Tko god se početkom ove godine zatekao u Zagrebu i uperio pogled prema ulazu Glavnog kolodvora, primijetio je svjetlosnu instalaciju Prekasno je za odustajanje multimedijalne umjetnice Neli Ružić. U toj rečenici ispreplelo se naše osobno i dijeljeno vrijeme, čiji je značaj dodatno osviješten i pojačan odjecima pandemije i potresa. Međutim, svojevrsna ljepota upravo je u naznačenoj sažetosti koja odvodi putevima različitih čitanja i interpretacija. Ono što ostaje je vječna dvojba, je li vrijeme ikada zaista samo naše, kako i čega se sjećamo, što odlučujemo pamtiti, a što zaboraviti. Koliko su svi ti procesi uvjetovani politikom, ideologijom, povijesti i kulturom?
Spomenuta instalacija produžetak je izložbe Timescape – Vremenski obzor koju je, u skladu s novim programom Umjetničkog paviljona, kustosica Irena Bekić zajedno s Marijanom Stanić (Galerija 90-60-90) izmjestila u Palaču Vranyczany (prostorije Hrvatskog inženjerskog saveza). Treba dodati kako se ova izložba rastegnula prostorno i vremenski, i to u svoje dvije iteracije: u svibnju 2021. godine u Galeriji MKC Split kada je realizirana u suradnji s Jasnom Gluić, a privremeno se udomila na adresi Galerije Podroom Kulturnog centra Beograd, završivši prije mjesec dana.
Neli Ružić diplomirala je slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu i magistrirala na Facultad de Artes, UAEM u Meksiku. Krajem devedesetih godina odlazi u Meksiko City, gdje od 2003. do 2012. godine predaje na ENPEG La Esmeralda, Centro Nacional de las Artes. Od 2013. predaje u Školi likovnih umjetnosti u Splitu, gdje 2014. osmišljava koncept i program Galerije Škola koju vodi do 2018. godine. U zvanju docenta predaje na Slikarskom odsjeku Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Pomoćnica je rektora Sveučilišta u Splitu za područje umjetnosti i kulture. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, a ovom prilikom izdvojit ćemo drugu nagradu za suvremenu hrvatsku umjetnost [email protected] 2016. godine za rad Stolen Future, o kojemu možete čitati i niže u tekstu.
O Nelinu radu zanimalo me mnogo toga, stoga smo krenule od recentne zagrebačke izložbe, a dotaknule smo se njezinog bogatog iskustva, kako u umjetničkom, tako i u profesorskom djelovanju. Postavila sam joj i nekoliko pitanja o okosnici njezina rada, odnosno o načinima na koje prošlost probija u sadašnjost, pa i u budućnost, pogotovo u kontekstu povijesnih narativa koje autorica kritizira.
► Dok sam prolazila pored zagrebačkog Glavnog kolodvora, rad Prekasno je za odustajanje nad centralnim ulazom potaknuo me na introspekciju. Razgovarala sam s nekoliko prijatelja, neke je oduševio, emotivno angažirao, zbunio, a o njemu se pisalo i u medijima i na društvenim mrežama. Budući da se dogodio priličan odjek, jeste li dobili od njega ono što ste očekivali (ako ste nešto uopće priželjkivali)?
Neli Ružić: Iako sam bila svjesna da će intervencija na tako frekventnom mjestu proizvesti reakcije, nisam mogla predvidjeti takav odjek. Kao da je tekst Prekasno je za odustajanje odrazio kolektivno iskustvo, nadovezao se na društvene i osobne, pa čak i na intimne priče ili trenutke. Odavno je za sve prekasno, ali prekasno je i za odustajanje rečenica je koju sam zapisala još 2020. godine kada sam osmislila kustosku koncepciju Hitnost / Emergency za Festival suvremene umjetnosti Almissa Open Art u Omišu. U sažetom obliku našla je mjesto upravo na balustradi nad ulazom zgrade kolodvora, činilo se kao da je tamo oduvijek i bila.
