Valentina Radoš kustosica je osječkog Muzeja likovnih umjetnosti u kojem je organizirala niz značajnih izložbi suvremene umjetnosti. Osim što radi na istraživanju umjetničkih praksi 20. i 21. stoljeća kao i radova iz područja vizualnih komunikacija, surađuje s prestižnim umjetničkim imenima, dugi niz godina sudjeluje i u organizaciji Slavonskog biennala koji je uspješno realiziran i ove godine. O recepciji spomenute manifestacije, izazovima i kompromisima u njezinoj izvedbi kao i o najavama novih projekata razgovarali smo s kustosicom koja i dalje ustrajno promiče društvenu vidljivost intrigantnih i provokativnih umjetničkih koncepata.
*Valentina Radoš
► Razgovaramo mjesec dana nakon što je službeno zatvorena izložba Slavonski biennale koja je otvorena u prosincu prošle godine kao posljednje izdanje sada već dugovječne, možda i središnje likovne manifestacije na ovim prostorima. Možete li se sada osvrnuti na nju s odmakom i komentirati koliko ste zadovoljni ovim, 27. izdanjem?
Valentina Radoš: Odmah na početku mogu reći kako sam izuzetno zadovoljna posljednjim izdanjem Slavonskog biennala jer mi se čini kako je on kvalitativno dosegnuo razinu kojoj smo težili u prethodnim izdanjima. Mislim da je izložba postavljena na način na koji smo ju zamislili i izuzetno sam zadovoljna suradnjom s umjetnicima koja mi je inače vrlo bitna u poslu kojim se bavim. Ovo je izdanje ponudilo zaokružen i odličan koncept koji je na neki način stvorilo dobar vjetar u leđa sljedećem biennalu na kojemu već radim. Dakle, s nekom dobrom energijom krećem u pripremu novoga izdanja.
Što se tiče kritičke recepcije, moram se osvrnuti na činjenicu kako je likovna kritika u Hrvatskoj vrlo oskudna, ali unatoč tome Slavonski biennale dobro je popraćen i dobio je svoje mjesto u medijima. Ne pamtim nijednu lošu kritiku i zbog toga sam također vrlo zadovoljna.
► Izložba je otvorena u skladu s epidemiološkim preporukama, virtualno, s brojnim ograničenjima, no unatoč tome izazvala je veliko zanimanje i posjećenost. S kojim ste se problemima susreli prilikom njezina postavljanja i produkcije?
Valentina Radoš: U postavljanju izložbe kompromisi postoje uvijek, čak i kada nisu na snazi pandemijske mjere. To je normalna pojava, posebno kod ovakvog tipa izložbe koja je opširna i podrazumijeva veliki organizacijski posao. Srećom, vrijeme prijava na natječaj i samog žiriranja održano je u onom dijelu godine kada mjere nisu bile toliko ograničavajuće, a kada sam krenula u ozbiljnije pripreme tijekom jeseni zahvatio nas je tzv. drugi val. Određene probleme predstavljao mi je smjenski rad koji je započeo u studenome, a on je značio da sam u Muzeju boravila svakoga drugoga tjedna te je utjecao na dinamiku postavljanja, dostave radova i slično. Osim toga, umjetnici nisu mogli fizički sudjelovati u postavljanju (osim osječkih sudionika) što je bilo problematično. No, nekako smo koordinirali aktivnosti i prilagodili ih mjestu rada (rad na katalogu, promociji i pripremi virtualnih sadržaja koje smo prezentirali putem naših platformi obavljala sam kod kuće). Nažalost, dva rada nismo uspjeli fizički dobaviti, ali su bili virtualno predstavljeni na našoj stranici. Jedan rad nije stigao iz Sarajeva zbog ograničenja prelaska granice, a rad iz Južne Koreje nismo mogli prevesti zbog prevelike cijene koja nije bila ostvariva unutar budžeta.
