Saša Bogojev, hrvatski kustos i autor s nizozemskom adresom prepoznao je glad za svježim idejama, te je za svoje prvo predstavljanje domaćoj publici, otvorenoj izložbom u galeriji Trotoar, odabrao radove nekih od najatraktivnijih mladih slikara s međunarodne scene i nazvao je jednostavno i odlučno: „That’s What’s Up“, ili „To je to!“.
Premda njegov put u svijet umjetnosti nije bio predvidiv ni linearan, Bogojev je godinama radio kao vanjski suradnik za časopis Juxtapoz, piše tekstove za međunarodne platforme i publikacije te tekstove izložbi, surađuje s umjetnicima na katalozima i monografijama, a kurirao je i niz galerijskih izložbi od Tokija do New Yorka. Od 2022. kustos je i sajma umjetnosti Contemporary Art Now (CAN Art Fair) na Ibizi koji promovira suvremeno figurativno slikarstvo.
No vjerojatno baš zahvaljujući multidisciplinarnosti i svom putu od autsajdera do istaknutih galerija donosi jednu drugačiju perspektivu na suvremeno slikarstvo te se, otkrivajući nova zanimljiva imena, trudi biti inkluzivan, povezati mlade nade s etabliranim autorima, lokalno i globalno.
Upravo to je i tendencija aktualne izložbe That’s What’s Up u zagrebačkoj galeriji Trotoar, koja predstavlja radove 13 slikarica i slikara, koja je bila odličan povod, premda ne i jedini motiv za razgovor sa svestranim kustosom.
► Tvoj put u svijet umjetnosti mogao bi se opisati kao atipičan – diplomirao si pedagogiju i informatiku, svirao u punk bendu, radio kao grafički dizajner, a danas si autor i kustos. Odakle interes za umjetnost? Smatraš li da te taj put, možda, u nekom smislu usporavao ili zatvorio neka vrata, ili ti je, baš suprotno, dao neku drugačiju, zanimljiviju perspektivu?
Saša Bogojev: Da, moj put je dosta improviziran i spontan, i potpuno neplaniran, a na to sam i iznimno ponosan. Nisam siguran odakle dolazi taj interes, ali mislim da je jednostavno uvijek bio tu, samo je trebala prilika da dođe na vidjelo. Isto tako, mislim da mi je dao tu drugačiju perspektivu. Imao sam sreće povezati se i surađivati s američkim Juxtapoz magazinom dosta rano i kroz to formulirati svoju perspektivu. Kako oni imaju reputaciju nekakvog “normalnog“, neakademskog odnosa prema umjetnosti, kao netko tko je dio cijele priče, a ne netko tko samo informira ili još manje, kritizira što se događa, to mi je definitivno pomoglo u pozicioniranju i mene samog. Također, kao svojevrsnom autsajderu, moj odnos prema svemu je bio kroz stvaran interes i iskreno oduševljenje, i nikada me nije bilo sram to pokazati. Generalno, mislim da je pozicija nekakvog pozitivnog stava često percipirana kao ranjiva pa slabija ega ne žele to riskirati. Zbog toga ljudi prečesto ili škrtare na komplimentima ili ih bacaju pretjerano, a upravo iskrenost i konzistentnost na bilo kojoj razini stvaraju mogućnost za prepoznavanje i povezivanje s istomišljenicima.
► Izložba That’s What’s Up! u galeriji Trotoar prilika je da se domaća javnost upozna s aktualnim suvremenim slikarima/icama sa svjetske scene, ali i s tvojim kustoskim djelovanjem. Izlagao si po cijelom svijetu, ali ovo je tvoja prva izložba u Hrvatskoj – jesi li zbog toga imao neka posebna očekivanja od sebe, ili od publike? Kakvi su tvoji dojmovi sada s odmakom nakon otvorenja?
