Naslovljena prema albumu jugoslavenske darkwave grupe Luna iz 1984., izložba Nestvarne stvari dizajnerice Sanje Rotter otvorena je u zagrebačkoj Galeriji Bernardo Bernardi do 20. svibnja. Sintagma iz naslova ujedno dobro ocrtava autoričinu životnu poziciju i autorsku persprektivu: “Tamna i prljava atmosfera u kojoj nalazim i iz koje crpim inspiraciju, ljepotu i poetiku: ono što volim i što u mojoj duši nalazi odjeka, a što želim podijeliti sa svima.
Kako u popratnom tekstu piše Ivana Borovnjak, izložba “predstavlja kolekciju predmeta nastalih u posljednjih sedam godina samostalnog dizajnerskog djelovanja, s idejom intimnije elaboracije svog odnosa sa njima i procesima njihovog nastanka, te kontekstom unutar kojeg se sudaraju dvije stvarnosti – želja za afirmacijom obilježena auto-etnoografskim pristupom i realnosti u kojoj za dizajnerice mlađe generacije u Hrvatskoj industriji i dalje baš nema mjesta.
Radi se o malim uporabnim predmetima, namještaju i rasvjeti od drva i metala koje dizajnerica koncipira, razvija i izrađuje sama ili u suradnji s dugogodišnjim suradnikom Darkom Franjićem (Močvarni hrast). Proces rada koji zahvaća sve faze nastanka proizvoda, plasmana i prodaje kao i status dizajnerice/obrtnice/umjetnice koja sama proizvodi limitirane edicije, donekle funkcionira u kontekstu visoko razvijenih zapadnih tržišta, ali je veoma specifičan u Hrvatskom kontekstu, u kojem izniče iz nužnosti. Sanjino je djelovanje prema vlastitim riječima, neobična konstelacija sretnih okolnosti, ograničenja i mogućnosti, koje su stvorile uvjete za samostalan, naizgled nestvaran, specifičan oblik djelovanja u dizajnu. ‘Iako sam željela i želim biti dizajnerica u industriji, postala sam umjetnica.’
Jezikom umjetnice progovaraju stvari kroz formu, senzibilitet za korištenje prirodnih materijala i nesavršenosti ljudskog otiska. Jezikom dizajnerice progovaraju stvari kroz potrebu da im se dodijeli funkcija u svakodnevnom životu. Jezikom radnice progovara nepretencioznost i neposrednost Sanjinog pristupa radu i etičnost u odnosu prema okolišu i suradnicima.”
Više o izložbi doznajte u intervjuu koji je sa Sanjom Rotter za našu rubriku Savjet pita vodila Nika Pavlinek.
Nika Pavlinek: Poetičan je život drveta kao materijala. Hodajući šumom vide se razne faze njegovih prirodnih ciklusa, od rođenja do smrti. U vremenu loših prognoza za čitavu planetu, utješna je pomisao na potpunu razgradivost prirodnih materijala, poglavito drva, koje je nezamjenjivo za čitavu našu kulturu, a koje može služiti toliko različitih funkcija, preživjeti stoljeća, proći različite metamorfoze i prenamjene. Koliko ti je važna ekološka komponenta, koju tvoj rad uvijek dotiče i kako na tebe utječu neminovne promjene u našem okolišu?
Sanja Rotter: Ekološka komponenta proizvoda mi je prioritet, a ideja klimatskih promjena je za mene pomalo depresivna, kao i za mnoge mlade ljude, s naglaskom na generaciju Z.
Ekološka svijest počinje od mog karaktera, osobnih i etičkih uvjerenja… Rekla bih da je u današnje vrijeme to čak pitanje osnovne pristojnosti. Ne trpim bahato korištenje resursa, bacanje otpada, niti bilo kakvo uništavanje prirode.
