Teuta Gatolin je intermedijska umjetnica mlađe generacije koja živi u Hrvatskoj, a trenutno se bavi istraživanjem ekologije pripovijedanja, subverzivnim potencijalom mitoloških lukavaca, nostalgijom, iluzijom i tehnologijom kao srodnoj vrsti ljudima. Njezin je rad često orijentiran na proces, rađajući iteracije koje se realiziraju s drugim fabulatorima. Često surađuje na intermedijalnim projektima, a mnogo je puta surađivala s nezavisnom zajednicom suvremenog plesa u Hrvatskoj. Njezini radovi poprimaju oblik instalacija, teksta, zbirki objekata, radionica, pisama, kostima, virtualnih prostora i niza mješavina, mashupa i pregovora između različitih umjetničkih medija. Studirala je nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti i novinarstvo/medijske studije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Bila je polaznica WHW Akademije 2021. godine, a recentnije je radove predstavila na samostalnim (Era presvlačenja paukova + Toplina u Pogonu Jedinstvo 2022., Era presvlačenja paukova: Priručnik za radikalnu empatiju u galeriji Karas 2021., Lorem ipsum u galeriji VN 2020., Raštimavanje u galeriji Greta 2018. itd.) i skupnim izložbama (Disclosure Festival, Pogon Jedinstvo 2021., Pjesme za antropocen #4 u galeriji Šira 2020., Prostori između u galeriji Prozori, 2019. itd.), dok je proces rada utjelovila u participativnim radionicama. Više o njenom radu i tematskom sklopu u kojemu se odvija čitajte u intervjuu.
► U svojem se radu baviš metodom storytellinga kako bi prenijela koncepte i ideje kojima se baviš. Takvo pričanje priča nužno implicira dijeljenje i asocira na okupljanje ljudi oko zajedničkog ognjišta (u simboličkom i doslovnom smislu). Kako vidiš praksu storytellinga u kontekstu stvaranja zajednica? Kako ona funkcionira u vizualnim umjetnostima?
Teuta Gatolin: Ne bih rekla da koristim storytelling kao metodu, barem ne još. Trenutno me više zanima osvještavanje toga da su stvari sastavljene i od narativa i da je to bitno za prepoznati. Osobito u kontekstu ekološke krize, jer se priča koju imamo o nekoj stvari ili pojmu nije dogodila sama od sebe, već je rezultat različitih naslaganih povijesti, a nekad nije loše stati i pogledati kakve točno narative nasljeđujemo. Jesu li uopće više funkcionalni i, ako nam ne trebaju, kako ih s poštovanjem položiti negdje gdje mogu biti arhiva nekog znanja, ali ne nužno više aktivni element definiranja kako se sadašnjosti i budućnosti mogu živjeti.
Ne govorim ovdje o ideji “napretka” jednog vremena nad drugim, toga da je neko sadašnje ili buduće vrijeme “pametnije” od nekog prošlog vremena ili slično. U takve se razgovore ne bih upuštala jer mislim da je stvarnost življenja puno kompliciranija od usporedbi.
Ono o čemu govorim jest to da recimo ideja prirode kao pasivnog entiteta ne postoji oduvijek. Ona ima svoj povijesni, ekonomski i politički izvor, uvelike u prosvjetiteljstvu i počecima kapitalizma i onda je jasno da je ta ideja definirana na način kojim bi se opravdalo iskorištavanje prirodnih resursa. Nije loše osvijestiti da narativi koje vežemo uz našu percepciju prirode nisu tu oduvijek kao neka bogom dana istina, već su definirani složenim društvenim procesima i potrebama iz kojih onda proizlazi kako se prema toj prirodi ponašamo.
Razlučivanje tih narativa mi je zanimljivo jer mislim da se ekološki održivija budućnost ne može odviti bez promjene kulturne paradigme o tome kako mislimo prirodu, sebe u odnosu na nju, kako mislimo druge entitete s kojima dijelimo planet, kako mislimo resurs, kako mislimo vlasništvo, rad, teritorij i jako puno drugih stvari koje čine fizičku i društvenu stvarnost koju živimo.
