Tamara Bjažić Klarin, jedna od naših najproduktivnijih povjesničarki arhitekture, doktorirala je na temi rada Ernesta Weissmanna, iz čega je proizašla iznimna knjiga ERNEST WEISSMANN – Društveno angažirana arhitektura, 1926. – 1939. koja ujedno i ocrtava crvenu nit njenog stručnog i javnog angažmana. Društveni angažman i ukazivanje na arhitekturu i urbanizam kao alate društvene transformacije ka boljem životu za većinu svakako je konstanta opusa Tamare Bjažić Klarin, čije se pero, čini se, tek zahuktava. Tamara je i scenaristica i koscenaristica više desetaka dokumentarnih filmova i emisija o arhitekturi Hrvatske radiotelevizije te dopredsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata.
*Tamara Bjažić Klarin / foto: Saša Zinaja
Povod za ovaj intervju njezina je nova knjiga pod naslovom Za novi, ljepši Zagreb! – arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba, 1918.–1941. koja daje temeljit uvid u to izuzetno zanimljivo razdoblje zagrebačke povijesti arhitekture, i to iz vrlo važnog rakursa kakvog tvore javni natječaji.
Kao što u recenziji ističe Snješka Knežević: “Baveći se prividno samo natječajima, autorica kronološki prati ukupnu arhitektonsku scenu. Lapidarno donosi portretne skice gotovo svih protagonista: utemeljitelja i korifeja – pripadnika prijeratne generacije, potom više mlađih generacija: avangardiste, nositelje novih ideja i posrednike s velikim europskim centrima, ali i tradicionaliste od uvjerenja ili prilagođene ukusima i imperativima naručitelja. U konačnici, autorica Tamara Bjažić Klarin postavlja odvažno pitanje: je li posrijedi prerada preuzetih modernističkih paradigmi – ili konstituiranje autentičnog modernizma?”
*Naslovnica knjige “Za novi, ljepši Zagreb! – arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba, 1918.–1941.”, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2020.
► Dotaknimo se prvo teme javnih natječaja. Na početku poglavlja Natječajni projekti u knjizi, citiraš Vladimira Antolića koji kaže kako su natječaji “najvažnije sredstvo za podizanje stručnog razvoja pojedinca i važna podloga za razvoj i napredak arhitekture u zemlji”. Koja je funkcija javnih natječaja danas te kako je evoluirala (ili devalvirala) od vremena kada se ideja socijalizma intenzivno brusila u domaćem kontekstu pa do danas?
Tamara Bjažić Klarin: Glavni cilj natječaja bio je, kako tada tako i danas, na demokratičan i transparentan način nagradu, ali i gradnju, dodijeliti arhitektu najkvalitetnijeg rada. Kao i svaka druga demokratična praksa i natječaji ovise o velikom broju čimbenika, u prvom redu o kvaliteti raspisa samog programa, članova ocjenjivačkog suda i natjecatelja, te ih je moguće zlorabiti. Svrha natječaja se mijenjala tijekom vremena. Prvi natječaji raspisivani koncem 19. stoljeća trebali su malobrojnim hrvatskim stručnjacima omogućiti da dođu do javnih gradnji, uglavnom škola i crkava čija je gradnja tada pod ingerencijom zemaljske vlade, odnosno Ise Kršnjavoga. Upravo zahvaljujući natječajima afirmiraju se u dobi od svega tridesetak godina Viktor Kovačić i Rudolf Lubynski, graditelji crkve svetog Blaža i Sveučilišne knjižnice (danas sjedište Državnog arhiva), što je još jedna važna uloga natječaja – mladim i talentiranim arhitektima omogućiti da dođu do važnih realizacija. U vrijeme između dva svjetska rata natječaji su sredstvo emancipacije arhitektonske profesije od graditelja, zidarskih majstora i inženjera građevine, ali i polje borbe za pravo nagrađenog arhitekta na realizaciju koja je više iznimka nego pravilo. Pravilo će postati tek u socijalističkom društvu kada i provedbu od investitora preuzimaju društva arhitekata i Udruženje. Time su ujedno postavljeni i temelji današnje prakse koja se, kao i sve ostalo, postepeno deregulira izmještanjem iz javne u poduzetničku domenu. Tako danas arhitektonske natječaje mogu provoditi uredi ovlaštenih arhitekata za što ih ovlašćuje Hrvatska komora arhitekata. Iako trenutno svjedočimo boomu arhitektonskih natječaja, poglavito onih u gradu Zagrebu, realno postoji opasnost da će isti biti ukinuti za javne gradnje financirane iz gradskog proračuna kao što je to bilo predviđeno posljednjim, neusvojenim Generalnim urbanističkim planom za grad Zagreb.
