Spletom okolnosti početkom ove godine kurirala sam izložbu Arhiv nepoznatog predstavljenu u zagrebačkoj Galeriji Spot, a tim sam povodom upoznala umjetnika Silvestra Kolbasa. Premda pripadamo različitim generacijama, povezuju nas zajednički interesi, a i neke zanimljive činjenice kao npr. da su i njegova i moja baka bile Rusinke. Budući da je u fokusu izložbe bila Kolbasova fotografska praksa, a vječan nedostatak vremena nije dopustio da ulazimo u druga područja njegovog djelovanja, odlučila sam porazgovarati s umjetnikom i saznati nešto više o drugim projektima iz bogate povijesti. Silvestar Kolbas je fotograf, snimatelj i redatelj te filmski pedagog koji je rođen u slavonskom mjestu Petrovci 1956. godine, a odrastao u gradu Vinkovci. Diplomirao je filmsko i televizijsko snimanje 1982. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na kojoj je donedavno bio redoviti profesor. Također je od 1985.-1996. bio zaposlen kao snimatelj na Televiziji Zagreb / Hrvatskoj radioteleviziji, a tijekom karijere snimio je više igranih i TV – filmova, serija i dokumentarnih filmova, izlagao fotografije, te objavljivao i uređivao stručne radove iz područja snimanja. U autorskim dokumentarnim i eksperimentalnim filmovima te fotografskim izložbama često koristi autobiografsko ishodište, ali i problematizira vizualne medije. Scenarist je svih svojih autorskih filmova. I dalje je aktivan na filmskoj i fotografskoj sceni, a u razgovoru smo se dotaknuli prošlih, sadašnjih i budućih projekata.
► Rođeni ste nedaleko grada Vukovara, u mjestu Petrovci koje je poznato po tome da u njemu žive Rusini – istočnoslavenski narod bez matične države. Vaša obitelj također vuče rusinske korijene, ali ste vi već nekoliko godina nakon rođenja preselili u Vinkovce gdje ste odrasli. Koliko vas je obilježila pripadnost nacionalnoj manjini? Je li dio vašeg identiteta?
Silvestar Kolbas: Odmah na početku moram istaknuti da ja u Petrovcima nikada nisam živio, “samo” sam rođen tamo. Međutim, tamo je živjela moja baka s tatine strane i moja majka koja je Hrvatica me zapravo samo tamo došla roditi, tako da sam ja tamo upisan u matičnu knjigu i Petrovci su zbog toga zabilježeni u mojoj biografiji kao mjesto rođenja. Baka je tamo živjela još nekoliko godina i ja sam tamo odlazio na čuvanja, ali ja sam sa svojom obitelji živio u nekim drugim selima jer su moji roditelji mijenjali poslove pa smo se selili do moje pete godine kada smo se preselili u Vinkovce. Pripadnost nacionalnoj manjini me obilježila utoliko što sam paralelno naučio dva jezika – hrvatski i rusinski i živio sam u srazu tih dvaju kultura jer sam s očeve strane Rusin, a s majčine Hrvat, ali je moja majka naučila rusinski i u kući se pričao taj jezik. Ipak, nakon što je baka umrla pomalo je iščezavao rusinski jezik u obitelji, iako mi je ostalo prirodno do danas govoriti na oba jezika. Rusinski je više ruralni jezik tako da kada se razgovara o nekim suvremenim temama spontano pređem na hrvatski.
► A razmišljate li na rusinskom ili hrvatskom jeziku?
Silvestar Kolbas: Zanimljivo pitanje. Zapravo mi se zna dogoditi da razmišljam na rusinskom, iako mi je hrvatski trenutno nekako primaran jezik. Međutim, u posljednje vrijeme mi se vraćaju neke rusinske sintagme te sklopovi riječi. Pomislim nešto na rusinskom i onda razmišljam kako se nešto kaže. Imam osjećaj da slabije govorim rusinski nego što ga uistinu poznajem kao jezik jer ga dobro razumijem unatoč tome što nisam išao u rusinsku školu, a rusinsku ćirilicu sam tek poslije naučio. Zbog toga sam čitanje na rusinskom počeo prakticirati tek u odraslijoj dobi. Nisam neki vjernik, ali moram napomenuti da sam kršten kao grkokatolik, tako da mi je i to dio kulture, a onda naravno i identiteta.
► Kako je bilo odrastati u Vinkovcima? Jeste li srednju Tehničku strojarsku školu upisali svojevoljno ili prema zakonu inercije?
Silvestar Kolbas: Unatrag gledano mi se čini da je odrastati u Vinkovcima bilo puno ljepše nego što sam to onda mislio. Tada sam sve nešto čekao da se čim prije maknem i krenem dalje. Volio sam tamo puno stvari, ali se nisam imao osjećaj pripadnosti toj sredini. Također sam od negdje petog razreda osnovne škole pa praktički do završetka srednje dosta mucao pa me to isto u tako maloj sredini dosta mučilo. I onda je to polako i nestalo u razdoblju u kojem sam se pronašao, počeo raditi ono što želim i dobivati osjećaj zadovoljstva u tome svemu.