Kolodvori su mjesta dolazaka i odlazaka, putovanja, opraštanja i susreta, na neki su način metafora života samog. Ideja željeznice višestruko je povezana s pojmom vremena, kao i dislociranosti. Htjela sam unijeti kontemplativnu i poetsku dimenziju u svakodnevnicu, stvoriti prostor bliskosti i brige. Nadala sam se da ova sintagma može osnažiti, dati malo nade onima koji su u teškim životnim situacijama. Ne odustati, premostiti nemoguće, krenuti dalje bez obzira na teško i nesigurno vrijeme u kojem živimo, usmjereno putnicima, ljudima sa seven days papers, migrantima, izbjeglicama koji su boravili na kolodvoru, kao i ljudima na tramvajskim stanicama koji čekaju ili nekamo idu. Rečenica sadrži vremenski obrat, vezuje se na niz već postojećih situacija čekanja i kašnjenja, užurbanosti, ali je i poziv na posljednji trenutak promjene i na odgovornost prema generacijama koje dolaze.
S obzirom na veliku prisutnost ljudi različitih kultura, rečenicu sam prevela na engleski, arapski, francuski, farsi, španjolski, njemački i kurdski jezik i ugravirala je u ploču koja je postavljena u blizini ulaza na kolodvor, a tiskana je i razglednica sa prijevodima koja se mogla slobodno uzeti na kolodvoru.
► Prošlost se najviše mijenja, s njom nikada nisi na sigurnom, kaže jedan od aktera u audio drami Imamo li plan za jučer? koji je dio izložbe Timescape. Kako u svom radu uključujete prošlost u sadašnjost?
Neli Ružić: Različita su sazviježđa koja sadašnjost formira s prošlošću. Prošlost nikada nije mrtva, ona stalno “radi“” Brisanje, manipulacija prošlošću nezaboravno je iskustvo devedesetih na ovim prostorima. Sa svakom novom budućnošću izranjaju nove prošlosti, kako je pisao jedan od najvećih povjesničara XX. st., Reinhart Koselleck. Važno je stalno na to podsjećati jer to je aktivan proces kojem uvijek iznova treba kritički pristupati. Budnost uključuje odnos sa sadašnjošću, ali i odmak, biti u suvremenosti uvijek je biti istovremeno i izvan nje. U su-vremenitetu sudjeluje prošlost, sadašnjost i budućnost, kao i njihove projekcije i sjene. Ono o čemu Giorgio Agamben govori u glasovitom seminaru Što znači biti suvremen?: “Suvremenim može biti nazvan jedino onaj koji se ne prepusti tome da bude zaslijepljen svjetlima vijeka i uspije zamijetiti u njima udio sjene, njihovu intimnu tamnost.“
Audio rad Imamo li plan za jučer? sažima istraživanja kategorije vremena. U razgovoru koji se događa kroz pet scena, u nekoj vrsti neodređenog laboratorijskog prostora, tri sugovornika u replikama izvrću vremenske odrednice i kategorije, unoseći iskliznuća iz kronološkog poimanja vremena. Tako jedna od njih kaže: Slijed je nepodnošljiva bijeda, crveni tepih do pustinje. Govore o algoritmima kasnog kapitalizma koji dirigiraju i formiraju budućnost, ali i o značenju trenutka sadašnjosti (Ako izgubimo sada, kada ćemo se uspraviti?). Zabrinutost i uznemirenost glasova, postavljenih na stubištu izložbenog prostora Palače Vranyczany/HIS, pridonijelo je tjelesnom osjećaju dezorijentiranosti. Radi se o tekstu koji sam napisala tijekom lockdowna i koji odražava poremećaje percepcije vremena, potpunu neizvjesnost i nemogućnost planiranja. No, u cjelokupnom izložbenom prostoru zagrebačke palače Vranyczny/HIS-a, drugoj od tri dosadašnje iteracije izložbe Timescape, premrežavala sam sadašnjost s prošlošću kroz ambijentalnu instalaciju sa više radova koji su sa njenim interijerom formirali neku vrstu vremenske kapsule. Fragilno stanje oštećene palače povezalo se sa krhkošću ljudskog vremena, ali i sa zajedništvom u ambijentu Disati zajedno (mjerenje kozmosa). Sraz povijesnog i geološkog vremena bio je prisutan u site-specific instalaciji Duboko vrijeme u kojoj sam minimalnom svjetlosnim intervencijama tretirala zatečene procijepe u zidu, slojeve koji su se rastvorili u zidnoj strukturi uslijed potresa i restauratorske sonde sa povijesnim slojevima i materijalima.
