Jedna od velikih prednosti projektnih poslova je dinamika upoznavanja novih ljudi. Tako sam, koordinirajući zanimljiv projekt Zajednički fotografski narativi, upoznala Tanju Špoljar, voditeljicu AK galerije u Koprivnici. Tanja je jedna od onih ljudi koji svojom umirujućom energijom ispune svaki pedalj prostorije. I kad je bilo frkovito i kad je bilo opušteno, Tanja je uvijek bila smirena i nasmijana, a mene je osobno osvojio način na koji je pisala o fotografskim prikazima radnika u tvorničkom listu Podravka, što je ujedno bio predmet njezinog istraživanja. Diplomirala je povijest umjetnosti i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 2007. godine osnovala nezavisni kustoski kolektiv Wo_kolektiv s kojim je organizirala izložbe i radionice u području suvremenih umjetničkih praksi. Od 2014. godine voditeljica je programa i kustosica AK galerije te predsjednica udruge Atelieri Koprivnica, a činjenica da je dosad organizirala preko 150 događanja i pritom napisala predgovore za više od 50 izložbi potvrđuje da je zasluženo dobitnica medalje Grada Koprivnice za sveukupni doprinos razvoju nezavisne kulture i umjetničke scene u Koprivnici u 2021. godini. Na predstavljanju publikacije o desetogodišnjem djelovanju AK galerije, koja je i povod ovom razgovoru, zamjenica gradonačelnika je rekla da bi na pitanje “Što želiš biti u životu?” jednostavno odgovorila “Tanja Špoljar”, a sigurna sam da će to mnogi pomisliti nakon što pročitaju ovaj intervju.
► Koprivnička udruga Atelieri Koprivnica službeno djeluje od 2012. godine u zgradi broj 20 kompleksa bivše vojarne. Kako danas, s vremenskim odmakom gledaš na te početke? Kako je krenula cijela priča i kako ste uspjeli aktivirati prostor nekadašnje vojarne?
Tanja Špoljar: Počeci djelovanja udruge Atelieri Koprivnica vežu se još za 2011. godinu kada je inicijativom umjetnika Vlatka Vinceka, Željka Mucka i Romana Baričevića te povjesničara umjetnosti Marijana Špoljara prostor bivših vojnih spavaonica dodijeljen koprivničkim umjetnicima na korištenje od strane Grada Koprivnice, dok je 2. siječnja 2012. službeno registrirana udruga Atelieri Koprivnica, skraćeno AK. Radilo se o devet radnih prostora, ateljea, koji su dodijeljeni akademskim umjetnicima i umjetnicima vrlo aktivnim u izlagačkom smislu, a koji nisu imali svoje prostore za rad. Znamo koliko je posjedovanje ateljea bitna stvar za umjetnika i samim time stvorena je jedna vrijedna platforma za rad, povezivanje i život likovne scene Koprivnice. Uz navedena tri umjetnika, inicijalni članovi udruge tada su bili, između ostalih, i Sunčanica Tuk, Tomislav Balažin, Gordana Špoljar Andrašić, Zlatko Kauzlarić-Atač, Dražen Eisenbeisser, Antonio Grgić, Darko Markić, Zvonimir Haramija i dr., a kroz godine su se priključili i Lada Gudić, Ivan Gundić, Iva Bolfek, Ivan Ivanović, Teodora Lukavski, Tomislav Sertić, Izabela Čuni, Bojan Koštić. Danas nas je sveukupno 18. Broj članova kroz godine se mijenjao, kao i raspored ateljea i umjetnika koji ih koriste. Prvo razdoblje djelovanja udruge bilo je fokusirano na rad u ateljeima te jačanje kapaciteta i statusa same udruge. Te 2011/2012. ja sam još živjela u Zagrebu i nisam bila uključena u pokretanje udruge, no već sam se krajem 2012. počela “motati” po prostoru i ateljeima i pratila što se događa. Sjećam se da smo u tom razdoblju još uvijek morali tražiti ključeve od Grada da bismo ušli u prostor bivše vojarne, cijeli je taj kompleks bio puno zatvoreniji, a ideje o nekoj vrsti “centra izvan centra” i prostoru koji bi bio društveno-kulturne namjene bile su tek u začecima. Koprivnica je grad s dugom tradicijom suvremene umjetničke prakse, ali kao što to obično biva u malim gradovima, ta su se razdoblja odvijala na faze i bila su vrlo često uvjetovana time tko je bio na vodećim pozicijama pojedinih institucija ili, još važnije, koliko je jaka u tom trenu bila nezavisna izvaninstitucionalna scena (koja je obično pokretač suvremenih umjetničkih praksi) te jesu li u gradu postojali prostori u kojima te prakse mogu zaživjeti. To je bilo neko dosta čudno razdoblje kada u Koprivnici nije bilo prostora nezavisne kulture, a ni izlagačkih prostora suvremene umjetnosti (osim privatne Galerije S) pa se tog vremena i svog preseljenja u Koprivnicu sjećam kao dosta otužnog, pasivnog i pomalo besperspektivnog. No rekla bih da je baš to proizvelo tu neku želju, volju i snagu da se nešto pokrene.
Aktivacija našeg prostora desila se spontano, bivanjem u njemu, radom, a zatim i uspostavljanjem izlagačkog programa, odnosno AK galerije. Naime, već 2013. godine Vlatko Vincek pokreće AK galeriju u prostoru svog ateljea, veličine 50 m2 i započinje s izložbenim programom koji je te godine činilo svega dva događanja, jedna skupna izložba i 1. Dan otvorenih vrata Ateliera Koprivnica. Vizija je postojala, no ne i kapaciteti i potpuna posvećenost razvoju galerije. Dakle, Atelieri Koprivnica u lokalnim su okvirima jedinstven prostor koji spaja upravljanje umjetničkim ateljeima (radnim prostorima) i nezavisnim galerijskim prostorom – AK galerijom. Već 2014. pokreće se i Forum udruga nezavisne kulture (FUNK), u jednoj drugoj većoj zgradi u prostoru bivše vojarne, mi smo se tom savezu također priključili i rekla bih da je ta 2014. nekako prijelomna za potpunu aktivaciju nekadašnje vojarne, kroz povezivanje, solidarnost, veliku želju za otvaranjem prostora sadržajima i zajednici. To je godina i kada je Vlatko Vincek prepustio vođenje programa AK galerije Maši Zamljačanec i meni i za mene tu u potpunosti kreće priča s Atelierima, kampusom i ozbiljnim razmišljanjem o tome kako želimo oblikovati program galerije i djelovanje udruge. Godine 2015. priključuju mi se Bojan Koštić i Petra Travinić (Maša je otišla na drugi posao) i nas troje zajednički krećemo u podizanje kvantitete, kvalitete programa, istraživanje, eksperimentiranje s kustoskim pristupom, ali i u ozbiljnije bavljenje apliciranjem na različite natječaje. Sve se to dobro vidi i opisano je detaljno u knjizi AK galerija – desetljeće na periferiji koja je i povod ovom razgovoru.
