Udruga Culture Hub Croatia drugu godinu zaredom oživjela je staru jezgru grada Splita kulturnim i umjetničkim sadržajem u sklopu projekta Praznine2021. Ova “nomadska organizacija”, kako se naziva, Prazninama reagira na sablasno prazan uži centar grada lišen svakog potencijalnog sadržaja izvan sezone. Osnivačice CHC-a Marina Batinić, Jasmina Šarić i Kristina Tešija, s kojima smo razgovarali lani, nisu ni slutile kako će po završetku prvog izdanja projekta Praznine2020 ironijskom intervencijom svijet zadesiti prava praznina u obliku pandemijske krize, pa je tako njihov projekt bio posljednji koji se odigrao prije globalnog lock-downa. Netko bi se mogao našaliti kako su se iz ove lokalne jezgre, koincidirajući sa svjetskom krizom, praznine proširile i zahvatile cijeli svijet. Ipak, mnogo je manje šale u činjenici da su u sklopu ovog projekta osnivačice CHC-a uspjele u Split dovesti eminentna umjetnička imena regionalnog i svjetskog dosega. Zasad posljednja u tom nizu priznata je umjetnica Tanja Ostojić koja je u Splitu gostovala s umjetničkim projektom Misplaced Women?, što nam je bila prilika za razgovor.
Tanja Ostojić umjetnica je svjetskog glasa koja kroz feminističku perspektivu progovara o problematici iseljeništva, migracije i identiteta, što je vidljivo kroz njene najpoznatije radove Tražim muža s putovnicom EU, Crossing Borders, Poslije Courbeta, Porijeklo svijeta., itd. Rođena je u Jugoslaviji, bazirana u Berlinu i Beogradu, a u Split je došla na poziv udruge CHC u sklopu Praznina2021 održati radionicu performansa u javnom prostoru Misplaced Women?. Radi se o kontinuiranom umjetničkom projektu koji je nastao 2009. godine, a sastoji se od performansa, serije performansa, radionica i delegiranih performansa s naglaskom na teme migracija, odnose moći i ranjivosti s obzirom na pokretno, naročito žensko tijelo. Kako CHC navodi na svojoj stranici: “Projekt Misplaced Women? uključuje raspakiranje kofera, plastične vrećice, torbice ili sličnog predmeta u javnoj sferi, pri čemu ovi predmeti predstavljaju raseljavanje, kao temu koja je česta u svakodnevnim iskustvima osoba s privremenim boravištem, migranata, beskućnika i izbjeglica iz područja pogođenih ratovima i katastrofama.”
Na radionicu su se prijavile sudionice različitih pozadina i životnih priča koje su potom zanimljivo uklopljene u koncept radionice. Alejandra Robles Sosa, porijeklom iz Meksika, izvela je performans pod nazivom Misplaced Latina? smjestivši ga u tranzitno područje trajektne luke, u blizini autobusnog i željezničkog kolodvora. Kroz svoj performans istraživala je ideju “kako se njeno žensko tijelo Latinoamerikanke tamnije puti čita u različitim kontekstima prilikom prelaska granica”. Ines Borovac je na lokaciji Peristila, ispred crkve Svetog Duje, izvela performans Feminizam oprašta noseći samo suknju i grudnjak ističući tako žensku ranjivost uz poznati biblijski simbol pranja nogu koji je u ovom kontekstu iskorišten u kontekstu feminizma, u skladu s natpisom na prsima performerice “feminizam oprašta”. Lissette Nicole Josseau održala je svoj performans na Rivi u ranim jutarnjim satima rezerviranim za tradicionalno ispijanje kave, sunčanje i šetnju. Lissettin performans naziva Nismo samo ukras bio je reakcija na “najveću modnu pistu na cijelom Balkanu” s potrebom da se propita položaj žena koje su često smatrane ukrasom na koji se “baca” odjeća, nakit, šminka, cipele i drugi predmeti. Katarina Duplančić izvela je performans na platou Doma mladih tematizirajući uvjete radnog okruženja i opterećenja kulturne radnice koja mora u kratko vrijeme odraditi fizičke, intelektualne i kreativne poslove, a pritom zadržati fizičko i mentalno zdravlje. Mia Bradić se na lokaciji autobusne stanice u centru grada, nasuprot crkve Svetog Frane, osvrnula na cirkularnu migraciju koja joj je bila nužnost veći dio života zbog nedostatka sadržaja u njenom gradu i zbog udaljenosti od kulturnih i drugih događanja. Sudionicama se priključila i Tanja Ostojić koja je u svom performansu govorila s povišenog mjesta ispred Vestibula, gdje je prema legendi car Dioklecijan držao govore, tematizirajući nasilje nad ženama, a zanimljivo je bilo vidjeti i organizatorice iz platforme CHC-a koje su izvele performans ispred dva neiskorištena prostora u užoj gradskoj jezgri referirajući se na činjenicu kako unatoč brojnim praznim prostorima njihova organizacija već četiri godine radi bez fizičkog prostora. Tim činom ukazale su na činjenicu kako ti prostori “nisu dostupni kreativnom sektoru, pojedincima, kolektivima ili organizacijama koje rade na polju umjetnosti i kulture, jer su prilično skupi ili je nemoguće pronaći više informacija o vlasnicima i pravnoj situaciji koja stoji iza prostora”. Performans je bio realiziran tako što su performerice postavile svoja tijela ispred prostora držeći natpis Misplaced Organization? sugerirajući kako im je kao udruzi dosta nomadskog života.