► Tvoja znanstveno-istraživačka karijera vezana je za dvije institucije: Muzej arhitekture, gdje si radila u razdoblju od 2002. do 2014., te Institut za povijest umjetnosti, gdje si zaposlena i danas. Kako vidiš ulogu tih institucija u promicanju značaja arhitekture i urbanizma u suvremenom društvu?
Tamara Bjažić Klarin: U društvu koje nema kulturnu politiku, odnosno ne prepoznaje kulturu kao važno sredstvo uljudbe, izgradnje kvalitetnijeg i suvremenijeg društva tj. životnog okruženja, kulturne institucije realno, polako odumiru na njegovoj margini – potkapacitirane, u substandardnim prostorima i s nedostatnim sredstvima. Problem Hrvatskog muzeja arhitekture je taj što HAZU ulaže samo u tzv. “hladni pogon”. Institut za povijest umjetnosti (IPU) nešto bolje stoji jer od Ministarstva znanosti i obrazovanja dobiva za istraživanja bazična sredstva, a na sreću, uspijeva ih povremeno upotpuniti i sredstvima koja prihoduje izradom konzervatorskih studija. Za provedbu programa tj. projekata obje institucije apliciraju na natječaje Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, i eventualno europske fondove. Na Institutu je kolegica dr. sc. Ljiljana Kolešnik upravo dobila bilateralni projekt o globalnoj kulturnoj razmjeni i pokretu nesvrstanih, koji će se provoditi s partnerskim slovenskim institucijama, a cilj mu je između ostalog i napraviti otvorenu bazu podataka, s obzirom na to da širom svijeta postoji veliki interes za tu temu. Projekt je interdisciplinaran, u njemu sudjeluju povjesničari, povjesničari umjetnosti, sociolozi i arhivisti.
IPU su sada, nakon potresa, dodijeljeni i istraživački zadaci koji imaju cilj ojačati kapacitete lokalne zajednice za obnovu. Naime, IPU je i osnovan 1961. godine sa zadatkom da prati izradu prostornih planova dokumentiranjem, istraživanjem i valoriziranjem graditeljskog nasljeđa, odnosno, primarno pojedinih urbanističkih cjelina. To je, recimo to tako, bio core business te institucije, koji sada (nažalost, tek a posteriori katastrofe), dobiva ponovno na svom značenju. IPU je imao vrlo važnu ulogu i nakon potresa u Dubrovniku 1979. godine.
Trenutno tako izrađujemo oglednu studiju donjogradskog bloka 19 omeđenog Frankopanskom, Dalmatinskom, Medulićevom i Ilicom. Zadatak je istražiti genezu čitavog prostora i svih gradnji, te dati prijedlog i smjernice za njihovu obnovu. Oglednu studio Bloka 19 koja bi trebala postati referentnim predloškom za daljnje studije blokova i obnovu koja slijedi naručio je Zavod za prostorno uređenje grada Zagreba.
