selma banich izvedbena je umjetnica i aktivistica bazirana u Zagrebu. Radove stvara u mediju performansa, kroz akcije i intervencije u javnom prostoru te angažirane javne prakse u zajednicama. Njezina umjetnička praksa utemeljena je u procesualnom, istraživačkom i aktivističkom radu, a politički nadahnuta anarhizmom i feminizmom. Kroz participativno djelovanje selma banich umjetnost koristi kao alat za društvene promjene, za razumijevanje i izgradnju odnosa. Podržavajući glasove iz zajednice poziva ljude da osnaženi iskustvom zajedničkog djelovanja iniciraju akcije i preuzimaju odgovornost.
Autorica je serije radova koje priprema samostalno i u suradnji s drugim umjetnicima, kustosima, grupama i inicijativama na Balkanu, u Europi i SAD-u. Radila je na brojnim plesnim, kazališnim i opernim produkcijama kao koreografkinja. Nastupa i na filmu. Umjetnički filmovi u kojima je angažirana prikazivani su na etabliranim festivalima i kuriranim programima nezavisnog filma.
O aktivizmu, zajednici, anarhizmu i utopijama u kontekstu njenog umjetničkog rada čitajte u razgovoru koji smo vodili sa selmom banich.
► Tvoja je umjetnička praksa obilježena aktivizmom u različitim poljima. Razlikuješ li umjetnost od aktivizma, isključuje li jedno drugo ili je ipak artivizam pojam koji skladno opisuje tu isprepletenost?
selma banich: Neke smo društvene prakse imenovali samo kako bismo ih posjedovali i tako upravljali njihovim značenjem. Drugim riječima, igru i pobunu pretvorili smo u umjetnost i aktivizam, profesionalizirali ih i elitizirali, otuđili od njihova izvornog značaja i od nas samih. Bit ću sasvim iskrena, imam se potrebu do kraja raškolovati u tim pojmovima. Ostati na iskustvenom, na samoistraživanju i osnaživanju imaginacije. Prakse kojima se trenutno bavim, a koje po definiciji mogu biti umjetničke i aktivističke, predstavljaju iskren i autentičan pokušaj moje igre i moje pobune.
Umjetnost me duboko povrijedila, ali mi je istovremeno pomogla preboljeti svijet koji je okrutan, bešćutan i površan. Udaljila me od mene same, ali sam zauzvrat kroz nju otkrila druge. Shvaćam da sam i sama, bivajući u umjetnosti, povrijedila mnoge. Stoga se trudim da svaki novi umjetnički proces bude informiran aktivističkom praksom, da se posve uronim u temu i zajednicu, da ih zaslužim, kako bi uistinu postao dio društvene promjene, a ne samo njen aktivistički ukras ili primjer (često i političke) umjetnosti koja održava statu quo, pritom mislim na izrabljivački odnos između moći, umjetnosti i profita. Umjetnost i aktivizam mogu imati razne funkcije u društvenim zajednicama. Trenutno me najviše zanima njihova iscjeliteljska moć. Ono ljekovito što može obnoviti naše odnose, zaliječiti naš planet.
Jedan od recentnijih primjera koji dobro ilustrira isprepletenost moje umjetničke prakse i aktivističkog rada ručni je rad Ne mogu nas sve pobiti, koji je nastao na desetotjednoj radionici Krojimo za noćni marš u suradnji s kolektivom Žene ženama. Nekoliko dana prije proglašenja pandemije, noseći ovaj sedam metara dug protestni banner, marširale smo ulicama Zagreba za i sa ženama diljem svijeta, za sestre i braću u pokretu, u iščekivanju azila, u skrivanju, zatočeništvu, deportirane i one koji više nisu s nama. Sudjelovanjem u Noćnom maršu u organizaciji feminističkog kolektiva fAKTIV mnoge su žene iz našeg kolektiva po prvi puta obilježile Međunarodni dan žena, i time nas uključile u transnacionalni feministički pokret. Kolektiv Žene ženama djeluje u okviru programa Bez granica udruge Živi atelje DK od 2016. godine, a povezuje žene kojima je Zagreb dom i one koje su iz svog doma morale izbjeći i potražiti ga drugdje. Žene ženama dobitnice su Nagrade Nada Dimić za 2020. godinu.
