Krajem 2023. godine me voditelj Galerije Crta pozvao da napišem predgovor za izložbu, koja u središte zanimanja postavlja ni više ni manje nego ljude iz tramvaja. Poziv sam odmah prihvatila, jer sam i sama dobar dio života provela u ZET-ovim tramvajima, stoga mi se svidjelo da je netko portretirao anonimne korisnike javnog zagrebačkog prijevoza. Autoricu izložbe, Petru Balekić, tom prilikom nisam uspjela upoznati uživo, jer sam bila spriječena doći na otvorenje. Međutim, rekla bih da sam ju djelomice “upoznala“ pregledavajući njezine crteže. Kada mi je iz uredništva stigao upit da napravim intervju s Petrom Balekić za Vizkulturu, odmah mi je sinulo da je to sjajna prilika da je napokon bolje upoznam i da saznam više o svim poljima na kojima je aktivna.
Petra Balekić (Đakovo, 1989.) je samostalna umjetnica koja pretežito djeluje u području animiranog filma, gdje se ostvaruje kao redateljica i animatorica. Također se izražava kroz ilustraciju i crtež, koji čine važan dio njezinog umjetničkog rukopisa. Nakon završene gimnazije upisuje Grafički odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje 2013. godine stječe titulu magistrice grafike. Potom upisuje diplomski studij Animiranog filma i novih medija na istoj Akademiji, koji završava 2017. godine. Njezin diplomski film Stranac u mojoj glavi prikazan je na festivalima diljem svijeta, uključujući natjecateljske programe Animafesta i Annecyja, drugi profesionalni animirani film Sjena započeo je festivalski život početkom 2025. Premijerno je prikazan u sklopu Velikog natjecanja kratkometražnog filma na ovogodišnjem Animafestu Zagreb, a krajem srpnja film putuje na festival Supertoon u Šibeniku.
U intervjuu smo razgovarale o njezinom radu na animiranim filmovima, posebno o najnovijem filmu Sjena, o tome kako balansira između animacije, ilustracije i crteža, te o važnosti promatranja i bilježenja svakodnevnih scena – poput onih iz tramvaja – u njezinoj umjetničkoj praksi.
► Odrasla si u Đakovu – gradu u istočnoj Slavoniji koji je poznat po bogatom umjetničkom nasljeđu u kontekstu sakralne arhitekture. S druge strane, istaknutu sredinu ne povezujemo s animacijom kao područjem u kojem si ti najaktivnija. Kako je bilo odrastati u Đakovu? Možeš li se prisjetiti svojih prvih susreta s umjetnosti? Jesi li se već tada susrela s animacijom i ilustracijom?
Petra Balekić: Moja želja za bavljenjem animacijom je došla dosta kasno, kada sam već živjela petu godinu u Zagrebu, tako da ne bih rekla da je odrastanje u Đakovu tu igralo bitnu ulogu. No, svakako sam imala priliku formirati neki osnovni umjetnički ukus unutar svoje obitelji. Moja mama se oduvijek amaterski bavila keramikom i slikanjem, a tata glazbom. I uvijek su se trudili zainteresirati nas za što više aktivnosti, tako da sam i sama još kao mala svirala, slikala, oblikovala glinu. S vremenom me je počelo sve više vući na likovnu stranu, za što bih rekla da su najzaslužniji bili satovi likovnog odgoja u školi i profesorica koja me je dosta poticala. Čak sam htjela upisati ŠPUD u Osijeku, ali na kraju sam se ipak odlučila za gimnaziju. No, nisam ozbiljno razmišljala o upisu na akademiju sve do viših razreda srednje škole.
Mislim da mi je prvi susret s visokom umjetnosti bio posjet Spomen galeriji Ivana Meštrovića u Vrpolju, u koju me je tata odveo kao dijete. S animacijom i ilustracijom sam se, poput ostale djece, upoznala ponajprije preko slikovnica i crtića za djecu, a posebno sam voljela stripove.
► Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti stekla si diplomu na Grafičkom odjelu, a ubrzo nakon toga nastavila si obrazovanje u području animiranog filma. Kako je tekao tvoj put od grafike do animacije? U kojem trenutku se pojavio interes za stvaranje pokretnih slika? Je li za tebe animacija došla kao logičan nastavak grafičkog razmišljanja ili kao potpuno novi izazov?
