Razgovarala: Dina Pokrajac
U svojem najnovijem projektu Žene minorne spekulacije Nicole Hewitt vodi nas na spekulativno putovanje tragom neolitskih figurina u Podunavlju. Antropomorfne figure nađene na području nekadašnjeg Istočnog bloka simboliziraju nevidljivost ženskih i minornih povijesti koju pratimo u rasponu od 6000 godina i približavaju nam dosad neistraženo područje suvremene arheologije kao i rodno osviješteno promišljanje povijesti. Susret arheologinje-vremeplovke i artefakata iz drugih, akronoloških svjetova stvara međuprostor na razmeđu osobne i službene verzije povijesti te omogućuje odupiranje autoritarnom pogledu podsjećajući nas da je kolektivna memorija podložna halucinacijama i preokrećući fokus s prošlosti na potencijalne budućnosti. Peta iteracija projekta u obliku multimedijalne izložbe i silent disco izvedbe u MSU Black Boxu, otvorena zaključno s 15. rujna, kao i skorašnja premijera filma Žene minorne spekulacije, odvijaju se u sklopu zajedničkog projekta Subversive Festivala i MSU-a Kinematografije otpora kustosica Leile Topić i Dine Pokrajac.
*foto: Nenad Glavan
► Naslov višegodišnjeg projekta koji smo Leila Topić i ja osmislile i u sklopu kojeg su predstavljene Žene minorne spekulacije, sekvenca 5 (Mutacije) glasi Kinematografije otpora. Na koji način misliš da se u tvojem radu ispoljava otpor i misliš li da bi bio prikladan termin “angažman iskosa”?
Nicole Hewitt: Teško je govoriti o angažmanu iskosa ili pak izravnom angažmanu u ovoj situaciji kad smo već godinu i pol u raznim stupnjevima izoliranosti. Ali ako bih se pozicionirala naspram kinematografije, onda bi to bilo u odnosu na feminističke narativne principe i mogućnosti korištenja formi iz normativnog filmskog jezika, bili to likovi, radnja, lokacija, voice-overi… Svi alati klasičnog filmskog jezika. Dugo godina, dok sam radila na projektu Ova žena se zove Jasna, imala sam blokadu prema snimanju, nisam mogla naći opravdanje da stavim kameru u svijet i izdvojim neki isječak tog svijeta, nego sam koristila isključivo već postojeće slike, najčešće slike koje nije snimilo ljudsko biće, uglavnom slike s interneta, s web-kamera, Google Mapsa itd. Tako da je film Žene minorne spekulacije za mene odluka da taj sadržaj zaslužuje i može opravdati ekstrakciju slika, ali sam prema materijalu, odnosno prema predlošcima u svijetu ispred kamera, imala pristup kao da se radi o sabiranju, a ne o odabiranju. Na narative i kontranarative gledam kao na sredstvo za aranžiranje javnih premisa. Pa je utoliko u tim narativima bitno da se čuje druga priča. Kako bi rekla Ursula K. Le Guin, priča bez heroja, skupljena od raznih fragmenata u nekoj torbi ili smotuljku.
*foto: Nenad Glavan
► Čitav postav izložbe u MSU Black Boxu sazdan je od odsutnosti – razlomljene, višestruke temporalnosti nadmeću se za našu pažnju a pukotine su tu kako bi ih promatrač sam ispunio svojom imaginacijom. Na koji način vidiš komunikaciju svog rada i publike?
Nicole Hewitt: Instalacija je drugačija forma u smislu da se medij oprostori, i da računaš na tijela koja se kreću kroz prostor, tako da je tu neka koreografija gledatelja_ica koja je skroz drugačija, slobodnija od filma. Slipke (op. a. Ivan Slipčević) je napravio vrlo zanimljivu situaciju sa zvukom, gdje se razni tekstovi i zvukovi preklapaju, gdje je onda i pažnja ponekad frustrirana, neke su stvari jasnije, neke se gube, gledatelji_ce sami_e rade neku vrstu montaže ili spajanja. Pokušali smo orijentirati prostor tako da nema jedne pozicije nego se pozicije stalno mijenjaju, ne postoji jedno gledište, materijal je izbačen i razveden iako što se tiče filmskog materijala u instalaciji vrlo mali dio otpada na snimljeni materijal. To je reducirana situacija sto se tiče motiva. Nismo nikad postavljali rad koji stoji tri mjeseca, tako da je i to oblikovalo odluke, koji materijali i kako postavljeni mogu izdržati toliko dugo. Kako pokušati dobiti fluidnu situaciju koja se ne čita kao fiksna, iako što se tiče komunikacije, mislim da većina mojih radova sadrži previše informacija, previše inputa i računam da pola toga neće biti svjesno registrirano, nego da se u rad može uplivati, isplivati iz njega – nešto ostane u sjećanju, nešto je već izmijenjeno, nešto nismo ni vidjeli, neke stvari se čine kao da su u prvom planu, neke se čine sasvim perifernima.
