobodne veze kuriramo konačno izložbu ili veći kulturni događaj, pri čemu nitko neće biti potplaćen, produkcijski uvjeti će biti skoro pa idealni, a da u isto vrijeme možemo realizirati nama relevantnu priču. Kada bolje promislim, a tražila si me da maštam, zapravo radije priželjkujem da se novac od organiziranja neke takve masovke preusmjeri u obnovu Marasovićevog remek-djela, bivšeg dječjeg lječilišta u Krvavici (i njegovo vraćanje približno originalnoj, dakle socijalnoj/javnoj funkciji) ili “našeg” Vitićevog motela u Trogiru, koji bi obnovljen, kao ekstenzija gradskom životu, mogao izvući, barem malo, onaj kaotični zapadni ulaz u grad.
*Nataša Bodrožić / foto: Saša Šimpraga
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Nataši Bodrožić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