Iz navedenih primjera vidljiv je važan zajednički element, a to je korištenje javnih prostora koji simbolički odgovaraju sadržaju određenog performansa, tj. smještanje akcije na lokacije na kojima se na najbolji način može prenijeti poruka o određenoj temi. Kako bismo bolje razumjeli koncept projekta Misplaced Women?, važnost korištenja javnih prostora za slanje poruke, te kako bismo dobili jasniji uvid u to kako je prošla splitska radionica, kontaktirali smo voditeljicu projekta Tanju Ostojić koja nam je kroz razgovor pojasnila koncept i realizaciju projekta koji vodi već više od deset godina.
► Rođeni ste u Jugoslaviji, a živjeli ste i djelovali u Beogradu, Ljubljani, Francuskoj, Düsseldorfu i Berlinu. Vaši radovi mahom su vezani uz problematiku migracije, iseljeništva te identiteta, ali uvijek iz feminističke pozicije. Je li projekt Misplaced Women? izrastao iz osobnog iskustva i što vas je nagnalo da ga započnete 2009. godine?
Tanja Ostojić: Projekt Misplaced Women? počeo je 2009. godine, ali ga treba shvatiti kao nastavak mojih ranijih preokupacija temama migracije, iseljeništva i identiteta. Od 2000. godine bavim se temom migracije kroz projekte Crossing Borders i Politics of Migration i tu temu ne odvajam od drugih sociopolitičkih tema, jer se u sferi umjetnosti taj sadržaj i kontekst često izgubi u procesu umjetničke produkcije. Također, volim raditi dugoročne i kompleksne projekte kako bi se teme slojevitije sagledale, te u pravilu objavljujem knjige koje projekte i radove kontekstualiziraju u teorijskom i političko-ekonomskom kontekstu. Na tom tragu sam prvo krenula iz svoje pozicije: što znači imati jugoslavensku, pa srpsku putovnicu, a onda i što to znači biti negrađankom Europske unije, u tom prostoru stvarati i živjeti. Tom temom sam se bavila kroz ilegalne prelaske granica, a posebno kroz rad Tražim muža s putovnicom EU. Projekt Crossing Borders radila sam iz osobne pozicije, a onda sam prirodno tu poziciju proširila izvan europskog kontinenta i na nebijelu migraciju kroz razne druge projekte i dokumentarne filmove.
Projekt Misplaced Women? krenuo je 2009. godine u vrijeme kada nisam mogla putovati, jer sam imala malo dijete, pa sam ga zamislila kao delegirani performans. On nije tematski nov u odnosu na moje ranije radove, ali je u fokusu imao malo drugačiju formu jer se radilo o delegiranom performansu i autorstvu koje se širi na više osoba, na zajednicu. Zapravo sam radila partiture za izvođenje performansa s ciljem da potaknem nekog da ispriča priču. Prva dva Misplaced Women? događanja bila su na Performance Studies International konferenciji u Zagrebu 2009. godine. Kolektiv subRosa, koji me pozvao, zadužila sam za produkciju delegiranog performansa, a onda, kada sam došla, također sam izvela jedan mali performans. Drugi performans je bio u New Yorku na čuvenoj Performi, ali tu, nažalost, nisam mogla osobno sudjelovati. Na moju sugestiju, oni su pronašli umjetnicu Valentinu Meddu koja je u javnom prostoru izvela svoju verziju performansa, dok sam ja paralelno izvodila svoj performans na aerodromu Tegel u Berlinu.