Saša Bogojev: Ovaj je projekt definitivno poseban i toga sam bio vrlo svjestan tijekom procesa. Od treme zbog toga što je to moj prvi ovakav projekt u Hrvatskoj, do brige kako će se logistika izvesti, s obzirom na to da radimo tako veliki, internacionalni pothvat. Što se tiče očekivanja, moju ideju su umjetnici vrlo brzo prepoznali i identificirali se s njom, pa smo relativno brzo imali i potvrđena vrlo kvalitetna imena. Poznavajući njihove prakse, znao sam da će izložba ponuditi dobar pregled kvalitetnih radova na različitim razinama.
Što se tiče publike, nisam se previše fokusirao na to jer sam u neformalnim razgovorima s prijateljima i poznanicima dobio dojam da su ljudi baš “gladni” ovakvih stvari. Ovo je razina izložbe s kojom bi bila ponosna bilo koja galerija “visoke klase” u nekim od svjetskih art centara, tako da nisam sumnjao da će publika u Zagrebu, ili šire u Hrvatskoj, to prepoznati.
A otvorenje je bilo stvarno nešto posebno. Mislim da nisam bio na otvorenju galerije nigdje u svijetu (svojih ili drugih izložbi) koje je toliko posjećeno i gdje se cijeli koncept galerije na par sati pretvori u kućni tulum. Očito je da postoji veliki broj ljudi koji uživaju u tome, i ovakvi događaji su prilika za druženje.
Osobno, pošto je ovo bio moj prvi projekt u Hrvatskoj, sam i prvi put na svojoj izložbi, na istom mjestu imao članove svoje obitelji, prijatelje i bliske ljude iz različitih perioda života, kao i ljude koje poznajem iz svijeta umjetnosti. Definitivno iskustvo koje je postavilo letvicu na jedan novi nivo.
► Izložbu That’s What’s Up! zamislio si kao “lucidan uvid u ono što slikarstvo jest i/ili u smjer kojim može krenuti, sagledavajući tehničku, tematsku i povijesnu relevantnost odabranih radova“. Gdje je slikarstvo po tvojem mišljenju danas i kojem se smjeru kreće?
Saša Bogojev: Slikarstvo je uvijek bilo nekakva refleksija društva i onoga što se događa, što nas brine ili uzbuđuje, čega se bojimo i u čemu uživamo. S obzirom na intenzitet, umreženost, dinamiku i različitost današnjeg svijeta i samo slikarstvo ide u različitim smjerovima. Ja se kroz svoje projekte i umjetnike s kojima surađujem fokusiram na radove koji su mi prvenstveno osobno interesantni, a tek onda gledam na koji način su relevantni u nekakvim širim okvirima. Bilo geografski i kroz vrijeme. Kao i svi ostali oblici ljudskog izričaja, digitalne tehnologije predstavljaju veliki izazov, ali, istovremeno, otvaraju mogućnosti koje su nekada bile apsolutno nezamislive. Rezultate toga ćemo tek vidjeti, ali ja sam uvjerenja da smo u iznimno uzbudljivom periodu.
► Pisao si i uvodni tekst za raniju samostalnu izložbu Pavla Pavlovića u galeriji Trotoar. Koliko si u toku s hrvatskom scenom? Kako percipiraš domaću scenu, prepoznaješ li neke trendove u temama, pristupima, stilovima…?
Saša Bogojev: Pa nisam niti siguran koliko sam u toku, jer nisam svjestan koliko toga ne znam, ali trudim se pratiti što se sve događa. Kroz godine sam se povezao s nekim umjetnicima pa preko njih uspijem uhvatiti neke informacije o tome što se zbiva na sceni. Ne mogu reći da sam do sada baš prepoznao neke trendove, i to mi je drago. U biti, možda neki trendovi i postoje, ali obično me više zanimaju radovi koji odskaču na neki način pa možda jednostavno ne registriram ostalo. Ne prilazim tome na neki proračunat, studiozan način pa na sve gledam nekako na hrpi, globalno. Ali uvijek mi je drago kada naletim na radove koji mogu parirati bilo kome ili čemu na svjetskoj sceni. Kao što sam u tekstu izložbe napisao, karakteristična socio-ekonomska situacija Hrvatske unazad zadnjih 10-ak godina je stvorila posebnu atmosferu, iz koje definitivno mogu izrasti vrlo osebujni radovi. Bilo tematski, po pristupu, ili stilski. A pošto sam i sam odrastao u tom okruženju, možda mi je mrvicu lakše to prepoznati i s time se identificirati.