Petra Balekić: Animacija mi je došla kao posve logičan nastavak na grafiku, iako ju u startu nisam imala u planu. Kažem da je logičan zato što mi je jedan od najdražih kolegija na grafici bila ilustracija te sam posebno uživala u stvaranju crteža/grafika na određene priče, a to je osnova i same animacije. U tom periodu sam puno radila monotipije vezane uz djela E. A. Poea i Daniila Harmsa. Ono što me je najviše inspiriralo da se kasnije okrenem animaciji je upravo festival kojem zahvaljujem, jer je bio direktan povod za ovaj intervju. Naime, na Animafestu sam se upoznala s autorskom animacijom i zaljubila se u istu. Tamo mi je, gledajući sve te originalne filmove najrazličitijih tema, tehnika i izričaja, sinula pomisao da je animacija za mene savršen medij, u kojem mogu objediniti sve što me kao autoricu interesira.
► U filmu Stranac u mojoj glavi pokušavaš rekonstruirati vlastito sjećanje na Camusova Stranca – djelo koje ti je, s vremenskim odmakom, ostalo u pamćenju tek kao niz fragmenata i atmosfera. Kroz tu rekonstrukciju istovremeno istražuješ krhkost i subjektivnost individualnog pamćenja. Što te potaknulo da se vratiš upravo tom romanu, i kako si pristupila pretvaranju tih nejasnih, osobnih dojmova u filmski narativ?
Petra Balekić: Za početak, nešto što ja jako volim u književnosti, umjetnosti i općenito životu je apsurd. Tako da da; u jednu ruku je to film o Camusovom Strancu, u drugu ruku je to film o nepouzdanosti sjećanja, a ono što spaja te dvije „ruke“ je upravo apsurd, koji me je i potaknuo da odaberem tu temu. Stranac mi je bio jedna od najdražih knjiga. Ono čega sam se jasno sjećala u trenutku kada sam radila spomenuti film je to da je, kad sam ga čitala, taj roman nešto u meni promijenio. Bilo mi je smiješno (i apsurdno) da se s odmakom godina više uopće ne mogu sjetiti zbog čega me je ta knjiga izmijenila, što se konkretno desilo u radnji. Zanimljivo mi je razmišljati o tome na koji način nas neka iskustva oblikuju; kao da jednom kada postanu dio nas, prestaju biti važna na kognitivnoj razini, ali ih svejedno pamtimo na nekoj dubljoj, osjećajnoj. Tako da je Stranac s vremenom možda i postao stranac u mojoj glavi, ali u mom srcu je i dalje dobro poznat.
► Tvoj Stranac prikazan je na festivalima diljem svijeta. Kako je predstavljanje filma u međunarodnom kontekstu utjecalo na tvoj umjetnički razvoj i na način na koji pristupaš animaciji? Jesu li susreti s drugim autorima/icama oblikovali tvoje razumijevanje animacije kao medija i tvoj odnos prema temama koje obrađuješ?
Petra Balekić: S obzirom na to da autorski filmovi žive gotovo isključivo kroz festivale, naravno da je svakom autoru važno da film bude predstavljen na što više festivala u svijetu. I putovati s filmom je divno, ponajviše zbog poznanstava koja stekneš na putu, potencijalnih suradnji, a jednako i zbog tuđih filmova koji te inspiriraju nekom posebnom pričom, inovativnom tehnikom, ili već nekim drugim originalnim faktorom. Zanimljivo je da se svake godine nađe neki film koji je uistinu poseban, iako ponekada misliš da si već vidio sve – ali, kreativnost očito nema granica.
► Kako izgleda tvoj stvaralački proces – od prve ideje do završene animacije? Koliko ti je važna faza crteža i skica u razvoju filma, i zadržavaš li elemente rukom crtane estetike i u digitalnim fazama produkcije?
Petra Balekić: Obično se držim klasičnog procesa – nakon što mi se formira ideja, napišem kratki sinopsis, kojeg zatim razradim u detaljan scenarij, pa tek onda krenem sa dizajnom i storyboardom. Ali nije svaki put isto. Opisani proces mi najbolje odgovara kod filma koji ima klasičnu naraciju, a ukoliko to nije slučaj, onda ću dati više prostora intuiciji i dopustiti da me proces odvede u svom smjeru. U svakom slučaju, nakon navedenih radnji još slijedi izrada animatika, koji je svojevrsna video verzija storyboarda, u kojoj je definirano trajanje kadrova i osnovna montaža. Tek kada su te stavke predprodukcije definirane, kreće se u produkciju, koja uključuje animiranje, čišćenje animacije i koloriranje. Nakon toga još slijedi postprodukcija, koja podrazumijeva finalnu obradu slike, sound design i finalnu montažu. I, onda kreće fun part, a to je distribucija, odnosno slatko-gorko iščekivanje koji festivali će dati zeleno svjetlo filmu 🙂
Što se tiče vizualnog dijela, to isto uvelike ovisi od projekta do projekta. Rekla bih da svaka priča zahtijeva određeni vizual i određeni pristup. Svakako više naginjem rukom crtanoj estetici i trudim ju se održati u svojim filmovima. Iako ih animiram digitalno, i dalje se radi o klasičnom postupku animacije (frame by frame), a zahvaljujući tehnologiji, imamo priliku crtati na grafičkom tabletu imitirajući poteze olovkom po papiru.