Kada sam se upisivao u školu 1971. godine je vladao neki opći društveni stres i ja sam si nekako i zbog privatne situacije kod kuće zamislio da ja trebam imati svoj kruh u rukama. Drugi razlog je bio taj što mi je nekoliko kompića išlo u tu školu, a ja sam uvijek bio dobar u tim prirodnim predmetima, a još k tome su s nama u osnovnu školu išle djevojke koje nismo baš voljeli pa smo odlučili za Tehničku školu da izbjegnemo druženja s njima. Ali sam već nakon godinu i pol dana shvatio da se ja tim poslom u životu neću baviti. Već onda sam se bavio fotografijom i nekako sam skužio da bih rađe radio nešto oko tog područja, a školu sam završio jer sam kalkulirao koliko mi se isplati gubiti dvije godine života da ipak upišem nešto drugo. Već se onda pokazalo da mene tehnički smjer ne zanima, a nisam nikada bio taj tip dečka koji je zaigran oko alata, automobila ili tako nešto. Ta neka očekivanja da bi ja nakon četiri godine trebao početi zarađivati od tog posla je bila dosta iluzorna jer zapravo nisam nikada bio konkurencija.
► Akademiju kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu upisali ste 1975. godine, nakon čega ste odlučili ostati u Zagrebu. Kakvo je vaše iskustvo studiranja na Akademiji. Budući da danas predajete na Akademiji, koliko se ADU promijenila? Koliko su se studenti promijenili?
Silvestar Kolbas: Upis na Akademiju mi je puno značio i jako sam to izmistificirao i sam sebi bio važan kada sam ju uspio upisati. U to vrijeme je studij snimanja bio star šest godina, a meni se činilo kao da to postoji oduvijek i da je to strašno važno. Zanimljivo je spomenuti da mi je prilikom upisivanja fakulteta pomogao Krešo Mikić – jedan od kolega kojeg je moj otac slučajno upoznao na nekom od poslovnih putovanja u Zagreb. On je u Samoboru vodio jednu filmsku amatersku družinu, a mene u to vrijeme film nije zanimao i nisam imao veliko znanje o tom području. Međutim, preko njega sam shvatio da se na filmu dosta bavimo i fotografijom pa me to zainteresiralo i iste godine nakon završene srednje škole sam se uspio upisati Akademiju. Na faksu sam bio poput Ivice Kičmanovića, sjećam se da sam došao na prijemni u odjelu s maturalne večeri (smijeh), a našao sam se u društvu zagrebačkih prijatelja među kojima sam ja bio dotepenec. Sada kada gledam unatrag, mislim da se Akademija u to vrijeme još uvijek tražila jer su neki kolegiji i sadržaji bili zamišljeni, ali se nisu provodili na taj način kako su bili zamišljeni. Ipak, tada je Akademija značila više nego što znači danas jer je postojala jedna veća zemlja, Jugoslavija, u kojoj je Zagreb imao svoje značajno mjesto. Broj ljudi koji je gravitirao prema Akademiji je bio s većeg područja nego što je to danas slučaj. Uz sve to, film je bio na većoj cijeni nego što je to danas jer je trenutno film tek jedna od kulturoloških pojava, ako se radi o audiovizualnim umjetnostima, a onda je bio jedina. Svatko tko je držao do sebe je odlazio u Kinoteku i znao je razgovarati o filmskim klasicima. Čini mi se da to danas više nije slučaj. Gledano s tehničke strane, Akademija je u tom profesionalnom kinematografskom i televizijskom aspektu, ali i produkcijski uvijek kaskala. Neke stvari smo naučili, a neke nismo, ali je u cjelini iskustvo vrlo pozitivno jer se puno stvari naučilo u hodu zbog toga što se krećeš u krugovima u kojima upijaš znanja od drugih ljudi.
Nisam nikada zamišljao da ću ja predavati na Akademiji, zaista ne mogu reći da mi je to bio neki dječački san, ali se pojavila potreba i nakon nekoliko godina sam dobio ponudu da dođem tamo predavati. Tome sam pristupio s velikim poštovanjem i isto mi je to bila velika čast i zadovoljstvo, a također je važno spomenuti da sam na tu poziciju došao nakon što sam već imao profesionalno iskustvo pa sam osjećao da imam znanje koje mogu prenijeti. Međutim i dalje sam imao neka pitanja na koja sam tražio odgovore, tako da mi je odgovaralo da radim na Akademiji s mladim ljudima koji me motiviraju da se iznova usavršavam u profesionalnom smislu. Akademija se nažalost premalo promijenila od tih dana kada sam ja studirao do trenutka mog odlaska u mirovinu, a pritom i sam sebi postavljam pitanje koliko sam i ja doprinio tome da se ona zaista promijeni. Mislim da bi se ipak trebala kao obrazovna ustanova ozbiljnije prilagoditi vremenu i potrebama. S druge strane studenti, moram reći da je i onda i danas bilo iznimno darovitih i motiviranih ljudi koji su se jako našli u tom studiju i to je super. Čini mi se da se profil ljudi koji upisuju smjer snimanja i fotografije malo promijenio i da obrazovna razina s kojom dolaze na studij u prosjeku nije baš jako visoka, što je naravno šteta, ali to ima veze s čitavim obrazovnim sustavom, a ne nužno s pojedincima.