Otvorenje je bilo virtualno, ali dobro popraćeno, a kako smo znali da nam slijedi nekoliko mjeseci takvog načina rada, više smo se potrudili oko online prezentacije. Imali smo virtualna vodstva (koja još uvijek izgledaju malo amaterski jer nemamo odgovarajuću tehnologiju kojom bismo to izveli), prezentacije pojedinih umjetnika i radova. Bez obzira na sve, izložba se mogla i fizički posjetiti jer je Muzej bio otvoren iako nismo mogli primiti grupe posjetitelja. Ono što je meni osobno nedostajalo bila su vodstva jer ih smatram izuzetno važnima, posebno kada se radi o suvremenoj umjetnosti. Bez obzira na opširne legende s QR kodovima koje su posjetiteljima davali brojne informacije i mogućnost daljnjeg istraživanja, smatram kako je ipak drugačije kada vam umjetničko djelo objasni kustos tijekom vodstva.
Mi smo program tjednih besplatnih vođenih izložbi pokrenuli prije dosta godina i otvorili smo ih za javnost, a danas su vrlo popularna među posjetiteljima. Kada su se posljednjega mjeseca trajanja izložbe ublažile mjere, uspjeli smo održati nekoliko javnih vodstava u manjim grupama.
Posjeta je bilo daleko više no što sam očekivala; možda zbog toga što su muzeji jedini bili otvoreni, no jasno je kako Slavonsko biennale ima svoju publiku.
*Otvorenje 27. izdanja Slavonskog biennala (govori Krešimir Purgar) / foto: Ivana Škvorčević
► Krovna tema bila je Slika kao virus, no već ste u inicijalnim pozivima naznačili kako to nije isključiva i uska referenca na pandemiju, već i šira kontekstualizacija umjetničke „inficiranosti“, odnosno komunikacije u kontekstu ugroženosti, vidljivosti i nevidljivosti pa i samog umjetničkog čina. Kako biste ocijenili spektar umjetničkih odgovora na zadanu temu, odnosno stilski nazivnik izabranih radova?
Valentina Radoš: To je dosta dugačka priča; otkad radim na organizaciji Slavonskog biennala nastojim odabrati naslove izložbi koji su na neki način vezani uz suvremenu teoriju jer mi se to čini konstruktivno i zanimljivo. Osim toga, preferiram naslove širokog spektra pod koje se mnogo toga može smjestiti, a ne one koji su uski i koncentrirani. Dugogodišnja sam čitateljica Mitchellovih tekstova, još iz fakultetskih dana u Švedskoj, iz njih sam učila znanost (a ne povijest) umjetnosti i vizualne komunikacije. Kada sam razmišljala o ovom izdanju, pozvala sam Krešimira Purgara kao predsjednika žirija i tražila da odredi temu upravo iz Mitchellovih teorijskih tekstova. Tema je odabrana i dogovorena prije pandemije, 2019. godine, a kada se sljedeće godine dogodila pandemija učinilo nam se kako je naslov presavršen i svakako smo ga željeli iskoristiti. No, Purgar je u svom tekstu jasno objasnio što podrazumijeva taj naslov i koliko široko on može biti tumačen.
Kada su radovi počeli pristizati, a bilo ih je zaista mnogo, učinilo nam se kako je naslov prvoloptaški privukao mnogo ljudi. Prilikom žiriranja uočili smo da radove možemo podijeliti u dvije skupine; one koji su nastali prije pandemije i bave se slikom kao infiltracijskom snagom u ljudskoj kulturi i one svježe koji su nastali tijekom pandemije. Nismo to željeli segregirati niti jedne nagraditi, a druge ne, već smo im odlučili pristupati na jednak način. Ja sam i u postavu nastojala izbalansirati te dvije „vrste“ radova, a opet mi se čini kako bi ih pažljiviji posjetitelj mogao raspoznati i uočiti koliko su zapravo slični jedni drugima.
*Žiri 27. slavonskog biennala: Jasminka Babić, Krešimir Purgar, Valentina Radoš, Matija Debeljuh, Nataša Lah / foto: Viktor Popović
► Spomenuta je manifestacija u ovom izdanju, više no posljednjih godina, dobila snažan međunarodni prefiks, a i rad koji je nagrađen Grand Prixom dolazi iz Izraela. Kako tumačite taj internacionalni interes? Možete li komentirati i brojkama potkrijepiti udio međunarodnih sudionika u ovoj žiriranoj manifestaciji?