U tom kontekstu istaknula bih kako je samo neregulirana i neodrživa sječa drveća – uništavanje prirode. Pravilnom brigom o šumi (pa i pravilno reguliranom sječom), doprinosimo bioraznolikosti, veličini drveća i površini šume, skladištenju C02 iz atmosfere te sebi osiguravamo biorazgradivi materijal, čiji se svaki dio može iskoristiti. Pri pravilnom iskorištavanju šuma iskoristit će se čak i tanke grane: ostat će usitnjene na zemljištu kako bi njihov bio-materijal nahranio buduću, novu šumu.
Nika Pavlinek: Svakome tko poznaje tvoj rad, prva asocijacija je drvo. Da imaš mogućnost s jednakom prisutnošću biti uključena u proces izrade, bi li se s istim žarom prihvatila i nekog drugog materijala i koji bi to bio?
Sanja Rotter: Naravno, zanima me metalurgija i također volim projektirati čelične konstrukcije. Iz tog sam se razloga čak namjerno kandidirala i za jedan takav posao. Privatno, obožavam TV show Vatreni kovači! 😀
Oduvijek volim izazove, nešto u čemu nisi sasvim “doma” i tek se trebaš dokazati: ima nešto jako privlačno u učenju i usavršavanju novih stvari.
Nika Pavlinek: U našim pojedinačnim životima, ali u životima naših ukućana, nekad i kroz više generacija, provlače se pojedini predmeti; neki stari, neki novi. Ponekad odnos s predmetom nadiđe svoju svrhu i dobije simbolički značaj, koji inicijalno nije imao. Moglo bi se reći da neki predmeti imaju svoju sudbinu – svoju dušu. Kako zamišljaš da predmet živi nakon što tvoj put s njim završi i na koji način zamišljaš da utječe na pojedinca, ili skupinu ukućana?
Sanja Rotter: Imam složen odnos sa stvarima: koliko god mi je potrebno da ih radim, toliko shvaćam (vjerojatno i više od drugih koji se ne bave time) koliko su to – samo stvari. To nije život: nije biljka, životinja, gljiva ili čovjek.
Mogla bih reći kako sam tvorac i gospodarica svojih stvari – ne obrnuto. Ako stvari gospodare tobom, trebat će ti zadnji iPhone, skup auto ili sat, puno zidova i kvadrata. Osobno razmišljam upravo suprotno od materijalističkog i konzumerističkog pristupa životu.
Svakako, neki predmeti imaju posebno mjesto u prostoru i koriste se više generacija. Upravo ono što predmet čini dugovječnim i vrijednim za mene su dobar dizajn te kvaliteta materijala i izrade. Fizička privlačnost, praktičnost i dugovječnost su svakako faktori zašto neki predmet traje i ima svoje mjesto u životnom prostoru dugo vremena.
Nika Pavlinek: Sebe sve rjeđe nazivaš produkt dizajnericom, sve češće autoironičnom, iskrenom i indikativnom sintagmom prekarna umjetnica. Da li misliš da kategorija produkt dizajnerica može pravedno ilustrirati tvoje aktivnosti i ima li nešto što povezuje ta dva, naizgled prilično oprečna termina?
Sanja Rotter: Puno samoironije je prisutno! 😀 Volim se nazivati i radnicom u dizajnu, to je nešto o čemu sam pričala s prijateljicom i ona je intuitivno skovala taj termin. “Produkt dizajnerica” može zvučati kao osoba koja crta na svom MacBooku i jede salate za stolom u agenciji, a ne netko tko nosi plavu kutu, penje se po ljestvama i montira stvari, radi u prljavim uvjetima, ide na terene, lijepi naljepnice, spreja šablone, spaja struju… Netko tko treba biti “katica za sve” kako bi se nešto materijaliziralo.
Nika Pavlinek: Kako vidiš da bi se produkt dizajn mogao mijenjati u budućnosti? Imaš li ideju kako povezati svijet ručno rađenih manjih serija ili unikata, sa svijetom serijske proizvodnje? Bi li to po tvojem mišljenju trebalo povezivati?
Sanja Rotter: Produkt dizajn svakako ima utjecaj na životne cikluse proizvoda i prispitivanje istih. U tom kontekstu istaknula bih pokret Zero waste, kulturu popravaka, upcycling i maker kulturu, open source dizajn itd.