► Služili ste vojni rok 1983. u Beogradu. Jeste li zbog ovog iskustva vezani za Beograd ? Imate li tamo razvijene umjetničke suradnje?
Silvestar Kolbas: U Zagrebu sam se družio s filmoljupcima, kritičarima, studentima, filmskim radnicima među kojima su Snježana Tribuson, Živorad Tomić, Davor Žmegač, itd. Filmska redakcija Televizije Zagreb je u Dežmanovoj imala jedan prostor u kojem su radili kontrolne preglede filmova, a vodio ga je pokojni Jožica Štajner koji je bio živa filmska enciklopedija. Tu su dolazili i Nenad Polimac, Tomislav Gotovac, Zoran Tadić, Goran Trbuljak i drugi te smo se onda zapravo i svi dosta družili. Osamdesete godine je dio nas otišao i u Pulu gdje su bili i neki ljudi iz Beograda pa smo se tada isto dosta povezali i družili. Međutim, ta prijateljstva se nisu u kontinuitetu održala u narednim godinama i ja sam slučajno došao u Beograd služiti vojni rok i nekako sam do danas ostao vezan za taj grad, što zbog privatnih odnosa, što zbog kolegijalnih veza.
► Od 1985. godine zaposleni ste na Televiziji Zagreb (danas HRT). Snimali ste priloge za informativni, obrazovni, znanstveni, dječji, dokumentarni, zabavni i dramski program, ali ste snimali i TV drame, dokumentarne emisije, TV reportaže. Što vam je uopće od svega ovoga bilo najdraže raditi?
Silvestar Kolbas: Zanimljivo je spomenuti i kako sam dospio na televiziju. Negdje početkom 80-ih sam bio pri kraju studija i počeo sam razmišljati što ću raditi i želja mi je bila da se afirmiram kao fotograf. U to vrijeme je scena bila puno manja i fotografija je uglavnom bila prisutna isključivo preko novinskih listova, a ne kao samostalni medij. Moja ideja bila je napraviti neku fotografsku seriju o starim obrtima u Hrvatskoj jer sam se s mojom prvom suprugom bavio tom tematikom. Taj projekt je trebao biti pretvoren u monografiju, odnosno seriju knjiga, ali se to jednostavno nije dogodilo, što je i izazvalo i neke bračne razmirice. Međutim, u to doba rodio se naš sin Jakov i shvatio sam da se stvari ne odvijaju u smjeru u kojem sam ja to zamislio i da neću ostvariti tu afirmaciju koja mi je bila važna. Tako da sam se u trenutku odustajanja od nekih svojih planova zaposlio na televiziji navrat nanos. Televiziju sam zapravo cijelo vrijeme izbjegavao jer smo tada mi, akademski klinci, sve to gledali s visoka. Međutim, vidio sam natječaj u novinama za snimatelja informativnog programa i bez obzira što je to bilo potpuno izvan mojih interesa, odlučio sam se javiti i dati sam sebi šansu. Dobio sam odmah posao i počeo sam raditi, ali onako, preko volje što sam i otvoreno pokazivao, zbog čega su se tadašnji zaposlenici televizije i uvrijedili jer je ispadalo kao da mislim da sam ja bolji od drugih. Tada sam najviše pokazivao sklonosti za igrane stvari, odnosno zanimao me tzv. sporovoz u kojem radiš dokumentarne i igrane stvari. Tako da sam iz te kože dnevnog posla (snimanje vijesti i slično) stalno bježao u igrane i dokumentarne projekte. Taman sam iz informativnog programa trebao preći u sporovoz u trenutku kada je počeo rat, a onda sam shvatio da mi je i svojevrsna dužnost da se bavim tom temom, a i sporovoz je postao potpuno besmislen jer se bavio stvarima koje su bile toliko daleke od stvarnosti i toga što se događa. Od nečeg sam morao živjeti i shvaćao sam to kao posao pa sam radeći na televiziji stekao i prilično dobar status i s vremenom sam mogao birati projekte. Ipak, od svega što sam radio najdraže mi je bilo raditi sporovozne stvari koje ipak zahtijevaju malo ozbiljnije pripreme.
► Nažalost, početkom 90-ih su vas ratna zbivanja vratila u vaše rodne krajeve, odnosno Istočnu Slavoniju. Godine 1991. snimali ste ratom zahvaćene dijelove Hrvatske. Što je od tog iskustva ostalo do danas u pamćenju?
