Rad Valentine Butumović zamijetio sam za vrijeme žiriranja natječaja Galerije Miroslav Kraljevć za Tvornicu, na kojoj je upravo ona prošle godine pobijedila. Čitajući o njenoj umjetničkoj praksi, bilo mi je razvidno kako joj radovi ulaze u dublje sfere istraživanja, potkrijepljena različitim, zanimljivim i meni nepoznatim izvorima, što mi je odmah pobudilo daljnji interes za proučavanje njenog rada. Svakim novootkrivenim projektom oduševio sam se teorijskim i empiričkim pristupom umjetnosti, tekstovi i opažanja rezultata autoričinih umjetničkih radova svjedoče koliko se podrobno posvećuje svakom radu te koliko se iza njenih eksperimentiranja krije posebna znatiželja prema svijetu. Valentinina znatiželja i lakoća kojom oživljava i najsitnije fragmente svijeta, pretvorili su naš razgovor u susret koji je premašio inicijalne dogovore oko trajanja intervjua, no meni je svaka minuta tog produženog razgovora bila dragocjena – ne samo zbog uvida koje je s lakoćom dijelila, već i zbog rijetke sposobnosti da i najobičnije teme pretvori u nešto što potiče daljnje razmišljanje. Nakon razgovora sam pogledao svoje zabilješke i shvatio da je Valentina spominjala toliko uzbudljivih referenci i prijedloga za čitanje, da sam njima ispunio sve rubove papir i shvatio to kao ozbiljan znak da napokon krenem u čitanje svih odličnih preporuka, ne samo od Valentine, nego i od drugih, dragih sugovornika i sugovornica.
Valentina Butumović, rođena je 1994. godine u Puli. Studirala je Nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a svoje je obrazovanje nastavila na Nida Art Colony u Litvi i kroz Erasmus+ razmjenu na Akademiji likovnih umjetnosti u Vilniusu. Njezini radovi izloženi su na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama. U radu se bavi istraživanjem interakcije između organskog i sintetičkog u kontekstu suvremenih ekoloških izazova. Trenutačno živi u Berlinu.
► Jedna si od odabranih umjetnika/ica aktualnog 60. Zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti, koji smo najavili ovdje. Možeš li nam reći malo više o tvom izloženom radu, koji publika može vidjeti u prostoru Oktogona?
Valentina Butumović: Moj rad Soft Power (radni naziv) nastavak je istraživanja započetog s radom Himera koji je bio izložen na prošlogodišnjem Salonu mladih. Ovaj put nastojim detaljnije istražiti povijest i kulturološki značaj lateksa, koji je od kasnog 19. stoljeća postao jedan od najtraženijih sirovina zbog svoje ključne uloge u procesu industrijalizacije. Plastičnost, kao kvaliteta kojom se lateks odlikuje, rezultirala je njegovom širokom primjenom, pa su samim time industrijska revolucija, znanstveni napredak (posebice u polju medicine), infrastrukture i vojne industrije, neodvojive od nasilne kolonijalne povijesti, brutalnih kolonijalnih režima i prisilnog rada osobito prisutnog u Kongu i području Amazone. Tu često previđenu paralelu između lateksa i nasilja pronalazimo u kontekstu supkultura, gdje uporabnost lateksa rezonira s povijesnom traumom te na taj način plastičnost i kontradiktornost materijala (na primjer prirodno ili sintetičko ili industrijsko, organsko ili sintetsko, fluidno ili fiksno) otvaraju prostor za spekulaciju i rastvaranje slojeva materijalne memorije. Zanimljivo je napomenuti da je u biljnom svijetu lateks zapravo obrambeni mehanizam biljke. Te zaštitne kvalitete, koje u medicinskoj primjeni omogućuju sterilnost i sigurnost, ujedno su postale i ono što privlači fetiš supkulture – neprobojnost, sjaj, elastičnost i plastičnost te mogućnost potpune transformacije tijela.
► U razgovoru si mi spomenula kako je važan dio izloženog rada i iskustvo LARP-a (eng. live action roleplay) pa me zanima kako koncept LARP-a želiš integrirati u rad i zbog čega je taj participativni element bitan u tom radu?