Ono što mene intrigira je što postoji ogromno znanje koje je izbrisano. S obzirom na to da sam se primarno bavila razdobljem između dva svjetska rata, tj. kontinuitetima modernizacijskih procesa 1930-ih i 1950-ih godina, otkriće mi je da je Zagreb 1962. godine imao Zavod za urbanističko i arhitektonsko uređenje Donjeg grada. Rad Zavoda bio je posvećen donjogradskim blokovima, odnosno, projektima njihove revitalizacije. Zanimljivo je da se upravo 1950-ih počinje blokove tretirati kao stambene zajednice što se vidi i na primjeru bloka 19 s poznatim Dalmićem tj. dječjim i košarkaškim igralištem te javnim zelenilom. Dakle, radi se o osnovnim, javnim sadržajima koji su zajedno sa školama i dječjim vrtićima nadgradnja stanovanja, odnosno, dio ideje kvalitetnog življenja. Isti se ciljano, u radijusu definiranom regulama modernističkog planiranja, implementiraju u unutrašnjost blokova osiguravajući im standard novoizgrađenih stambenih naselja. Osim revitalizacije i rješavanja infrastrukture donjogradskih blokova, taj Zavod je imao i zadaću definiranja uvjeta za pojedine interpolacije. Što hoću podcrtati: postoji ogromni repozitorij znanja za kojim treba posegnuti, materijala koje treba prikupiti i studiozno proučiti, tim više što je urbanističko planiranje do 1990. bilo na bitno višoj razini no što je to danas. Smatralo ga se vrlo važnom i ne samo gradotvornom već i društvenotvornom djelatnošću, koja je opet okupljala ljude različitih disciplina, od ekonomista, demografa, geografa do arhitekata i građevinara. Bez alata za provedbu danas je svedena na iscrtavanje markica tj. definiranje veličine i namjene površine.
*Aleksandar Freudenreich i Zvonimir Požgaj, Matica hrvatskih obrtnika, Ilica 49, Zagreb, 1937.-1940. (lijevo); Hugo Ehrlich, Aleksandar Freudenreich, Otto Goldscheider, Slavko Lowy, Stjepan Planić, Antun Ulrich i dr., Zakladni blok, Ilica – Gajeva – Bogovićeva – Petrićeva, 1932.-1937., Zagreb i Dionis Sunko, Hotel Milinov (danas Dubrovnik), Gajeva 2, 1928-1929. (desno)
► Vrlo važan segment tvog javnog stručnog djelovanja vezan je i za tvoju suradnju s HRT-om. Kako je do te suradnje došlo, koja je uloga javne televizije danas u tom segmentu popularizacije suvremene arhitekture i urbanizma, a kakva bi ta uloga mogla biti? Koju emisiju bi izdvojila kao najdražu ili najzanimljiviju?
Tamara Bjažić Klarin: Priča je vrlo jednostavna: ja sam, naime, iz reklo bi se televizijske obitelji. Moj djed Mladen Bjažić je jedan od pionira Radio-televizije Zagreb. Uvijek sam imala sklonost ka povijesti umjetnosti, a u jednom trenutku sam razmišljala i o studiju novinarstva. Nakon što sam stekla diplomu arhitektice, radila sam uglavnom na opremanju interijera, što me nije ispunjavalo, pa sam ni manje ni više došla na ideju da radim emisiju o arhitekturi. Tako me djed krajem 1990-ih odveo na šegrtovanje u Program za kulturu HRT-a urednici Ladi Džidić gdje sam kao vanjska suradnica (što sam i danas) radila na emisiji Kulturni krajolik. Zatim je na prijedlog Nikole Polaka pokrenuta emisija Kultura prostora koju je urednički potpisivala Ana Marija Habjan. Tada je započela naša suradnja koja traje sada već 20 godina. Uslijedila je emisija Prostor, vrijeme, arhitektura, a s osnivanjem Trećeg programa i emisija Trikultura o arhitekturi i dizajnu koju smo potpisivale kao uredničko-scenaristički dvojac tri godine. Trenutno surađujemo na njezina dva dugogodišnja serijala – Suvremenicima i Jednom djelu. U prvom smo, u formi polusatnog dokumentarca predstavile lik i djelo arhitekata Bogdana Budimirova, Andrije Mutnjakovića, Marijana Hržića i Nebojše Weinera (u produkciji), a u drugom, kao kratka forma mini-dokumentarca, vrhunska ostvarenja hrvatske moderne arhitekture poput stambene zgrade “Kemikalije” Drage Galića u Zagrebu. Ove se emisije, jer su rađene “vanvremenski” tj. ne vežu se na neka aktualna događanja, često repriziraju, pa tako dobivaju na edukativnoj težini, jer stalno dosežu novu publiku. Upravo zbog toga su mi i iznimno važne kao najbolji način popularizacije mog znanstvenog rada.