Silvestar Kolbas: U mojem filmu Ratni reporter ima puno odgovora na ovo pitanje, ali da pokušam odgovoriti. Moram priznati da se niti onda nisam osobno zanio novohrvatskim idejama, ali sam dosta zbog posla putovao Jugoslavijom i vidio sam da se rat priprema. Bio sam jedan od rijetkih koji je to osjećao, no nisam znao što poduzeti. Jedino što mi se činilo da mogu raditi je svoj posao, a sjećam se da sam već 1990. bio zatvoren u Kninu kada se cijela stvar počela zahuktavati. Shvatio sam da se ne mogu praviti kao da se to mene ne tiče i otići na more i ignorirati situaciju. Tako da sam predložio na poslu da odem u Slavoniju jer mi je u to vrijeme obitelj još uvijek tamo živjela. Otišao sam u Vinkovce i dosta vremena provodio tamo servisirajući novinare jer sam bio lokalac u tom području pa sam se i bolje snalazio. Odrastao sam u obitelji bez nacionalnih podjela i došlo je do tog jednog raslojavanja i dio naših znanaca, prijatelja, kolega, susjeda, nastavnike iz škole, kolege iz škole otišao je na drugu stranu koja je u tom trenutku aktivno pucala po gradu. U tom smislu je to bilo grozno iskustvo jer su to sve mjesta i ljudi koje poznaješ od malih nogu. Tako da je film Ratni reporter izuzetno osoban i upravo govori o tom mom iskustvu. Radio sam ga u produkciji Factuma koji vodi Nenad Puhovski, a suradnja je počela tako što smo snimali film Lora – Svjedočanstva o zatvoru smještenom u splitskoj ratnoj luci Lora i nepodopštinama naših dečkiju prema zarobljenim civilima između 1992. i 1996. godine. Mi smo obilazili razne krajeve po bivšoj Jugi i tražili žrtve, no Nenad je onda primijetio da ja očito imam neki neodrađeni problem s ratom i potaknuo me da se krenem intenzivnije baviti tom tematikom. Proveo sam godinu dana u arhivi pregledavajući televizijske materijale koje sam snimao i onda sam tražio poveznice. Rezultat je bio film s razvijenom pričom u narativnom smislu, što mi je omogućilo da izverbaliziram sve što me tada mučilo.
► Zanimljiva crtica u vašoj biografiji je i činjenica da ste sudjelovali u izravnim TV prijenosima slobodnom kamerom, pri čemu ističem prijenos posjeta sv. oca Pape, 1994. godine. Jesu li vam takvi projekti ostali u posebnom sjećanju ili ste im pristupili kao svakom drugom projektnom zadatku?
Silvestar Kolbas: Kada sam počeo raditi na televiziji, izravni prijenosi su bili obavijeni velom magije i ljudi iz tehnike su sve to jako izmistificirali s pitanjem “što ako se nešto dogodi, a snimamo kamerom uživo prijenos?”. Čim je došla generacija nas mlađih mangupa, koji smo bili potpuno neopterećeni tim pitanjem, situacija se uvelike promijenila. Nismo se zamarali s tim pritiskom i pitanjima “što ako?”, nego smo samo uzeli kamere u ruke i snimali bez previše razmišljanja. I kada bi se dogodile neke nepredvidive situacije, nekako smo ih uvijek izvukli bez previše stresa. Tako da nakon iskustva rata, snimanje dolaska Pape mi je bio rutinski zadatak na poslu i ne mogu reći da sam tim iskustvom bio nešto posebno impresioniran.
► Vaš film Kino Crvena zvijezda (2014.) karakterizira eksperimentalni i konceptualni pristup. Rekla bih da je također nastao kao rezultat osobnog i proživljenog ratnog iskustva. Jesam li u pravu?
Silvestar Kolbas: Tako je. Nakon iskustva snimanja filma Ratni reporter sam dobio neki unutarnji osjećaj da lakše spavam, ali i dalje je bilo tu puno stvari koje su ostale neodrađene. Prilikom rada na tom projektu (najprije je bila izložba, a potom i film) mi je jako pomogla Marina Viculin s kojom sam se u to vrijeme sprijateljio. Motao sam se oko tog već razrušenog kina 1993. i kopao po ciglama i pronašao komadiće filmske vrpce, ali dugo se nisam uopće usudio gledati što sve ima na njoj. Petnaest godina poslije otvorio sam tu vrećicu i shvatio da su to komadići filma u jako lošem stanju koje ne mogu staviti u projektor i pregledati što je na njima. I onda sam odlučio napraviti foto reprodukcije, dakle svaku sličicu zasebno snimiti da bi razjasnio što je na njima. Tako se doista moglo vidjeti što je na tim snimkama, ali su one bile u jako lošem stanju od kiše, prašine i stajanja, i izgledale su kao da ih je neki umjetnik namjerno devastirao. Sjećam se anegdote da sam sve to donio Marini i pitao ju “jel to umjetnost?”, a ona je rekla: “nije, ali bi mogla biti.” (Smijeh). Ona je bila jako velika podrška u tom procesu, isto kao i Slaven Zečević kojem se sve to jako dopalo da se u montaži igra s tim komadićima filma. Pokreti vrpce u tom filmu su zapravo manipulacija trakom koju smo nekako uspjeli polijepiti i onda smo na klasičnom montažnom stolu snimali. Dakle, to nije digitalni snimak i zbog tog pristupa film daje potpuno drugačije efekte. Pomogao nam je i jedan stari filmaš Ernest Gregl koji je u laboratoriju već raspadnutog Jadran filma imao montažni stol na kojem smo sve radili.
► A jeste li od samog čina sakupljanja tih fragmenata filmske vrpce bili svjesni o kakvom je materijalu riječ u smislu sadržaja?