Valentina Butumović: Osluškujući potrebe istraživanja, shvatila sam da je osjetilno iskustvo lateksa najbolji uvod u povijest i kulturu koja se oko njegove materijalnosti oblikovala. Participativni element je važan jer omogućuje tjelesno i afektivno iskustvo koje nije moguće postići isključivo promatranjem. Publika tako ulazi u apstraktnije aspekte istraživanja i velike narative kroz vlastito iskustvo materijala posredstvom skulpturalnog objekta. To je osobno iskustvo otkrivanja materijala pojačano time što začudnost materijala poziva na dodir. Zbog svega navedenog činilo mi se naravnim predstaviti lateks kroz participativni format poput LARP-a. Važno mi je da su upravo senzacije početna točka i ulaz u političke, društvene i estetske slojeve istraživanja. LARP je alat koji ne samo da omogućuje gradnju narativa i svjetova, nego i iskušavanje drugačijih perspektiva postavljajući okvir unutar kojeg nas navodi navigirajući kroz slojevitu povijest lateksa. Budući da se lateks odjeća najčešće nosi u vrlo specifičnim kontekstima – bilo privatno, bilo unutar zajednica okupljenih oko zajedničkih interesa – bilo mi je prirodno povući paralelu s praksama LARP-a i cosplaya.
► Početkom ove godine smo imali priliku vidjeti tvoju izložbu Für alle, die Benzin im Blut haben u Galeriji Miroslav Kraljević, koji je pobijedio na GMK-ovom natječaju Tvornica u 2024. Kako vizualni jezik rada komunicira s pojmovima erotičnosti i intimnosti u kontekstu industrijskog otpada?
Valentina Butumović: Vizualni jezik instalacije razvio se iz probavljanja opsežnog teorijskog istraživanja koje se primarno oslanjalo na Cyclonopediju Reze Negarestanija, eksperimentalni teorijsko-fikcionalni tekst koji kroz mitološki i filozofski diskurs tretira naftu kao živu tvar i narativni lubrikant koji oblikuje povijest, geopolitiku i ljudsku subjektivnost. Već ranije upoznata s Batailleovom idejom ekonomskog modela koji se bazira na potrošnji i ekscesu, bilo mi je zanimljivo povući paralele između dva istraživanja i promišljati strujanja nafte kroz generalnu ekonomiju, potrošnju i transgresiju. Premosnicu između mikro i makro narativa pronašla sam u pojmu petroseksualnosti, konceptu koji opisuje intimnu, afektivnu i libidinalnu vezu između čovjeka i nafte koja ne hrani samo ekonomiju, nego i kolektivnu ljudsku žudnju za samoostvarenjem, projicirajući kulturološke alkemijske fantazije o vječnoj transformaciji na nusproizvode petrokemijske industrije. Fetišizacija automobila, brzine, plastike, artificijelnog i glamuroznog te estetizacija kulturoloških imaginarija progresa temelji su vizualnog jezika rada.
Te ideje uobličene su u rad s naglašenom senzualnom i erotskom komponentom, uspostavljajući meni osobno zanimljivu poveznicu s alkemijskim spisima u kojima se transformacija materije često prikazuje kroz erotske ilustracije i metafore. Intimnost mračnog prostora galerije, zvučni rad i skulpturalni objekti koji grade instalaciju i atmosferu rada omogućuju više ulazaka u istraživanje prevodeći istraživanje u različite medije. Detalji poput pronađenih privatnih fotografija iz NDR-a, osobne kolekcije parfemskih bočica, tekstualni fragmenti i materijalne geste unose element svakodnevnog i intimnog života čijim posredstvom ulazimo u dijalog s teorijom i makro narativima.
► Na koji se način u radu konstruiraš ili zamišljaš simbiozu između ljudskog tijela i petrokemijskog materijala?