Ipak, za mene rad na papiru ima poseban šarm koji se ne može fejkati digitalnim putem. Na papiru uvijek nastaju neke greškice, sjene, mrlje, koje jednostavno doprinose toplijoj atmosferi od digitalne sterilnosti. Ali, s druge strane, animiranje na papiru znači i puno duži proces rada, koji je često neprihvatljiv zbog ograničenog budžeta, rokova i sl.
► Kao što smo već naveli, početkom lipnja je u Zagrebu u sklopu Animafesta prikazan tvoj novi film Sjena. U opisu navodiš da je riječ o eksperimentalnom animiranom filmu, u kojem žena istražuje slojeve vlastitog tijela i unutarnjeg svijeta. Kako je nastala ideja za film i koliko si dugo radila na tom projektu? Možeš li objasniti sami naziv filma?
Petra Balekić: U opisu navodim da je eksperimentalan, ali možda to nije bio najspretniji izraz. Ono zbog čega sam ga okarakterizirala na taj način je činjenica da nema klasičnu naraciju- u filmu je prisutan samo jedan ženski lik, koji se nalazi u praznom prostoru, i radnja je temeljena na njezinoj nježno-gruboj interakciji sa samom sobom. Ipak, animacija je vrlo klasična, pa ga ne mogu svrstati u eksperimentalni film.
Apropos ideje, ovo nije moj prvi film koji tematizira odnos sa samim/om sobom, a ta tema mi je generalno jako zanimljiva i inspirativna. U ovom trenu je možda logično za reći da upravo završavam edukaciju iz propedeutike psihoterapije te da se želim nastaviti educirati u tom smjeru, tako da ne bi trebalo čuditi što me okupiraju slične teme. Inspiraciju za naslov sam pronašla u Jungovom opisu „sjene“ kao onog dijela naše ličnosti koji je potisnut, nepriznat ili neugodan, ali duboko važan za cjelovitost bića. Inače, zanimljivo mi je da me pitaš za naslov jer moram priznati da se uvijek mučim s tim odabirom.
Na ovom filmu sam radila oko dvije godine, ali je jako puno vremena otišlo na predprodukciju. Jedno šest mjeseci sam samo štancala različite verzije animatika, dok se napokon nisam odlučila za jednu. I post produkcijski dio je bio dosta zahtjevan, a njega bih htjela malo detaljnije objasniti jer je zapravo tek tokom post produkcije film dobio svoj vizualni identitet. Naime, animirala sam ga digitalno frame by frame, ali sam onda sve frameove printala na paus papire, koje sam zatim skenirala stavljajući slojeve pausa jedan iza drugog. To mi je omogućilo da dobijem svojevrsnu jeku pokreta te da na pojedinim dijelovima lik ostane zamrznut, u nekom pokretu na donjem sloju pausa, dok se nastavi kretati u novi pokret na gornjem sloju, prilikom čega se lik odvaja od samog sebe i omogućuje mi da stvorim interakciju između ta dva selfa.
► U filmu prikazuješ vrlo kompleksan i često kontradiktoran odnos između grubosti i nježnosti prema samoj sebi. Možeš li nam ispričati kako si pristupila toj temi – što ti je bilo najvažnije u prikazu te unutarnje dinamike, i na koji način si kroz vizualni i narativni jezik željela prenijeti te slojeve emocija i samoprihvaćanja?
Petra Balekić: Bilo mi je jako bitno držati se okvira u kojem je prisutan samo jedan lik, bez ikakvih okolnih elemenata. To je ujedno bio i najveći izazov, jer je puno lakše ispričati priču uz pomoć okoline i dodatnih likova, s kojima lik može stvoriti neki odnos. Ali, u konačnici, bilo mi je najvažnije stvoriti određenu atmosferu. Iako ovdje većinom pričamo o radnji i temi filma, meni je s redateljske i animatorske strane bilo puno važnije postići da se taj film na neki način osjeti i da bude audiovizualni doživljaj, negoli kako će publika shvatiti temu.
► Animacija je dugotrajan i zahtjevan proces u kojem autor/ica često ostaje sam/a sa svojim mislima. Jesi li tijekom rada na filmu Sjena kroz tu introspektivnu samoću otkrila nešto novo o sebi ili o tome kako ljudi općenito doživljavaju odnos prema sebi i vlastitom tijelu?