► AK galerija započela je s radom godinu dana nakon osnivanja udruge Atelieri Koprivnica, a riječ je o prostoru posvećenom suvremenim umjetničkim praksama. Što sve čini program AK galerije? Koliko se on razvijao ili pak mijenjao tijekom proteklih godina?
Tanja Špoljar: AK su jedna od rijetkih udruga i prostora koja u sebi pomiruje toliko raznovrsne uloge i funkcije: okuplja umjetnike i upravlja prostorima ateljea, vodi nezavisni galerijski prostor fokusiran isključivo na suvremene umjetničke prakse, provodi edukativne aktivnosti iz područja suvremene umjetnosti i kulture te rezidencijalni program koji se bavi specifičnostima bivšeg vojnog kompleksa. Program se mijenjao tijekom godina, osobito brojem aktivnosti, kao i kroz traženja neke zajedničke linije koja povezuje sve te aktivnosti, a kroz godine su se ustabilila dva dominantna programa: AK galerija – prostor suvremene umjetnosti koji obuhvaća izložbeni i edukativno-teorijski dio te rezidencijalni program Kompleksi: (su)život ljudi i prostora. AK galerija svaki put iznova reagira na aktualne društvene pojave te u svoj programski koncept uključuje umjetnike koji su svjesni važnosti istraživanja, preispitivanja, pomicanja granica, angažirane prakse, iskoraka u mediju i uključivanja zajednice u cijeli proces, a sve kroz kontinuirani godišnji program koji se kreira kroz javni natječaj ili na naš poziv. Također, umjetnici kroz svoje radove reagiraju na specifičnosti prostora u kojem se galerija nalazi, što uzrokuje produkciju novih radova ili jedinstvenih kustoskih koncepcija: velik dio izložbi i radova nastali su kao reakcija na prostor, a ne kao već završeni produkt koji smo mi u prostor samo prenijeli. Dosad je u AK galeriji izlagalo i gostovalo preko 170 umjetnika te je organizirano oko 140 izložbi, performansa, akcija, prostornih intervencija. Uz izložbeni program, AK galerija organizira predavanja priznatih teoretičara, kustosa, umjetnika iz područja suvremene umjetnosti s ciljem otvaranja različitih aktualnih pitanja i pogleda na umjetnost, umjetničke prakse ili na položaj umjetnika, kao i radionice, a u sklopu tog dijela programa održano je preko 40 događanja. U 2019. godini prvi smo put otvorili i javni poziv za izlaganje te je od tada dio programa posvećen autorima koje odabire umjetnički savjet AK koji čine kustosko-dizajnerski tim AK galerije te umjetnici Marijan Molnar i Vlatko Vincek.
Godine 2015. započeli smo rezidencijalni program Kompleksi: (su)život ljudi i prostora koji tematizira prostor bivšeg koprivničkog vojnog kompleksa. Taj prostor u ovom projektu služi kao mjesto propitivanja odnosa prostora i memorije te postavlja pitanja kako se društveno-politički kontekst ogleda u različitim infrastrukturama, kako u prostoru vidimo/čitamo slojeve povijesti i identiteta te kako se umjetničkim radovima prostoru može dodati nova dimenzija. Budući da većina napuštenih prostora iz bivših društveno-političkih sistema ili propada ili se prenamjenjuje, umjetnici su pozvani da produciraju nove radove koji istražuju, implementiraju i koriste povijest prostora kao temelj za stvaranje novih umjetničkih koncepcija. AK galerija kroz ovaj program uključuje umjetnike koji kroz rezidencijalni boravak, istraživanje, produkciju i prezentaciju rada reagiraju na zatečeno stanje te aktiviraju prostor, naglašavajući važnost umjetničkih rezidencija i produkcije novih radova koji reagiraju na specifične kontekste. Program također otvara mogućnost povezivanja svih sadašnjih korisnika navedenog kompleksa i dijalog o tome kako na najbolji mogući način oživiti taj dio grada.
AK su i dio FUNK-a (Foruma udruga nezavisne kulture), saveza udruga koji djeluje u kampusu s ciljem autonomnog djelovanja u kulturnom i civilnom sektoru i surađuje s cijelim nizom aktera nezavisne scene, kustosima, udrugama civilnog društva, institucijama, festivalima, volonterskim platformama. Dio AK programa odvija se i u prostorima FUNK-a.