Valentina Radoš: Iskreno, bila sam iznenađena kada smo počeli primati prijave međunarodnih umjetnika i to se dogodilo tako naglo i brzo; svi su se prijavili tijekom srpnja kada je natječaj i objavljen. To je posljedica jedne jedine objave na Facebook stranici koja je specijalizirana upravo za promociju međunarodnih natječajnih izložbi. Feedback je bio brz i sjajan, a vidjela sam kako je među prijavljenima petnaestak nacija, od Australije, Koreje, Indije preko Grčke, Izraela, Njemačke pa sve do susjednih zemalja poput Italije, Srbije i Bosne i Hercegovine. Međunarodni umjetnici čine oko 20% zastupljenih autora na ovogodišnjem Biennalu, a postotak prijavljenih bio je još veći. Čini mi se kako ovdje, u Osijeku nismo svjesni potencijala društvenih mreža te nikako ne bismo smjeli minorizirati ulogu platformi. Ja godinama aktivno objavljujem sadržaje vezane uz MLU na društvenim mrežama, radim to i kao privatna osoba jer volim čitati, informirati se i istraživati iz tih izvora. Mislim da smo postigli dobru vidljivost što prije nije bio slučaj.
► Sličan udio autora čine i osječki autori koji su zastupljeni uistinu različitim radovima. Je li to promišljena odluka ili je pokazatelj kvalitete osječke likovne scene?
Valentina Radoš: To je bilo često pitanje tijekom Biennala i ja uvijek naglašavam kako osječki umjetnici nemaju povlastice ili drugačiji tretman u okviru ove manifestacije. Članovi žirija dolaze iz različitih hrvatskih gradova i često uopće ne poznaju osječku likovnu scenu. Prilikom žiriranja svi nastojimo biti objektivni iako je to, kada je umjetnost u pitanju, vrlo osjetljivo pitanje. Dapače, posljednjih sam godina čula prigovore nekih osoba vezane uz to kako se Slavonski biennale „oteo od Slavonaca“ i „nije više naša izložba“. Ja na te pritužbe odgovaram argumentom kako Osijek nije gradić i on može biti jednako vrijedna arena za izložbe i umjetnost kao i New York, Tokio, Pariz. Upravo je to vidljivo u činjenici koliko osječkih umjetnika sudjeluje u Biennalu. I da, to jest dokaz da je osječka likovna scena jako kvalitetna. Osječanin Miran Blažek dobio je važnu nagradu za rad koji stoji uz bok s bilo kojim drugim radom svjetski renomiranog umjetnika.
*Miran Blažek; “Izložbeni zid”, 2020., 27. slavonski biennale / foto: Ivana Škvorčević
► Kako biste ocijenili likovnu scenu našeg zajedničkog grada; njegovu perspektivu, dinamiku, kvalitetu?
Valentina Radoš: Ja sam fan osječkih umjetnika i zaista nastojim pratiti što se na sceni događa jer je poznato kako Muzej ne može i ne treba biti jedino izlagačko mjesto i jedini prostor likovne dinamike. Jako me veseli otvorenje Galerije Knifer i perspektiva za buduće umjetnike koju ona pruža. Nastojim pratiti i gostovanja osječkih umjetnika u drugim hrvatskih gradovima jer je riječ o sjajnim i kvalitetnim imenima. Osijek ima odlične mlade umjetnike koji čine obećavajući potencijal, naravno ukoliko im se osiguraju uvjeti i mogućnosti poput financiranja i prostora za izlaganje. Mislim da je važno i na nacionalnoj razini propagirati lokalne umjetnike, a to se najvećim dijelom odnosi na nas koji smo na određenoj poziciji i imamo mogućnost i priliku preporučiti i izdvojiti kvalitetna umjetnička imena.
► Kako biste ocijenili lokalni, a zatim i nacionalni likovni odgovor/reakciju na trenutnu situaciju; restriktivnu, varijabilnu, egzistencijalno i egzistencijalistički nesigurnu?
