Niko Radas svojim je akademskim obrazovanjem kipar, no životni odabir odveo ga je u Kliniku za psihijatriju Vrapče u kojoj danas radi kao likovni terapeut. Sa svojim pacijentima isprobava različite likovne tehnike, organizira koncerte, a sjajne rezultate postiže i u filmskoj radionici iz koje su proizašli odlični animirani filmovi. Nakon što je Neobična kupka gospodina Otmara pobrala mnoštvo nagrada, njegov posljednji film Psihonauti nastavio je sličnom putanjom osvojivši nagradu za najbolji hrvatski animirani film na ovogodišnjem Animafestu. Upravo nam je spomenuti događaj poslužio kao povod za razgovor s ovim filmskim redateljem i terapeutom ne samo o njegovu autorsku putu i opusu, već i o ulozi umjetnosti u životu te njezinoj iscjeliteljskoj moći.
Niko Radas (Zagreb, 1980) završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna te diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2004. godine radi u Klinici za psihijatriju Vrapče u kojoj provodi terapiju umjetnošću. Uz razne klasične likovne tehnike kojima se koristi u radu, Niko je pokrenuo filmsku radionicu u kojoj piše scenarije, dizajnira scenografije za animirane i dokumentarne filmove, koje potom proizvodi zajedno s pacijentima.
► Formalnim si obrazovanjem kipar iako te život odveo u sasvim drugom smjeru. Jesi li se ikada bavio “čistim” kiparstvom, točnije tradicionalno shvaćenim kiparstvom o kojemu si učio na Akademiji?
Niko Radas: Klasičnim kiparstvom bavio sam se za vrijeme studija. Izgubio sam interes jer pojavom novih tehnologija i materijala klasično kiparstvo, bar po mom sudu, nema neku publiku. Vidite da je i spomenička skulptura gotovo nestala, preuzeli su je arhitekti. Još kao student počeo sam uviđati da su klasični kiparski postupci postali inferiorni u odnosu na nove trendove, osobito na svjetskoj sceni.
Dolaskom u bolnicu Vrapče to moje kiparstvo kopni i potpuno se posvećujem radu s pacijentima. To ne znači da u mojim radionicama nema kiparstva, naprotiv. Negdje tu, u Vrapču, počinje tinjati želja za animacijom pa počinjem preispitivati kako bi to funkcioniralo u radu s pacijentima. Pokazalo se kao dobra aktivnost i terapijski proces. Opet, animirani film jest (stop-animacija, lutka-film) kiparstvo u kojemu su skulpture žive, čak i govore.
► Osim likovnosti, tvoja je ljubav i glazba koja je snažno prisutna u svim tvojim radovima. Svirao si u bendu New Folders, a pronašla sam podatak kako si surađivao s glazbenicima snimajući videospotove. Kako je kipar postao glazbenik? Je li to “nadogradnja” umjetničke znatiželje ili nešto drugo?
Niko Radas: Glazba mi je velika strast i zauzima važno mjesto u mom životu. Ako ću biti iskren prema sebi, onda ću reći da je to prva, možda i najveća ljubav. Obožavao sam proces stvaranja u glazbi, probe i studijska snimanja. Nastupi su bili kao kruna svih tih pregnuća, međutim, upravo sam tu doživio zasićenje. Tegljenje opreme u sitne noćne sate, vlasnici klubova i natezanje oko honorara umorili su me. Možda sam ostario, sada sam skloniji mirnim jam sessionima u kućnoj atmosferi.
Trenutno sam član benda The Sparrows (Vrapčići); to je bend oformljen u Klinici za psihijatriju Vrapče, a čine ga pacijenti i služba sa Zavoda za forenzičku psihijatriju. Nastojimo se držati pop-rock obrada domaćih i stranih izvođača. Godišnje održimo do dva koncerta u prostorima Zavoda za forenzičku psihijatriju i svirke su dobro posjećene, a atmosfera je sjajna. Glazbeni stil benda jako ovisi o pacijentima koji se u tom trenutku nalaze na liječenju. Evo, nakon što je otpušten frontmen koji je svirao gitaru i pjevao uglavnom pop i rock, zaprimili smo jednog harmonikaša. The Sparrows tada čini zaokret u glazbenom stilu prema narodnjacima. Ipak, uspio sam nekako utjecati i ublažiti takvo posrtanje. Hey Joe može zvučati solidno i na harmonici.