Timescape se na svakoj od lokacija (osim u Zagrebu, bio je izložen u Splitu i Beogradu) transformirala, preuzimala stanja specifičnih prostora, povezujući ostale vremenitosti.
► Osim spomenute, radili ste na još nekoliko važnijih intervencija u javnom prostoru koje ga aktiviraju i transformiraju, signaliziraju određene višeslojne poruke. Navedimo dva primjera: rad Crne zastave koji je, kao i u slučaju Stolen Future, naknadno postao videoinstalacija. Može li se ovakvim drugim pogledom na javni prostor dugoročno mijenjati ideja o njemu?
Neli Ružić: Intervencije u javnom prostoru uvijek su izazovan medij jer uključuju širu publiku, kao i specifičnosti određenog mjesta. Ideja javnog prostora mijenjala se, i danas je zasićen komercijalnim sadržajima i sve manje je prostor zajedništva. Ali on je i prostor promjene, i vjerujem da umjetnost može isprovocirati tu promjenu: stvoriti mjesto odnosa, umjesto individualizma i usamljenosti. Izlazak umjetnosti izvan galerijskog okvira nudi direktniji kontakt sa stvarnošću, unosi promjene svakodnevnih percepcija, stvara sasvim nove veze u javnom prostoru. Time nosi i potencijal političkog, kako na mikro-individualnoj, tako i na makro-kolektivnoj razini.
Obje intervencije u javnom prostoru, Stolen Future iz 2015. i Crne zastave 2016. godine, kao i video radovi koji su proizašli iz njih, povezuju prošlost sa sadašnjim trenutkom. Intervencija Crne zastave u Bosanskoj ulici u Splitu nastala je krajem 2016. godine prilikom moje samostalne izložbe Sjene budućnosti u Galeriji umjetnina, a potom u MMSU Rijeka, u suradnji sa kustosicama Jasminkom Babić i Sabinom Salamon. Crne zastave su reinterpretacija ekspresionističke slike Ljube Babića iz 1918. godine koja se nalazi u fundusu Galerije umjetnina. Motiv sa Babićeve slike vratila sam u stvarni urbani prostor i postavila sedam dugih crnih zastava duž cijele Bosanske ulice. Odabir mjesta intervencije važan je iz više razloga: to je ulica u kojoj stanujem, a istovremeno je jedna od prometnijih ulica pješačke zone na samom rubu Dioklecijanove palače. Crne zastave označavaju svojevrsni Memento mori, odumiranje centra grada uslijed gentrifikacije i komercijalizacije javnog prostora, ali i odlazak moga oca koji je za tu ulicu bio vezan od djetinjstva.
U prethodnom, nešto ranijem radu Stolen Future bavim se arhitektonskim modernističkim nasljeđem. Naziv rada deriviran je iz problema propadanja društvenog potencijala uslijed mutnih procesa privatizacije društvene imovine u periodu tranzicije. Krajem 2014. realizirala sam intervenciju u napuštenom objektu Motela Sljeme. Bivši motel Sljeme, izgrađen 1965. godine po projektu istaknutog hrvatskog arhitekta XX. stoljeća Ivana Vitića, krajem devedesetih je dvaput prodan, a više vlasnika spore se za vrijednu parcelu. Intervencija je realizirana u okviru inicijative za trajnu zaštitu ovog primjerka arhitekture socijalističkog modernizma pokrenute od strane projektnog tima Motel Trogir // Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze. Gornje etaže šest zapuštenih motelskih bungalova bile su osvijetljene različitim bojama. Gotovo oprečno od sadašnje situacije devastiranih prostora, ovim radom sam htjela stvoriti bljesak nekog drugačijeg scenarija, alternativu apsurdu tranzicijske devastacije.