Valentina Radoš: Situacija je jednako teška za umjetnike u bilo kojem gradu, a čini mi se kako se krećemo prema sve nepovoljnijim uvjetima za umjetnost i kulturu općenito. Očito je trenutak takav ne samo kod nas, već u cijelome svijetu. Mislim da je to jedna široka i duboka priča o razlozima zbog kojih kultura neprestano klizi prema dolje na ljestvici prioriteta. Široko govoreći, živimo s prokletstvom društva koje ni umjetnost ni kulturu ne percipira kao nešto što je bitno i pri tome ne razmišljaju što je sve kultura i u kojim je oblicima ona prisutna. Suvremeni čovjek izgubio je širinu i dubinu znanja, otuđen je od drugih ljudi i znatiželje jer mu je sve na dlanu i svedeno na pritisak jedne tipke.
S druge strane, problem je i financiranje kulture. Postoje natječaji kojima umjetnici dolaze do sredstava, ali to nije stalan izvor i često je nesiguran. Ja govorim iz povlaštene pozicije i toga sam svjesna; imam sigurnost u obliku stalnoga posla i plaće te uživam blagodati toga. Bilo bi poželjno da smo toga više svjesni jer mnogi ljudi ustrajavaju u umjetničkom djelovanju unatoč svim lošim uvjetima i financijskim problemima. Jedan od konkretnih problema jest umjetnički honorar. Prilikom postavljanja izložbe postoji raspoloživi budžet iz kojega se isplaćuju sredstva za moju plaću, honorar dizajneru, tiskaru i fotografu, a umjetnik često dobije pedesetak kataloga kao autorske primjerke. Smatram kako bi prvo trebalo osigurati honorar upravo umjetniku jer mi raspolažemo javnim novcima i njihova raspodjela treba biti transparentna. Smeta mi floskula kako umjetnici rade i stvaraju iz ljubavi i to bi im trebala biti dovoljna nagrada. Pa zar i ja ne radim iz ljubavi? Svejedno što radim ovaj posao iz ljubavi, dobivam plaću za njega. Drago mi je što mi u Muzeju likovnih umjetnosti već dugi niz godina plaćamo umjetnike, odnosno njihovu suradnju (to se, ipak, ne odnosi na velike skupne izložbe poput Slavonskog biennala jer su troškovi produkcije preveliki). Ono što mi radimo i prezentiramo od javnog je interesa.
Pandemija nas je sve zatekla i svi smo morali napraviti neku vrstu ustupka ili kompromisa. Cijele smo se prošle godine susretali s ograničenjima, ali smo program MLU-a uspjeli realizirati i samo smo dvije izložbe odgodili. Plan za tekuću sezonu radili smo kao da restrikcijskih mjera nema, a ako dođe do promjena jednostavno ćemo im se morati prilagoditi. Kako su muzeji jedini bili otvoreni tijekom pandemije, smatram da je u takvom trenutku „ugroženosti“ naš program i bio potreban ljudima. Kulturne ustanove možda su i jedne od posljednjih „otvorenih“ javnih prostora u gradovima u koje ljudi mogu ući i uživati u sadržajima koji ih zaista ne koštaju mnogo, a često su i besplatni.
*Vodstvo za studente Akademije umjetnosti i kulture u Osijeku / foto: MLU
► Prošloga je mjeseca u Muzeju likovnih umjetnosti postavljena gostujuća izložba Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj. Kakve su reperkusije, posjećenost, interes za galerijske programe u ovim izazovnim vremenima?
Valentina Radoš: Kolegice Ivana Kancir i Jasna Jakšić iz MSU-a javile su mi se prošle godine, upravo u trenutku kada smo slagali program za ovu godinu i mi smo njihov prijedlog odmah usvojili na našem Stručnom vijeću. Strip nam se učinio kao zanimljiva i popularna tema, a poznato je kako Osijek i slavonski gradovi odavno imaju razvijenu strip scenu. Izložba (koju smo postavile Martina Gavran Španiček, Mateja Moser i ja) idealna je u ovim pandemijskim uvjetima jer je „samostojeća“ i pogodna za samostalan dolazak, obraća se širokoj publici od najmlađih do najstarijih i ima bogat sadržaj, a otvorena je do sredine lipnja. Ona je izvrsno posjećena i pun je pogodak u našem programu.