► Kako se u ovih desetak godina projekt mijenjao i razvijao? Koliko su iskustva rada sa sudionicama iz cijelog svijeta utjecala na to i koliko je evoluirao od prvotne ideje?
Tanja Ostojić: Radi se o vrlo kompleksnom projektu, tako da možemo govoriti o tematskom razvoju, razvoju u smislu kolektiva i razvoju u smislu produkcije. Svi aspekti su vrlo zanimljivi, a pogotovo jer radim no budget i low budget projekte, tako da se sam projekt razvijao postepeno, po različitim gradovima i festivalima. Netko bi me pozvao i ja bih vidjela što mogu napraviti, a onda bi organizator uputio javni poziv za studente, sudionice i volonterke da se uključe u realizaciju performansa. Projekt Misplaced Women? uvijek preispituje i istražuje što je javni prostor. Primjerice, u Marseilleu su se uključile cirkuske umjetnice u sklopu mog grupnog performansa koji uključuje raspakiravanje vlastite torbe, a lokalitet je bio jako značajan jer se radilo o velikom i divnom stepeništu Gare de Marseille Saint Charles. Ta lokacija je povijesno zanimljiva jer su niz to stepenište prolazili brojni Židovi koji su pobjegli iz Njemačke kroz Švicarsku, tako da je taj performans bio svojevrsni privremeni živi spomenik.
U Splitu smo također imali zanimljivu intervenciju u kojoj sam ja stajala i govorila svoju ispovijest o pokušajima silovanja, a dvije sudionice su bile podrška tako da je jedna vezla, a druga izvodila pokrete tijelom. U Tirolu, kada sam osvojila javni natječaj, dobila sam pristojni budžet, pa sam mogla pored svojih performansa realizirati i performanse drugih autorica, te sam raspisala javni natječaj za zainteresirane. Išli smo od lokacije do lokacije tijekom dva dana i na kraju smo imali javnu prezentaciju. To je situacija u kojoj ja nastupam kao producentica, što je model koji smo imali i u Splitu. Sudionice se jave na javni poziv, ja produciram njihove radove i takav oblik suradnje predstavlja čest format radionice. Također, postoji mogućnost za sudjelovanjem ako se preko interneta i moje stranice skinu upute za performans, a onda mi sudionice pošalju vizualne materijale i opis, te ja to onda objavim na službenoj stranici. Ovisno o iskustvu sudionica i kada se radionice realiziraju na fakultetu, svakako postoji i edukativni karakter ovog projekta.
► Je li se stvorila poveznica među sudionicama projekta Misplaced Women? u svijetu? Često sam nailazio na snažna, gotovo katarzična iskustva sudionica na Vašem blogu pa me zanima kako je projekt utjecao na njih, kakvi su im dojmovi tijekom radionica i poslije?
Tanja Ostojić: Koncept projekta Misplaced Women? – Bring the bag of your own – odnosi se na osobnu torbu, ali to nije samo torba, to je životno, obiteljsko i tradicijsko iskustvo. Ponekad ljudi prilaze ovom projektu s ozbiljnim traumama i temama koje ranije nisu uspjeli riješiti, tako da se tijekom radionice često dogodi jedan proces emancipacije od takvih iskustava i svojevrsni proces liječenja. Također, za neke sudionice ovo je i proces inicijacije u domenu performansa, pa kroz ovaj proces doživljavaju prvo estetsko iskustvo, a imamo i primjere iskusnih performerica koje se ranije nisu bavile temom migracije. Ta iskustva su vrlo dragocjena.