► Uvijek mi je zanimljiv istraživački proces koji prethodi realizaciji umjetničkog rada. Kako on izgleda, koliko traje? Prestaje li uopće? Da se nadovežem i na prethodno pitanje: kako dolazite do “prijevoda“ prostora u medij video rada?
Neli Ružić: Proces istraživanja je zapravo stalan, ne prestaje. Radovi nastaju kada se sve posloži i spoji, istraživanje susretne svakodnevne percepcije, osjetilna iskustva, materijal. Uvijek mi je bitno imati osobni poticaj, onaj početni impuls i potrebu, ponekad su to neuralgične točke društva, nepravda, potreba za ljepotom… Od samog početka težila samsintezi, pročišćenom likovnom izrazu, temeljenom na postkonceptualnim praksama, procesima i ekonomiji sredstava koja uključuje odbačeno, višak. Blizak mi je odnos poetičnog i političkog u latinoameričkim umjetničkim praksama.
Video rad Stolen Future je po prijevodu iz jednog u drugi medij srodan Crnim zastavama. Bilježi protok vremena: od entropije do utopije, mijenjanje ambijentalnog svjetla od sirove dnevne slike devastiranih bungalova do one kontrastne noćne, koja kombinira elemente svečanosti i propadanja. Video na neki način uvijek iznova rekreira ono što je trajalo samo jednu večer. Kod Crnih zastava se radi o višestrukom prijevodu: od prisvajanja motiva slikarskog prostora same Babićeve slike preko urbanog uprizorenja do videoinstalacije. U trokanalnoj videoinstalaciji preklapam različite slojeve pokretne slike alterirajući brzine kretanja prolaznika koji postaju gotovo nematerijalni. Iako su video radovi nastali na temelju intervencije, ne radi se o dokumentaciji, već o nadograđivanju značenja.
► Nakon nekog vremenskog odmaka, kako radovi nastavljaju svoj život? Koliko se u njih upliću nova značenja, u kojoj su oni mjeri zapravo otvoreni i nedovršeni u, primjerice, ciklusu radova Strategije zaborava u kojima se istražuje iskustvo memorije i migracije? Zatvara li se ciklus ili se na neki način nastavlja prelijevati u idući?
Neli Ružić: Ciklusi se prelijevaju jedan u drugi, ponavljaju se dijelovi, mijenjaju oblik. Temama sjećanja i zaborava bavila sam se od početka 90-ih godina. Strategije zaborava nastaju premještanjem i preklapanjem iskustva emigracije i prtljage koju sam ponijela sa sobom u Meksiko: iskustva rata, brisanja i administracije kolektivnog sjećanja i zaborava. Nakon što sam odnijela u Meksiko ciklus fotografija Kemijska čistionica Galeb iz 1996. godine, počinjem razvijati Strategije zaborava. Nakon povratka Strategije zaborava prerastaju u Time lapsus i nastavljam se baviti politikama sjećanja kroz Pjesme za budućnost ili Ministarstvo sjećanja. Kao da se moji prostorni i vremenski diskontinuiteti kroz radove ulančavaju i resemantiziraju.
► Bavite se i radničkom i ženskom povijesti. Budući da su obje na neki način vezane uz svakodnevicu, odvojene su od službenih povijesnih narativa, stoga ih je potrebno učiniti vidljivima, na što jasno apelira vrlo zanimljivi projekt Dalmatinka Sinj. Možete li nam ga opisati?