► “Kompleksna i napeta društveno-politička situacija u Hrvatskoj u proteklih nekoliko desetljeća znatno je usporila priznanje i afirmaciju lokalnih umjetnika na svjetskoj sceni” – stoji u tekstu aktualne izložbe u Trotoaru. Možemo li očekivati neku buduću izložbu pod tvojom kustoskom direkcijom koja bi radila na tome da to “ispravi“ i hrvatske umjetnike predstavi na izložbama i art sajmovima u svijetu?
Saša Bogojev: Upravo je to taj dio na koji sam se referirao u prethodnom odgovoru. A što se tiče ispravljanja i predstavljanja, ja na tome već radim, surađivao sam s nekoliko umjetnika iz Hrvatske kroz godine. Pošto nisam baš neki pobornik koncepta nacionalnih država i fokusa na taj način, ne mislim da ću raditi na nekom projektu koji bi obuhvatio samo hrvatske umjetnike, ali imam neke ideje o projektima koji bi možda obuhvatili regiju. Ne nužno bivše države, nego i šire. Ja na sve gledam dosta globalno, na hrpi, pa mi je takvo karakteriziranje relativno nevažno. Naravno, ukoliko bi radovi i njihov koncept bili usko povezani s Hrvatskom u nekom obliku, onda je to druga priča.
► Primijetio si i da se u Hrvatskoj i u regiji na umjetnost (barem onu suvremenu) gleda kao na nešto nišno, rezervirano za nekolicinu entuzijasta – koji bi po tvom mišljenju bili način da se ona približi većini, zainteresira širu javnost i postane dio svakodnevice?
Saša Bogojev: Da, istina, ali to nije stvar Hrvatske ili regije, nego je to generalna, globalna situacija. Možda je vani to nešto blaže, ili bolje rečeno, postoji širi krug ljudi koji ne pati od akademiziranja, ali to stvarno nije boljka Hrvatske ili regije.
Neki od načina se umjetnost približi većini je da se o njoj govori na razumljiviji način. To će se nekima činiti kao podcjenjivanje ili prodaja, ali ne mora biti tako. Ljudi koji imaju potrebu i žele o umjetnosti razgovarati na neki drugi način, to uvijek i mogu napraviti, ali ne bi smjeli biti blok između samih radova i potencijalnih gledatelja.
Također, mišljenja sam da ljudi koji rade u galerijama i/ili muzejima trebaju imati otvoreni odnos prema posjetiocima i cijeniti njihov interes. To se van Hrvatske osjeti još više jer je cijela art ekonomija razvijenija pa postoji dosta vidljiva doza snobizma i ekskluzive u koju se umjetnost voli upakirati.
► U tekstu aktualne izložbe u Trotaoru spominješ da izložba predstavlja dijela “slikara i slikarica koji se ubrajaju među najuzbudljivija, najistaknutija i najvirtuoznija imena na današnjoj sceni.” Možeš li navesti neke primjere zbog kojih smatraš da su ovi umjetnici toliko uzbudljivi, istaknuti i virtuozni?