Sama riječ storytelling djelomično je tu zbog toga što je povezana s postojećom teorijom oko ideje storytelling ecology kojom se bave autorice poput Donne Haraway ili Anne Tsing, a djelomično je ta riječ tu zbog toga što mi se čini pristupačnijom od možda nekih drugih riječi. “Narativ” je jako funkcionalna riječ, barem je takvom osjećam, riječ u koju staviš stvari koje možeš barem donekle kontrolirati, barem u nekom vremenskom opsegu ili imaš želju da ih kontroliraš. “Priča” mi je više nešto s čime se trebaš sprijateljiti, što ima povijest mimo tebe, što ima u sebi elemente nepoznatog, unutra nije sve uvijek rasvijetljeno jer možda i ne mora uvijek biti. Priča nije bezopasna i definitivno nije pasivna. I to je taj čvor koji mene zanima, što sad s tim, što sa sobom kada znaš da to postoji.
Marina Warner piše kako priče ne poznaju geografske i vremenske razdaljine i neprestano mutiraju. Sviđa mi se ta ideja, ta paralela.
Zgodna stvar u bavljenju umjetnošću je to da se možeš doticati tih nekih mjesta koje su ti mutne slutnje, bez da ih točno definiraš u potpunosti. Smiješ tapkati prema stvarima u polumraku bez da nužno moraš sa sobom imati lampu i neki kartografski uređaj za točno bilježenje gdje si i što točno radiš. Volim takva liminalna mjesta, barem za sada.
Doduše, voljela nekad u budućnosti doći do trenutka u kojem se mogu koristiti storytellingom u tom klasičnom smislu pripovijedanja s fabulom, ali o tom potom, jednog trenutka kad možda savladam neki izvedbeni medij ili nešto slično.
► Ove si godine vodila različite radionice za javnost, poput radionice Magični objekti: priroda, skeneri i društvo u galeriji Spot te Rječite vježbe u sklopu svoje izložbe Era presvlačenja paukova + Toplina u Pogonu Jedinstvo. Što za tebe osobno, ali i za tvoju umjetničku praksu znače takvi participativni procesi dijeljenja znanja?
Teuta Gatolin: Magični objekti: priroda, skeneri i društvo i Rječite vježbe su dvije radionice koje se ponavljaju, ali svaki put imaju drugačiji fokus, ja sebi u glavi kažem da imaju drugačiji flavour.
Volim procese u kojima ljudi sudjeluju. Definitivno nisam one woman band. Možda radim radove solo i doma ili u ateljeu, ali svejedno bez nekog inputa svih ljudi oko mene to se ništa ne bi dogodilo. Tako da su mi te radionice i neko mjesto gdje mogu dati znanje koje imam, nešto što možda nekoga drugog interesira i primiti neko znanje ili poglede na sam rad ili temu.
► U tvojoj umjetničkoj praksi ručni rad, odnosno kukičanje, štrikanje i vezenje nisu centralni dio djela, već se skladno nadograđuju na druge medije i izričaje poput kolaža, videa i drugog. Ručni rad koristiš u kontekstu teme brige i zajedničkog življenja kojima se ponajviše baviš u svom diplomskom radu Era presvlačenja paukova. Kako se praksa ručnog rada transformirala u sklopu suvremenih vizualnih umjetnosti danas, a kako ju ti doživljavaš unutar vlastitog umjetničkog djelovanja?
Teuta Gatolin: To je, ja mislim, jedno pitanje koje bi bilo bolje postaviti Željku Beljanu i Ivi Čukelj, možda i Ivi Korenčić, koji bi znali dati konkretniji odgovor. Jer ja, koliko sam s jedne strane štreber teorije, s druge strane funkcioniram po principu apsolutnog intuitivnog kaosa gdje volim imati što više što različitijih materijala unutar rada i sve ih tretiram kao jednako bitne u glavi. Pa ih bacim u isti prostor i pustim ih da se snalaze. Ili da se rasporede kako njima paše. Nešto između toga dvoje. Čukelj, Beljan i Korenčić su bili oko mene i počeli vesti i plesti i šivati u svojim radovima i ja kad sam to vidjela sam se raspametila pa sam morala i ja početi vesti i plesti! Ali to je opet taj input gdje bez ljudi oko mene se ništa ne bi dogodilo.