Moja draga kolegica i umjetnica iz Toronta Bojana Videkanić pozvala me prije nekoliko godina na festival performansa u Toronto da realiziram performans. Dočekala me na aerodromu držeći natpis Misplaced Women? što je praksa ovog projekta. Bojana je onda napisala svoj tekst i on je dostupan u stories kategoriji na blogu što je jako bitan aspekt. Tu je pisala priču iz vlastitog djetinjstva o iskustvu izbjeglištva iz Sarajeva o kojem nikada ranije nije pisala niti se na njega referirala, iako je spisateljica, umjetnica i performerica.
Poljakinja Marta Nitecka Barche, sada doktorandica u Aberdeenu, bila je dijelom radionice koju sam vodila na njenom fakultetu. Nakon radionice napisala je zanimljivu priču o vremenu kada je bila u zatvoru u SAD-u nakon što joj je istekla studentska viza i koliko je to iskustvo bilo traumatično za nju. Marta je kasnije u okviru Festival of politics organizirala još jednu Misplaced Women? radionicu u Aberdeenu i za tu je priliku napravila veliki banner na tekstilu. Ja sam kasnije izvezla taj banner i on je bio izložen u New Yorku zajedno s njenom pričom, pa je tako Marta doživjela svojevrsnu zadovoljštinu.
► Budući da se performansi u projektu izvode na javnim i tranzitnim mjestima, u kojoj je mjeri rizično izložiti se na takav način? Spominjete na nekoliko mjesta mogućnost dolaska policije ili zaštitara koji onda potjeraju ili možda privedu sudionice performansa. Ponekad javni prostor nije toliko javan, odnosno otvoren za različite vrste intervencija iako one ne ugrožavaju sigurnost drugih osoba, dapače, upravo suprotno, ukazuju na određene probleme. Također, kakve su reakcije javnosti, stupaju li u kontakt sa sudionicama tijekom performansa ili samo promatraju?
Tanja Ostojić: Ovdje je važno spomenuti da ja performanse ne prijavljujem policiji jer tako imamo priliku preispitati javni prostor i imamo više slobode pri organizaciji radionice. Tako spontanije i slobodnije možemo odabrati prostore za performans, a to vodi do različitih situacija i reakcija.
Primjerice u gradu Aix-en-Provence imali smo više sudionica koje su u poznatoj šoping ulici izvodile performans. Jedna je pred trgovinom kozmetike radila performans na temu konzumerizma tako što je vadila gomilu vrećica i tada se odmah stvorio čuvar koji joj je rekao da se odmakne dva metra od ulaza. Odmakla se i tamo nastavila performans. U istom gradu jedan je student obavio performans u medijskoj prodavaonici Fnac jedne velike robne kuće. To je bilo riskantno i dosta smo analizirali što se može dogoditi, ali mi uvijek idemo u grupi kako bi se sudionici osjećali sigurni i kako bismo stvorili sigurnu sredinu. On je istresao svoju torbu u sklopu performansa i tada su se također odmah pojavila dva čuvara kojima je rekao da samo traži USB stick. Tako smo se dogovorili, jer nije cilj da te policija uhvati.
Teresa Albor imala je božanstven rad koji se također odvijao u predbožićnoj šoping situaciji u najvećem shopping mallu u Londonu. Kako je ona ranije volontirala u izbjegličkim centrima imala je predmete koje su izbjeglice ostavile za sobom. Taj dan je te predmete donijela zapakirane kao poklone u tzv. izbjegličkoj torbi, zatim je vadila jedan po jedan poklon čitajući imena nestalih, kao da su to pokloni za njih. Odmah je došao zaštitar s kojim sam popričala i rekla mu da ona samo prepakirava poklone. On je zvao šefa, pa mu objašnjavao situaciju. Razgovarala sam s njim sve dok performans nije bio gotov.
Osobno sam s policijom uglavnom imala ugodna iskustva. Kad sam na bergenskom aerodromu imala performans dugo sam se raspakiravala, a imala sam dva kofera. Kada su policajci došli, rekla sam im da imam jedno predavanje na fakultetu i da tražim USB stick i on me pustio da završim iako je to dugo trajalo jer sam sve jako dugo raspakiravala i uredno slagala. U Göteborgu smo imali zanimljivu situaciju jer nitko od bijelih Šveđana nije reagirao na performans, dok su se oni koji imaju neko imigrantsko iskustvo zaustavljali i pitali što se događa.