Valentina Butumović: Simbiozu zamišljam kao kontinuirani pregovor između potpune ovisnosti o materijalu i zazornosti od njegove toksičnosti te dugoročnih posljedica za ekosustave i biosferu u cjelini. Ta simbioza, kao nepredviđena posljedica industrijalizacije i potpune ovisnosti o fosilnim gorivima, provocira anksioznost koja proizlazi iz sukobljavanja s idejom „prirodnosti“ kao nečega što treba očuvati i nečeg što je statično i nepromjenjivo. Što je veća svijest o neljudskim aspektima ljudskog, to se više rastvara antropocentrična sliku svijeta u kojoj priroda zrcali društvene hijerarhije, ostavljajući prostor za promišljanje transkorporealne fluidnosti u kojem koža funkcionira kao porozna membrana, ali i kao prva linija obrane od vanjskog svijeta. „Neprirodnost” često susrećemo i kao moralnu kategoriju budući da se na prirodu poziva u kontekstu opravdavanja konzervativnih društvenih struktura i hijerarhija. Na mnoge načine je čovjek već potpuno neodvojiv od nafte: načini na koje jedemo, oblačimo, bilježimo i arhiviramo sjećanja obavijeni su plastikom, silikonom, celofanom i drugim nusproduktima petrokemijske industrije. Nafta je postala nositelj moderniteta, memorije i identiteta. Ovim radom pokušavam ispitati kako ta simbioza rezultira petrokulturom i kako oblikuje petrosubjekte.
► Kako si već spomenula, na prošlogodišnjem 37. Salonu mladih u domu HDLU-a izložila si instalaciju Himera. Tijekom našeg razgovora spomenula si mi da ovaj rad smatraš svojim prvim pravim opsežnim istraživanjem materijala lateksa. Zbog čega si odabrala taj materijal i kako je izgledao proces istraživanja lateksa?
Valentina Butumović: S lateksom sam se prvi put susrela tijekom rada na svom diplomskom projektu, ali tada nisam imala priliku dublje istražiti njegovu slojevitost. Od tada je moje zanimanje za materijal raslo kroz različite nasumične susrete s istim; od proučavanja povijesti do istraživanja njegova potencijala kao skulpturalnog medija, posebice nakon što sam imala priliku naučiti izrađivati odjeću od lateksa i primijetiti koliko se proces konstrukcije krojeva i izvedbe razlikuje od rada s konvencionalnim tekstilima.
Također me zanima fenomen komodifikacije i sterilizacije supkultura u kontekstu soft power politike što je jedan od razloga zašto se većina ljudi prvi put upoznaje s lateksom kroz senzacionalnu poveznicu sa seksualnošću. U posljednjih nekoliko godina, lateks je sve prisutniji i na modnim pistama na kojima se pakira u estetski prihvatljiv proizvod lišen izvornog konteksta i značaja lateksa te rubber supkulture od koje se bezočno „posuđuje”. Moda kao kulturni proizvod ima veliki utjecaj na formiranje ukusa i kao jedan od oblika soft power politike, neprestano probire i prisvaja reproducirajući pritom problem razvođenja estetike proizašle iz specifičnog konteksta i uporabe materijala te neutralizirajući transgresivni potencijal supkulture. Umjesto potpunog potiskivanja, zajednici se oduzima kontrola nad vlastitom kulturnom tvorevinom proizašlom iz intimnog odnosa s lateksom koji time gubi značaj alata za reafirmaciju osobne moći stvaranjem sigurnog prostora. Primjer toga su neurodivergentni pojedinci koji nose specijalizirane lateks kostime za regulaciju osjetilnog doživljaja i osjećaja pripadnosti. Ponekad pop kultura ne samo sterilizira, već i demonizira materijal i/ili određeni stil; tu vrijedi istaknuti ulogu lateksa u razvoju industrije specijalnih efekata za film, osobito za žanr horora. Upravo ta njegova začudnost i percipirana neprirodnost savršeno su se preveli u prostetiku koja je stvorila neka od neprepoznatljivijih utjelovljenja ranih monstruoznih drugosti na filmu. Ta drugost fragmentarnog, gotičkog tijela i ideja neprirodnosti dodatno su mi inspirativne
Zbog toga mislim da je važno istraživati lateks kroz prizmu povijesti supkultura. Mislim da se izlaganjem materijala kao što je lateks mogu ponovno razotkriti povijesni slojevi koji su u popularnoj kulturi kroz reprodukciju sterilne ili demonizirane reprezentacije lateksa zapostavljeni. Te slojeve nastojim raskopati kroz razgovore s pojedincima koji su aktivni pripadnici zajednice, čitanje i prikupljanje efemernih, tiskanih tragova, mentalne pejzaže ili kostima – sve ono što doprinosi specifičnoj osjetilnoj i sentimentalnoj privlačnost materijala.
► Na koji se način u tvom radu korelacija kože, memorije i identiteta razvija kroz izbor lateksa kao gradbenog materijala?