► U Klinici za psihijatriju Vrapče završio si, kako si i sam izjavio nekoliko puta, sasvim slučajno, tražeći studentski posao. Što te tamo zadržalo 20 godina?
Niko Radas: Vrapče mi je dalo smisao da svojim znanjima i vještinom mogu nekome oplemeniti život, to smatram vrlo vrijednim. Posao koji radim vrlo je dinamičan, kreativan i što je najvažnije – smislen. Tijekom dvadeset godina potpuno sam uronio u taj posao i ne osjećam zamor niti zasićenje, naprotiv, mislim da još uvijek mogu puno toga dati bolnici i pacijentima. Važno mi je da sam svoj autorski rad, sebe kao stvaraoca, spojio s poslom u bolnici. Smatram da se kreativci i umjetnici moraju u potpunosti posvetiti svom stvaralaštvu jer sve ostalo je rasipanje energije. Teško mi je zamisliti da nakon posla ulazim u svoj atelje i bavim se nekom svojom umjetnošću, nakon radnog dana u kojemu sam već ostavio entuzijazam i iscijedio kreativne sokove. Ako se stvara na pola, onda će i rezultat biti polovičan.
► Klinika za psihijatriju Vrapče jedna je od rijetkih ustanova koja ima dugu tradiciju kulturnog djelovanja; posjeduje galeriju, multimedijski prostor, muzeje i biblioteku; tiskala je časopis, a danas često ugošćuje umjetnike i otvorena je za dvosmjernu kulturnu komunikaciju. U današnjem društvu u kojemu tradicionalne kulturne institucije teško preživljavaju, ovo zvuči kao svojevrsna utopija. Koliko je takvo “radno” mjesto poticajno za autorski rast, uz sva ograničenja koja rad s ranjivim skupinama donosi sa sobom?
Niko Radas: Bolnica je, osim što je primarno zdravstvena, kulturna ustanova sa 146 godina tradicije. Možda je nekad bila percipirana kao bolnica na rubu grada i nosila se s brojnim predrasudama i stigmom jer takva je valjda sudbina psihijatrije. Međutim, to se mijenja, u javnom diskursu sve se više govori o psihičkim poteškoćama i samim time izlazi iz zone tabua i sramote koju je najbolje prešutjeti. Umjetnost koja proizlazi iz psihijatrijske ustanove pogodna je za lakše povezivanje s javnosti i neposrednom zajednicom s kojom živi i dijeli prostor. Za trajanja Noći muzeja našu bolnicu posjeti i do 1700 posjetitelja. Prilika je to da uđu u naš mali “grad”, upoznaju se s poviješću i napretkom psihijatrije, razgledaju izložbu u Galeriji Slava Raškaj, popiju topli bolnički čaj koji već tradicionalno nudimo kao autentično bolničko organoleptičko iskustvo.
Ograničenja će uvijek postojati i osobno ne vjerujem u idealne uvjete. Mislim da ne postoje, bar ih ja nikada nisam iskusio. Nekada upravo ograničenja mogu biti dodatni poticaj, izazov koji će postati motivacijom da se nešto učini, da se dodatno investiramo, koliko god to djelovalo nemoguće.
► Ti si s likovnom terapijom počeo vrlo rano, dok je ona u Hrvatskoj još bila u povojima. Danas postoje studiji popularno nazvane art terapije, o njoj se piše, govori i raspravlja. Kako si se ti snalazio i usavršavao na tom području?