Silvestar Kolbas: U tom činu sakupljanja pronašao sam komadiće filmova koji su se vrtili prije nego što bi bila projekcija igranog filma u kinu. Dakle, to su bile kao neke filmske novosti. Postoji još uvijek poduzeće s tim imenom u Beogradu. Filmske su novosti donosile kratke dokumentarne izvještaje, velikim dijelom propagandne novosti o uspjesima socijalističke izgradnje, odnosa u društvu, Titovim putovanjima i govorima. Znači bilo je dokumentarnih elemenata, ali i elemenata propagande. Ali ti filmovi su snimani na visokoj razini filmske kvalitete. S jedne strane funkcija tih filmova bila je prenijeti određenu vijest, što je kasnije preuzela televizija, a s druge strane su to mogli biti animirani filmovi ili pak reklame. Ja sam pronašao paket tih crno-bijelih ostataka i istraživanje mi je pokazalo da je to snimka šetnice u Mostaru sa starim mostom iz 60-ih godina kada se održao šesti kongres novinara Jugoslavije. Osim toga su zastupljeni kadrovi nekog neidentificiranog sastanka, a pronašao sam i komadiće kolor vrpce u kojoj bilo teško razaznati o čemu se radi, ali sam ustanovio da je to onaj blank dio crne vrpce prije i poslije filma. A kada su se ti crni dijelovi ogrebali i oštetili se zapravo vidio taj sloj boja. To izgleda kao neki enformel i u smislu istraživanja medija mi je bilo zanimljivo promotriti kako se te vrpce ponašaju.
► Gotovo svi vaši radovi počinju s osobnom pričom što je vidljivo i u fotografskoj seriji Dječak i filmu Sve o Evi. Istaknuti projekti bave se vrlo osobnom obiteljskom pričom. Kako s vremenskim odmakom gledate na to da u ovakvim projektima niste ogolili samo sebe, već i članove svoje obitelji?
Silvestar Kolbas: Fotografija mi je bila strašno važna i bio sam svjestan toga da sam samim zaposlenjem na televiziji na neki način odustao od nje. Moram priznat da me to žderalo iznutra cijelo vrijeme, htio sam se nekako opet ukrcat na taj vlak s kojeg sam davno izašao. Nakon što sam otišao s televizije konačno sam imao vrijeme i prostor da se opet vratim fotografiji, ali to nekako više nije bilo to. U tom razdoblju mi je opet pomogla Marina Viculin jer me potaknula da se vratim fotografiji. Dok sam bio mlađi uopće nisam puno izlagao svoje radove i ja sam tamo negdje 2005. došao do nje i predložio joj da bih radio neki novi umjetnički projekt. Ona na prvu nije bila oduševljena s mojim prijedlozima jer su te neke moje zamisli bile stare skoro 30 godina i nametnulo se pitanje, zašto to nisam napravio onda? Zašto bih se baš sada vraćao tim nekim starim projektima? Međutim, ona me ohrabrila da nađem neko novo polazište jer je činjenica bila da više nisam imao 20 godina i da je bolje da iz nekog drugog kuta promotrim vlastitu umjetničku praksu. Tako sam nekako i razmislio o radovima koje sam počeo raditi iz nekih skroz drugačijih namjera i tu je isplivao na površinu ta serija radova Dječak. Naime, nisam ja bio svjestan zašto točno to fotografiram, a nekako se sve ispremrežilo i s filmom Sve o Evi. Sam sam sebi nekom prilikom dao obećanje da ću napraviti tri osobna filma koja se tiču mene i moje obitelji. Prvi film je Sve o Evi u kojem sam ogolio članove svoje obitelji, drugi je Ratni reporter u kojem sam najviše ogolio sebe, a treći koji se zove Naša djeca upravo dovršavam i u njemu sam sve članove obitelji ogolio, a samim time i samoga sebe. Kritike koje dobivam u obitelji idu najviše u smjeru da sam ogolio druge, a ne samog sebe zbog čega mi danas supruga spočitava scene golotinje u filmu Sve o Evi, ali smatram da tako važnu temu umjetne oplodnje ne bih uspio toliko iskreno prenijeti da sam neke scene cenzurirao. Isto je situacija i u filmu Ratni reporter. Bilo je jako puno neugodnih scena koje izazivaju sram jer se tiču osobnosti ljudi koji su tragično preminuli. Dugo sam vagao što s tim snimljenim materijalom, trebam li ga uključiti ili isključiti u finalni produkt rada, ali sam na kraju odlučio sve staviti u film jer sam odlučio da je važnije pokazati taj intenzitet nego ostati politički korektan prema svima. I to je ta odgovornost o kojoj sam dosta razmišljao i na koncu odlučio riskirati. Strašno je to osjetljiv posao i treba znati izbalansirati stvari jer se komotno moglo dogoditi da mi vlastito dijete dan danas zamjera što sam tako nešto napravio, ali evo, imam sreće da to nije slučaj.
► Kakve su bile reakcije publike kada je film izašao?
Silvestar Kolbas: Film pokazuje jednu vrlo osjetljivu temu, a nakon što je film izašao u javnost milijun ljudi nam je došlo – parovi koji su imali sličan problem, oni koji se nisu usudili javno pričati o svojim iskustvima… i to pruža osjećaj oslobođenja drugima da shvate da nisu osamljeni u svojem problemu.