U logici postava odlučili smo prostor podijeliti na hubove, ili otoke, grupacije video-projekcija i grupacije zvučnika. Htjeli smo da postav bude i referentan i otvoren, tako da su stativi za projektore filmski stativi, stativi za zvučnike su mikrofonski stalci. Diaprojektori za Dream Machine su izloženi, kao i sva druga tehnika. Gledali smo kako se kreće kroz te grupacije projekcija ili zvuka, kako postav vodi kroz prostor, iz koje pozicije je koji dio instalacije vidljiv, kako se projekcije mogu preklapati, koje boje su naglašene, čemu pripadaju boje. U nekom duhu formalizma svaki element referira se na vlastiti kontekst dok je sadržaj vrlo fluidan, raznorodan, otvoren.
*foto: Nenad Glavan
► U svojim novijim radovima istražuješ mogućnosti dokumentarnog jezika unutar fiktivne strukture i propituješ odnos između prikaza i retorike, te filmskog i “stvarnog” vremena. Na koji se to način ispoljava u filmu Žene minorne spekulacije koji ćemo premijerno gledati u sklopu 14. Subversive Film Festivala od 3. do 10. listopada u kinu Tuškanac?
Nicole Hewitt: Uvijek je uzbudljivo ono što se u kadru nađe bez planiranja, svaki put kad postavimo kameru pred neku situaciju, ta se situacija promjeni, a svakodnevica u svijetu se i dalje odvija, u tom smislu je svaki kadar u ‘igranom’ filmu dokumentaran. Postoje markeri koji svojom formom ukazuju da se radi o dokumentarnom ili igranom, skriptiranom ili improviziranom, ali te markere se može i pomicati, odnosno rubovi tih izričaja se mogu omekšati, dozvoliti da u kadar uplivaju nepredvidivosti, od vjetra do ptice. Moja početna eksperimentiranja u filmskom mediju i filmskoj teoriji su obilježena razmišljanjima o klasičnoj podijeli između trik-filma Mélièsa i dokumentarnog filma braće Lumière, a razmišljanje o tekstu i diskurzivnosti – to vučem repove iz teorija o povijesti/priči i diskursu, odnosno narativu koji se ne propituje i koji ne pregovara, i diskursu koji je dinamičan, i koji poziva na reakciju. Već sam pola toga iz teorije zaboravila, ali to su polazišne točke iz kojih sam se bavila animacijom, lutkarstvom, igranim formama, dokumentarizmom i/ili etnografskim principima. Te granice žanrova me više ne zanimaju, osim kao tonaliteti ili boje, ali sam obilježena tim ranim razmišljanjima i čitanjima. No i dalje me zanima kako se upisuje u stvarnost, u sliku, u povijest.