Najgore iskustvo koje sam imala bilo je u Innsbrucku gdje sam gostovala u sklopu projekta Art in Public Space. U sklopu performansa sam ulazila u kufer i izlazila iz njega, te se presvlačila iz nekog tko je turist u putnika, pa u beskućnika. Kada sam isti performans održala na željezničkoj stanici, koja se percipirala kao opasna, nije bilo problema. Prolaznici su se brinuli o meni. Međutim, na najatraktivnijoj lokaciji u starom gradu, Goldenes Dachl, brojni turisti su me fotografirali, razgovarali sa mnom, ali tu su me prvo napale crkvene aktivistkinje, išamarale nekim flyerima i pitale što uopće radim, a onda je došla žena u tirolskoj narodnoj nošnji i fizički me je izgurala s ulice s opravdanjem da sam smetala skupu desničarske slobodarske partije Austrije FPO.
► Upravo ste održali radionicu u Splitu. Kakvi su vam dojmovi, te što biste posebno istaknuli? Čini mi se posebno zanimljivom činjenica da ste surađivali s CHC-om koje su same na neki način misplaced time što nemaju vlastiti prostor unatoč tome što gomila prostora u gradu stoji prazna i neupotrebljena.
Tanja Ostojić: Bilo je sjajno iskustvo, a sudionice su bile raznolike: čak dvije iz Južne Amerike i jedna koja studira u Nizozemskoj. Izuzetno mi je drago što su organizatorice iz Culture Hub Croatia sudjelovale u radionici. Napravile su sjajnu akciju u kojoj su tematizirale situaciju u kulturi koja je zaista loša, osvrnuvši se na činjenicu kako u Splitu ima puno praznih i neiskorištenih prostora u centru grada koji mogu poslužiti u kulturne svrhe, a one, koje već niz godina rade vrlo kvalitetan i kulturno relevantan posao, nemaju svoj stalni prostor.
► Na tom tragu, kako biste procijenili stanje u kulturi i odnos države prema kulturi u državama bivše Jugoslavije? Je li stanje bolje u Njemačkoj, odnosno u Berlinu?
Tanja Ostojić: To je pitanje lokalne kulturne politike i svi imamo odgovornost da se time pozabavimo. Na nama umjetnicima, vama novinarima i na cijelom društvu je da propitujemo ove teme. Što se tiče ovog pitanja, razlika je vidljiva po gradovima i periodima. Slovenija je, primjerice, bila etablirana po pitanju svoje kulture kao samostalna država. Jako su ulagali u kulturu i ponosili se s njom, međutim, sada imaju desničarsku vlast koja čisti tu scenu, tako da se situacija drastično pogoršala.
U Berlinu, koji je zapravo grad-država, dosta se vodi računa o kulturnoj politici, ali to je tako jer postoji dosta umjetničkih organizacija koje lobiraju, vrše pritisak i savjetuju u kojem pravcu treba razvijati kulturnu politiku. Ja sam također uključena u jednu veliku aktivističku grupu i bavimo se temom dekolonizacije kulture, muzeja i javnih prostora u Berlinu.
Tema kulturne politike i politike javnih prostora je vrlo kompleksna tema. U Beogradu je, primjerice, situacija katastrofalna jer je tamošnja aktualna vlast ugrozila sve sektore djelovanja i poništila umjetničku i urbanističku stručnost instalirajući rusku spomeničku strukturu megalomanskih dimenzija što je problematično na svakoj razini, dok se uz to u pozadini, kroz njihovu gradnju i fantomske institucije u kulturi, događa pranje novca. Istovremeno, većina kulturnih organizacija je na rubu egzistencije i nije sigurna da će dobiti ikakvo financiranje od države, tako da je situacija u ovom trenutku loša i nesigurna.
► Javni prostor, kao da je po pitanju kulture i umjetnosti rezerviran za spomenike, kao da ne postoji živa, performativna akcija u njemu. Jako vam je bitan javni prostor i stavljate velik naglasak na to.
Tanja Ostojić: To je točno. Pri tome ne mislim na javni prostor generalno, nego konkretno na onaj koji određenom radu služi, koji rad tematizira i gdje ima smisla napraviti određeni rad. Kada se radi na određenoj lokaciji, onda se zapravo radi s tom lokacijom, tako da je svaki rad site specific work.