Uz godišnji program AK galerije, ovaj za Koprivnicu inovativan model okupljanja umjetnika u radnim prostorima ateljea iznjedrio je i niz zajedničkih projekata svih članova. Osim Dana otvorenih vrata koji se održavaju već jedanaest godina, jednom godišnje, i na kojima se predstavljaju recentni radovi članova (ili u vlastitim ateljeima ili kroz skupne izložbe i popratne programe), članovi udruge predstavljaju se i u formi pop-up izložbi Izložba prije izložbe gdje samostalno ili u paru prezentiraju aktualne serije radova i nove ideje. Dakle, udruga ne egzistira samo kao radni prostor, već kao živo, aktivno mjesto susreta, programa AK galerije, ali i događanja koja okupljaju sve članove. Uz to, članovi sudjeluju i u projektima/suradnjama s ranjivim/marginaliziranim skupinama i gradskim udrugama koji nisu često u doticaju sa suvremenom umjetnošću. Sve to govori o prostoru koji potiče uključivost, razmjenu ideja i znanja, produkciju novih radova, kritičko promišljanje suvremenog društva i umjetnosti, inkluziju zajednice, autonomiju stvaranja, uz uključivanje sve većeg broja mlađih lokalnih umjetnika i umjetnica, suradnika, volontera. Zadnjih godina pojačali smo i suradnju sa susjednim Sveučilištem Sjever, i posebno odjelom za medijski dizajn. Također, gotovo svake godine sudjelovali smo u nekom od “velikih” projekata i platformi koje se bave suvremenom umjetnošću, fotografijom ili problemima javnog prostora kao što su Zajednički fotografski narativi i Novi naručitelji, a sve iz želje za novim znanjem, kao i dijeljenjem znanja o našoj lokalnoj situaciji.
► U AK galeriji si od samih početaka aktivna kao kustosica i voditeljica programa. Koji je bio tvoj background prije nego si se upustila u ulogu voditeljice AK galerije?
Tanja Špoljar: Kao sam već navela, u AK galeriji aktivna sam od 2013. godine. Prije toga sam živjela u Zagrebu gdje sam studirala na Filozofskom fakultetu i diplomirala povijest umjetnosti i hungarologiju, odnosno magistra sam povijesti umjetnosti te mađarskog jezika i književnosti. Dugo sam studirala (kao i Sandra Benčić :)) iz sličnih, ali i još nekih vrlo kompliciranih razloga u koje sad, naravno, neću ulaziti. Čim sam doselila u Zagreb, počela sam volontirati, između ostalog za Amnesty International i Gong i ta se ljubav prema volontiranju nastavila do danas. Studij povijesti umjetnosti sam obožavala, bez obzira na poprilično tradicionalan pristup (koji također cijenim jer mi je dao dosta široko znanje). Tu katedru su u suvremenije pristupe usmjeravali pojedini profesori/ice, a na mene je osobito utjecala Leonida Kovač sa svojim predmetom Suvremene teorije, kao i predavanja Ljiljane Kolešnik i Sanje Cvetnić. Leonida Kovač povezala je studente povijesti umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti, što je tada bilo jako rijetko, i tu sam upoznala puno divnih ljudi (Predrag Pavić, Ana Zubak, Iva Korbar i dr.) s kojima sam radila na nekim jako lijepim projektima koji možda nisu uvijek imali svoj završni produkt, ali su jako utjecali na moj način razmišljanja. Uz to, odlazila sam i na predavanja na Odsjeku za komparativnu književnost, osobito filmske kolegije, kad god bih mogla. Za vrijeme studija godinama sam radila kao vodič u Klovićevim dvorima, Muzeju arhitekture i Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti. Od 2007. bila sam suosnivačica kustoskog kolektiva Wo_kolektiv s dvije drage kolegice s faksa: Marijanom Rimanić i Jelenom Graovac. Mi smo volonterski organizirale izložbe, predavanja i radionice, između ostalog u sklopu Queer festivala u Galeriji VN i izložbu Am i that name? u Galeriji SC koja se bavila feminističkim praksama i okupila autore/ice iz cijele bivše Jugoslavije, surađivale smo s festivalom Mesto žensk, Perforacijama, časopisima Život umjetnosti i Zarez. Na studiju povijesti umjetnosti nitko te ne uči kako se koncipira ili postavlja izložba, taj smo dio učile same, a u to vrijeme završila sam i Kustosku platformu, jednogodišnju teorijsku i praktičnu edukaciju iz područja suvremene nacionalne i međunarodne umjetnosti i kulturne produkcije. Radila sam i kao novinarka na HRT-u u emisiji za suvremenu umjetnost i kulturna zbivanja Transfer koja nažalost više ne postoji. Uz to, kad god sam mogla, pomagala sam i svojima doma u Koprivnici oko galerije koju su vodili, a koja sad postoji samo kao online galerija, Galerija S. Moglo bi se reći da mi se život poprilično vrtio i vrti oko umjetnosti, nekako mi je to bilo prirodno i s time sam i odrastala. Povratkom u Koprivnicu 2012. godine razmišljala sam jedno vrijeme da se u potpunosti odmaknem od svega, bila sam nekako obeshrabrena, nisam znala u kojem smjeru krenuti. Bez ikakvog pretjerivanja, mogu reći da me AK galerija spasila i da me spasilo to što me Vlatko Vincek tjerao da pišem, a zatim mi i prepustio vođenje programa. Puno znače ti neki ljudi, pojedinci, više od ičeg. Na put od volontiranja do zapošljavanja u AK galeriji osvrnut ću se u sljedećem pitanju. Kad sam se vratila u Koprivnicu, radila sam u AK, Galeriji S, kao vanjska suradnica za Muzej grada Koprivnice, predavala mađarski, pisala, volontirala i radila za FUNK. I to sve, uz još neke stvari, radim i danas.
► Osim tebe, kustosko-dizajnerski tim AK galerije čine i Bojan Koštić i Petra Travinić. Kako je došlo do suradnje s njima? Kako izgleda vaša unutarnja struktura organizacije posla, odnosno tko što radi?
