Rea Rajčić jedna je od najprominentnijih lica mlađe generacije producenata u Hrvatskoj. Magistrirala je filmsku produkciju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje danas i predaje na odsjeku produkcije, dok brojne filmske i televizijske projekte razvija, snima i distribuira zajedno s uigranim timom suradnika u sklopu produkcijske kuće Eclectica koju je osnovala prije deset godina. Dobitnica je nekoliko nagrada za mlade producente s raznim igranim projektima u razvoju, a njezin prvi autorski film 1001 noć nedavno je prikazan u regionalnoj konkurenciji Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox.
O recentnom debitantskom ostvarenju, produkcijskoj kući Eclectica, brojnim suradnjama te potrebi za biranjem i pričanjem priča koje vrijedi ispričati te koje u konačnici rezultiraju izgradnjom “novih svjetova, donoseći spektar emocija gledateljima” pročitajte u intervjuu u nastavku.
► Tvoj kratkometražni dokumentarni film 1001 noć prikazan je na nedavno održanom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox. Već sam naslov filma aludira na poznatu tursku sapunicu, kao i na zbirku arapskih šaljivih pripovijetki, legendi i anegdota. Možeš li nam predstaviti o čemu je u filmu riječ i kako je došlo do realizacije tvog redateljskog debija?
Rea Rajčić: 1001 noć je kratki zapis iz splitskih popodneva u dnevnom boravku moje devedesetogodišnje tetke Eme, koja samoću u trećoj dobi krati neumornim gledanjem i komentiranjem turskih televizijskih sapunica u društvu svoje susjede i najbolje prijateljice Maje. U manjku dovoljno atraktivnih i dinamičnih dramskih podražaja iz njihovih stvarnih života, oslanjaju se na naivne zaplete iz života izmišljenih turskih junaka i prema njima kroje zaista živopisan međusoban dijalog. Prije samog snimanja filma i sama sam povremene posjete Splitu provodila u njihovom društvu, svjedočeći uhodanoj dinamici u kojoj sam vrlo jasno vidjela priliku i nužnost filmskog bilježenja. Osim same duhovitosti njihovih replika, nešto je vrlo nježno i životno u tom neprekinutom razgovoru koji neprekidno teče i kao da možda govori i o našem glavnom smislu.
► Osim scena u kojima dvije protagonistkinje razgovaraju, kroz film se izmjenjuju kadrovi praznih uličnih eksterijera kojima se neometano kreću paunovi doprinoseći pomalo začudnoj i sanjivoj atmosferi. Kakva se metafora krije iza njihove pojave u filmu?
Rea Rajčić: Paunovi su u film ušetali sasvim prirodno jer se nekim čudom tamo zaista i nalaze. U okruženju od nekoliko ulica splitskog naselja Gripe, šepure se i kreštavo vrište zadnjih pedesetak godina. Kako legenda kaže, JNA vojnici su jedan par paunova jednom davno doveli na tvrđavu Gripe, a sada već vrlo brojna kolonija nastanjuje to područje. Često se na terasi stana u kojem se odvija radnja 1001 noći sunčaju i šepure, dok naše protagonistice fokusirano prate TV program. Te egzotične ptice orijentalnog uzorka perja definitivno ne pripadaju mediteransko-balkanskom krajoliku Splita, a opet su tu, proviruju iz svakog kutka, baš kao da i samoj svakodnevici daju začudnu notu, djelujući kao vizualni produžetak istočnjačkog melosa turskih TV sapunica.
► Film je premijerno prikazan u rujnu 2023. na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, u kategoriji Kratki rezovi (Short Cuts). Kakve su bile reakcije inozemne publike i koliko je premijera na tako prestižnom festivalu utjecala na distribuciju filma?
Rea Rajčić: Projekcija je prošla u zaista vedrom tonu, a iskrene reakcije su nas stvarno oduševile jer smo strepili od toga koliko će daljina i potpuno drugačiji kulturološki kontekst utjecati na doseg i razumijevanje filma. Svatko je u filmu prepoznao crtice svojih baka i djedova i to su svakako željeli podijeliti s nama nakon projekcije. Vjerujem da ih je posebno razoružala karizmatičnost, duhovitost i neposrednost naših protagonistica, kao i sveukupno okruženje, Split, paunovi… Premijera na TIFF-u uvelike pomaže vidljivosti filma, ali i nastavku festivalske distribucije. Nadamo se da će film putovati dugo i daleko, a nakon ZagrebDoxa posebno se radujem splitskoj projekciji na Festivalu mediteranskog filma gdje će nam se pridružiti i glavne zvijezde filma. Ali ne paunovi 🙂
► Na filmu je radio već uigran tim (producentica Tina Tišljar, direktor fotografije Marinko Marinkić, montažerka Karla Folnović i kolorist Tomislav Stojanović), ujedno okupljen i oko produkcijske kuće Eclectica koju si osnovala prije deset godina. Što znači u produkcijskom poslu imati stalni postav suradnika?