► U svojim umjetničkim istraživanjima nerijetko koristiš baze zaboravljenih znanja i istražuješ izvorišta današnjeg svijeta, bilo da se radilo o dubokom vremenu ili samim počecima interneta. Što pronalaziš na svom istraživačkom putu i kako ta znanja integriraš u svoje daljnje umjetničko djelovanje?
Teuta Gatolin: Nisam sigurna da znam odgovoriti na ovo pitanje. Možda jednom budem znala. Ali mislim da se ne radi o bazama zaboravljenih znanja i izvorištima današnjeg svijeta… To mi zvuči jako bitno i dramatično, a ja nisam toliko bitna niti posebna osoba. Što se tiče dubokog vremena, možda je tu jedino problem što je u Hrvatskoj taj pojam često odsutan iz obaveznog školovanja, pa ljudi baš nisu upoznati s time što je geološko vrijeme i kako se orijentirati prema toj ogromnoj količini vremena i promjena koje su učinile da Zemlja ima karakteristike koje ima danas. Meni je to užasno zanimljivo mjesto za razmišljanje i dinamično u kontekstu priče, jer duboko vrijeme je niz priča o transformacijama, promjenama, nastancima i nestancima, o kontinentima koji su bili u različitim konfiguracijama, o vulkanima koji eruptiraju, pra-morima koja se isušuju ili novim vodenim masama koje nastaju, o razvoju bića, o izumiranju bića, o promjenama bića, o planinama koje su kratkotrajne… Vremenu planeta jedne Alpe ili jedno Jadransko more su kratkotrajna pojava. Kratkotrajna pojava! Meni je to ludo i oduševljava me! Ne treba mistificirati prirodu jer je ona već ionako zanimljiva.
► Literarna djela temelj su tvojih istraživanja, pri čemu je tvoje referencijalno polje doista široko postavljeno: od Jamesa Joycea, preko Ursule Le Guin, pa do Timothyja Mortona i Jamesa Huttona. Takav multidisciplinarni pristup širi kontekst tvog stvaranja i poimanja koncepata kojima se baviš. Kako koristiš ideje i pojmove na koje nailaziš i kako teče tvoj istraživački proces koji se tiče iščitavanja literature?
Teuta Gatolin: Što se tiče teorijskih tekstova, meni to uvijek nekako hrani jedno drugo. Čitaš stvari, misliš stvari, ideš probati nešto ispitati u materijalu, pa dođeš do nekih pitanja u materijalu, pa se vratiš na teorijske tekstove da vidiš što su drugi ljudi o tome ili nečemu sličnom pisali i mislili…
Joyce i Hutton doduše su u drugačijoj vezi s materijalom, pošto sam njihove tekstove koristila direktno za stvaranje materijala rada, to jest, Huttonov tekst sam metamorfozirala raznim metodama u sklopu umjetničke knjige Od Zemlje, a Joyceovo Finneganovo bdjenje je korišteno u sonifikaciji podataka i isto modeliranju s poezijom, na sličan način kao u Od Zemlje, za istraživački rad o nostalgiji kojim se trenutno bavim.
► Koncepti ekofeministkinje Donne Harraway poput svjetovanja (worlding), odnosno bajanja (speculative fabulation) zauzimaju ključnu ulogu u kontekstu tvojih recentnih radova. Možeš li pojasniti na koji način te koncepte koristiš u svom radu?
Teuta Gatolin: Uključujem u sferu rada i umjetničkog istraživanja, teorija i radova drugih ljudi koji se povezanim temama bave. Bilo bi blesavo misliti da ja sama iz svoje jedne glave i jednog života mogu išta doprinijeti razgovoru o ekološkoj održivosti ako se izoliram od svih drugih. Zato mi je ta petlja s teorijom i različitim medijima bitna u radu, a svjetovanje i bajanje ekologije također su u rad ušli tim putevima, kroz čitanje Harrawayinih knjiga.