Tanja Špoljar: Kao što se vidi iz prethodnog odgovora, jako volim raditi u kolektivu. Petra i Bojan pridružili su se AK galeriji 2015. godine. Bojan je već 2014. volontirao na nekim događanjima i iako je studirao kroatologiju i latinski jezik, sve ga je nekako vuklo u vizualne umjetnosti. Kroz druženje i razgovore odlučili smo da radimo zajedno, a na isti način se pridružila i Petra koja je grafička dizajnerica. Kroz rad u AK svi smo se razvijali u svojim poljima: ja kroz pisanje, kustoski i produkcijski posao, dok su Bojan i Petra kroz rad u AK otkrili da ih zanima fotografija, a Bojana i umjetnost u smislu prakse, performans, a zatim i snimanje. Od 2015. do 2023. godine naši su poslovi bili podijeljeni otprilike ovako: administrativno i operativno vođenje organizacije, kao i programsko i kustosko vođenje AK galerije (izrada godišnjeg plana i programa, odabir umjetnika i predavača, kontakt s umjetnicima i predavačima, pisanje kustoskih tekstova, kustoski koncepti i briga o prezentaciji programa javnosti) moj je dio posla, kao i gledanje jedne šire slike i budućnosti galerije, Bojan je uz mene bio kustos većine izložbi, tehničar i autor tehničkih postava, povremeno fotograf, uvijek snimatelj (video dokumentacije i videa za produkciju pojedinih radova), a Petra je bila grafička urednica, osmislila je cjelokupni vizualni identitet galerije i sve kataloge te je bila fotografkinja velike većine otvorenja što itekako utječe na identitet galerije. Naravno, naši su se poslovi, osim ovih specifičnih zadataka, ispreplitali, zajednički smo odlučivali o programu od 2019. godine kada smo otvorili javni poziv za izlaganje, brinuli o prostoru, donosili odluke.
Tu ću se nadovezati i na naš put od volontiranja do zapošljavanja. Prvih nekoliko godina naš je rad bio potpuno volonterski: bez opterećenja, kroz razgovore i prijateljstvo, vođeni intuicijom i željom da nešto radimo i pokrenemo, razvijali smo raznovrsne programe, eksperimentirali, dali si slobodu da se tražimo, otvorili prostor različitim praksama, bili spontani u svojoj organiziranosti, no uvijek vidjeli smisao u tome da AK galerija i derutni prostori bivših spavaonica zažive. Pri tome smo programe pažljivo planirali, podizali kvalitetu, aplicirali na sve više natječaja te sav proračun ulagali isključivo u razvijanje programa, bez razmišljanja o tome da razvijamo vlastite kapacitete kroz zapošljavanje. Tek smo kasnije osvijestili da nam je podrška Zaklade Kultura nova (od 2018. prvi smo put zaposleni na pola radnog vremena) zapravo dala još veću slobodu da podignemo kvalitetu programa na jedan sasvim novi nivo. Ono što s ponosom ističemo, osobito zbog cjelokupne pozicije umjetnika danas, kao i svih kulturnih radnika koji životare u prekarnim uvjetima, jest činjenica da smo od prvog dana isplaćivali honorare umjetnicima i da smo sve izložbe radili u bliskoj suradnji s umjetnicima. Na AK smo gledali kao na prostor koji umjetniku mora dati slobodu rada i realizacije ideje, uz našu stručnu, tehničku, kustosku i, vrlo često nedovoljnu, financijsku podršku. Dakle, pola našeg zajedničkog djelovanja bilo je volontersko, a pola smo primali pola minimalca, svi troje jednako i uz to svi radili na još sto strana. No takav nesigurni i prenatrpani način života dovede do nezaustavljive želje za promjenom, kad-tad. Nakon 9 godina zajedničkog rada, Bojan i Petra više nisu zaposleni u AK galeriji, posvetili su se svojim privatnim poslovima snimanja, fotografiranja i grafičkog dizajna, no ostali su u AK kao vanjski suradnici na svakom događanju. Za mene je to bio dosta težak prijelaz, no okružila sam se super suradnicima (Denis Jakupi i Ivan Antunović) i spremna sam za neka nova promišljanja i nove načine rada.
► Koji su najveći izazovi s kojima ste se susretali tijekom godina?
Tanja Špoljar: Najveći nam su nam izazov kroz godine bila, naravno, financijska sredstva kojih nije bilo dovoljno da napravimo sve što smo zamislili ili da produciramo pojedina događanja na razini na kojoj bismo htjeli. Nas troje smo u AK galeriji volontirali ili radili na povremene autorske ugovore jer nam je bilo jako važno da umjetnike/ice koji gostuju plaćamo, no i to naravno, vrlo često nedovoljno. Najsretniji bi bili kad bismo uspjeli isproducirati neki novi rad i dati autoru/ici koji gostuje potpunu slobodu u svakom smislu, pa i financijskom, no to je bilo vrlo rijetko. Dakle, taj financijski dio je naravno izazov broj jedan. Drugi je to što radiš puno radno vrijeme, nekad i više od toga, a nisi plaćen za to pa to nakon godina i godina dovodi do frustracije i ogromnog umora i pada entuzijazma. Mislim da je to poznato svima koji rade u nezavisnoj kulturi, ti prekarni uvjeti rada koji te melju. To onda isto zahtjeva nove vrste snalaženja i rada, a ponekad i potpuno odmicanje od nezavisne kulture. Treći izazov nam je svakako zgrada u kojoj radimo, a radi se o poprilično oronulim bivšim vojnim spavaonicama, zgrada koja se teško može obnoviti i koja je namijenjena za rušenje, a uz to, AK galerija je svega 50 m2, s prozorima. No, ta zgrada i prostor galerije su i nama i umjetnicima bili upravo to: izazov. Izazov kojem onda pristupiš s još većom dozom promišljanja, željom za pronalaženjem rješenja, a vrlo često taj je prostor bio i direktni povod za nastanak nekog rada. U 11 godina postojanja galerije nije bilo autora/ice koji nas je odbio kod poziva za izlaganje. Neki su baš takvim prostorom oduševljeni, a oni drugi su svojim pristupom nadišli manjkavosti tog prostora. No mora li baš uvijek i baš sve u nezavisnoj kulturi biti izazov? Bilo bi lijepo da je ponekad i drugačije i da možeš na miru raditi.
► Budući da je danas riječ o itekako važnom i u kontekstu domaće suvremene umjetničke scene ucrtanom izlagačkom prostoru – što je AK galerija bila prije deset godina, a što je danas? Možeš li s vremenskim odmakom napraviti komparaciju percepcije AK galerije nekada i sada?