► Participativnost je ključna dimenzija tvojih nedavnih projekata. Stoga, tvoje uloge u aktivističko-umjetničkim procesima mogu biti uistinu raznorodne. Kako sebe pozicioniraš u odnosu na kolektive s kojima surađuješ?
selma banich: Moj pristup umjetničkom radu vrlo je rano postao kolektivistički. Po prekidu školovanja postalo mi je važno da umjetnički procesi njeguju nebinarne, stalno promjenjive, nikad hijerarhijske odnose, kako bi prostori umjetnosti, poput ulice, rezonirali s mnogima. Stoga uvijek nastojim pridati jednaku važnost uvjetima u kojima se umjetnički rad ostvaruje, koliko i njegovom sadržaju. Drugim riječima, važno mi je da procesi osnažuju sve uključene.
Umjetnički rad neodvojiv je od uvjeta njegove proizvodnje, pojednostavljeno rečeno, od toga kako, gdje i zašto nastaje. To je za mene temeljno političko pitanje u umjetnosti i polazište osobne ekologije u svakom procesu. Stoga u procese nastojim ući kao slušateljica. Kao osoba koja će olakšati višeglasja. Ali i kao netko tko ima zadatak održati kurs. Svaki kolektiv donosi nove spoznaje. Nove suze i novi smijeh. Utoliko je svaki proces i mjesto učenja. Ne mislim tek na razmjenu vještina i znanja, već na priliku za razvoj svjesnosti. Svaki proces nosi potencijal za najbolju verziju mene, za najbolju verziju nas.
Zahvaljujući umjetničkom kolektivu spomen-platna Prijelaz / The Passage, koji čine umjetnice, istraživačice, prevoditeljice i druge članice kolektiva Žene ženama i znanstvenog projekta ERIM – Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika Hrvatske zaklade za znanost, danas je moguće pokloniti se ljudima čije je živote odnio neumoljivi europski režim smrti na migrantskom putu kroz Balkan.
Prijelaz / The Passage je, koliko je meni poznato, rijedak primjer umjetničkog i komemorativnog rada koji otvoreno poziva na prepoznavanje i osudu (prošlosti i) sadašnjosti fašizma na ovim prostorima – sudjelujući tako u borbi za rušenje postojećeg migracijskog režima. Smrt na granicama i u ime granica karakteristična je za globalni kapitalistički, kolonijalni i patrijarhalni projekt. A taj je projekt inherentno destruktivan za sve nas i za planet.
► Politike i prakse radikalne skrbi kao i zajednice skrbi temelj su tvog djelovanja, a takve nerijetko preuzimaju ulogu države. Prošla je godina dana od potresa na Baniji, dok ljudi u bijegu pred ratom i dalje prelaze preko granica riskirajući živote. Kako stvarati zajednice skrbi u trenucima u kojima ne treba gasiti požare i pružati ambulantnu pomoć, već kontinuirano djelovati?
selma banich: Prošle godine sam doživjela svoje prvo izgaranje zbog stresa uzrokovanog normalizacijom nasilja i sve većim pritiskom države na one koji se tome suprotstavljaju. Doživjela sam ga i zbog osjećaja potpune usamljenosti i beznađa situacije u kojoj sam se našla – u sustavu koji se urušio, ostala sam s mukom i mržnjom običnog čovjeka.
Posebno traumatično je bilo svjedočiti otmicama i psiho-fizičkom nasilju nad ljudima u pokretu i njihovim obiteljima u Glini, Petrinji i okolici, kao i policijskoj brutalnosti i sadizmu službenika MUP-a na Baniji, samo nekoliko mjeseci nakon razornog potresa. Bilo je potresno vidjeti izbliza koliko smo zapravo neosjetljivi na patnju – kada je u pitanju patnja drugih. Država i danas mnoge živote na Baniji smatra posve nebitnima. Stanovništvo toga kraja i ljudi u pokretu koji tuda prolaze imaju mnogo toga zajedničkog. Za početka, imaju istog tlačitelja. A time i više razloga za transnacionalnu klasnu borbu i ravnopravnost društvenih odnosa među ljudima preko granica i kulturnih konteksta nego za nacionalističko i mačističko nasilje. Pobliže ću se baviti ovom temom u radu i izložbi-akciji radnog naslova Dobrodošli na Balkansku rutu koju pripremam za kraj godine u Galeriji VN u Zagrebu.