► Spomenuli ste i svoj projekt Autoportret koji je predstavljen u različitim medijima, kao fotografska serija, ali i film. Kako ste se odlučili na taj transfer fotografije u medij filma i što je sami projekt dobio takvim postupkom?
Silvestar Kolbas: Ideja za projekt nastala je u 80-im godinama prošlog stoljeća jer mi je konceptualna umjetnička scena u sedamdesetima bila jako privlačna. Uvijek sam imao neki feler da mi fali jedan korak do realizacije projekta jer nisam imao osjećaj da je to što radim dovoljno. Možda je nedostajalo samopouzdanja ili poznavanja same umjetničke scene da samog sebe uvjerim da to zaista je dovoljno. U to vrijeme sam se družio s Tomom Gotovcem i on je volio surađivati sa mnom pa sam htio napraviti eksperimentalni film s njim, a zamislio sam to na način da se Tom obuče u odijelo i da sjedi za stolom i glumi televizijskog voditelja i vodi vijesti. I nažalost nikada to nisam napravio. S druge strane cijelo me vrijeme intrigiralo istraživanje medija fotografije pa sam odlučio u Vinkovcima posjetiti sedam profesionalnih fotografa i slikati se. I nisam razmišljao o značenju izbora sebe kao modela, to mi se samo činilo najjednostavnije. Tada to nisam artikulirao da su fotografije isključivo za dokumente, nego me zanimalo kako će se tehnički i stilski razlikovati fotografije ovisno o autoru. Dobio bih različite fotografije koje bi ovisile o drugačijoj pozadini, načinu osvjetljenja, stupnju retuša, mom pogledu, vrsti papira, itd. Čak sam tada i dogovarao neku izložbu u Beogradu i onda opet odustao, a uvijek mi je bilo žao pustiti taj projekt. Godinama poslije sam se vratio tom projektu, iako stvari više nisu bile iste jer su se uvelike promijenili uvjeti fotografiranja, postrožila su se pravila o snimanju osobnih dokumenata, više nije bilo toliko profesionalnih fotografa i analognu fotografiju je zamijenila digitalna. Tako se promijenila i moja prvotna namjera jer sam se odlučio fotografirati iz dana u dan u različitim foto-studijima. Zapravo je ideja kustosa Želimira Koščevića bila da se projekt nazove Autoportreti što je automatski povuklo neke nove konotacije. To je nekako sa samih fotografija i načina kojim su bile snimane usmjerilo pažnju i prema meni kao modelu. Iako to doduše nije bila prvotna namjera, mislim da je to mojoj zamisli dalo novu kvalitetu. Nakon što sam napravio seriju fotografija koje su međusobno povezane odlučio sam te iste prizore pretočiti u film, te slike kao da su tražile povezivanje u neki vremenski tok. Nenad Puhovski mi je u jednom razgovoru spomenuo postupak morfinga, i da, to je bilo to, bilo je nečeg neobičnog i zanimljivog da se moje lice s jedne slike ne samo pretapa, nego i preoblikuje u drugo, na sljedećoj fotografiji u nizu. Nekako sam i u drugim projektima kombinirao medije i nisam ih strogo odvajao, tako da je to zapravo ista priča ispričana u različitim medijima. U svojoj umjetničkoj praksi inače primjećujem dvije struje, intimističku i istraživačku pa se tome prilagođavam koji medij bolje odgovara određenoj temi. Kao da tu recimo razapetost između fotografije i filma ponekad pokušavam poništiti i objediniti ih. A tu je i donekle proturječna istodobna sklonost narativnom i nenarativnom, eksperimentalnom…
► Temu privatizacije otvarate u umjetničkom projektu Fotokemika. Kako je došlo do ideje za projekt?
Silvestar Kolbas: Fotokemika je imala dva pogona – osnovni u Zagrebu gdje su proizvodili papire i kemikalije i jedan u Samoboru gdje su proizvodili filmove. Kada je sve počelo propadati, zagrebački pogon su zatvorili i sve su preselili u Samobor. U procesu privatizacije pogon je pripao u ruke novog vlasnika i mi smo došli do njega. Meni je nešto bilo zanimljivo u tom vizualu, zidovima ispražnjenog pogona, itd. tako da sam počeo fotografirati taj prostor. U mojim projektima često se dogodi upliv tuđih sugestija pa je u ovom projektu ključnu ulogu odigrala Leonida Kovač kojoj je taj projekt bio zanimljiv. Njezina je prvotna ideja bila da pokušam fotografirati prostor na što više različitih načina i sa što raznolikijim tehničkim postupcima, klasičnim i suvremenim. Međutim se tokom rada brzo iskristaliziralo da je puno zanimljivije i čišće bazirati se na korištenju crno-bijelih filmova tvornice Fotokemika koji su na tom mjestu i napravljeni. Filmovima je istekao rok trajanja, pa su dobivene snimke nerijetko bivale s greškom, što sam iskoristio kao dio koncepta koji svjedoči o starenju, prolaznosti i propadanju.