Neli Ružić: Rodne problematike, ženska povijest i svakodnevnica provlače se kroz mnoge radove kao što su Reproduktivni sistem, Sunčanje bojama, Grandparents Bed, Obiteljski arhiv i naravno, Do konca, projekta o Dalmatinki Sinj. Ovaj projekt se naslanja na napore kulturnih radnika Dragane Modrić, Nikole Križanca i Jelene Pavlinušić koji su od 2014. godine istraživali povijest tvornice te bilježili sjećanja lokalnog stanovništva i nekadašnjih radnica tvornice. Tvornica i predionica konca Dalmatinka Sinj bila je jedna od najuspješnijih tekstilnih tvrtki u Jugoslaviji, a od osnutka 1951. do početka 90-tih godina bila je osnova gospodarskog života grada Sinja i Cetinske krajine. Imala je imala ključnu ulogu u procesu emancipacije žena koje su bile 80% radne snage. Jedan od segmenata instalacije je video portret bivše radnice Ane Radović, prikazan kroz memoriju automatiziranog pokreta na kružnoj predilici, stroju na kojem je radila skoro trideset godina. Video je nastao tijekom radionice Pokreti za strojeve (mikro koreografije) s bivšim radnicama, koju sam vodila zajedno sa snimateljem Darkom Škrobonjom, a u okviru projekta Skrojene budućnosti? Umjetnost i kultura o tekstilnoj industriji Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Radionicu smo ostvarili u listopadu 2018. u galeriji Sikirica u Sinju, u trenutku dok se tvornica Dalmatinka rušila bagerima. Nakon dugo godina, Ana Radović priziva tjelesnu memoriju i vjerno rekonstruira pokrete tijela u praznom prostoru u tišini. Akcija je potresna na više razina: zbog osjećaja izgubljenosti jedne generacije čiji je polet zamišljanja budućnosti do kraja izbrisan u tranziciji, ali i zbog same praznine koju ona uspijeva ispuniti pogledom koji opredmećuje ondašnji stroj i nit pamuka. Htjela sam učiniti vidljivima i vratiti u javni prostor društveno odbačene i obespravljene, nevidljive žene koje u tranziciji nisu samo izgubile radna mjesta i ekonomsku neovisnost, već i svoju poziciju u društvu. Ovaj rad dio je zajedničkog napora otvaranja prostora za govor onih koji ne postoje u javnom prostoru. Bivša radnica u plavoj radničkoj kuti, simbol je našeg poraza kao društva, kriminalne privatizacije i marginalizacije radnica.
► U vašem autorskom radu preklapaju se polja umjetničkog i pedagoškog djelovanja. Kako su oni premreženi, kako utječu jedno na drugo?
Neli Ružić: Od samih početaka umjetnički i pedagoški rad integralni su oblici moje prakse. U Meksiku sam desetak godina predavala na više likovnih akademija u Mexico Cityju, Morelosu i jedno kraće vrijeme na Yucatanu. Na povratku u Split sam radila u Školi likovne umjetnosti, a od 2021. godine sam zaposlena na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu. Mislim da umjetničko obrazovanje treba biti usmjereno na odgoj subjekata, razvijanje senzibiliteta, ali i kritičkog odnosa prema svijetu koji ga okružuje. Zanima me kod studenata/ica potaknuti razvoj autentičnog, usmjeriti početne impulse u procese i višeslojno iskustvo. Stvoriti uvjete za duboko shvaćanje i razvijanje transformativnih procesa u umjetnosti. Proces podrazumijeva različite etape, poticaj, kaos, traženja i promjenu, otkrića i područja intenziteta, kao i sublimacije. Premreženost umjetničkog i pedagoškog djelovanja je višedimenzionalna i ide u oba pravca, utječu jedno na drugo, posebno u istraživanjima, procesima, ali i u izoštravanju intuicija. Važno je držati živim akademski prostor, to je prostor dijaloga i otkrića, u stalnoj konstrukciji, povezivanja prošlosti i sadašnjosti, osluškivanja onog što dolazi.
► Desetak godina radili ste i kao profesorica na Escuela nacional de ENPEG La Esmeralda, kao i na drugim umjetničkim akademijama. U prijašnjim intervjuima istaknuli ste kako je za vas bilo značajno iskustvo sudjelovanja u programu Tránsitos, istraživanje, eksperimentiranje i umjetničko transdisciplinarno stvaralaštvo. Možete li nam približiti to iskustvo, potom i njegovu važnost u razmatranju novih pristupa umjetničkom obrazovanju?