Tanja Špoljar: Prije deset godina, odnosno točnije jedanaest godina, AK galerija postojala je kao vizija Vlatka Vinceka da u Koprivnici stvori jedno živo i relevantno mjesto suvremene umjetnosti. Prostor koji je započeo s dvije izložbe u godinu dana danas je mjesto koje godišnje provodi oko 25 aktivnosti, otvoreno umjetnicima i svojim javnim pozivom, mjesto koje kroz cijeli godinu dobiva upite za izlaganje i koje okuplja jednu malu, ali jako aktivnu zajednicu umjetnika i posjetitelja. Osjećam koliko je mjesto dobilo na svojoj stabilnosti, jasnijoj viziji, koliko je raslo s iskustvom, koliko je mijenjalo ljude, a voljela bih da se razvija i dalje i da zaista postane mjesto u kojem bi svaki umjetnik poželio izlagati. Osim toga, mislim da je AK mjesto gdje se čovjek može opustiti, biti svoj i slobodan i to je ono što nas izdvaja možda, taj spoj profesionalnosti i opuštenosti, davanja prostora i slobode. Kod nas su svi umjetnici i suradnici uvijek bili plaćeni (prema trenutnim mogućnostima), za izložbe su od prvog dana pisani tekstovi i oblikovani su i tiskani katalozi, gostujući autori uvijek su dobili punu tehničku podršku, kao i naš potpuni fokus za vrijeme njihovog boravka, uvijek je fotografirana i snimana dokumentacija otvorenja i postava, a tu je na kraju krajeva, i ova knjiga sad. I to mi je nekako najdraže od svega i nešto na što sam najviše ponosna. Drago mi je da je kod nas na neki način stasala, i kroz volontiranje i kroz posjećivanje naših programa, jedna generacija ljudi koja ima želju doći kod nas na periferiju i pogledati izložbu, film ili poslušati predavanje. A koliko se AK galerija mijenjala vidi se i jako dobro kroz ovu knjigu.
► Do danas u AK galeriji je izlagalo i gostovalo preko 170 umjetnika. Ovakav format predstavljanja priječi nam da se pojedinačno bavimo održanim događanjima, ali svejedno me zanima, koje su ti se izložbe duboko urezale u pamćenje? Možeš li podijeliti pokoju anegdotu u proteklih deset godina?
Tanja Špoljar: Ovo mi je izrazito teško pitanje jer mislim da je nepravedno izdvajati autore, ali ako moram, i ako idem iz onog što mi se prvo javi u sjećanju kad razmišljam o svih 11 godina, padaju mi na pamet svi naši Dani otvorenih vrata jer okupljaju sve naše članove i zaista veliki broj posjetitelja i tada Atelieri izgledaju onako kako ih zamišljam u svojoj idealnoj slici tog prostora. U pamćenje su mi se urezala i sva druženja s gostujućim umjetnicima, osobito u sklopu našeg rezidencijalnog programa gdje umjetnici ostaju duže vrijeme u Koprivnici pa su prilike za upoznavanja, druženja i razgovore snažnije. Tu se npr. prisjećam gostovanja sarajevskog umjetnika Bojana Stojčića s izložbom BUJRUM, BUJRUM, BUJRUM, BUJRUM! koja je uključivala i akciju u javnom prostoru kada je autor prodavao svoje keramičke jezike na koprivničkom placu u subotu prijepodne, a fotografije te akcije smo razvili u DM-u jer nam su nam trebale za otvorenje navečer. Ili kada je Vlado Martek (koji je ujedno i jedini umjetnik koji nam je “uvjetovao” izložbu našim dolaskom u njegov atelje) donio cijelu svoju izložbu vlakom u fasciklu. Ili kada je Siniša Labrović lovio ustima lišće koje pada prisjećajući se svog služenja vojnog roka i besmislenih radnji koje su se od vojnika zahtijevale. Pada mi na pamet i performans Ivana Gundića u kojem zahvaljuje svima živima koje poznaje, izložba Ivane Filip na čijem su otvorenju bile prisutne i mačke iz Mačkovca (Udruga Šinterice dobra srca), PLEH-ova akcija na koprivničkom trgu kada je mnogo sugrađana nosilo njihovu desetometarsku crnu traku (preuzetu iz rada Kate Mijatović), Arijana Lekić-Fridrih i Andrea Kaštelan koje su, osim izlaganja projekta Od5Do95 u AK, ovdje u Koprivnici i snimile desetak svojih priča (pa i moju baku što mi je sad iznimno vrijedan snimak), performans Vlaste Delimar i Milana Božića davne 2014. kada ih je publika gledala kroz prozor, izlaganje Ines Kotarac i Ane Sambol (koje su nažalost obje preminule), a koje su bile neki početak naših druženja, snimanje video rada Balans bijele Gilde Bavčevića kad smo danima na ledenom vjetru nosili bijelu zastavu po poljima bivše vojarne, sve priče Borisa Cvjetanovića nakon otvorenja njegove izložbe, prekrasne izložbe Ane Mušćet i Lane Stojićević koje smo imali u koprivničkoj sinagogi, savijanje gnijezda kao geste oslobađanja koja se protivi svim ratovima selme banich i Jana Jafe. Jedna od dražih izložbi mi je i izložba Dine Zrneca Room for a painting u kojoj je, slikarski, vratio prostor galeriju u staro stanje, sa svim lajsnama i utičnicama, taman nakon što smo mi preuredili prostor u kakav takav white cube. Eto, sad sam nepravedno izdvojila neke izložbe i projekte, doslovno jer su mi se trenutno izdvojili u sjećanju. Sutra bi odgovor vjerojatno bio drugačiji.
► Nedavno je održana promocija knjige AK galerija – desetljeće na periferiji koja predstavlja pregled prvih deset godina djelovanja izlagačkog mjesta posvećenog suvremenoj umjetnici u gradu Koprivnici. Kako je knjiga koncipirana i što ti je, kao glavnoj urednici, bilo važno zastupiti u knjizi?