No, da se vratim na pitanje. Iskreno, ovog časa nemam odgovor. Trenutno radim na vlastitom mentalnom zdravlju. Supervizijski susreti pomažu, ali i proces stvaranja novog umjetničkog rada koji se bavi radikalnom fragilnošću. Riječ je o video-instalaciji koja nastaje u suradnji s vizualnom umjetnicom Sarom Salamon, fotografkinjom Tjašom Kalkan i grupom žena iz no border pokreta koje su inspirirale, bodrile, skrbile, marširale, govorile, pisale, tkale, slušale i grlile, čak i kada to nitko drugi nije činio. Kroz proces smo se bavile dokumentiranjem rada skrbi koji stoji iza uspjeha svih društvenih pokreta, i naših sasvim običnih dostignuća, a koji često, rekla bih gotovo uvijek, ostaje nevidljiv i nezabilježen. Rad ćemo premijerno izložiti na ovogodišnjem Zagrebačkom salonu.
► Često napominješ da su anarhizam i feminizam izvorište tvojih djelovanja. Gdje se anarhizam nalazi danas?
selma banich: U ovom životu zahvalna sam svijetu za dvije stvari – za ljubav i za anarhizam. I jedno i drugo me učinilo suosjećajnijom osobom. Nažalost, ne stignem čitati koliko bih voljela. Na radnom stolu trenutno stoje mnogi naslovi. Sporo čitam i sporo pišem. Dovršavam Mujeres Libres Mary Nash, onda me čeka H2O i vode zaborava Ivana Illicha, a na disku Graeberov Bullshit Jobs i Pleasure Activism: The Politics of Feeling Good adrienne maree brown. Često se vraćam omiljenim izdanjima izdavačkih kuća Što čitaš? i DAF, koje su formirale našu kućnu biblioteku i tako me (pre)odgojile.
Trenutno upijam sve o eko-anarhizmu i politici totalnog oslobođenja koja spaja anarhizam, antikapitalizam, taktike direktne akcije i borbu protiv svih oblika nejednakosti i ugnjetavanja, uključujući ljude, životinje i ekosustave, i oslobođenje zemlje. Samo suosjećanje za sve vrste i ekosustave može spasiti planet. Govoriti o klimatskim promjenama, zaštiti okoliša i zelenoj tranziciji bez trenutnog prekida okrutnosti i eksploatacije drugih vrsta i ekosustava, ali i abolicije modernog ropstva, licemjeran je i zavaravajuć čin zadržavanja statusa quo.
► U svojoj umjetničkoj praksi inzistiraš na imaginiranju boljeg svijeta, na direktnom adresiranju problema i upornosti ka dostizanju utopije. Koje su strategije koje koristiš u tom imaginiranju i kako unatoč svemu promišljati svijetlu budućnost?
selma banich: Uf, ovo je stvarno jako teško pitanje. Pokušat ću odgovoriti ovako: Treba se dobro isplakati. A onda treba nastaviti disati, jaukati, kukati, jecati, stenjati i smijati se. Treba bez straha i srama govoriti o svim oblicima sistemskog nasilja kojima smo izložene – seksizmu, ksenofobiji, rasizmu, nacionalizmu, transfobiji, homofobiji, kulturnom rasizmu, ratu, izbjeglištvu i siromaštvu. Zatim, treba pokušati iznova zamisliti solidarnost kao političku, društvenu i osobnu praksu koja se može prakticirati, čak i kada to nitko drugi ne čini. Ne treba prestati tražiti lijek za umor, bol, razočaranje i patnju, niti tragati za čarolijom osjetilnog. Potrebno je njegovati otpornost i ustrajanost. Ponekad treba stati i spavati, kako bismo usnuli plažu ispod asfalta i drugačiji kraj svijeta.
Razgovarala: Maja Flajsig / sve tekstove ove autorice čitajte na linku
Zahvaljujemo selmi banich na ustupljenim vizualnim materijalima.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vizkulturiranje društva 2022.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