Mislim da nam duh vremena pokazuje da je održivost i lokalna proizvodnja danas ne samo poželjna, već nužna. U budućnosti ne vidim kraj siromaštvu – dapače, serijski proizvedeni proizvodi i poluproizvodi nužni su za suvremenu civilizaciju. S druge strane, vjerujem kako se ručni rad i unikatnost te serijska proizvodnja mogu sresti u fazama procesa i veličini serije. Zbog gore navedenih ekoloških i socijalnih faktora, serijska proizvodnja vjerojatno će trebati smanjiti, a unikatna/ručna prozivodnja povećati veličinu serije.
Ono što je zanimljivo je i “odnos snaga” unikat/fabrikat i kako će se on u budućnosti mijenjati. Navest ću jedan primjer: svi smo mi navikli da je kuća nešto jako individualno i nešto što sam gradiš; no danas imamo vrlo dobre, jednostavne i učinkovite montažne kuće – nešto što se proizvodi serijski i složi u tjedan dana. U krajnjoj liniji, koncept montažne kuće itetako ima svoje osnove u tradicijskoj arhitekturi.
S druge strane, navikli smo na odjeću serijski proizvedenu u nezamislivo velikim količinama; većina nas nije ni svjesna koliko takve industrije utječu na zagađenje okoliša te esploatiraju prirodne, ali i ljudske resurse. Promjena naše svijesti o tome utjecala bi na manju potrošnju, zbog veće kvalitete proizvoda i svijesti da nam toliko odjeće nije potrebno. U takvim uvjetima dogodio bi se veći razvoj malih proizvođača, second handa, kulture popravaka itd.
Nika Pavlinek: Osim prekarna umjetnica, čini se da moraš biti i prekaljena umjetnica da kao freelancer opstaneš u našem lokalnom kontekstu. Koliko je teško pronaći smisao u onom što radiš, ako tim radom ponekad ne uspiješ privrediti za samostalan život? Misliš li da ta pozicija brusi oštricu tvog kreativnog rada, ili stvara suvišnu izmorenost i neizvjesnost?
Sanja Rotter: Kao što sam ranije spomenula, puno samoironije je prisutno. Prošle godine kupila sam auto Fiat Panda iz 2010. Bila sam vrlo ponosna na sebe što sam vlasnica auta, koji sam kupila bez kredita (iako i nemam kreditnu sposobnost). Ponosno sam ga pokazivala prijateljima: “Evo – gledajte što ovakav deluxe lifestyle prekarnog umjetničkog rada može priuštiti!”. Moramo se šaliti, pa i na svoj račun – što nam drugo preostaje? 😀
2015. godine odlučila sam da neću više raditi u nekoj tvrtki, što je bila odluka u koju sam počela sumnjati krajem prošle godine i odlučila da moram naći “posao”.
Jedan pokušaj traženja posla bio je natječaj za asistenta na kolegiju Projektiranje na Studiju dizajna, a drugi prijava za posao u jednoj privatnoj firmi – u kojoj sam vidjela priliku za razvoj svog potencijala u projektiranju različitih konstrukcija. Nisam dobila ni jedno od tih radnih mjesta.
Srećom, jer tada mi je “uletio” lijep posao projektiranja ambalaže, organizacija glazbenog događaja i kulturne razmjene, intenzivan rad na novim proizvodima za ovu izložbu, te rad na samoj izložbi. Imam mnogo energije i to je moja valuta, no borba je konstantna.
Jedino što mi stvarno smeta jest često nerazumijevanje okoline za ovu struku i ovaj način rada.
Nika Pavlinek: U životu dizajnerice i umjetnice uvijek postoji mjesta za iznenađenja. Ponekad dođu izvana, ponekad su intimna. Što bi najradije dizajnirala, da imaš priliku i bi li to bio samoinicirani projekt, ili projekt za određenu osobu/skupinu?
Sanja Rotter: Vrlo jednostavno, dizajnirala bih vlak.
Intervju priredila: Ksenija Foretić
Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