Niko Radas: Kada sam došao u Vrapče, još kao apsolvent kiparstva, nije bilo prilike za stručnim usavršavanjem. Art terapija je postojala, ali negdje tamo, daleko. S vremenom se približila i evo, sada je dostupna. Kako je klinika Vrapče i obrazovna ustanova, tako sam i ja imao prilike za raznim internim edukacijama, gotovo svi sadržaji bili su mi dostupni kao njihovom zaposleniku. Tijekom godina uspio sam pronaći neki svoj modalitet rada s pacijentima koji se pokazao dobrim jer im pomaže i olakšava svakodnevicu, a rezultati tog rada, svojevrsni materijalni dokazi, zainteresirali su javnost.
► Može li umjetnost zaista djelovati, iscjeljivati duh u tako ozbiljnim i teškim psihičkim stanjima? Može li umjetnost biti djelotvorno sredstvo resocijalizacije ljudi koji su društveno marginalizirani i “obilježeni”?
Niko Radas: Teška psihička stanja prvenstveno se tretiraju medicinskim postupcima. Umjetnost dolazi kao nadogradnja, možemo reći kao toplice nakon operacije kralježnice. Psihičke bolesnike, nakon što se stabiliziraju, treba ponovno vratiti u život, pomoći im naći smisao, stvoriti strukturu i tu se svakako s umjetnošću puno toga može postići. Društvena vrijednost umjetnosti u psihijatriji je da pozove zajednicu da se bez zaziranja približi ljudima s teškoćama kao i ustanovi u kojima se ti ljudi liječe. Kada nam priđu, odmah i bolje vide, a vide da se radi o ljudima koji iskušavaju težinu svoje bolesti. Ne želim da ovo zvuči prijeteće, ali nitko nije izuzet, ne postoji cjepivo ili garancija. Svi smo krhki.
► Što tebi ti višegodišnja iskustva terapeuta donose kao čovjeku i umjetniku?
Niko Radas: U Vrapču sam bolje upoznao sebe, svoje mentalne mehanizme. Znate, kad ste okruženi psihijatrima, psiholozima, psihoterapeutima, pa imate pristup i uvid u njihov rad, logično je da ćete se ponekad malo zrcaliti. To smatram vrijednim i korisnim. Kao čovjeku daje mi ispunjenje i svrhovitost, a kao umjetniku pravac u kojem tražim svoj autentični rukopis.
► U Vrapču provodiš i likovne radionice s pacijentima čiji radovi postaju eksponati na izložbama koje se organiziraju u Galeriji Slava Raškaj, u sklopu Klinike. Kako su te radionice koncipirane, a kako izložbe? Koji likovni segment u tim radovima dominira?
Niko Radas: Najveći dio radnog vremena provedem na Zavodu za forenzičku psihijatriju. Gotovo svi pacijenti, njih 70-ak, dolaze svakodnevno, ujutro i popodne kod mene u radionicu. Najveći izazov u mom poslu jest motivacija pacijenata. Nisu svi zainteresirani, što je i logično. U radionici boravi i do 35 osoba istovremeno, svatko ima svoje preferencije. Neki imaju ideju o tome što ih zanima i što bi htjeli raditi, nekima je potrebna motivacija, poticaj i usmjerenje. Zato je moj zadatak osmišljavati kreativne aktivnosti i pritom voditi računa da budu u balansu s mogućnostima pacijenata. Kod mene se slika, crta, kipari, piše, svira, katkada pogledamo neki film. Sve je to u jednoj ležernoj, ali poticajnoj atmosferi. Svoju radionicu volim nazvati pješčanikom za odrasle u kojemu je bitna igra. Igrom rastemo i ostvarujemo zdrave odnose. Kad se podvuče crta, međuljudski odnosi i ljudskost najbitnije su supstance i nadam se da je to ono što će moji pacijenti pamtiti kad više ne budu u bolnici.