Za one koji ne stignu trenutno do knjiga ili ih trenutno ne zanima toliko puno, ali bi ipak voljeli znati više o ovim terminima, postoji odličan film Fabrizija Terranove, zove se Storytelling for Earthly Survival i na dosta razumljiv i vizualno zanimljiv način radi presjek opusa Donne Harraway.
► Osim ručnog rada, u svojoj umjetničkoj praksi koristiš i softvere umjetne inteligencije, skenere i drugu tehnologiju. Kako gledaš na tehnologiju u kontekstu odnosa ljudskosti i prirode kojima se baviš u svom radu? Do koje mjere tehnologija može pomoći razvijanju civilizacije, a do koje mjere se od nje treba odmaknuti?
Teuta Gatolin: Mislim da je dio problema u tome što su te kategorije, kao, odvojene jedne od druge. “Ljudsko” koje je odvojeno od “prirode”, “civilizacijsko” koje je odvojeno od “okoliša”, “tehnologije” koja je kao odvojena od svega ostalog, itd., itd… A ništa od toga nije odvojeno zapravo, u stvarnosti koja je komplicirana i isprepletena. Ja u umjetničkom radu koristim što god mi je dostupno u tom trenutku – dostupno vremenski, financijski, prostorno… Nastojim od svakog medija nešto naučiti, tretirati ga s poštovanjem i vidjeti na koji način taj medij radi puteve za istraživanje neke teme kad sve te materijale postavim u prostor. To je valjda razlog zašto su prostorne instalacije najčešći izlagački oblik mojih radova. Moderna tehnologija je, s jedne strane, jednako tehnologija kao pismo, kotač ili tiskarski stroj. Da li bi pismo, kotač ili tiskarski stroj mogli riješiti sve naše civilizacijske probleme da postavimo ovo pitanje prije njihova nastanka? Pa nešto bi riješili, nešto ne bi, nešto bi poboljšali, nešto bi pogoršali. Na kraju krajeva, stvari bi ovisile o načinu na koji koristimo tehnologiju koju imamo, ne o samoj tehnologiji, naravno. Ali mislim da to već znamo, samo možda ne znamo točno što sad s tim, kako se nositi s tom odgovornosti.
► Kroz svoju izložbu Priručnik za radikalnu empatiju svoje istraživanje počinješ s polazišnom mišlju o tome kako ne znaš kako živjeti na ovom oštećenom planetu na kojemu dominantni narativi o budućnosti opisuju propast civilizacije i klimatsku katastrofu, odnosno distopiju svake vrste. Fredric Jameson pisao je da je ljudima lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, odnosno kraj jednog sustava. Zašto misliš da je potrebno zamišljati druge budućnosti i sanjati utopije? I zašto je ljudskim bićima to toliko zahtjevno?
Teuta Gatolin: Iskoristit ću ovdje ljepotu toga što ovaj intervju izlazi online, pa ću ti odgovoriti linkom na kratki govor Ursule Le Guin, koja je na ovo pitanje odgovorila puno bolje nego li ću ja to ikad moći.
“Živimo u kapitalizmu”, kaže Le Guin u videu, “čija se moć čini neizbježnom. Takvom se činilo i božansko pravo kraljeva.”
► U tvom se radu implicitno dotičeš i teme eko-anksioznosti koja pogađa sve veći broj mladih ljudi. Kako se sama nosiš s distopičnim scenarijima i što očekuješ od budućnosti koja nam predstoji?
Teuta Gatolin: Od budućnosti ne očekujem ništa. Voljela bih da ostane neizvjesna, jer onda postoji mogućnost da se u njoj dogodi nešto na što nismo još pomislili. Možda to nešto na što nismo još pomislili bude neki bolji plan za budućnost od onih koje smo imali, ili sada imamo. Ali to ne znamo, niti ne možemo znati, tako da mislim da je bolje pobrinuti se za sadašnjost, da sadašnjost bude održivija, brižnija, nježnija, pravednija, stabilnija. Ako to uspijemo, budućnost će se pobrinuti sama za sebe