Materijal je sniman namjerno i nenamjerno, inscenirano i slučajno, snimali smo ga ja, Slipke (op a. Ivan Slipčević), Vida, Jason, Vanja, svi smo snimali i to u raznim naletima, nekoliko godina, tako da kad je došlo vrijeme za montažu, pola tog materijala sam prvi put vidjela, i onda se radi neko štepanje, preštepavanje, aranžiranje, sitni vez – koji od tih materijala dišu, koji su mi vrlo udaljeni, koji su mi jako blizu, doslovno blizu, blizu kože, blizu prsta, kako je koji materijal snimljen, odnosno da li mu je intencija da bude ‘slika’ kao što su rijetki i skupi kadrovi 35mm, ili mu je intencija da bude usputan zapis kao što je slika s mobitela u hodu, ili je motiv koji bi trebao biti ‘slika’ npr. zalazak sunca na Crnom moru ulovljen na mobitelu, pikseliziran. Neke slike imaju svoju stvarnost, svoje vrijeme, teško se dotiču, dok se drugim slikama mogu graditi nove stvarnosti gdje se sreću nepovezane situacije, objekti, likovi, pejzaži. Neke slike su komponirane formalno, s predumišljajem ili s intencijom, dok su neki kadrovi kompletno neuredni, neuređeni, snimljeni s GoPro kamerom, ili digitalnom 8-icom koja je slučajno ostala uključena. Bitno mi je da su prisutni materijali, tvari, tehnologije ali i procesi zahvaćanja tih stvari, da postoji pregovaranje između medija, aparata koji nešto lovi, a tu ne mogu ni izbjeći sve sisteme normativnog slaganja i moje opiranje tom, sva pitanja oko toga što imamo pravo snimati, pod kojim uvjetima i s kojom energijom.
*foto: Nenad Glavan
► Ako je tvoj prethodni projekt Ova žena se zove Jasna bio skica za povijesni roman u filmskim epizodama, Žene minorne spekulacije više se inspiriraju žanrom znanstvene-fantastike. Padaju mi napamet recimo romani Octavije E. Butler koja je često iskrsavala u našim razgovorima.
Nicole Hewitt: Obožavam znanstvenu-fantastiku, ali sam je puno šire počela shvaćati kroz afrofuturizam. Toni Morrison govori o američkom crnačkom stanovništvu kao prvim modernim subjektima, jer je na njima isprobana svaka distopijska mogućnost – prisilno iseljavanje, ropstvo, otmica, dehumanizacija. Neke od postulata afrofuturizma mi je otkrio Kodwo Eshun u knjizi More Brilliant Than the Sun – posthumanizam, spoj organskog i neorganskog, mašine i tijela što nalazimo već i u sound-sistemima, scratch tehnikama, dubu. Odjednom gramofoni postaju kiborške mašine za repeticiju ritmova i basova koji se doživljavaju duboko u tijelu. Tu se vraćamo i na cut-up tehniku, možda je najradikalnije korištenje cut-upa u sempliranju, u nekom kontinuiranom miksu i rekombinaciji segmenata. Eshun je postavio kompletan kontranarativ o crnačkoj muzici koju ne pozicionira u gospel, soul, folklor ili ulicu, već je postavlja u laboratorij, studio, tehnologiju ritam-mašina i syntha, preko bluesa, funka, duba, disca, elektronike i techna. Tu je naravno Detroit nulta točka. Mark Derry pak afrofuturizam locira u figuri techno-bricoleura, kroz niz persona kao što je Sun Ra koji postaje izvanzemaljac, ili Model 500 koji postaje mašina. Ideja bricoleura je meni vrlo privlačna, ideja je to o siromašnom sastavljanju.
Kod Octavie Butler se taj futurizam ispituje organski, biološki. Ona je kontinuirano izvrtala standardne aranžmane o rodu, reprodukciji, plodnosti, spolnosti, rasi i hibridnosti. Kod nje su umjesto tehnologije više u fokusu potencijalne biologije, ekologije, reprodukcije i evolucije, odnosno rasplođivanje – prisilno ili s pristankom. Tehnologija se kod Butler odvija na nivou stanice, molekule, DNK, ali i kroz moć hiperempatije, simbioze itd. Mogli bismo je i strpati pod post-ljudsko, pod pitanje biomoći, ali Butler ima jednu dozu empatijskog i senzualnog koje izmiče tim kategorijama, tu je niz ranjivosti, erotizma, rubnosti, niz pitanja oko srodnosti i stvaranja mogućih zajednica. Cijela priča oko afrofuturizma je za mene i dalje jedno od onih otkrića koja mijenjaju život, kao što je kvantna mehanika, ili činjenica da u tijelu imamo više bakterijskih nego ljudskih stanica.
► U kakvom su odnosu tvoje dvije protagonistice, jedna iz prošlosti i druga iz budućnosti, jesu li one zapravo dvije strane istog janusovskog lica? Nastupaju li obje s minorne pozicije i koliko se toga zapravo promijenilo unaprijed i unazad 6000 godina?