Izložbe u Galeriji Slava Raškaj su raznovrsne, bilo da se radi o gostujućim profesionalcima, bilo amaterima, raznim umjetničkim organizacijama, a, naravno, izlažemo i radove naših pacijenata. Izložbe pacijenata održavaju se kada se u radionici skupi dovoljno prezentnih radova. Najčešće su u pitanju grupne izložbe, ali povremeno izlažemo i radove pojedinaca koji su dovoljno produktivni da popune prostor galerije.
► Najvidljiviji rezultati tvoga terapeutskog rada ipak su filmovi koje osmišljavaš sa svojim pacijentima. Što je dovelo do pokretanja upravo filmskih radionica, do odluke da se izražavaš i djeluješ upravo u tom umjetničkom mediju?
Niko Radas: Animirani film obuhvaća niz različitih umjetničkih disciplina: literarni segment kao osmišljavanje te raspisivanje teme i priče, likovni dio koji ujedno uključuje i najveći broj pacijenata, animiranje lutaka što bi se moglo tretirati kao ekspresija pokretom. Naime, prije nego animiraju lutku, pacijenti sami čine pokret tijelom kojim žele prenijeti emociju i stanje lika iz filma. Zatim pacijenti komponiraju i izvode glazbene podloge za film i na kraju posuđuju glasove likovima, a što je dramski element u svemu nabrojanom. Sve je to objedinjeno u animiranom filmu i zato je puno lakše uključiti veliki broj ljudi čiji interes nije isključivo likovni sadržaj.
Također je bitno to da se na Zavodu nalazim s pacijentima koji na bolničkom liječenju provedu u kontinuitetu više godina, a animirani film jest dugačak i spor proces. Mnogi uspiju ispratiti rad na filmu od početka do kraja i participirati u gotovo svim fazama produkcije.
► A što je dovelo do odluke da snimljene filmove pokažeš javnosti i kreneš s njima na festivale?
Niko Radas: Animirane filmove snimamo u Vrapču već 15-ak godina i to su amaterski uradci koje smo objavili na YouTube i Vimeo kanalima. Snimani su amaterskim fotićima. Negdje na pola snimanja Neobične kupke gospodina Otmara shvatio sam da bi ovaj film mogao imati festivalski potencijal. Otmar je sniman poluprofesionalnom kamerom koju smo dobili kao donaciju od pokojne Zore Cazi Gotovac, neposredno pred početak produkcije. Slika je bila kvalitetnija i tim smo filmom napravili iskorak u odnosu na sve dotadašnje. Od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili smo sredstva za postprodukciju što je doprinijelo da film bude festivalski prihvatljiv. Kad smo ga završili, počeo sam ga prijavljivati na festivale i krenuli su lijepi događaji.
► Zbog specifičnosti uvjeta u kojima ovi animirani filmovi nastaju, ti pokrivaš brojna područja; potpisuješ i scenarij i snimateljski dio i animaciju i montažu i glazbu i kostimografiju. Točnije, vanjskim si suradnicima prepustio samo skladbe i dizajn zvuka. Koliko je to zahtjevno, a u kojoj mjeri izazovno?
Niko Radas: Moja uloga je sve po malo, a najvažnija i najizazovnija jest, na što jako pazim, da cijeli proces bude prije svega terapijski. Zato imam zlatno pravilo prilikom animiranja u kojem sudjeluju pacijenti – nema beskonačnih ponavljanja. Stvar se mora tretirati kao igra i najčešće se sve snimi u jednom pokušaju – first take. Bude tu grešaka i neželjenih momenata, ali sve to, uz pomoć producenta Filipa Gašparovića Melisa, mog prijatelja i suradnika, popravljam i glancam u postprodukcijskoj fazi. Da bi se ideja iznijela konzistentno, ja moram preuzeti više uloga, a i odgovornost. Treba imati na umu da pacijenti nisu kreativci i nemaju nikakva prethodna iskustva ili razvijene vještine u smislu umjetničkog stvaralaštva. To podrazumijeva da moram cijeli proces prilagođavati njima. Opet, mahom su to muškarci od kojih neki imaju iskustva s alatom ili dolaze iz obrtničkih sfera. Takvi se sjajno sljube s animiranim filmom. Uz pacijente uključeni su psihijatri, psiholozi, socijalni pedagozi, radni terapeuti, medicinske sestre, medicinski tehničari, spremačice i osoblje iz tehničke službe Klinike Vrapče, stolari, bravari, soboslikari, električari pa i krojačica koja pomogne oko kostima. Naši su filmovi sinergija svih zaposlenika i korisnika i na to sam jako ponosan.