Saša Bogojev: Kao i sve drugo vezano uz nekakvo rangiranje umjetnika i njihovih djela, ta je kvalifikacija dosta osobna. Ali na sreću, karijere većine ovih umjetnika pokazuju da su njihovi radovi i pristupi ipak nešto posebno. Na primjer, Van Minnen i Sara Birns su pravi nerdovi tradicionalnog pristupa. Oni koriste drevne materijale, tehnike, i metode kojima uspješno manipuliraju svjetlom unutar slike, a koje radovima daju auru starih majstora iz zlatnog doba nizozemskog slikarstva. Danica Lundy slika scene iz života, ali viđene iz nemogućih perspektiva u kojima pravila fizike, logike i dimenzija postaju irelevantne, dok je Hofmann razvio nekakav neobičan amalgam tradicionalnog zapadnog klasičnog slikarstva i neprecizne estetike računalnih igara iz 90-ih.
Većina umjetnika predstavljenih na ovoj izložbi već ima zavidne karijere – Schuldt i Ericsson su imale nekoliko institucionalnih solo izložbi u rodnim zemljama, ali i izvan njih, a Proux otvara prvu samostalnu muzejsku izložbu sljedeće veljače u Musée de l’Abbaye. Lundy je jedna od umjetnica koju predstavlja White Cube, jedna od najvećih svjetskih galerija, a Santy, Cross, Scholl i Van Minnen imaju ili su imali svoje solo izložbe u Milanu, Londonu, Los Angelesu i Madridu paralelno s izložbom u Zagrebu.
► Kad već govorimo o mladim autorima s već impresivnim portfeljem, ali i o onima koji tek dolaze i diktiraju nove trendove i smjerove, o domaćim umjetnicima koji grade inozemnu karijeru… Pa da postavim i jedno malo osobnije ili potencijalno filozofsko pitanje: što je, po tebi, definicija uspjeha?
Saša Bogojev: Da, uspjeh je pojam koji se definira iz individualne perspektive i kao takav se konstantno mijenja. Naravno, ideja uspjeha je povezana s nekakvom ekonomskom sigurnosti i prepoznavanju na određenom nivou. Nekom je to samostalna izložba, nekome izložba u muzeju, nekome izložba van Hrvatske, a nekome izložba s blue chip galerijom u New Yorku ili Parizu. Osobno, mislim da je uspjeh biti u mogućnosti raditi nešto u što vjeruješ i što te ispunjava bez ugrožavanja egzistencije. Sve iznad toga je bonus i dobrodošlo je, a individualni apetiti i prioriteti će odrediti fokus i strategiju prema tome.
Osobno sam imao i bolje i lošije dane u ovome čime se bavim, ali stvarno u tome uživam i zbog toga se smatram uspješnim. Također, posebno mi je drago što je veliki dio toga stvoren iz nekakvog osobnog interesa, improvizirano, i neplanirano, pa je to dodatni element koji me ispunjava. A i kroz godine sam se zbližio s mnogo ljudi koje iznimno cijenim i njihovu podršku, bili kroz poruku ili kroz suradnju, uvijek doživljavam kao nekakvu potvrdu uspjeha.
Evo, dok to govorim, mislim da je bitno prvenstveno biti iskren prema sebi, prihvatiti svoje pluseve i minuse, pa sukladno tome pristupati drugima. S takvim pristupom možemo biti sigurni da nećemo razočarati niti sebe niti druge, jer je letvica postavljena (opet ta metafora) na jedan realan, dohvatljiv nivo.
► Kako zapravo kod tebe izgleda proces “otkrivanja“ umjetnika s kojima želiš surađivati? Koliko društvene mreže pomažu u otkrivanju i povezivanju s umjetnicima? A koliko možda zamagljuju pravi talent/koncept/ideje, a više pridonose stvaranju hypea?
Saša Bogojev: Proces je zapravo jedan neprestan scroll session po Instagramu. Uz to nastojim posjećivati galerije i sajmove, ali Instagram je definitivno alat koji je uvelike obilježio način na koji radim. Od otkrivanja, povezivanja, komunikacije, do promocije, stvarno se puno toga dešava preko društvenih mreža.