Rea Rajčić: U ovom poslu suradnici su uvijek puno više od samo toga, zaista je potrebno pronaći kompatibilnost na dubljoj, ljudskoj razini, dijeliti vrijednosti, ukus i smisao za humor. Svi navedeni zaista predstavljaju tim iz snova s kojim imam sreću često surađivati. Ali nismo u tome sami, posebno me veseli što se u proteklih desetak godina oko Eclectice okupila hrpica divnih ljudi, redatelja, scenarista, montažera, snimatelja, provodimo vrijedne i često (pre)duge dane u Šenoinoj, razvijamo, snimamo, dovršavamo filmske i TV projekte, puno se družimo, putujemo po festivalima. Puno truda stoji iza svega, ali nekako smo i dalje raspoloženi, brbljavi, nadobudni i nadam se da ćemo takvi i ostati.
► Valja spomenuti da je na ZagrebDoxu prikazan i trostruko nagrađen mađarski dokumentarni film KIX (Mali pečat za najbolji film mladog/e autora/ice do 35 godina; Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji; Nagrada FIPRESCI ) o dvanaest godina dugačkoj odiseji odrastanja na ulicama Budimpešte. Koja je bila uloga Eclectice kao manjinske koprodukcije i što vas je kod ovog projekta posebno privuklo da se odlučite na suradnju?
Rea Rajčić: S autorima KIX-a upoznala sam se prije nešto više od pet godina kad sam vidjela prvu verziju njihovog materijala na industrijskom programu filmskog festivala GoEast u Wiesbadenu. U tom trenutku su već dugi niz godina bilježili život Sanyija, zapuštenog klinca iz centra Budimpešte koji je spletom okolnosti postao državni neprijatelj broj jedan. Priča je sama po sebi rijetka, dirljiva i važna, ali ono što me posebno vezalo uz KIX je pristup glavnom liku, s kojim su redatelji postigli zaista posebno blizak odnos koji otvara mnoga važna filmska pitanja – koliko su zapravo i filmski autori protagonisti dokumentarnih filmova, i je li moguće i je li moralno ispravno ostati potpuno objektivan i pasivan nad subjektima snimanja?
► Iza Eclectice stoji širok spektar kratkometražnih i dugometražnih filmova, televizijskih serijala, ali i reklama te glazbenih spotova. Koje bi projekte nastale u posljednjih deset godina posebno istaknula?
Rea Rajčić: Najemotivnija sam prema našim prvim mačićima. Njemački inat Silve Ćapin bio je jedan od naših istaknutijih kratkih filmova koji je u igranoj formi pratio reakcije kupača na očigledno mrtvu Njemicu na popularnoj dalmatinskoj plaži. U humornom duhu progovarao je vrlo jasno o ljudskoj sebičnosti, motivu koji je redateljicu pratio i u njenim kasnijim filmovima na kojima smo zajedno radili. Kolaži o laži Nebojše Slijepčevića i Judite Gamulin naša je prva punokrvna dokumentarna serija o medijskim i tehnološkim manipulacijama, koja je nastojala neophodnu lekciju medijske pismenosti plasirati u zabavnom ruhu, stvarajući socijalne eksperimente oko tema lažnih vijesti, teorija zavjere, socijalnih mreža i sličnih pošasti suvremenog vremena. Stric Andrije Mardešića i Davida Kapca naš je dugometražni prvijenac, potpuno izvrnuti božićni psihološki triler s elementima bizarnog humora i naš najbolji mogući ulazak u ring dugometražnog filma.
► Surađivala si na brojnim kratkometražnim projektima mlađe generacije autora, a zatim nastavila razvijati i njihove dugometražne filmove (Judita Gamulin, Silva Ćapin, David Kapac i Andrija Mardešić te brojni drugi). Zamjećuješ li neku žanrovsku ili tematsku tendenciju koja se provlači kroz radove autora s kojima surađuješ? Koje bi aspekte rada na razvoju autorskih projekata istaknula kao najizazovnije u današnjem kontekstu?
Rea Rajčić: Teško je reći da postoji jasna žanrovska ili tematska odrednica projekata na kojima radimo, ali čini mi se da je mahom riječ o filmovima koji imaju vrlo jasnu premisu od koje kreću, često je riječ i o high concept filmovima koji jasno komuniciraju s nešto širom publikom od one festivalske, ali ujedno imaju i snažan autorski pečat. I Njemački inat i Kolaži i Stric upravo su takvi projekti, a vjerujem da ćemo s ostalim projektima koji su sada u fazi razvoja ili posta nastaviti u sličnom smjeru. Ono što je sigurno najizazovnije u svakom od procesa je rad na scenariju i prikupljanje sredstava za realizaciju.