Neli Ružić: U Nacionalnom centru za umjetnost u Mexico Cityju nalaze se sve umjetničke akademije, a osim na likovnoj akademiji ENPEG (La Esmeralda), predavala sam i kolegije sa interdisciplinarnim usmjerenjem na kojima se susreću studenti sa različitih akademija, da spomenem samo jedan: Arhiv i Dokumenti: konstrukcija memorije. Pohađali su ih studenti s različitih akademija, npr. glume, suvremenog plesa i likovne akademije. Ali smatram da me je program Tránsitos u kojem sam sudjelovala četiri godine bitno formirao. Sastojao se od seminara na kojem su sudjelovali profesori sa svih akademija, kao i nekoliko kolega iz znanstvenih područja, matematike i fizike. Kroz rasprave i analize postojećih metoda, dekonstrukcije same akademske hijerarhije, čitanja o prijevodu, transdisciplini, razmatrali smo nove pristupe umjetničkom obrazovanju. Isto tako, osmišljavali smo zanimljive interdisciplinarne radionice. Diplomado Tránsitos je bila neka vrsta eksperimentalne nadogradnje diplomskih studija koji je trajao dvije godine, a u obliku kolegija i radionica čiji su sudionici dolazili iz umjetničkih i izvan-umjetničkih područja. Koordinatori jedne radionice su, primjerice, mogli biti glazbenik i likovni umjetnik ili matematičar i koreograf. Poticalo se interdisciplinarno istraživanje, eksperimentalni pristup, povjerenje i suradnja u horizontalnim strukturama. Neke od radionica koje sam osmislila uz druge koordinatore bili su Putovanje-poetike geografije, Memorije i identiteti, Nasilje kao spektakl: etika forme. Niz ideja o umjetničkom obrazovanju koje smo raspravljali na seminaru, ali i dinamike radionica, utjecali su na moj pristup umjetničkom obrazovanju, kao i na koncept Galerije Škola.
► Nakon povratka iz Meksika, kako danas promatrate splitsku umjetničku scenu? Čini mi se da je javnosti manje poznata činjenica da ste bili dio grupe GAP (Gripe Art Projekt), jedne od prvih neprofitnih udruga u Splitu koja se bavila suvremenom umjetnošću. Možete li se prisjetiti kako je scena izgledala u devedesetima, koje su sličnosti i razlike sa sadašnjom?
Neli Ružić: Sredinom devedesetih u Splitu, osim što je bilo vrijeme kraja rata i bezvlašća, izuzetno je bilo inspirativno vrijeme u kojem smo osjećali potrebu stvaranja konteksta kako bi preživjeli, umjetnosti kao opstanka. Tako smo te 1995. godineToni Horvatić, Rino Efendić, Milan Brkić i ja oformili GAP (Gripe Art Projekt), jednu od prvih neprofitnih udruga. To je vrijeme vrlo različito od današnjeg, mnogih institucija ni fondova nije bilo, na mjestu gdje je sada Galerija umjetnina, bili su ostatci Muzeja revolucije, a sadašnji Pomorski muzej u Tvrđavi Gripe tada je bio u tranziciji. U njemu sam 1994. godine imala prvu samostalnu izložbu i u prostorima muzeja smo kasnije organizirali niz izložbi, među njima i izložbu Ivana Kožarića. Neko vrijeme smo se sastajali na brodu Bakar na Tvrđavi Gripe gdje smo čak i izložili brodske dnevnike Zlatana Dumanića. GAP je imao manju potporu tadašnjeg SCCA, ali uglavnom smo sve radili i financirali sami. Uz izuzeće jakih individualnih figura poput Gorkog Žuvele, Aliete Monas, Momčila Goluba, Jadranka Runjića, na splitskoj sceni sredinom devedesetih su počela vrenja, udruživanja i pionirske inicijative mlađih aktera: vrijeme Art Squata tada nefunkcionalnog Doma omladine, manifestacija poput Adria Art Annala Božidara Jelenića. Kasnije, 1997. godine GAP je u suradnji s HULU-om organizirao festival performansa Prostor, vrijeme, duh: Izmjena u Dioklecijanovim podrumima i na drugim lokacijama te okupio nezavisnu scenu iz Dubrovnika, Zagreba i Splita, autore poput Vlaste Delimar ili Slavena Tolja i dubrovačke scene. Bilo je jako uzbudljivo, potreba je kompenzirala napor, ali imali smo veliki prostor slobode.