Recentno smo završile serijal od 5 epizoda Rijeka: arhitektura i grad snimljen u produkciji HRT-a povodom projekta Rijeka – europska prijestolnica kulture, čiju premijeru čekamo od srpnja. Kroz priču o pet kuća iz pet različitih epoha, od historicizma do danas, htjele smo ukazati na različite fenomene čitljive u slici grada koji su ishod određenog htijenja, ambicije društva, ali i na multikulturalnost Rijeke. Tako je prva kuća Guvernerova palača mađarskog arhitekta Alajosa Hauszmanna, druga je Teatro Fenice jednog bečkog arhitekta, itd.
Ono čemu se jako veselim, i za što smo već dobili sredstva, ali nas je pandemija omela u realizaciji, dokumentarni je film o Ernestu Weissmannu.
*Ernest Weissmann, Zakladna i klinička bolnica (Paviljon za tuberkulozu), 1930.-1931.; natječajni projekt
► Drugi važan segment tvog javnog stručnog rada vezan je za tvoj angažman unutar stručnih udruženja. Tako si bila aktivna u podršci prošlog sastava upravljačkog tijela Udruženja hrvatskih arhitekata, kada je predsjednik bio Emil Jurcan, kada ste zapravo praktički spasili to udruženje od iminentne propasti. Kako stvari stoje danas, kada si potpredsjednica, i što bi izdvojila kao značajne recentne napore Udruženja hrvatskih arhitekata?
Tamara Bjažić Klarin: To što su napravili Emil Jurcan kao predsjednik i Ana Dana Beroš kao prva dopredsjednica iznimna je, velika stvar. Preuzeli su na sebe velik rizik, nezahvalan zadatak sanacije naslijeđenih dugovanja, kojega se nitko drugi nije želio primiti. Slikovito rečeno, Emil je skočio kroz prozor, a mi smo mogli birati hoćemo li ga držati za noge ili nećemo. Ono što se uspjelo postići gotovo isključivo volonterskim radom predsjedništva i nakladništva, a nastavilo se sve do danas kad je na čelu Udruženja Maja Zimmermann Furlan, jest stabiliziranje financija, održavanje kontinuiteta i decentralizacija godišnjih izložbi izmještenih iz Zagreba u Rijeku, Split, Varaždin itd. čime se širenjem kulturnog prostora djelovanja doprinosi popularizaciji arhitektonske profesije.
Pokazalo se da su upravo izložbe i godišnje nagrade trenutno i najveći kapital koje Udruženje ima. I dalje, one su važan kriterij vrednovanja strukovnog rada, a na žalost, prečesto i jedini razlog zbog kojega se kolege učlanjuju u Društva, odnosno, Udruženje.
Realizirao se 53. zagrebački salon i pokrenula online platforma Obnovi.zg o graditeljskom fondu i baštini Zagreba, a postojala je i ambicija da ponovno pokrenemo časopis Čovjek i prostor (ČIP) kao platformu kritičkog dijaloga budući da već imamo Oris koji je više prezentacijsko-promotivnog karaktera. Čak smo željeli da ČIP ponovno bude ono što je bio u svom početku – mjesto gdje pišu i povjesničari umjetnosti, i krajobrazni arhitekti, i dizajneri, konzervatori, svi koji direktno ili indirektno proizvode ili misle prostor. U Savjetu nakladništva su upravo iz tog razloga i ljudi s iskustvom u kritičkom pisanju poput Marka Goluba, Sanje Horvatinčić i Lidije Butković Mićin. Nažalost, nemamo kapaciteta da to iznesemo. Ministarstvo kulture nas godinama odbija financirati, Komora arhitekata je pak pred UHA-u postavljala zahtjeve kojima nismo mogli udovoljiti. Tako da od ČIP-a trenutno ništa, ali zato je iznimno važan projekt koji smo iznjedrili Točka na A za HRT. To je prvi serijal koji široj javnosti prezentira nagrade UHA, odnosno, prema ocjeni struke najbolje od hrvatske arhitekture. Serijal je imao jako dobru gledanost pa se upravo snima i druga sezona pod imenom Čovjek i prostor.