Tanja Špoljar: Promocija knjige održana je 24. 5. ispred prostora Ateliera Koprivnica, a trenutno smo u fazi dogovora za promociju i u drugim gradovima. Knjiga AK galerija – desetljeće na periferiji na 384 stranice obuhvaća pregled djelovanja AK galerije i Ateliera Koprivnica od 2013. do 2023. godine. Razmišljajući o tome treba li knjiga predstaviti probrane i reducirane tekstove i programe koji su se odvijali isključivo u AK galeriji ili da njome pokažemo sveukupnost djelovanja galerije i udruge, odlučili smo se za ovo drugo: željeli smo zabilježiti djelovanje ovog prostora točno onakvo kakvo je bilo, bez filtriranja programa, kao dokument jednog vremena i prostora i svega što se u njemu zbivalo, s ciljem arhiviranja (i naravno dijeljenja) svih programskih aktivnosti koje su se odvijale u ovom prostoru (ili drugim prostorima, no u našoj organizaciji) te izložbenih, teorijsko-edukativnih i rezidencijalnih projekata koji su dio glavnih programskih linija AK galerije. Knjiga nudi kronološki pregled događanja, uz autorske tekstove predgovora svih izložbi, performansa, akcija, opise predavanja, radionica, događanja za koje nisu pisani autorski tekstovi kao i fotodokumentaciju koja nam je bila važna od samih početaka. Uz to, knjiga sadrži i uvodne tekstove Irene Bekić i Bojana Dmitrovića Krištofića, koji su ispisali svoj doživljaj ovog prostora iz “vanjske“ perspektive nekog tko nije direktno dio ove priče, no tko je u AK gostovao, pratio naš rad, a čiji kustoski i likovno-kritičarski rad izrazito cijenimo. Knjiga obuhvaća 76 autorskih tekstova 19 autora, 1 intervju, 44 kratka opisna teksta događanja. Uz mene, koja sam autorica 42 teksta, tekstove su pisali i sljedeći autori: Mirko Sebić, Vlatko Vincek, Helena Kušenić, Bojan Koštić, Marijan Špoljar, Marijan Molnar, Laura Amann, Maša Bajc, Milja Špoljar, Suzana Marjanić, Sara Salamon, Iva Prosoli, Darko Šimičić, Marko Golub, selma banic i Jan Jafo, Saša Živković i Iva- Matija Bitanga. Tekstovi su popraćeni fotografijama 10 fotografa, a od 2015. godine većinom fotografijama Petre Travinić i Bojana Koštića. Knjiga ne sadrži biografije autora koji su izlagali, već tekstove o njima koji služe kao dobar pregled njihova rada u kontekstu AK galerije te uvod/poticaj za daljnje bavljenje njihovim opusom. U AK galeriji izlagalo je i gostovalo preko 170 umjetnika te je organizirano oko 140 izložbi, performansa, akcija, prostornih intervencija. Uz izložbeni program, AK galerija organizira predavanja priznatih teoretičara, kustosa, umjetnika iz područja suvremene umjetnosti s ciljem otvaranja različitih aktualnih pitanja i pogleda na umjetnost, umjetničke prakse ili na položaj umjetnika, kao i radionice, a u sklopu tog dijela programa održano je preko 40 događanja. Ne mogu naravno nabrojati sve umjetnike koji su gostovali, no tu bih iskoristila priliku da spomenem i ostale ljude koji su, osim kustosko-dizajnerskog tima, radili na knjizi: lekturu i korekturu radile su i Milja Špoljar i Helena Kušenić, a lekturu uvodnog teksta Helena Jakopiček-Sarafimovski. Također, moram svakako spomenuti da je knjiga realizirana jer je Zaklada Kultura nova prepoznala naš rad i naš trud oko dokumentiranja i arhiviranja te nam dodijelila sredstva na Programu podrške za organizacijsko i umjetničko pamćenje, a tisak knjige sufinanciran je sredstvima Grada Koprivnice i Koprivničko-križevačke županije. Mislim da je knjiga jedan lijepi pregled i dokument našeg djelovanja, ali i arhiv tekstova koji mogu biti zanimljivi studentima, umjetnicima i kustosima, kao i široj publici. Knjiga je trenutno dostupna u AK galeriji, a uskoro i u pojedinim knjižnicama.
► Grafički dizajn potpisuju Petra Travinić i Bojan Koštić, a publikacija, kako si sama istaknula, podsjeća na Maljevičev Crveni kvadrat. Možeš li reći nešto više o samoj idejni za dizajn i grafičko oblikovanje knjige?
Tanja Špoljar: Knjigu su oblikovali Petra Travinić i Bojan Koštić, dok je Bojan Koštić radio naslovnicu i omot izdanja koji je obostran: s jedne strane u potpunosti crvene boje, bez ikakvih slova, natpisa, naziva s ove vanjske, vidljive strane (naziv knjige stoji jedino unutra), a s druge s crno-bijelom fotografijom zgrade u kojoj se nalaze Atelieri Koprivnica i AK galerija. Sama knjiga je bijela, s crvenim nazivom, odnosno, ona je neka vrsta negativa tog omota. Meni je prva asocijacija bila Maljevičev Crveni kvadrat, kao i Rodchenkov, no ona se može čitati i kao crvena zastava, crveni stup, što mislim da ne traži neko posebno objašnjenje. S jedne strane, otvaranje prostora za različita čitanja, proširenje ustaljenih pogleda na umjetnost, transformativna mogućnost jednostavnog crvenog kvadrata i koncepta koji gleda na umjetnost kao polje koje nije odvojeno od života i svijeta, a koji, s druge strane, zagovara i čistu emociju. Oko pozicije iz koje pristupamo programu, kao i knjizi, uvijek smo se slagali, a crvena je proizašla i iz originalnog logotipa galerije koji je radio Marijan Molnar. No da citiram ovdje i Bojana Koštića: “Ja tu crvenu vidim kao neko polje utjecaja AK galerije. Ako zamislimo da je svaki autor i događanje u AK jedna crvena točka i staviš ih sve na jedan papir, te točke bi jednostavno preplavile sve. Ustvari je taj crveni kvadrat/zastava/monument nepregledno polje značenja, poetika, utjecaja, događanja, ljudi itd.” Također, minimalizam naslovnice uvodi nas u tu pregršt događanja, izložbi, ljudi, poetika koji čine ovu knjigu, a unutrašnjost omota koja prikazuje zgradu obavija/obgrljuje taj cijeli sadržaj.