S druge strane nisam povjesničar i nije mi bila ideja donijeti neke nove činjenice o tom pogonu, nego sam htio usputno zabilježiti da je ponegdje privatizacija donijela veću štetu od rata. Doduše, razlozi propasti tvornice Fotokemika su višestruki, i zacijelo se mogu tražiti i u tehnološkoj zaostalosti, nesnalaženju u tranziciji na digitalno, propasti sustava planskog gospodarstva i smanjenom tržištu. Sadašnji vlasnik pustio me da radim unutra što god hoću, a dosta sam i razgovarao s njim. Zašto je propala Fotokemika? Vlasnik je rekao da je to zato što takva tvornica Hrvatskoj više nije bila potrebna i to je više odraz vremena i okruženja u kojem živimo. Nisam projekt počeo sa socijalnom komponentom, ali ona je prožeta kroz čitav projekt. Krenuo sam od materijala, zanimalo me što se događa sa starenjem materijala, same emulzije. Ali to je tako povezano. Proces propadanja koji imamo i u filmu Kino Crvena zvijezda i tu je jako povezan sa svijetom oko nas i ljudskim sudbinama.
► U vašoj biografiji su mi za oko zapeli filmovi Mrzim sretne ljude i Simpl koji tematiziraju uličnu umjetnost. Od kuda se, pored svih osobnih tema, pojavio interes za grafitima i street artom?
Silvestar Kolbas: Televizija je imala jednu emisiju koja se zvala Noćna kavana, a koncept je bio da osim razgovornog dijela postoji kratki dokumentarni film i tako je meni ponuđeno da napravim nešto u sklopu te emisije. Dobio sam listu s tridesetak predloženih tema i od svih mi je tema grafita bila najzanimljivija. Zanimljivo mi je što sam u sklopu toga projekta i ja sebi uspio rasvijetliti neke moje dvojbe oko ulične umjetnosti jer sam upoznao zanimljive ljude i scene. Tako sam upoznao i protagonista filma Simpl, o kojem sam dakle kasnije napravio i film. Došao sam do zaključka da grafiti imaju potencijal biti i umjetnost i vandalizam. Moj dragi profesor, slikar Jakov Bratanić je rekao “Sve je mjera”, a ja nekako mislim da to vrijedi i za uličnu umjetnost. Grafiti su jedan meta jezik koji treba čovjek poznavati jer umjetnici na taj način komuniciraju, nadmeću se i ponekad promatrač ne zna niti pročitati niti razumjeti o čemu je riječ. Tako da umjetnici koji su ozbiljno u toj sceni neće nikada na novu fasadu bezveze šarati neke simbole, dok će klinci koji uzmu sprej bez razumijevanja kulture napraviti određenu štetu. Zanimljivo mi je recimo ono što je Boris Cvjetanović radio, a umetnuo sam to i u taj TV-film. On fotografira tijekom godina iste grafite i prati pitanje cenzure, odnosno što se prekriva, a što ostaje u određenom vremenskom razdoblju.
► U jednom razgovoru ste sami za sebe rekli da ste “hrčak” i da imate taj poriv sakupljati razne predmete što je vidljivo u projektima Kino Crvena zvijezda, pa sve do recentnog primjera izložbe u Galeriji Spot Arhiv nepoznatog na kojoj ste izložili prikupljene fotografije za dokumente nepoznatih ljudi. Kako je započeo taj projekt i koji vam je bio glavni cilj?
Silvestar Kolbas: Ja sam, napola u šali, nazvao ovu izložbu više kolekcionarskom nego fotografskom. Iako su mnogi fotografski serijali u svojoj biti kolekcionarski, ovdje je to doslovno. Tokom godina skupio sam neki broj malih fotografskih portreta za dokumente koji su ljudi znali izgubiti na ulici, a bez jasne namjere što ću s tim. Neki od njih su bili u dobrom stanju, a neki dosta propali. Zanimaju me fenomeni povezani s fotografijom kao medijem, i zapitao sam se što je tim slikama zajedničko. Da ja te ljude ne poznajem. Da ne znam ništa o njima, čak ni jesu li danas živi. Da ja imam njihove slike a oni moju nemaju. Otvaraju se pitanja etičnosti bavljenja tim slikama, što je posebno zanimljivo u suvremenom društvu koje postaje hipersenzibilizirano po pitanju zaštite ljudskih prava. Neka pitanja koje otvara ovaj rad su, ipak, ostala tek naznačena, a to je prije svega što je ostalo skriveno, što sve mi, kao gledatelji o tim ljudima ne znamo. Pa je tu i pitanje prolaznosti. Nekako je samorazumljivo razmišljanje da ljudi prolaze, a fotografije ostaju. Je li to baš tako? I fotografije imaju svoju materijalnost…
► Bilježite i brojne suradnje, pri čemu ističem suradnju s Igorom Mirkovićem i meni dragi film Sretno dijete: Kako je započela suradnja s Igorom i opišite iskustvo rada na tom projektu?