Sada je situacija bitno drugačija. Dogodila se birokratizacija i administracija umjetnosti, terminologija se promijenila, govori se o profesionalizaciji umjetnika, projektima, izvješćima, ekonomski jezik ušao je u umjetnost. Ipak, splitska scena danas je bogatija i raznovrsnija, s UMAS-om i ostalim institucijama i udrugama postoji kritična masa koja onda nije postojala. Umjetnička akademija promijenila je panoramu scene kroz nove mlade snage, ali i stvorila publiku. Danas je scena izuzetno vibrantna s aktivnošću HULU-a, Galerije umjetnina, Galerije Kula, MKC-a, Kvarta, Galerije Praktike i Kocke, Studija 21 (čiji izložbeni program je započeo T. Horvatić), Galerije Škola… Ipak, pozicija umjetnosti u društvu je i dalje marginalna u gradu koji je gotovo u potpunosti usmjeren na turizam.
► Galeriju Škola vodili ste od 2014. do 2018. godine. Kako danas diše taj prostor? Je li se s vremenom formirala stručna i šira publika? Ostaju li bivši, oni koji su već postali profesionalni umjetnici ili pedagozi, i sadašnji učenici Škole povezani?
Neli Ružić: Krajem 2014. godine povjerena mi je uloga voditeljice tada još nepostojeće galerije Škole likovnih umjetnosti. Posebnost ovog prostora koncipirala sam kao dijalog između suvremenih umjetničkih praksi i inovativnih pristupa u umjetničkom obrazovanju. U okviru njenog programa predstavili su se suvremeni umjetnici mlađe i srednje generacije, popratni programi poput radionica i razgovora s umjetnicima, teorijska tematska predavanja, projekcije te izložbe školskih projekata i učeničkih radova. Program je započeo nultom izložbom Prošle budućnosti: Buduće prošlosti (Arhiv u nastajanju) koja se bavila samim životom škole, topologijom bliskosti. Za djelovanje Galerije Škola izuzetno je dragocjena bila suradnja sa Ivanom Meštrov koja je bila kustosica većine izložbi te s Nikolom Križancem koji je definirao njezin vizualni identitet. Postala je važan akter na sceni i, osim školske, privukla je i širu, stručnu publiku. Od 2016. godine, Galerija Škola s drugog kata Škole likovnih umjetnosti izmještena je u novi prostor u neposrednoj blizini škole koji smo uspjeli dobiti na korištenje od strane grada. Nakon 2018. galeriju je vodio Hrvoje Zuanić, a od 2021. godine program osmišljava Hana Letica. Hana je unutar svog programa uključila dosta bivših učenika koji su danas aktivni umjetnici i Galerija Škola nastavlja svoj život.
► Uvijek nas zanima i na čemu trenutno radite. Koji su neki budući planovi?
Neli Ružić: Krajem sljedećeg ljeta sudjelujem na rezidencijalnom boravku u Galeriji Flora u Dubrovniku koji će rezultirati produkcijom novog rada. Ostavljam otvorenim ono što će se tamo nastati u odnosu na sam kontekst. Zanimaju me rubne percepcije, neuhvatljivo ili jedva uhvatljivo osjetilima, ono što Marcel Duchamp naziva inframince i objašnjava kroz primjere poput topline koja ostane na sjedalu nakon što se osoba ustane, minimalnih tragova energije koja ostane nakon pritiska prsta na prekidaču.
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