Nažalost, one su korištene i kao odlična platforma za stvaranje hypea, kao što si navela. Mislim da sam s vremenom istrenirao svoje oko i mozak tako da uspijem relativno dobro ignorirati hype i jednostavno se fokusirati na ono što mi je stvarno zanimljivo. Kod toga mi pomaže i motivacija da nalazim uvijek nove interesantne radove i umjetnike, s čime zapravo zaobilazim hype u dosta širokom luku jer mi nešto razvikano i popularno zapravo i nije toliko napeto.
► Isto tako, u postmoderno vrijeme u kojem vlada parola anything goes, kako prepoznati what really goes ili što doista prolazi i što je vrijedno? Imaš li neku misao vodilju kojom pristupaš odabiru umjetnika i radova koje želiš predstaviti?
Saša Bogojev: Pa iskreno, i nemam. Nastojim slušati svoj instinkt i onu prvu, inicijalnu reakciju i svakako dati priliku radovima i ljudima koji je još nisu imali. U tome mi pomaže što se ovime bavim već neko vrijeme pa često koristim ljude s kojima sam prije surađivao da dio svoje popularnosti podijele sa svojim mlađim ili manje eksponiranim kolegama.
Generalno, kroz godine se puno stvari desilo kroz nekakav proces improvizacije i autentičnog interesa, pa nastojim zadržati taj momentum. Možda to baš i nije strateški najpametnije ili profesionalno najlukavije, ali jednostavno je način na koji sam započeo sve ovo, pa mislim da je i jedini ispravan način da nastavim.
► Sagledavajući umjetnost u nekom širem kontekstu u kojem živimo, kojim dominira digitalno, suvremene tehnologije i umjetna inteligencija, koja je uloga slikarstva u društvu? A koja kustosa? I koliko su zapravo važne fizičke izložbe u galerijama u tom svijetu u kojem toliko vremena provodimo na ekranima?
Saša Bogojev: Nisam siguran koja bi bila uloga slikarstva, ali kao što sam naveo – ono uvijek reflektira što se dešava u društvu. Također, umjetnost, posebno slikarstvo, je uvijek imalo poseban senzibilitet za prihvaćanje i inkorporiranje novih tehnologija (od leće, preko printa, TV-a…) i trenutno smo svjedoci različitih načina kroz koji se suvremene tehnologije postaju dio umjetničke prakse.
Možda je upravo to veliki izazov suvremenih kustosa – prepoznati radove u kojima je tehnologija korištena ili referirana na način koji bi mogao biti povijesno relevantan.
Inače, smatram da kustosi ne bi trebali pratiti trendove nego promovirati radove u koje vjeruju, koji su relevantni i/ili na neki način uzbudljivi, koji su na neki način zanemareni, i time im dati pažnju koju zaslužuju. Ovo je možda posebno izazovno u trenutku u kojem živimo, jer eksponiranje vizualima kroz digitalne tehnologije nije nikada bilo obilnije i brže.
Istovremeno, ono utječe na našu percepciju i količinu pažnje koju posvećujemo nečemu, što nas još više udaljava od potpunog doživljaja umjetničkog dijela. S druge strane, takva dinamika dodatno ističe posebnost umjetnosti kao nečeg humanog, analognog i zbog toga su fizičke izložbe vrlo važan oblik prezentiranja radova i njihovog približavanja društvu.
► I kakav je tvoj stav prema suvremenim tehnologijama poput AI?
Saša Bogojev: Nemam neki pretjerano definiran stav. S jedne strane se pribojavam na koji način bi AI mogao utjecati na svaki aspekt života kako ga poznajemo. S druge strane, svjestan sam da je svaka nova tehnologija uvijek prvo gledana kao babaroga kao nešto opasno, nešto što će ugroziti našu tradiciju, ali vrijeme je uvijek pokazalo da postoji način da se ona uključi i asimilira u postojeću dinamiku.