U Psihonautima smo uključili i vanjske suradnike. Osim Filipa Gašparovića Melisa, predsjednika Hrvatske udruge digitalnih umjetnika koji je naš dugogodišnji suradnik, tu je Luka Gamulin za dizajn zvuka, Davor Devčić kao glazbeni producent, Pavao Stanojević u ulozi animatora. S prostorom i opremom pomogla nam je i ekipa Zagreb filma u svojstvu koproducenta. Jasno, sve je to bilo prepoznato i podržano sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra. Pacijenti su to prepoznali kao valorizaciju svog rada jer smo sada dovoljno odmaknuli da smo spremni za sfere profesionalne produkcije. Mislim da im je to laskalo, ali su zato i svoju ulogu doživjeli s više odgovornosti.
► Nadovezujući se na prethodno pitanje, zanima me možeš li jasno opisati granicu ili prostor u kojemu počinje tvoj autorski rad, a prestaje mentorski i terapeutski? Drugim riječima, koliko je autorskoga u sadržajnom planu tvojih filmova (pa i idejnoj inicijativi) jer je jasno kako si u tehničkom smislu preuzeo ogroman posao i odradio ga gotovo sam?
Niko Radas: Granica se može učiniti zamagljenom, ali ona postoji i vrlo je jasna. U odnosu s pacijentima sam terapeut, a u odnosu spram filma redatelj. Obavljam i sve ostale uloge koje treba obaviti jer nisu spojive s pacijentima, u smislu da nemaju iskustva i znanja vezane za filmsku tehniku, primjerice kada se radi o softverima za animaciju, raznim sliderima i slično. Neobična kupka gospodina Otmara snimljena je u potpunosti u Klinici Vrapče i pacijenti su sudjelovali u svim produkcijskim fazama. Tada smo baratali doista skromnim budžetom, sve je to bilo gerilski. Naravno da sam ja važan faktor u svemu jer sam pokretač i voditelj, ali sve što pacijenti mogu sami raditi to prepuštam njima. Možda bi mogli i više, ali nemamo uvjeta; dio animiranog filma radi se u profesionalnom studiju, a takvih uvjeta nemamo u bolnici.
► Tvoji su filmovi krajnji rezultat dugotrajnih i višegodišnjih likovnih terapija. Primjerice, Psihonauti su rezultat petogodišnjeg rada u kojemu je sudjelovao čak 71 pacijent. To zvuči kao vrlo zahtjevan i složen kreativni proces. Opiši ga ukratko. U kojem dijelu najviše uživaš, a u kojemu se segmentu susrećeš s najviše problema?
Niko Radas: U radu na Psihonautima pacijenti su osmišljavali koncept filma i prenijeli svoja osnovna iskustva s psihičkim bolestima, izgradili su sve scenografije koje se pojavljuju u filmu te su posudili glasove za popratnu glazbu. To smo iznjedrili u terapijskom procesu u kojemu ostavljam prostor pacijentima da se angažiraju s idejama i tako potaknu svoje kreativne snage. Kako smo ovaj film ostvarili u suradnji s profesionalnim filmskim djelatnicima, u radu s njima zauzimam poziciju redatelja pazeći da se iznesu vizije pacijenata što je moguće autentičnije. Teško mi je izdvojiti koja faza u radu mi je najdraža i u kojoj uživam, sve je to jedan uzbudljiv proces. Najteže su mi krize koje, vjerujem, mora proći svaki autor, kada počinjem sumnjati u film koji se snima. Kada si postavim ono najgore pitanje od svih pitanja: Pa zašto sam se ja upleo u ovo!? No te sinusoide su prirodne i već sam ih naučio prepoznavati. Srećom, ne zadržavaju mi se dugo u mislima, vrlo brzo njihovo mjesto zauzme entuzijazam i uvjerenje da će to što radimo biti sjajno. Tako i bude.