Valentina Butumović: Korelacija je proizašla iz somatskih praksi i ekološkog razmišljanja o materijalima, tijelima i sistemima kao fluidnim, plastičnim asamblažima koji, unatoč zamišljenim granicama, transformativno djeluju jedno na drugo rastvarajući ih dodirom, curenjem ili kontaminacijom. Tijelo, poput lateksa, zamišljam kao repozitorij iskustva, povijesti, trauma i sjećanja koja se društvenim uvjetovanjem razabiru, potiskuju ili arhiviraju. Zanima me kako taj repozitorij operira s obzirom na društvene norme te kako se prema tome utjelovljuje identitet kao performans, a tijelo kao prostor ekspresije i pregovora identiteta kroz somatske prakse i transformativne otvorenosti materijalu, u ovom slučaju lateksu kao „drugoj koži”.
Ovdje je relevantno spomenuti proces prikupljanja lateksa. Nanošenje tekućeg kaučuka na kožu, koji se na koži suši u slojevima te potom pažljivo skida i priprema za industrijsku preradu, evocira slike „presvlačenja kože” ili ritualnog odstranjivanja, što me posebno zanima u kontekstu preispitivanja identiteta i tjelesnog arhiva kroz transformativnu funkciju poroznosti. Lateks kao metaforička, „druga koža”, medij je koji nosi tragove transformacije i opetovanog ritualnog presvlačenja kao što na koži nosimo vidljive tragove unutarnjeg arhiva poput tetovaža, ožiljaka, estetskih operacija, tjelesnih modifikacija, kostima, odjeća i tako dalje.
Do-it-youself je super metoda upoznavanja materijala i ispitivanje tjelesnog arhiva te super epistemološki pristup. Eksperimentiranjem se upoznajemo s materijalnom agencijom lateksa i razvijamo vlastiti način rada s istom. U procesu se otkriva što nam materijal dopušta, a gdje postavlja granice i pruža otpor. Na taj način lateks nije samo simbolička opna, nego aktivni akter u istraživanju odnosa između kože, memorije i identiteta. Upravo u toj poroznosti koža i lateks postaju ogledala jedno drugome.
► U suradnji s multimedijalnom umjetnicom Dorom Đurkesac, prošle si godine u Berlinu realizirala rad Plastic Drift: Chemical Messengers kojim ste istraživale kako plastična zagađenja potiču nastanak novih životnih formi i kako ona oblikuju njihovu daljnju evoluciju. Kako ste krenule u ovu suradnju i kako su tekli zajedničko istraživanje i realizacija rada?
Valentina Butumović: Dora i ja smo u isto vrijeme načele teme koje su se preklapale. Ja sam tada već aktivno radila s lateksom, razmišljajući o poroznosti lateksa i neizbježnom usporedbom s ljudskom kožom, te ušla u istraživanje petroseksualnosti, dok je Dora u svom radu Sea Soma kroz instalaciju istražila odnos tehnologije plastike, vode i tijela. Dodirna točka nam je bila Heather Davis i njezin tekst Plastisphere koji prati tokove mikroplastike i endokrinih disruptora u akvatičnim ekosistemima kroz koje, ulazeći u krvotok i ljudska tijela, spekulira transformativni potencijal toksičnosti. Endokrini disruptori primarno utječu na ljudsko tijelo čineći ga neplodnim, a s obzirom na to da te iste kemikalije imitiraju estrogen, oni feminiziraju muška tijela. Tekst sugerira da će se nova plastična materijalna i biološka realnost odraziti u načinu na koji mislimo prirodu, ekologiju, društvene odnose i preživljavanje. Budući da nas obje zanima kako će se plastika kao sintetički materijal ponašati u dodiru s organskim lateks tekstilom, eksperimentirale smo s odlijevanjem dijelova tijela u plastici i lateksu te izrađivale objekte od fragmenata lateks kostima. Proces se rada proširio s našim suradnicima Theom Haug i Nicolasom Clersonom u tekst, zvuk i performans.