Nicole Hewitt: One su u filmu jedva naznačene, meni su služile više kao interna organizacija materijala i misli. U slici se pojavljuju dvije žene različitih generacija, Vida i ja, u nedefiniranim ulogama, onih koje promatraju, mjere, motre, uspoređuju, diraju, stalno su jako zaposlene. Bilo mi je bitno imati futuristički element kako bi figurine oslobodila jednoznačne simbolike i otvorila ih kao nepoznanicu ili novum. Istraživačica iz budućnosti se pojavljuje malo naglašenije u naraciji, ona gleda na našu sadašnjost iz pozicije 6000 godina unaprijed. Kozmički gledano to su kratki periodi unaprijed i unazad i to je neko rješenje koje mi dozvoljava da spajam priče o betonu, lišajevima, pejzažima, da sve te elemente mogu tretirati kao materije koje u sebi nose bilješke i podatke, ne samo o svom trenutačnom stanju, nego i o prethodnim i budućim stanjima.
► Tvoja arheologinja-vremeplovka me pomalo podsjetila i na kultni ZF film Petera Wollena Friendship’s Death (1987) u kojem Tilda Swinton glumi izvanzemaljku poslanu na mirovnu misiju iz galaksije Prokion kako bi uspostavila kontakt s intelektualnom i političkom elitom Zemlje, no završi u ratnoj zoni, konkretno tzv. Crnom rujnu, sukobu koji se vodio između jordanskih oružanih snaga i PLO-a pod vodstvom Jasera Arafata, 1970. godine. Swinton je simulacija, robot, posebno dizajnirani prototip i visoko sofisticirana tehnologija za prikupljanje podataka, a svoju misiju definira kao “potragu za nemogućim predmetima”.
Nicole Hewitt: Nisam gledala film, ali potraga za nemogućim predmetima mi zvuči blisko, a možda opet vezano na afrofuturizam pada mi napamet film The Last Angel of History Johna Akomfraha i Black Audio Film Collectivea u kojem Data Thief iz budućnosti traga za izgubljenim tehnologijama – ostacima kodova i tehnologija poput bluesa, afričkog bubnja i breakbeata koji stvara soničke svjetove kroz digitalne mutacije. Black Audio Film Collective je i u drugim radovima kombinirao arhivske slike, razgovore, muziku, posebno reggae, punk i industrial i stvarao poetične hibride poput Handsworth Songs, a bavili su se javnom i intimnom memorijom, arhivima migracija, dislokacija, alijenacija – što su sve meni bitne teme.
U zadnje vrijeme me privlače slobodnije filmske forme. Često gledam Peggy Ahwesh, posebno film Star Eaters koji je aktiviran kretanjem ženskih tijela u ispražnjenim prostorima, hotelskim sobama, casinima, ničim izazvanim utjelovljenim situacijama. Tu se pojavljuju neki motivi oko žena i transgresije, neobuzdane, pijane, ekscesivne situacije u kojima se protagonistice nalaze, fragmenti scena, komadići drama, situacija, radnji, zapleta, prekida. Nije uvijek jasno zašto se nešto događa, ali energija tih događanja stvara neko dinamično lutanje, ženski dérive kroz sliku i montažu.
*foto: Nenad Glavan
► Neolitsku figurinu koja je središnji motiv istraživanja kontinuiteta nevidljivosti ženskih povijesti ne promatraš kao artefakte korištene u ceremonijalnom i religijskom kontekstu već kao materijaliziranu formu društvenog djelovanja. Zašto je bitno da ih de-mistificiramo i promatramo kao dio svakodnevice i rezultat ljudskog rada, produkcije i reprodukcije?