► Na predstavljanju istaknute knjige, autorica jednog od zastupljenih tekstova – Irena Bekić govorila je o odnosu centra i periferije. Koji su prema tvojem mišljenju pozitivni, a koji negativni aspekti djelovanja na rubu, u kontekstu vlastitog iskustva rada u AK galeriji?
Tanja Špoljar: Djelovanje na rubu za nas je bilo oslobađajuće i dalo nam je prostor da svojim tempom istražujemo, eksperimentiramo i mijenjamo se. Ja sam jedna od onih koji uvijek sjede u zadnjoj klupi, na rubu ili do prozora i moram priznati da djelovanje na rubu ne vidim ni po čemu kao negativno. Sve što se u drugim gradovima i centru događa ionako pratimo, posjećujemo i o tome čitamo. Naravno, razmišljamo li o poziciji na periferiji kao razlogu za manjak financijskih sredstava, vidljivosti, sporiji razvoj kapaciteta, naravno da smo u zoni negativnih aspekata. I to je više do pozicije nezavisne kulture u Hrvatskoj u koju se ne ulaže dovoljno, koja je generalno pokretač najzanimljivijih projekata, a dobiva najmanje financijskih sredstava dok njeni zaposlenici, kao i umjetnici, žive u stanju konstantne nesigurnosti. I to dovodi do nestajanja nekih prostora, kao i do odlaženja ljudi iz ovog polja. Ta činjenica, kao i manjkavost izlagačkog prostora u kojem se možda ne može izvesti sve što zamislimo, naš su najveći problem. Ali se zato može nešto drugo i to sve ne uzrokuje manjak vizije, stvaralačke energije, dapače, vrlo je često na neki način i poticaj za pomicanje granica, eksperiment, iskorak, pa makar ponekad bio i manje uspješan. Kao što piše i Irena Bekić u uvodnom tekstu: “Udaljenost od centra omogućava mu smjela kretanja, iskliznuća i pregovaranja, a greške se češće vide kao kreativni impulsi nego neuspjela rješenja. U takvoj konstelaciji, rubnost nekog kulturnog/umjetničkog prostora – a ovdje mislim konkretno na AK galeriju – samo je uvjetna. Definirana je geografijom, čije konture također želim dovesti u pitanje, a ne dosegom, stvaralačkom energijom i umjetničkim značajem.” Možda zbog tog djelovanja na rubu nema ni tolikog pritiska, a to je samo dobra stvar. Je li to ponekad razlog da ne ostvarujemo do kraja svoj potencijal, ne znam, ne bih rekla. Kroz godine osjećala sam da centar ima problem s periferijom, a ne obrnuto. Često se desi da ljudi očekuju puno manje kada dođu ovdje pa se iznenade. Mislim da nas to sve mijenja kao ljude na neki način, između ostalog prestajemo razmišljati o Zagrebu kao jedinom mjestu u kojem se nešto zanimljivo događa. I kako Bojan Dmitrović Krištofić piše: “I centar i periferija se mogu nalaziti bilo gdje, bitno je shvatiti da ti pojmovi ne moraju imati a priori afirmativno ili pejorativno značenje; nego se njihove standardizirane konotacije mogu mijenjati osmišljavanjem novih i osobitih veza među tim pojmovima.”
A tu je i jedan aspekt koji je meni posebno poticajan: smještaj naše galerije na periferiji grada. Kroz prozor gledamo livadu i ponekad srne. Ima nečeg predivnog u tome što ti daje osjećaj da je sve na ovom svijetu povezano, svako biće, ne samo ljudi, kao neki utješni prostor sreće gdje sve ima smisla. Puno ljudi je to osjetilo ovdje. Iz tog pejzaža ponekad se izrode nevjerojatne stvari. A o toj atmosferi pisao je i Bojan Dmitrović Krištofić u svom uvodnom tekstu: “Ono što me je odmah ponijelo u Atelierima Koprivnica i njihovom neposrednom okruženju izlaska iz grada i početka panonske nizine bio je osebujni ugođaj usporediv s filmskim, s Werckmeisterovim harmonijama (2000.) Béle Tarra i Ágnes Hranitzky (prema romanu Melankolija otpora (1989.) koscenarista Lászla Krasznahorkaija), ali na način da melankoliju zamjenjuje egzaltacija, a ništavilo ili čak ništavnost postojanja, pojačanu prazninom travnatog obzora, neočekivana ispunjenost smislom, izrazito intenzivna i oslobađajuća. Drugim riječima, neka čitatelji pokušaju zamisliti kako bi to bilo kad bi Béla Tarr snimio dramedy televizijsku seriju za nekadašnji HBO, i bili bi na tragu neponovljive atmosfere Ateliera Koprivnica.”
► Bojan Krištofić kazao je na predstavljanju knjige da je prijateljstvo ključno za djelovanje nezavisnih izlagačkih prostora. Premda je istaknuo da AK galerija nije utemeljena po direktnom uzoru na galeriju Atelieri Žitnjak, navedeni prostori pokazuju određene sličnosti. Kako ti gledaš na poveznicu AK galerije sa Žitnjakom?
Tanja Špoljar: Zanimljivo je da su i Irena i Bojan istaknuli prijateljstvo kao važan element koji vezuju uz AK galeriju. Tu se naravno ne radi o tome da netko kod nas izlaže radi toga što smo prijatelji. Bojan se koncentrirao na veze između njega samog i AK, kao i na prijateljske veze Atelijera Žitnjak i Ateliera Koprivnica, a Irena se koncentrirala na nešto što mi je veoma važno ovdje citirati, na prijateljstvo nas troje u kustosko-dizajnerskom timu koje je oblikovalo ovaj prostor takvim kakav je danas, a djelomično se nadovezuje i na prethodno pitanje i odgovor. Irena piše: “Ostanemo li i dalje pri koprivničkoj galeriji onda ćemo uključivost vidjeti ne samo kao stalnu programsku intenciju već i kao organizacijsko i etičko načelo, bazu za pregovaranje unutar tročlanog galerijskog tima, bliskih ali ne nužno istovjetnih senzibiliteta. Prepoznajem taj način komuniciranja koji se, sagledan u svojoj bitnosti, temelji na slušanju drugog kao strukturno i distinktivno obilježje AK galerije. Prakse prijateljstva i suradnje prožimaju kuriranje Tanje Špoljar, a oslanjanje na emocije i intuiciju konstitutivne su osi kustoske taktike tima. Ta fluidnost u pristupu koja se ostvaruje kao sklonost skretanju u nepoznata polja, pristajanje na nepouzdanost emocije i varljivost intuicije, na tuđi prijedlog, povjerenje u drukčiji izbor drugoga, uostalom – kroz otvorenost spram rastvorenog heterogenog svijeta, čini mi se važnijim, intrigantnijim i smjelijim pristupom u vođenju galerije nego što bi to bilo ocrtavanje nepokolebljivog kustoskog stejtmenta, vezivanje samo uz određeni tip umjetničke prakse.”