► Kako komentiraš proceduru i samo donošenje Zakona o potresu? Jasno je da takav potres može zadesiti i Split i Dubrovnik i Makarsku, pa i Rijeku, a mi ipak sada imamo Zakon koji je primjenjiv samo za Zagreb, pri čemu je na snazi i dalje vrlo nepovoljan Zakon o ublažavanju i uklanjanju posljedica prirodnih nepogoda, prema kojem bi svaki grad koji bi nastradao prolazio sličnu kalvariju kao i Zagreb. U knjizi navodiš kako je prva Osnova za ustanove o postupku kod javnih natječaja donesena 1880. godine, što je i godina kada Zagreb pogađa strašan potres, nakon kojeg oblikovanje Donjeg grada daje formu Zagrebu kakvog poznajemo i danas, iako u vrlo krhkom stanju…
Tamara Bjažić Klarin: Cijela Hrvatska je rizično područje, seizmički aktivno, od Dubrovnika do Zagreba, čak i dio Slavonije, jedino je, ako se dobro sjećam iz geografije, Istra na drugoj tektonskoj ploči. I naravno, umjesto da se radi sistematično, te da se donose opći zakoni, pa onda u skladu s njima rješavaju neke posebnosti, ovisno o pojedinim situacijama, mi opet idemo u lex specialis, odnosno ad hoc rješavanje problema u trenutku kada se katastrofa već dogodila. Ovo nije ni prvi niti zadnji potres na ovom području, imali smo i Skoplje, i Banja Luku, i crnogorsko primorje i Dubrovnik, i opet je na snazi donošenje parcijalnih rješenja bez ikakvog cjelovitog i dugoročnog promišljanja, što je naravno – loše. Ono što treba je donijeti zakon koji je općenito primjenjiv, a ne rješavati situaciju po situaciju, od prilike do prilike, i ovisno o tome je li predizborno vrijeme ili nije.
*Zdenko Strižić, Generalna osnova za regulaciju grada Zagreba, 1930.-1931.; natječajni projekt
► Prostorni planovi su osnovni urbanistički alat. Generalni urbanistički plan 1930-ih, odnosno tada Regulatorna osnova, svojedobno je bio predmetom javnog međunarodnog natječaja i uvelike pridonio modernizaciji Zagreba. Kako funkcioniraju prostorni planovi danas i što struka tu mora i može promijeniti? Da li bi pozivanje na međunarodni karakter tog natječaja mogao pomoći i promišljanju novog međunarodnog natječaja koji bi omogućio Zagrebu da dobije zamah kakvog je dobio nakon potresa 1880-e godine? Imamo li u institucijama Grada danas uopće ljude koji bi mogli pripremiti podloge na način na koji su to učinili Josip Seissel, Stjepan Hribar, Vlado Antolić i dr.?
Tamara Bjažić Klarin: Tko su i koliko je ljudi u gradskim institucijama ne znam, ali ono što znam je da imamo čak tri zavoda, odnosno ureda: Zavod za prostorno uređenje grada Zagreba, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj grada i Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode. Kad se već dotičemo međunarodnog natječaja za regulatornu osnovu koji je raspisan 1930. godine, treba reći da su taj natječaj pripremila tri čovjeka, u suradnji s mjerodavnim institucijama, naravno, državnom željeznicom, privrednom komorom, vojskom i svim ostalim za razvoj grada tada važnim akterima, a to su: Stjepan Hribar, Josip Seissel i Antun Ulrich. Znači svega tri čovjeka su iznjedrila taj veliki posao pripreme i raspisa međunarodnog natječaja sa svim potrebnim podlogama, kartama i podacima. Današnji moment bi apsolutno iziskivao neki sličan potez, jer je urbanistička struka u krizi. Povod međunarodnom natječaju su bili upravo nedostatna kompetentnost i potkapacitiranost struke, a jedan od razloga za tu potkapacitiranost tada je to što se na Tehničkom, danas Arhitektonskom fakultetu urbanizam predaje tek od 1934. godine. To je jedna strana problema. Druga strana je ogroman rast Zagreba, tj. suočavanje s brojnim problemima koje ono uzrokuje poput stambene krize i njezine izravne posljedice – divlje izgradnje, odnosno, pronalaženje adekvatnih alata za njihovo rješavanje.