► Pročitala sam kako je animirani film Neobična kupka gospodina Otmara (koji se pogledati može ovdje) nastao prema stvarnoj osobi, nekadašnjem pacijentu Psihijatrijske klinike Vrapče. Koliko je teško manevrirati između autentičnosti, odnosno zbilje koju iskustva tvojih pacijenata nužno nose i fikcije koja je jednako nužna kako bi zaštitila privatnost i intimu živućih osoba?
Niko Radas: Otmar je bio stvarna osoba koja se 50-ih godina prošloga stoljeća liječila u Vrapču. On je svoj animozitet prema tadašnjem režimu vrlo jasno artikulirao u internom bolničkom časopisu Vrapčanska Koreja. Tekstovi su bili jako politički obojeni i nisam ih smatrao primjerenima za ovaj naš bolnički kontekst. Međutim, smatrao sam da su dobro polazište i da se nešto može iskoristiti, a neke njegove ideje preraditi i prilagoditi. Pacijenti su to sjajno prihvatili i dali svoje viđenje u nekom novom svjetlu koje nije bilo toliko ideološki obojeno. Tako da smo taj ideološki dio ostavili samo u natruhama.
Etički uzusi u psihijatriji vrlo su važni i moramo paziti da se ne naruše. Srećom pa animirani film ne podrazumijeva autore ispred kamere što je olakotna okolnost, a kod posuđivanja glasova svatko potpisuje informirani pristanak i sudjelovanje je dobrovoljno. U filmu ne postoji niti jedan moment nečijeg stvarnog iskustva ili životne činjenice koja bi bila svojstvena i prepoznatljiva, više smo hvatali načelnu ideju koju je tadašnji Otmar provlačio u tekstovima Vrapčanske Koreje. To su individualizam, neshvaćenost, bizarni momenti tadašnjeg društva s prenaglašenom stigmom i predrasudama prema psihijatriji. Namjerno smo podrivali uvriježene predrasude o psihijatriji pa je zato bolnica prikazana kao mjesto koju vodi ludi liječnik, tehničari su distancirani, robusni i grubi, a medicinski tretman je sveden na pranje mozga.
► Film Psihonauti već je prikazan na nekoliko međunarodnih festivala (onom u Annecyju i Guanajuatu). Kakve su reakcije na animirani film koji je nastao u tako specifičnom, bolničkom kontekstu? Pretpostavljam kako su poruke koje donosi vrlo univerzalne i korespondiraju s velikom temom kao što je mentalno zdravlje o kojemu se govori kao gorućem problemu svjetske svakodnevnice.
Niko Radas: Naši filmovi imaju background koji je specifičan i autentičan. Nije mi poznato da se na nekoj psihijatriji animirani film koristi u terapijske svrhe. To je sigurno adut s kojim film ima ono nešto spram ostalih u konkurenciji. Kako se animacijom bavimo godinama, puno smo naučili i napredovali pa je i kvaliteta neupitna. Filmom smo uspjeli pokazati da osobe s psihičkim poteškoćama nisu samo dijagnoza, već su u ovom slučaju i autori, filmaši, pripovjedači koji su u stanju svoja iskustva sa psihičkim bolestima prenijeti svima nama koji ih nemamo. To smo u Psihonautima postigli – film je pomalo nelagodan, kako su neki komentirali – udara u pleksus.
► Psihonauti su lutka film, Neobična kupka gospodina Otmara nastale su stop animacijom. Kako biraš animacijsku tehniku u kojoj radiš s pacijentima? Korespondira li ona s temom, sa skupinom pacijenata koji su uključeni ili s tvojom autorskom odlukom?