Nicole Hewitt: Lynn Meskell preispituje privlačne teze o Velikoj Božici (Magna Mater) i postulat utopijske prahistorijske društvene zbilje, koja je izrodila i veliku količinu new age feminističkog kiča, te razne zanimljive i rubne estetike koje su posebno popularne na internetu (kao uostalom i teorija o drevnim izvanzemaljcima). Zanimljiv je moment upisivanja potrebe iz sadašnjeg društvenog uređenja u prahistorijska društva. I to su vrste vremeplova, kako kaže Meskell – interpretacija dominacije figurina kao dokaz o ravnopravnom, miroljubivom i matrijarhalnom društvu, analogno je interpretaciji figure Djevice Marije kao indikatoru matrijarhata u naše vrijeme. Suvremena arheologija ne postulira vremenske periode od nekoliko tisuću godina kao fiksne i nepromjenjive entitete nego dinamične procese, u kojima je interpretacija kontekstualna. Tako da za neolitsku figurinu postoje teorije prema kojima je ona vezana za kult predaka, ili da je pak lutka, igračka, token razmjene, sredstvo za učenje, vrsta ugovora, objekt inicijacije, lijek, magični predmet, objekt srodnih veza, povezivanja itd. U svakom slučaju ne postoji jednoznačna interpretacija, a romantiziranje figurine u prapovijesnu feminističku utopiju čini više štete nego koristi kompleksnim shvaćanjima procesa, rodnih i radnih odnosa i uređenja neolitskih društva. Meni je upravo to što ne postoji pisani trag, i ne postoji ovog trena jedno prihvaćeno značenje figurina davalo motivaciju da u nju gledam, upisujem, zamišljam. Mitovi o nastanku, o izvoru, o korijenima i istinama, o tisućljetnim snovima … su mitovi.
► Jako mi se svidjela tvoja primjedba tijekom pripreme izložbe kako “neolitska figurina nije imenica već glagol”. Možeš li malo pojasniti što si time mislila?
Nicole Hewitt: Arheologija nije moje polje pregovaranja, ja pregovaram sa i kroz svoj medij. Na Meskell me uputila Ana Franjić, i Meskell je ključna za razumijevanje procesne arheologije, odnosno razmišljanja u djelovanju, a ne u statici. U tom smislu je relevantna ideja oko figurine kao glagola, a ne imenice. Imenice označuju fiksni entitet, glagol je u relaciji, on nešto stvara, izaziva sudjelovanje, a ne predstavlja.
► Prema Benjaminu prošlost nam je dostupna samo putem fragmenata. Na koji način Žene minorne spekulacije dovode prošle i buduće događaje u dijalog i kako pritom vidiš ulogu glasa? Možemo li govoriti o njegovoj procesualnosti?
Nicole Hewitt: Pitanje je kako percipiramo nešto što ne postoji, dovoljno je komplicirano pitanje i kako percipiramo ono što postoji, ali ajmo reći da imamo naviku misliti da vidimo to što je pred nama. Prošlost ne postoji. To što materijalni ostaci pružaju dokaz da svijet postoji duže od našeg vlastitog iskustva otvara mogućnost. Glas i njegova procesualnost – zanimljivo pitanje. Prvo – voice over u klasičnom filmu muški glas – naziva se The Voice of God. Godinama koristim voice over, možda sad prestanem, od kad mi je kći sudjelovala u silent discoizvedbi u MSU-u mi se čini da je puno zanimljivije da ona izvodi te tekstove. Ali kad sam se počela baviti glasom i retorikom izgovorene ili performativne riječi bilo mi je bitno imati prisustvo ženskog glasa koji zna više nego protagonisti_ce i više nego gledatelji_ce. Spoken word, nosi cijelu svoju kulturalnu povijest, povijest minornog glasa, a pripovijedanje, pričanje, je domena ženskog subjekta u interijeru. Javni glas, javni govor nije ženska domena. Tu je opet bilo zanimljivo razmišljati o nivoima autoriteta, uvjeravanja, pregovaranja ili empatije. Kako taj glas vibrira kad izgovara različite registre, kada govori o batatu, o gomoljastim biljnim vrstama, ili kad govori o pozitronskoj emisijskoj tomografiji. Bilo je jako zanimljivo akumulirati tekst, ogromnu količinu tech-speaka, koja a priori stvara prepreku, nemogućnost primanja te informacije, ona postane više kao neki mehanizam neprekinutog flowa iz kojeg tu i tamo ispliva nešto prepoznatljivo, a s druge strane kako tekst koji je intiman, poetičan, vibrira kad je procesuiran, pitchan, pušten preko vocodera, a govori o strahu, ili o bijegu. S Hrvojem Nikšićem smo surađivali na snimanju glasa koristeći različite mikrofone, koji nose svoje retoričke markere, tu mi se čini da smo tek zagrebli površinu nečeg što ću-ćemo sigurno dalje razvijati.