Silvestar Kolbas: S Igorom se znam još iz prijeratnog razdoblja kad smo obojica radili na televiziji. Pa smo imali i neko zajedničko ratno iskustvo… Poslije smo surađivali i na uspostavi prvog neovisnog televizijskog kanala Mreža 1. Rad na filmu Sretno dijete bilo je jedno doista zanimljivo i neponovljivo iskustvo. Bilo mi je zanimljivo gledati Igorov radni postupak u kojem u dokumentarnom filmu na neki igranofilmski način uspijeva iskontrolirati životne nepredvidivosti. Sretna okolnost pri radu na filmu bila je ta da sam bio manje-više vršnjak protagonistima filma, koji su malo mlađem Igoru bili nedostižni uzori, i sve sam ih od ranije znao, onako iz grada. Mislim da je ta činjenica dosta olakšavala rad na filmu. Kao i to što mi nije bio stran rad u uvjetima niskobudžetne produkcije, u kojoj smo se morali dosta oslanjati na improvizacije. To je inače bio možda u našem okruženju prvi filmski projekt ciljano sniman elektroničkom tehnologijom, da bi potom bio prebacivan na filmsku vrpcu. Nije bilo puno iskustava na tom polju, pa, iako smo imali neka polazna znanja, učili smo u hodu… Na tim snimanjima sam se malo skompao s Darkom Rundekom, kojeg sam znao još s akademije, on je studirao kazališnu režiju, pa mi je kasnije napravio sjajnu filmsku glazbu za moje filmove Sve o Evi i Ratni reporter. Igor i ja smo poslije zajedno radili više dokumentaraca, pa nekoliko kratkih i jedan dugi igrani film…
► Koje biste još projekte i suradnje izdvojili kao posebno drage?
Silvestar Kolbas: Kao ugodne, a vjerujem i dobre suradnje pamtim niz TV-filmova (u to doba smo ih zvali TV drame) sa Snježanom Tribuson, koje smo snimali koncem osamdesetih i u prvom dijelu devedesetih godina za Televiziju Zagreb, odnosno Hrvatsku televiziju. Pa najprije dokumentarci, a potom i igrani film Diploma za smrt sa Živoradom Tomićem. Niz dokumentarnih filmova s Petrom Kreljom, pa dokumentarci Život na svježem zraku i Mimara revisited s Dankom Volarićem… Mnogih bi se stvari iz filmskog i televizijskog svijeta još mogao prisjetiti. Kako sam i sam temeljno snimatelj, očekivao bih da će mi kao redatelju najbitniji suradnici postati snimatelji. No pokazalo se da su mi to postali montažeri. Mogućnost da u procesu montaže oblikuješ ideje i variraš emocije je nevjerojatna i bio sam iznenađen koliko mi se to dopalo, kao što mi se dopala i suradnja s izuzetnim montažerima s kojima sam imao prilike raditi.
Što se fotografije i izlaganja tiče, tu je bila ključna suradnja s Marinom Viculin. Marina je bila kustos moje prve tri samostane izložbe u zrelijoj dobi, 20 dana na Tibetu, Dječak (Dječak koji trči), i Kino Crvena zvijezda. Marina je bila fenomenalna, istodobno kritična i poticajna, i nekako moj povratak fotografiji moram u velikoj mjeri zahvaliti njoj. I užasno mi je falila kad je umrla, neko vrijeme nisam mogao ništa dalje raditi.
Ali kasnije, i iskustvo suradnje s Leonidom Kovač mogu opisati kao iznimno. Zajedno smo radili na projektu Fotokemika, sam je proces bio zanimljiv i jedinstven, a rad vrlo dobro prihvaćen.
Značajnim smatram i višekratne suradnje s filmologom Hrvojem Turkovićem, koji me potaknuo na pisanje, da bih potom shvatio da je proces strukturiranja misli zapravo isti kod pisanja i filmmakinga, što me posljedično i ohrabrilo da sam počnem ponešto i režirati, o čemu nisam ranije razmišljao. Pa tu je suradnja s već spomenutim Nenadom Puhovskim, kao producentom Factuma. Bilo je brojnih ugodnih suradnji.
► Kakvi su vam planovi za budućnost? Kada možemo očekivati premijeru filma Naša djeca?
Silvestar Kolbas: Rad na projektima je istodobno i zabavan i naporan, teško je nešto napraviti. I uvijek mislim, samo da uspijem završiti ovo što sad radim, pa onda možda i ne moram ništa više, napravio sam sve što sam mislio. Ali onda to prođe, i počnem misliti kako bih mogao još nešto.
Trenutno završavam dva projekta. U filmu Dragi i dobri ljudi kojega smo snimali preko 15 godina sam bio snimatelj, redatelj je opet Igor Mirković, a radi se o fenomenu milenijske fotografije.
Naša djeca je moj autorski rad, kao moj treći film u Factumovoj produkciji. Svako od moje djece ima svoju vlastitu priču i na specifičan je način utjecalo kako na mene samoga tako i na ukupne odnose u obitelji. Pa film priča o tome, iz moje vizure.
Nadam se da bismo oba ova filma mogli vidjeti na sljedećem ZagrebDoxu, u proljeće 2024.
I još se nadam da mi to neće biti zadnje… ☺
Nekoliko fotografskih serija Silvestra Kolbasa možete pronaći ovdje.