Niko Radas: Stop-animacija podrazumijeva puno rada s rukama, predmetna je i to je važno u kontekstu bolnice i terapije. Sveobuhvatna je pa je moguće uključiti puno sudionika. Već neko vrijeme razmišljam da se okušamo u 2D animaciji, možda uskoro sazrije trenutak i za to.
► Gledajući tvoje filmove, stječe se dojam kako mnogo pažnje polažeš na narativ, on je, osim preglednosti i strukturiranosti, povremeno i autoreferencijalan pa i poetičan. Je li to oznaka tvoga autorskog rukopisa ili je uvjetovana kontekstom u kojemu tvoji filmovi nastaju?
Niko Radas: Kontekst je bitan i sigurno predodređuje dosta toga, od tema pa do same tehnike snimanja. Bolnički uvjeti i populacija koja je uključena sigurno utječu na rezultat. Nastojim prepustiti sve što je moguće u ruke pacijenata, a opet, moje je da usmjeravam i pazim da se ne odmaknemo od fokusa filma. Jesam li ja kroz dosadašnji rad stvorio svoj prepoznatljiv rukopis? Ne znam. Ako netko kaže da jesam, to će biti najveći kompliment koji mogu dobiti.
► Psihonauti su na ovogodišnjem Animafestu nagrađeni kao najbolji hrvatski film u jakoj konkurenciji dok je Neobična kupka pobrala brojne nagrade na međunarodnim festivalima. Kako doživljavaš nagrade u autorskom i mentorskom smislu? Kako ih doživljavaju tvoji pacijenti – koautori?
Niko Radas: Psihonauti su nas sve pomalo iznenadili jer imaju sjajnu prolaznost na festivalima. Film je dosad prikazan ili će biti prikazani na pedesetak festivala, a tek smo na pola distribucijske faze. Jako smo ponosni na nagrade na Animafestu, u Guanajuatu, kao i na posebno priznanje u Annecyju. Na sceni smo autsajderi, slično kao i u životu, ali su te nagrade upravo zbog toga vrjednije. Mislim da zahvaljujući nagradama pacijenti mogu osvijestiti svoje snage i novu ulogu, svoju reaktualizaciju koja je primjenjiva na sve druge životne sfere. Ipak, svi su oni vidjeli skromne uvjete u kojima je nastajao film pa onda svjedoče rezultatu koji je izniman. Ove je godine prvi put nagrada za najbolji hrvatski film na Animafestu dobila pravo kvalificirati se za nagradu Oscar. Da nekome ne padne na pamet i kaže kako je to stvar sreće, morali smo to potvrditi još jednom takvom nagradom pa smo uzeli i nagradu za najbolji animirani u Guanajuatu koja nam je također priskrbila pravo za Oscar kvalifikaciju, drugu po redu.
► Koja su tvoja umjetnička stremljenja izvan terapeutskog rada? Na kakvim projektima radiš kada ne radiš sa svojim pacijentima?
Niko Radas: Izvan terapeutskog rada povremeno održavam filmske radionice za djecu u suradnji s našom sjajnom dramaturginjom Anjom Pletikosom te sudjelujem u projektima organizacije LOFT (Lutkarska organizacija koju fakat trebamo) kao vanjski suradnik. Radionice s djecom su, za razliku od rada u bolnici, zahtjevnije zbog vremenskog ograničenja i uključuju dobnu skupinu 9+. Nekada tijekom pet dana trajanja radionice moramo dovršiti kratki animirani, igrani ili dokumentarni film, to je na granici mogućeg, ali uspijevamo. Ono što bi bilo zajedničko u radu s osobama s psihičkim poteškoćama i radionicama za djecu je – igra. Još jedan pješčanik.
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Ivan Buvinić
Zahvaljujemo Niki Radasu na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Nikin rad pratite na www.instagram.com/niko_radas.
Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te HAVC – Hrvatski audiovizualni centar