► Na određeni ste se način „specijalizirali“ za suvremenu umjetnost u Muzeju likovnih umjetnosti čija se „produkcija“ rapidno smanjila tijekom posljednje dvije godine. Što je razlog tomu i koju poziciju ima vaš „resor“ u toj programskoj strategiji?
Valentina Radoš: U Muzeju radi pet kustosa i podijeljeni smo po zbirkama našega fundusa; od najstarijih prema najmlađim umjetničkim radovima. Da, ja sam zadužena za zbirke (grafika, slikarstva i novih medija) nastale od 1950. do danas, a planiram osnovati u dogledno vrijeme i zbirku fotografija (otkupili smo neke radove i nastojat ćemo s tim nastaviti i u budućnosti). Program nastaje tako da svi kustosi predlože teme unutar svojih zbirki i osobno imam dosta izložbi, a istovremeno sam angažirana na projektima i u suradničkim konstelacijama. Uzimajući u obzir kako Muzej mora pratiti sve vidove umjetnosti, moramo paziti na zastupljenost svih stilskih razdoblja i materijala. Treba postojati ravnoteža između onoga što percipiramo kao tradicionalno i onoga što percipiramo kao suvremeno. Ono što uvijek osobno tvrdim, sva je umjetnost suvremena. Bez obzira na to kada je umjetničko djelo nastalo, mi ga gledamo očima čovjeka 21. stoljeća i u tome je ljepota bavljenja umjetnošću.
*Valentina Radoš
► Što možete najaviti u tekućoj izložbenoj godini Muzeja likovnih umjetnosti?
Valentina Radoš: Ovoga ljeta planiramo dvije izložbe koje će biti otvorene u sklopu Osječkog ljeta kulture tako da nastavljamo njegovati praksu suradnje s gradom Osijekom. U gornjem izložbenom prostoru na samom početku srpnja otvorit ćemo Istočni grijeh; skupnu izložbu sedmero osječkih autora, mahom predavača osječke Akademije za umjetnost i kulturu. Izložba je teoretskog karaktera, kustosice smo Blaženka Perica iz Splita i ja. Ona će, uz Krešimira Purgara, Igora Loinjaka i mene, napisati tekst, a sva bi četiri teksta iz različitih rakursa trebala tematizirati apstrakciju jer je to krovna tema njihovih radova. Ovu izložbu smatram prvom u nizu u kojemu bi se, pod različitim tematskim nazivima, nudio presjek osječke likovne scene. To je moj kustoski dugoročni plan; željela bih potaknuti okupljanje, grupiranje, dublje promišljanje umjetnika, spomenute bi izložbe trebale popratiti kvalitetni katalozi, a u planu je da nakon Osijeka gostuju i u drugim hrvatskim gradovima.
U isto vrijeme u donjem izložbenom prostoru imat ćemo izložbu iz Vojvodine; Barokne oltarne slike Matije Žeravića koju priprema kolega Ivan Roth. Meni je izuzetno zanimljiv taj kontrast između suvremene apstrakcije i baroknih oltarnih pala jer možemo povući neku interesantnu paralelu ili priču.
Početkom jeseni krećemo s novom sezonom i u planu su nam tri izložbe. Prva od njih su Akvizicije (2016. – 2021.) koje obuhvaćaju radove koji su donirani, otkupljeni i poklonjeni Muzeju, a njihov je broj već popriličan (samo iz mojih zbirki ima ih sedamdesetak). Na toj će izložbi biti predstavljen presjek svih zbirki iz fundusa pa će biti zanimljivo vidjeti politiku sakupljanja radova jedne muzejske ustanove i prezentirati kriterije odabira rada za muzejski fundus. Izložba koja se naslanja na Akvizicije, a koju ću postaviti izložba je Gorana Fruka čije smo radove dobili 2018. iz vlasništva njegove majke. Jako se tome veselim jer je riječ o izložbi koju dugo pripremamo, a sjajno je uvijek kada možemo predstaviti jedan zaokružen opus iz privatnog vlasništva.
Godinu ćemo završiti samostalnom slikarskom izložbom Petra Pjera Wiesza koju priprema kustosica Martina Gavran Španiček. Očekuje nas zanimljiva likovna i izlagačka godinina.
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Valentini Radoš na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