Plastic Drift: Chemical Messengers organizirale smo u Berlinu na Insoli, lokaciji odabranoj upravo zbog želje za izlaskom iz standardnog galerijskog prostora. Plutajuća instalacija locirana usred jezera Rummelsburger došla je sa svim svojim specifičnim uvjetima koji su utjecali ne samo na organizaciju i postav, već i na cijelu koncepciju prezentacije istraživanja. Lokacija koja je zbog svojih zadatosti lako poveziva s temom rada, navela nas je razmišljanje o protočnosti koju smo htjele prevesti u seriju događaja baziranih na razmjeni između suradnika i publike. Rezultat je stoga bio hibridni format instalacije, kolektivno čitanje tekstova i razgovora, slušanja i različitih razmjena. Zbog tematske opsežnosti i različitih aspekata istraživanja kojima se još nismo uspjele pozabaviti, projekt je prerastao u svojevrsni otvoreni kolektiv – iskustvo organiziranja programa na Insoli potvrdio nam je važnost participativnog elementa kao strategije za oživljavanje tema kroz materijale koje istražujemo.
► Spomenula si mi u razgovoru da si tijekom istraživanja došla do spoznaje kako među ljudima postoji jaki strah od plastične toksičnosti. Kako si htjela ovim radom doprinijeti redefiniranju i drugačijem čitanju toksičnosti?
Valentina Butumović: Htjele smo se kritički osvrnuti na fatalističku dimenziju panike oko plastične kontaminacije i hormonalnih disruptora; gdje strah od kraja vremena ili kraja našeg vremena u obliku izumiranja vrsta poprima oblik konzervacije te počinje izgledati kao ekofašizam. Toksičnost je neizbježna činjenica koja potražuje ekološko razmišljanje, a spekulacija je sjajan alat za preslagivanje ideja. Naš doprinos je spekulativna fikcija, građenje alternativnih narativa otkrivajući pritom potencijal drugačijih oblika života i temporalnosti s naglaskom na iskustveno, kolaborativno i praktično znanje.
► U Galeriji VN si 2021. godine izložila rad Mrtva priroda koji je ujedno bio i tvoj diplomski rad na Odsjeku za nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U njemu si se bavila mogućnostima i granicama fermentacije voća. Na koji si način kroz proces fermentacije htjela reinterpretirati tradicionalni žanr mrtve prirode?
Valentina Butumović: Mrtva priroda je projekt koji fermentacijom nastoji reanimirati reprezentacije efemernog u umjetnosti, motiva koji se tradicionalno smatraju dekorativnim i stoga nedovoljno vrijednim predmetom umjetničkog diskursa. Fermentacija, koja je u suštini kurirano truljenje, aktivan je proces koji transformira materiju, generira afekt i potiče cirkulaciju materije infiltrirajući i destabilizirajući strukture i sisteme. Konceptualno, truljenje i raspad su pozitivne i kreativne sile koje transformiraju ne samo materiju poput voska i organske materije, već i način razmišljanja o tijelu, politici i prirodi općenito.
Ta ideja rezonira s idejama Elvie Wilk koja reinterpretira truljenje i dekompoziciju kao generativne, erotične sile koje, kritički ispitujući kulturne strahove od zazora, otvaraju prostor za zamišljanje poroznih, međusobno povezanih tijela i ekosistema te ljudskog i neljudskog. Mrtva priroda ili ropografija, kako ju je okarakterizirao teoretičar umjetnosti Norman Bryson, je žanr nastao kao posljedica nizozemske kolonijalne ekspanzije i akumulacije resursa te stoga govori o materijalnim uvjetima koji oblikuju politiku, društvo i ekonomiju kroz eksces i luksuznu rastrošnost izraženu u slikarstvu. Možemo reći da je motiv živ i da je daleko od toga da je pasivni dekor, on nameće svoju vlastitu materijalnu agenciju i simboličku moć, tako suptilno oblikujući percepciju reprezentacije i njezin društveni značaj. Preko mrtve prirode, fermentacije i ideje vitalnog materijalizma, osvijestila sam mikrobiotičku aktivnost kao koautorsku; građenje instalacije fermentiranjem voća u vosku značilo je uranjanje u drugačije temporalnosti koje neovisno o meni također oblikuju rad.
► Kako komentiraš to da se unutar umjetnosti simbiotska suradnja s mikroorganizmima može čitati i kao oblik koautorstva. Kako to vidiš u svom radu?