Petra Balekić: Pa ne, ne mogu reći da sam to doživjela na takav način. Nisam izolirana dok radim film, trudim se imati neki dobar balans rada i druženja. Ali nevezano uz animiranje i uz ovaj konkretno film, dosta sam sklona introspekciji, što me na kraju krajeva i vuče prema ovakvim temama. No ne mogu reći da mi je konkretno rad na ovom filmu donio neko novo saznanje u tom pogledu. S obzirom na to da se već više puta u različitim intervjuima pokrenulo pitanje odnosa prema tijelu u ovom filmu. Uistinu ne bih željela da se radnja ovdje shvati previše doslovno – ovo nije film koji govori isključivo o odnosu prema tijelu, nego generalno o odnosu prema sebi, na bilo kojem nivou.
► Glazbu u filmu potpisuje Julij Zornik. Kako je izgledala vaša suradnja na oblikovanju zvuka i glazbe? U kojoj mjeri ti je ona važna i jesu li se tijekom procesa pojavili neki izazovi ili inspiracije koje su posebno utjecale na zvučnu kulisu filma?
Petra Balekić: S obzirom na to da film nema klasičnu naraciju, puno je toga ovisilo o finalnoj montaži i o sound designu. S Julijem me je spojio moj producent Jure Bušić iz Jake produkcije, a imala sam sreću da je pristao napraviti rough zvuka dok još slika nije bila gotova, tako da je proces tekao u oba smjera. Zapravo, u tri smjera, jer je jednako važna bila i montaža koju je radila Iva Kraljević. Jedno je utjecalo na drugo i drugo na treće. S Julijem je proces tekao tako da sam mu objasnila kakvu atmosferu želim prizvati i poslala neke filmove čiji sound design mi se sviđa. Ostalo je bilo na njemu, ipak je on stručnjak za to. Imali smo nekoliko ping-ponganja dok nismo došli do konačnog rješenja, a posebno sam mu zahvalna na prilici da dođem u njegov studio (koji je praktički pravo kino) u Ljubljani i dovršimo sound design tamo.
► Kakve su bile reakcije publike nakon premijere filma na Animafestu? Kako općenito doživljavaš odnos publike i animiranog filma, osobito kad je riječ o tako osobnim temama?
Petra Balekić: Ne mislim da je ova tema toliko osobna; odnosno, koliko je osobna, toliko je i univerzalna. Reakcije su bile dosta pozitivne, a osobito je lijep osjećaj kada ti u prolazu priđe neki autor čiji rad jako cijeniš i pohvali film. Onda znam da sam napravila dobar posao. Kada me pitaš za odnos publike i animiranog filma, moram reći da mi je uvijek pomalo stresno gledati svoj film na festivalu i čekati reakcije nakon projekcije, a to samo dokazuje koliko cijenim mišljenje publike. Uostalom, publiku na Animafestu čine većinom ostali autori i profesionalci iz svijeta filma, ili barem zaljubljenici u autorsku animaciju koji i inače pohode festivale, a čije mišljenje mi je itekako kvalitetna smjernica.
► Prošle godine sudjelovala si na izložbi Od vlastite učionice do vlastite sobe u produkciji Hrvatskog školskog muzeja i K-zone / Vox Feminae, posvećenoj počecima ženskog obrazovanja u Zagrebu. Zajedno s još nekoliko domaćih autorica, kroz medij animacije, portretirala si životne priče učiteljica koje su igrale važnu ulogu u povijesti borbe za žensko obrazovanje u Hrvatskoj. Što si predstavila na toj izložbi?
Petra Balekić: Predstavila sam Ivanu Hirschmann, dok su ostale autorice u mediju stripa portretirale svaka po jednu učiteljicu. Za one koji nisu upoznati s Ivanom Hirschmann, ona je bila prva hrvatska licencirana učiteljica gimnastike. Godine 1906. napisala je priručnik Djevojačka gimnastika u kojem objašnjava važnost prakticiranja tjelovježbe i za djevojke (do tada se u ženskim školama nije prakticirao tjelesni odgoj). Priručnik je sadržavao detaljne opise vježbi koje se mogu izvoditi na satu gimnastike, a ja sam za potrebe izložbe napravila animacije koje prikazuju neke od tih vježbi.
► Kako razmišljaš o estetici u svojim filmovima – vodiš li se idejom prepoznatljivog autorskog rukopisa ili ti je važnije ostaviti prostor za eksperiment i promjenu? Koliko ti u tom procesu znači izbor tehnike – analogne ili digitalne – i kako odlučuješ koja će vizualna strategija najbolje odgovarati konkretnoj ideji ili emociji koju želiš prenijeti?