Sudionica iz Metkovića Ines Borovac, koja studira dizajn u Nizozemskoj, progovorila je iz pozicije mlade žene, feministkinje koja je odrasla kao katolička vjernica, pa se u performansu osvrnila na tu temu instrumentalizacije i stigmatizacije žene u kontekstu religije. Njen je performans izveden ispred katedrale Svetog Duje, dakle točno gdje se želi adresirati ta tema. Zatim imamo Lisette Nicole Josseau iz Chilea, švicarsko-hrvatskog porijekla, koja je bila šokirana da je splitska Riva zapravo modna pista, te je tematizirala taj fenomen pretjeranog dotjerivanja i pokazivanja, pa je na Rivi izvela svoj rad. Alejandra Robles Sosa iz Meksika progovorila je o svojoj poziciji migrantice kao Latinoamerikanke u balkanskom kontekstu uključivši probleme s vizom, kao i o kolonijalnom naslijeđu, pa je odlučila održati performans u trajektnoj luci preko puta glavne autobusne postaje. Mia Bradić iz Solina, koja ima 18 godina i uskoro seli u Francusku gdje će studirati cirkusku umjetnost, napravila je predivan rad. Kako je svakodnevno uključena u cirkularnu migraciju, Solin iz njene perspektive izgleda kao spavaonica s obzirom na to da je radi školovanja i za svaku kulturnu ili socijalnu aktivnost morala putovati u Split. Jako je puno vremena provela na autobusnim stanicama, pa je ona u centru grada, nasuprot crkve Svetog Frane na duhovit način raspakirala svoju torbu prepunu cirkusnih rekvizita i osobnih stvari izvodeći pritom cirkuske pokrete. Organizatorice iz CHC-a napravile su intervencije ispred dva prostora koja već godinama stoje prazna u užoj gradskoj jezgri. Moj performans tematizirao je nasilje nad ženama, pa sam stajala na mjestu na kojem je navodno Dioklecijan držao govore na Peristilu, ispred Vestibula.
► Kakvi su Vam daljnji projekti u planu?
Tanja Ostojić: Upravo se spremam za Istanbul gdje ću nastaviti produkciju i postprodukciju ovog projekta, a na jesen, u suradnji s tri izložbena prostora i uz potporu Goethe Instituta i IFA, u Beogradu spremamo prvu veliku izložbu Misplaced Women? projekta 2009. – 2021., performance weekend, okrugle stolove i community gathering na koji su najavile dolazak brojne sudionice širom svijeta. Mnoge koje ne mogu doći bit će uključene preko Zoom događaja. Možete nas pratiti na blogu projekta i Vimeo kanalu.
Radionica Misplaced Women? potaknula je neka vrlo osobna i društveno relevantna pitanja, dok je za same sudionice bila inicijacija u svijet umjetnosti, prilika da se izraze, oslobode neke traume ili dožive katarzu kroz čin performansa. Na širem planu, ovaj događaj bio je tek mali otkucaj na jednoličnom elektrokardiogramu uspavanog kulturnog srca grada Splita. Za kraj ove priče, zgodno je naglasiti kako je u međuvremenu, baš po završetku radionice, udruga CHC pronašla prostor te je nakon godina nomadstva dobila priliku da se stacionira i tako podigne svoju djelatnost na još višu razinu. Ipak, ne radi se o jednom od onih napuštenih, zaključanih gradskih prostora koje su mogli dobiti apliciranjem na javni natječaj preko kojih bi grad simbolično pokazao brigu za kulturu i odao priznanje ovoj udruzi za kvalitetan rad, već je udruga CHC prostor pronašla na svoju ruku. Tako njihov performans Misplaced organization? i dalje stoji kao upozorenje i znak za brojne druge kulturne i umjetničke udruge, kolektive i pojedince koji nisu bili te sreće, koji ostaju misplaced unutar vlastitog grada slijepog za njihov kulturni i umjetnički doprinos, kojima grad “performansom” zaključanih vrata, praznih prostora, birokratskih čvorova i mrtvih šansi poručuje kako umjetnički i intelektualni nomadi svoju sreću moraju potražiti drugdje gdje će se možda njihovi kapaciteti, vrijednosti i kvalitete – na koje nas je upravo karantena upozorila kao na krucijalne – ispravno valorizirati i nagraditi.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Culture Hubu Croatia na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