Valentina Butumović: Vidim to kroz fluidnost između materije i forme, ljudskog i neljudskog; bilo da se radi o suradnji s mikroorganizmima ili materijalnom agencijom, suradnja se uvijek pretvara u dugoročni proces u kojem se od umjetnika traži strpljenje. Suprotno ideji da je materija pasivna i mrtva, radije ju zamišljam po Simondonovom modelu individuacije koja odbacuje klasičnu opoziciju između materije i forme, ističući materijalni kreativni potencijal kojemu je forma imanentna, a proizlazi iz dinamičnog procesa rada s istim i uvijek je u procesu postajanja.
► Meteorologija tijela, instalacija koju si 2019. godine predstavila u Laubi, nastala je kao odgovor na vlastito iskustvo života na svjetioniku. Reci nam nešto više o tome, kako si u tom radu pristupila arhiviranju i kako ti je arhivistički pristup pomogao u oblikovanju narativa instalacije?
Valentina Butumović: Fascinirana ogromnim dokumentarnim korpusom svjetionika Sveti Ivan na Pučini na kojem sam živjela s roditeljima, a kojoj je i doprinio moj otac za vrijeme svoje duge svjetioničke službe, pristupila sam arhivu proučavajući fotografije, knjige, priručnike, dnevnike, meteorološke spise i nautičke karte. Materijal sam odlučila prikupiti zato što je već određen za uništavanje. Arhiv sam potom probavila čitanjem, analiziranjem, skenografijom i fotokopijom distorzirajući i uslojavajući vizuale u procesu i prevodeći analogno u digitalno i obrnuto. Sastavila sam svoj alternativni arhiv tako što sam tretirala stranice kao grafike koje se obrađuju, raspadaju, otvaraju i reinterpretiraju arhiv.
Tu se po prvi put kristalizirao interes za tijelo kao živi arhiv s kojim možemo raditi. Rad je u suštini pokušaj pozicioniranja mog iskustva života na svjetioniku u odnosu na iskustvo mog oca kao svjetioničara te svjetioničara koji su prethodili. Knjige koje sam izradila na neki su način i arhiv performansa koji preslikava repetitivnu karakteristiku arhiva i pokušava istaknuti ljudsku prisutnost u istome. Tako se kroz rad s arhivom upoznajemo s tragovima osobnih povijesti koje bi inače potpuno nestale s uništenim arhivom.
► Taj si rad tijekom našeg razgovora nazvala prvim radom u kojem si otkrila sebi bitne metodologije za daljnji umjetnički rad. Možeš li tu misao elaborirati?
Valentina Butumović: Istraživanje arhiva, somatske prakse, tijelo kao arhiv i autoetnografija su sve metode koje su proizašle iz radnog procesa. Materijalnost sjećanja, tragovi mikropovijesti, efemerni arhivi, pisanje i bilježenje nekako su se pokazale kao moje go-to početne točke u radnom procesu. S obzirom na to da arhiv obnaša funkciju podupiranja hijerarhija, konstruiranja i reprodukciju memorije te legitimiziranja institucija i društvenih uređenja, on nije neutralan neutralan, već reflektira odnose moći. S obzirom na to da sam dobro upoznata s fanzinima i efemernim printom koji dokumentira živote, kulturu marginalnih narativa i mikropovijesti, smatram da se arhiviranje kao metoda posebno ističe jer njom možemo učvrstiti iz povijesti izbrisana iskustva i mikropovijesti koje bi u suprotnom ostale nedokumentirane i izgubljene.
► Osim rada za aktualnom 60. Zagrebački salon vizualnih umjetnost, upravo spremaš još jedan rad. Možeš li nam otkriti o kakvom se vizualnom konceptu radi i gdje ćemoga moći vidjeti?
Valentina Butumović: Autoetnografskim pristupom bavim se reprezentacijom žena u ekstremnoj metal glazbi i fantastičnoj umjetnosti kao vizualnim nasljeđem mizoginih reprezentacija umjetnosti kasnog 19. stoljeća koji demoniziraju žene i pokazuju kako se kulturološke fantazije koriste kako bi opravdale i učvrstile patrijarhalnu kontrolu. Rad će ispitati kako izgleda preuzimanje i reinterpretacija monstruozne ženstvenosti izgleda na primjeru ženskih glazbenica koje stvaraju unutar žanrova koji su stilistički kodirani kao hipermaskulini. Planiram izložiti skulpturalne objekte od kože, voska i zvučni rad s pomoću kojeg se vraćam sviranju električne gitare, što ću i pokazati sljedeće godine u Maveni u Splitu.