Petra Balekić: Kada dobijem ideju za film, automatski u glavi imam i viziju kako bi estetski izgledao. Što se tiče animacije, gledam to na način da je likovnost u službi priče i atmosfere, pa se sukladno tome odlučim na određeni vizualni pristup. Nije isključeno ni da ću početi surađivati s drugim umjetnicima ukoliko budem smatrala da bi nečiji tuđi stil bolje odgovarao određenoj temi.
► Postoje li autori ili autorice (domaći ili strani) čiji su vizualni pristupi posebno utjecali na tvoj rad i vizualni jezik koji si stvorila tijekom godina?
Petra Balekić: Bilo je mnogo umjetnika koji su utjecali na mene za vrijeme studija, ali nekako na kraju stvoriš svoj stil i više ne razmišljaš o utjecajima. No, mogu reći da sam se prilikom izrade filma Sjena vraćala nekim filmovima koji su me u određenoj mjeri inspirirali, a to su Impossible Figures and Other Stories III redateljice Marte Pajek i Egg redateljice Martine Scarpelli. Inače imam neku svoju bazu inspirativnih filmova kojima se često vraćam, proučavajući kako su u njima riješeni određeni kreativni izazovi. Kod nekih me fascinira režija, kod nekih animacija, način na koji je ispričana priča, odabir tehnike, itd.
► Kako vidiš položaj animiranog filma u hrvatskoj kulturnoj i umjetničkoj sceni danas?
Petra Balekić: Radi se sve više filmova, postalo je izazovno ući i u hrvatsku konkurenciju na Animafestu, a od ove godine je uvedeno da i pobjednik Natjecanja hrvatskog filma na Animafestu, a ne samo međunarodnog, kao do sada, automatski ulazi u prednominaciju za Oscara. To su sve lijepe vijesti za hrvatsku autorsku animaciju i svakako bude optimizam.
► Koliko ti je važan prijenos znanja u području animacije – bilo kroz formalno podučavanje, radionice ili neformalne razmjene iskustava? Imaš li potrebu dijeliti vlastita znanja i pristupe s drugima, i kako sama pristupaš tom procesu?
Petra Balekić: Što se tiče formalnog podučavanja, često vodim radionice animacije za djecu predškolskog i školskog uzrasta, u čemu uistinu uživam, posebno kada imam dobru grupu koja nudi kreativna rješenja kakvih se samo djeca mogu sjetiti. A što se tiče neformalnog dijela, pa naravno; naša animatorska scena je dosta mala, svi se međusobno znamo, dijelimo svoja znanja i iskustva… Nema tu nekih tajni.
► Iako si najpoznatija po radu u području animiranog filma, važan dio tvog stvaralaštva čini i ilustracija. Kako pristupaš ilustraciji u odnosu na animaciju i imaš li projekte u tom području koji su ti posebno dragi ili značajni?
Petra Balekić: Trenutno završavam jedan projekt kojem se osobito veselim i jedva čekam da ugleda svjetlo dana – riječ je o slikovnici za odrasle u kojoj prezentiram hrvatsku jezičnu baštinu, no više detalja o tome bih sačuvala za sebe dok se knjiga ne izda.
Nažalost, za sada nisam imala puno prilika ilustrirati knjige, ali voljela bih se tome više posvetiti u budućnosti. Ono u čemu sam bila aktivnija je ilustriranje suvenira, iako je trenutno i to zbog ostalih obaveza u fazi mirovanja. Spomenula bih još jedan projekt koji mi je jako drag, a to je portretiranje ljubimaca po narudžbi. S time sam ozbiljnije krenula prošle godine, a portrete objavljujem na Instagram stranici @pet.by.petra, pa ovim putem pozivam čitatelje da me zaprate i prošire glas među ljubimcoljupcima. 🙂
► Imaš li već neke ideje za novi projekt? Kakvi su ti planovi za budućnost?
Petra Balekić: Imam ideju za novi film, ali ju još nisam stigla razraditi. Trenutno radim kao animatorica na filmu Saki torek i petek redateljice Dore Pejić Bach i dovršavam već spomenutu slikovnicu, pa nikako da uhvatim vremena posvetiti se razradi novog filma, ali pretpostavljam da će to doći na red krajem ove ili početkom sljedeće godine. U svakom slučaju, ne želim brzati proces, krenut ću u izradu kada mi ideja sazrije i budem osjetila da je došlo pravo vrijeme za to.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