*foto: Nenad Glavan
*video: Sanja Bistrčić
► Jedna od središnjih tema projekta Žene minorne spekulacije je nepostojanost sjećanja te proizvoljnost procesa upisivanja i neupisivanja u kolektivnu memoriju. Koju ulogu pritom mogu odigrati minorne povijesti, minorni narativi, minorni fragmenti i minorne tehnikalije? Mogu li se one oduprijeti dominantnom narativu ili ga mogu samo subvertirati unutar propisanih granica?
Nicole Hewitt: Kako bi rekla Donna Haraway – bitne su priče pomoću kojih pričamo druge priče. Sjećanje nije ni fiksno ni linearno, a nije ni kolektivna memorija. Ne radi se o nepokretnosti, rekla bih da se radi o kontinuiranom fluksu koji nije binaran. Nalazimo se u nesagledivoj planetarnoj krizi, a povijest te krize materijalizirana je u fizičkom svijetu ispod, na i iznad zemlje. U neolitu je kroz agrikulturnu revoluciju začeta praksa transformacije prirode, monokultura koje su rezultirale kolonijalnim plantažama, pošto je kultivacija zemlje povezana s praksama kapitalizma. Povijesti su vezane, premrežene. Cijeli sistem ekstrahiranja, klasificiranja, imenovanja impliciran je u nasiljima nad ljudima, zemljom, životinjama, životom. To su povijesti i prakse koje su anulirale prethodne povijesti, teraformiranje nije znanstveno-fantastičan termin to je praksa koja je nasilno transformirala postojeće ekosisteme. Povijest se upisuje u organsko, utoliko je priroda ujedno i žrtva i svjedok. Naoko benigne pojave kao npr. cvjećarstvo duboko su involvirane u imperijalno nasilje, a njihova je benignost posredovana pričama i prikazima, slikama i jezikom. Utoliko su druge slike i druge riječi, druga djelovanja jedine tehnologije nade. A nada je ono što bi Berlant nazvala okrutnim optimizmom. Dominantni narativi nisu neprobojni, ali jesu zastrašujući.
*foto: Nenad Glavan
► Tvoji radovi često se fokusiraju na izvedbu jezika kroz fikciju, recitaciju, pjevanje i svjedočanstva. Koliko ti je bliska misao Williama Burroughsa iz njegove trilogije Nova o jeziku kao virusu i cut-up tehnika koja je proizašla iz nje kao pokušaj nadilaženja ograničenja jezičnih konvencija.
Nicole Hewitt: Jezik je jako uzbudljiva tehnologija, tako da su mogućnosti koje pruža divne. Ritmovi, rime, strukture, gramatike, vremena, lica, sve je to jako uzbudljivo. Mene fascinira da svi koristimo jezik, i svi ga znaju, svi prepoznaju greške, to je toliko uvriježena konvencija da je kretati se kroz jezik kao da ga ne poznaješ skoro nemoguće, a taj moment defamilijarizacije, taj moment kada rastavimo neku grupu riječi, npr. neki pasiv stavimo u aktiv, ili nekom predikatu oduzmemo objekt, ili promijenimo rod subjektu, odmah otkriva organizacijske i političke principe. Ja se s jezikom dosta mučim, gledam na njega kao na neki force field, nešto što i stvara i opisuje stvarnost na teoretskom nivou, a u praktičnom smislu često imam osjećaj da riječi koje mapiram ne odgovaraju nekoj situaciji, pa se onda radije bavim jezikom kao materijalom. Odnosno mislim da su riječi autonomne, i ne uvijek prikladne za komunikaciju. Cut-up je jedna od klasičnih tehnika disrupcije jezika, i brzo daje rezultate, brzo nas može izvući iz predvidljivih nizova, što je uvijek korisno. Rijetko u tekstu koristim cut-up tehniku, ali princip kolaža i montaže ima sličnu logiku, iako cut-up upravo ovisi o seciranju, doslovce rezanju, riječ vadiš iz njezina okruženja ili povijesti, a ja se sve više zanimam za slojeve te riječi, njezinu etimologiju i morfiranje, tako da često kad gledam jednu riječ vidim i sve što joj je prethodilo, kako je migrirala, i onda razmišljam o tome što je prethodilo toj riječi prije pisanja, pa prije govora i tako u nedogled idu semantičke sedimentacije.
Razgovarala: Dina Pokrajac
Zahvaljujemo Nicole Hewitt i MSU-u na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