Unazad godinu dana imao sam priliku upoznati nekoliko umjetnika koji razvijaju različite pristupe inkorporiranja AI-a u svoju praksu i moram priznati da mi se ti procesi, kao i rezultati, jako sviđaju. Pogotovo stoga što ne mogu zamisliti da su mogli postojati prije recimo dvije godine, a isto tako, ne bi mogli postojati bez “ljudskog dodira” na neki način.
► Kao kustos, koji su savjeti koje daješ kolekcionarima? A koje mladim umjetnicima?
Saša Bogojev: Nemam baš neki običaj savjetovati kolekcionare, pogotovo ne iz pozicije kustosa, jer se to može protumačiti škakljivo, da ne kažem oportunistički ili eksploatacijski. Također, iz osobnog iskustva, znam da su direktne lekcije nekako najučinkovitije pa mislim da ih ljudi trebaju proći, u skladu s individualnim interesima i mogućnostima.
Ali iz osobnog iskustva znam da je potrebno vrijeme da čovjek izgradi samopouzdanje u svoj ukus i preferencije. To može biti nezgodno iz ekonomske perspektive, ali kada netko uspije otresti onaj prvotni poriv da MORA imati nešto što netko drugi ima, stvari postaju puno zanimljivije. Bitno je imati na umu da se novi umjetnici i novi radovi stalno pojavljuju i uvijek postoji sljedeća prilika. Također, kada se nađe način da se sluša vlastiti ukus i preferencije, ostajemo s radovima koji nam stvarno nešto znače, a ne možda s podsjetnicima na period kada smo bili dio krda.
Što se tiče umjetnika, mislim da je krucijalno (ali definitivno ne i jednostavno), stvoriti situaciju u kojoj su ekonomski neovisni i iz te pozicije stvarati radove u koje iskreno vjeruju. Time u najgorem slučaju rade nešto u čemu uživaju i što je izazov te zapravo nastavljaju onim putem kojim su krenuli kada su se prvi puta zainteresirali za umjetnost.
► Osim izložbi, u tvom je kustoskom portfelju i Contemporary Art Fair Ibiza. Ibiza se već desetljećima percipira kao party destinacija – postaje li sada i nova art destinacija? Koji su to radovi ili umjetnici koje planiraš predstaviti toj publici? Je li izazovnije kurirati izložbu ili art fair?
Saša Bogojev: Izazovnije, ali ne nužno i interesantnije, je kurirati sajam. On je po svojoj definiciji vrlo komercijalan događaj pa kao takav uključuje i više fokusa na taj aspekt.
Sama ideja sajma umjetnosti na Ibizi je potekla od lokalnih institucija koji upravo žele promijeniti reputaciju otoka kao party destinacije i približiti je njegovoj povijesnoj ulozi kao utočište za kreativce. To se već neko vrijeme dešava u široj regiji Balearskih otoka (Mallorca, Menorca), tako da je ovaj sajam i art week kojeg smo tamo započeli samo jedno poglavlje puno veće priče.
► I za kraj, da ne ostanemo samo pri već ostvarenim projektima – imaš li već neke planove za 2025. za izložbe i projekte koje ćemo rado popratiti?
Saša Bogojev: Je, trenutno intenzivno radimo na četvrtom izdanju CAN Art Faira na Ibizi koji će se održati krajem lipnja, a radim i na još jednom otočnom projektu u Španjolskoj prije i nakon toga (što mi je kao Primorcu jako drago). Prije toga kuriram izložbu nadrealne tematike, Behind the Order of Things, u galeriji Yusto/Giner u Madridu koja se otvara za vrijeme Arco Art Faira početkom ožujka.
Razgovarala: Kristina Stakor / tekstove ove autorice potražite na linku
Više o Sašinom radu pratite na bogojev.com i na njegovom Instragram profilu
Zahvaljujemo Saši Bogojevu na ustupljenim vizualnim materijalima.