► Zaslužna si za koncept i produkciju dokumentarnog serijala Kolaži od laži u koprodukciji HRT-a, koji se bavi propitivanjem istinitosti i vjerodostojnosti informacija u medijskom prostoru. Koliko je bilo zahtjevno ovakav tip dokumentarnog, ali i zabavnog sadržaja plasirati na tržištu? Što vam je kao produkcijskoj kući donijelo iskustvo rada na ovakvom projektu?
Rea Rajčić: Gledanost Kolaža bila je izvrsna; nažalost, tijekom premijernog televizijskog prikazivanja bili smo plasirani u ne tako atraktivan termin, tijekom ljetnih mjesec, nedjeljom u dva. Unatoč tome je generalna gledanost, ali i online hype oko serije bio vrlo opipljiv. Nizali su se pozitivni komentari na društvenim mrežama, ali i izvrsne kritike u kojima su seriju nazivali “razlogom zašto javna televizija treba postojati”. Rad na Kolažima bio je izazovan iz više razloga, snimali smo format koji je bio zanimljiv, ali i nikad ranije viđen spoj dokumentarno-informativne serije i socijalnog eksperimenta u realnom vremenu, čime je planiranje snimanja i predviđanje ishoda svake epizode bilo skoro nemoguće. Dodamo li tome pandemijske uvijete i česte lockdownove, taj serijal je stvarno testirao naše strpljenje i upornost. 🙂 Sigurni smo da se u konačnici muka isplatila i da smo zaista zabilježili jedan specifičan medijsko-tehnološki fenomen kojim smo svakodnevno prožeti.
► Prošle godine si za projekt Pogana, u sklopu industrijskog dijela festivala Black Nights u Tallinnu, osvojila nagradu za mlade producente s obećavajućom karijerom (Producers Network Prize for promising young producers). Nedavno si s istim projektom sudjelovala i na Berlinale Talentsu. Što navedena nagrada znači u producentskom poslu? Koje su najveće prednosti ovakvih vrsta programa usavršavanja za razvoj pojedinih projekata?
Rea Rajčić: Kad jednom uđete u taj svijet radionica, marketa, pitchinga i međunarodnih filmskih festivala, tek onda shvatite koliko dugometražnih igranih filmova na godišnjoj razini pokušava doći do financiranja, realizacije i donekle zamijećene međunarodne premijere. U moru ogromnog broja izvrsnih projekata nije jednostavno istaknuti se s na globalnoj razini nepoznatim autorima (što su zapravo svi naši redatelji i scenaristi). A posebno i s filmom na malom jeziku poput hrvatskog. U tom smislu svi industrijski programi i nagrade pomažu nam da odskočimo već u razvojnoj fazi, da “nakitimo” svoje projekte s nagradama i selekcijama već i prije same realizacije kako bismo jednostavnije došli do financiranja, kako bi se projekt na natječajima i festivalskim selektorima predstavio i istaknuo kao već unaprijed prepoznat i nagrađivan projekt. A naravno od velike je pomoći i nama producentima jer su to mjesta susreta sa svim mogućim partnerima koji su nam ključni za buduću realizaciju naših projekata. Zatvoreni u okvire nacionalnog financiranja i distribucije naših filmova, ne možemo ostvariti puni potencijal projekata na kojima radimo.
► Što te najviše motivira kod producentskog posla i koje bi segmente bavljenja istim istaknula kao tebi osobno najzanimljivije?
Rea Rajčić: Činjenica da se bavimo pričanjem priča. Mislim da ne postoji zabavniji način na koji možemo provoditi dane na poslu. Smišljati i birati priče koje vrijedi ispričati, pratiti cijeli čarobni proces nastanka filma od ideje do prvog mraka kino dvorane, i onda kad se zasitimo jedne, krenuti na novu. Često se spominje stres, neizvjesnost, frustracija, ovisnost o političkim strujanjima i neuhvatljivim audiovizualnim trendovima, ali na kraju dana dobro je prisjetiti se da radimo posao koji gradi svjetove i nosi cijeli spektar emocija gledateljima, bez kojeg bi ovaj svijet bio puno skučenije, doslovnije i dosadnije mjesto.
Razgovarala: Nika Petković / tekstove ove autorice potražite na linku
Rad produkcijske kuće Eclectica pratite putem službene internetske stranice.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