No da se vratim na veze između AK i AŽ. Priča naime ide ovako: 2014. godine Maša i ja osmišljavamo program koji se svojim nazivom AK galerija – Centar periferije referira na rad umjetnika Zorana Pavelića (člana AŽ) koji je 2006. godine izveden na zatvaranju kultnog prostora nezavisne i izlagačke scene MMC Kuglana 2, a čiji je videozapis izložen na prvoj izložbi ikad u AK galeriji 2013. godine koju je organizirao Vlatko Vincek. Davanjem istog naziva programskom konceptu galerije, on postaje referentna točka koja povezuje dva razdoblja izvaninstitucionalne izlagačke prakse u Koprivnici: jedno koje je završilo zatvaranjem Kuglane 2 (nakon kojeg godinama nije postojao izlagački prostor za suvremene umjetničke prakse, osim privatne Galerije S) i novo koje počinje ozbiljno osmišljenim i koncipiranim izlagačkim programom AK galerije. Tada je u podnaslovu programa stajao opis mjesto druženja i umjetničke prakse na periferiji, što je ostala glavna idejna odrednica do danas. Iako Atelieri Koprivnica nisu nastali po uzoru na Atelijere Žitnjak (i njihov Centar periferije), isprepletenost tih referentnih točki proizašli su iz sličnih pogleda na traženje vlastitog prostora u umjetnosti, a sve iz malih autonomnih oaza na periferijama dvaju gradova. Slični smo naravno i po toj vrsti specifičnog suživota svakodnevice i umjetnosti. Tu je dakako i veliki broj naših suradnji, puno je žitnjačkih umjetnika gostovalo kod nas, a spojili smo se i na zajedničkoj izložbi Dvije periferije, koja je na poziv ravnateljice Tee Hatadi održana u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci 2021. godine, čiji smo kustosi bili Bojan Krištofić i ja. Oni su na rubu grada – u školi; mi smo na rubu grada – u vojnim spavaonicama. Poveznica je puno, no svaki od prostora ipak drugačije diše i egzistira u specifičnom kontekstu. Atelieri su prvenstveno nastali iz potrebe umjetnika ovog grada za radnim prostorima, a AK galerija iz potrebe ovog grada za malo drugačijim sadržajem.
► AK galerija svakako je važno čvorište suvremene umjetničke prakse u vidu decentralizacije umjetnosti iz velikih središta u manje hrvatske gradove. Pratite li posjećenost vaših programa? Tko zapravo čini okosnicu vaše publike?
Tanja Špoljar: Našu publiku čini vrlo različit profil ljudi, što mi je izuzetno drago. Dolazi tu veliki broj umjetnika, kustosa, studenata, ljudi koji su generalno zainteresirani za kulturu, srednjoškolaca koji moraju posjećivati ovakva mjesta za ocjenu, ali dolazi i puno ljudi koji nisu a priori zainteresirani za suvremenu umjetnost i koji su ju možda doživljavali kao nerazumljivu, odbojnu, sterilnu ili dosadnu. Svojim smo programima ukazali i na te probleme, kroz vodstva i naš pristup radu smanjili taj jaz, a mislim da je dosta ljudi kod nas našlo i neku vrstu utočišta i oaze. Pratimo naravno posjećenost naših programa i to je nešto što nas povremeno frustrira, na čemu kontinuirano radimo na sve moguće načine, a ponekad nas i veoma iznenadi. Mi imamo jedan zadovoljavajući broj stalne publike, no uvijek bismo voljeli da to bude više i radimo aktivno na tome. S druge strane, neka od najljepših događanja odvila su se pred malo ljudi, ali se stvorila jedna posebna vrsta atmosfere i magije trenutka i to nam je također važno. Ne broj ljudi, već promjena koja se u čovjeku dogodi.
► Kakvi su vam planovi za budućnost? Što sve spremate u idućih deset godina?
Tanja Špoljar: Planova je puno, način funkcioniranja se promijenio, no ideja je ostala ista: osluškivati čemu je vrijedno i važno otvoriti prostor, reagirati na život oko nas, intuitivno pristupati programu. Ove je godine popriličan naglasak na “zvuku u galeriji”, zvučnim performansima, kao i na snažnijem uključivanju članova Ateliera Koprivnica na projektima diseminacije znanja o pojedinim medijima izražavanja. Do kraja godine čeka nas još zvučnih performansa, izložbi, radionica, Izložbi prije izložbe, kao i rezidencija. Želja mi je otvoriti se još više razmjenama programa, projektima koji uključuju duži boravak umjetnika i istraživanje, temama koje osjećam da su važne, koje rade neke pomake, otvaraju nove prostore i povezuju ljude. Ove godine promoviramo i proteklih deset godina, a o sljedećih deset promišljam(o) dok se krećem(o). To svakako znači i konstantno propitivanje vlastite pozicije i vlastitih odluka, ali, kao i do sada, shvaćanje kustoskog rad kao imperativ uzajamnosti/interakcije kustosa i umjetnika, kroz blisku suradnju s umjetnicima i maksimalno poštivanje njihovih praksi i pozicija. Ako gledam daleko u budućnost, nadam se i obnovi prostora (koja je teško izvediva), ili možda nekom novom prostoru. I bez obzira na to što će on možda biti u centru grada, mi ćemo uvijek tražiti smisao na rubu i zahtijevati svoj prostor slobode.