Međunarodni natječaji za regulatorne osnove su prije Prvog svjetskog rata bili rezervirani za metropole poput Berlina i Pariza, a ne za gradove austrougarske provincije, što je Zagreb tada bio. Međutim, u Kraljevini Jugoslaviji Zagreb postaje trgovačko, bankarsko i industrijsko središte, i želi biti europska metropola, europski velegrad, te imati najsuvremeniju regulatornu osnovu u tom trenutku. Dio ove ambicije su i tržnica na Dolcu, gradska klaonica u Heinzelovoj, Zakladna i klinička bolnica itd.
Prije Zagreba, kao što naglašavam u knjizi, natječaje za regulatorne osnove su imali Karlovac (jugoslavenski natječaj) i Split (međunarodni natječaj). Split je u sličnoj razvojnoj poziciji kao i Zagreb, postaje glavna pomorska luka Kraljevine, jedne velike države. Osim toga, Split postaje 1929. godine i središte Primorske banovine, jedne od teritorijalnih jedinica tadašnje Kraljevine.
*Erich Kotzer, Ewald Liedecke, Peter Koller,Generalna osnova za regulaciju grada Zagreba, 1930.-1931.; natječajni projekt (zelenilo i mreža škola)
► Unazad gotovo 15 godina građanske inicijative raznih mjerila postale su veći korektiv nezajažljivoj sprezi politikanstva i sumanute gradnje koja se ni ne može nazvati arhitekturom od same arhitektonske struke – kako to objašnjavaš?
Tamara Bjažić Klarin: Struka je degradirana zato što je izgubila svoju društvenu poziciju, odnosno ulogu nositelja modernizacije i aktivnog sudionika u izgradnji društva, po mom mišljenju. Pretvorena je u uslužnu djelatnost u kojoj se ljudi bore za posao, a posao u arhitekturi ovisi također o političkim strukturama. Arhitektura je u istom ambisu kao kultura, više nije važna, ni društveno relevantna. Realno, više nema ni velikih niti jakih arhitektonskih tvrtki, niti stalne, kontinuirane izgradnje javnih, društvenih sadržaja – škola, bolnica, domova zdravlja itd.
Građanske inicijative i njihovi entuzijasti poput Motela Trogir i Udruge Kačić bore se za očuvanje graditeljskog nasljeđa u državi u kojoj se to isto nasljeđe uglavnom formalno štiti. Poput urbanističke struke i konzervatorska je devastirana i pod pritiskom političkih struktura. Posebno je ugrožena modernistička baština socijalističkog razdoblja čije gradnje iznimno rijetko imaju status pojedinačnog kulturnog dobra. Osim toga, ljudi se prvenstveno bore za svoj životni prostor, što pokazuju inicijative na Knežiji i na Savici, bore se za to da im se ne oduzmu zelene površine koje su važne za njihovu djecu, za njihovo zdravlje i rekreaciju. Bore se da se javno dobro ne pretvori u privatno, park u građevinsko zemljište za gradnju namijenjeno još jednoj u nizu nebrojenih novih crkava ili novih stambenih zgrada. Ona planirana na Knežiji na mjestu parka trebala bi imati ulaz nasuprot školskoga dvorišta.
► Iako se o tzv. zagrebačkom Manhattanu u zadnje vrijeme malo govori, mogućnost tog suludog poduhvata i dalje visi nad Zagrebom poput Damoklovog mača. Što po tvom mišljenju tu može i mora učiniti struka, te kako mogu pomoći građani?
Tamara Bjažić Klarin: Mislim da je UHA jako dobro reagirala, kao i Društvo arhitekata Zagreba, što je donekle vratilo struku u fokus i po pitanju Manhattana i po pitanju potresa. Znači, struka se udružila, reagirala, i na tome čestitam kolegi Tihomilu Matkoviću i drugim kolegama iz Društva arhitekata Zagreba, koji su pokazali volju i dosljednost. Taj prostor je javni resurs i ne treba ga graditi po diktatu privatnog investitora nego je grad taj koji treba dirigirati pravila u skladu s potrebama žitelja Zagreba, grada čiji građani plaćaju najveći prirez u državi. Taj cijeli pojas oko Save je već u regulatornoj osnovi iz 1932., za koju je bio raspisan spomenuti međunarodni natječaj, definiran kao prostor rekreacije, kao prostor zelenila, kao prostor koji je žila kucavica tog novog južnog Zagreba, koji će plivati u suncu i zelenilu, kojeg tada na radničkom Trnju i Trešnjevci sa slamovima, nije bilo. To je teško izborena vrijednost od koje ne smijemo odustati i dati je, odnosno vratiti, u ruke nekog privatnog vlasnika – investitora. Da privatni investitori na prostoru Zagrebačkog velesajma kao građevnoj zoni mogu dobiti svoj prostor, nije upitno. Na koji način ćemo dalje razvijati velesajam, koji je velikim dijelom izvan funkcije, tek treba vidjeti i najbolje bi bilo da se to regulira javnom raspravom i javnim urbanističko-arhitektonskim natječajem. Brojni objekti na Velesajmu su preuzeli funkcije koje tom dijelu grada nedostaju, pa i o tome treba voditi računa. Prvi korak je napraviti dobar program, jer dobar program je preduvjet za sve, pa i za dobar natječaj.
► Iz tvoje knjige se jasno može iščitati značaj uloge gradonačelnika za dinamike razvoja grada. Velika je razlika, kao što jasno pokazuješ, od jednog Heinzela do Srkulja (koje je, po onom što pišeš, više zaslužio svoju ulicu nego Heinzel koji je ima već dugi niz desegtljeća) ili od jednog Krbeka do Erbera. Koje su kvalitete koje bi morao imati gradonačelnik Zagreba danas, nakon dva desetljeća kaotičnog upravljanja gradom?
Tamara Bjažić Klarin: Sva četvorica su imala različite kompetencije i kvalitete koje bi bilo idealno objediniti u jednoj osobi. Heinzel je, nota bene, poput Janka Holjca i Marine Matulović-Dropulić, bio i arhitekt te je pokrenuo važne infrastrukturne projekte poput spomenute gradske tržnice i klaonice. S druge strane nije bio pobornik transparentnih, demokratičnih metoda kod dodjele javnih gradnji poput natječaja već poslove dodjeljuje izravnim pogodbama. Pri kraju svog mandata, naprasno prekinutog ostavkom zbog gradnje klaonice, osniva i Odsjek za regulaciju grada. Srkulj je pak povjesničar po struci, pa taj Odsjek zajedno s onim za općinske zgrade u potpunosti prepušta novoj generaciji stručnjaka – Stjepanu Hribaru, jednom od tada rijetkih arhitekata s teorijskim znanjem iz urbanizma, te Ivanu Zemljaku. Krbek je pak pokazao iznimno visoku razinu socijalne osjetljivosti i prvi je radničku periferiju početo tretirati kao dio grada. Nama i danas na takvim pozicijama trebaju isključivo kompetentni ljudi, sa znanjem i relevantnim referencama, društveno osjetljivi i s visokim moralnim standardima. Ako to izborimo na predstojećim lokalnim izborima, profitirat će i struka i građani.
*Juraj Denzler, Upravna zgrada Gradskih poduzeća (danas Elektra), Gundulićeva 32, Zagreb, 1932.-1934.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Tamari Bjažić Klarin na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
