Iako još uvijek nedovoljno “vidljiva”, a često i neadekvatno tumačena unutar suvremene umjetničke scene, domaća ilustracija u posljednje se vrijeme profilirala kao jedna od najpriznatijih umjetničkih disciplina, ako je suditi prema broju međunarodnih priznanja. Pretočiti riječi u slike na autentičan i inovativan, a vizualno dojmljiv način, proces je iza kojeg stoje ne samo tehničke vještine, već i one intuitivne prirode – one koje se rađaju neposredno, kroz sam stvaralački čin. Upravo na takav način stvara i Vendi Vernić, jedna od najnagrađivanijih ilustratorica mlađe generacije, koja, percipirajući ilustriranu knjigu kao “umjetničko djelo u malom dostupno svima”, neprestano istražuje granice između naracije i vizualne forme.
U velikom razgovoru za Vizkulturu Vendi nam je otkrila na koji način gradi odnos između slike i teksta, kojim se motivima uvijek iznova vraća, kako balansira između autorskih projekata i suradnji s piscima te što misli o budućnosti ilustracije i izazovima s kojima se kreativni procesi suočavaju u doba umjetne inteligencije.
Vendi Vernić (1991., Zagreb) djeluje kao ilustratorica, dizajnerica i vizualna umjetnica. Dobitnica je IX International Award for Illustration Bologna Children’s Book Fair – Fundación SM (2018.) za samoiniciranu seriju ilustracija prema priči Krokodil F. M. Dostojevskog. Na Bijenalu ilustracije Bratislava 2023. osvojila je međunarodnu nagradu BIB Plaque za ilustracije u slikovnici Luda kuća Sanje Lovrenčić. Među ostalim priznanjima ističe posebno priznanje “Zlatna ptica” Nagrade Grigor Vitez (2025.), tri nagrade “Grigor Vitez” za ilustracije iz autorske slikovnice Saturn na Zimskom plivalištu Budućnost (Mala zvona, 2024.), za ilustracije iz knjige Mjesec od papira Milane Vuković-Runjić (Vuković&Runjić, 2022.), te za ilustracije iz zbirke kratkih priča i poezije Sedam mačaka Daniila Harmsa (Mala zvona, 2019.), tri nagrade Ptičica za ilustracije u slikovnicama Čarobne naočale Ane Dobričić (Mala zvona, 2022.), Luda kuća Sanje Lovrenčić (Mala zvona, 2021.), i knjizi Priče 1, 2, 3, 4 Eugènea Ionesca (Mala zvona, 2020.), i nagradu Ovca u kutiji za najbolju hrvatsku slikovnicu (Luda kuća Sanje Lovrenčić, 2021.). Dobitnica je diplome Časne liste IBBY-a 2024. u kategoriji ilustratora. Autorska slikovnica Saturn na Zimskom plivalištu Budućnost uvrštena je na popis BRAW Amazing Bookshelf 2025. na Sajmu dječje knjige u Bologni. Održala je više samostalnih izložbi u Zagrebu, Varaždinu, Ljubljani, Moskvi, Bologni, Tokiju, i Seulu, te sudjelovala na tridesetak žiriranih grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
► Kako je izgledao tvoj prvi susret s ilustracijom; što te je privuklo mediju ilustrirane knjige i u kojem je trenutku ona postala tvoj dominantni izraz?
Za ilustraciju sam se zainteresirala u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, kad sam kroz razne predmete iz područja grafike i dizajna shvatila da je knjiga medij koji mi omogućuje povezivanje različitih područja likovnosti koja me zanimaju.
Akademiju likovnih umjetnosti sam upisala s jasnom idejom da se na kasnijim godinama studija želim opredijeliti za studij ilustracije, tj. primijenjene grafike. Studij je uključivao dosta istraživanja koje nije bilo nimalo pravocrtno, bili smo poticani na eksperimentiranje i razvijanje vlastitog načina razmišljanja, iz kojeg onda nastaje i autentičan vizualni jezik. Ilustriranje nije nužno podrazumijevalo crtanje na papiru, već rad u različitim medijima i otkrivanje što ilustracija može biti (odgovor je – sve). Što se tiče ilustriranja knjiga, trebalo mi je možda malo dulje da neke stvari sjednu na svoje mjesto, ali sve što i kako radim je zahvaljujući takvom obrazovanju.
Crtež, slikarstvo, fotografija, skulptura, grafički i produkt dizajn, pa onda i različite teme i priče, sve to može biti sadržano (i sjedinjeno) u ilustriranoj knjizi. Ona može biti pravo malo umjetničko djelo, ali koje je dostupnije od onih u galerijama, može biti na polici, stoliću, u džepu ili torbi, i najbitnije, u rukama čitatelja.
► Iza tebe je niz ilustriranih knjiga za čija si ostvarenja nagrađena brojnim nagradama i priznanjima, a među njima se posebno izdvaja ono na Sajmu dječje knjige u Bologni. Tu je i plaketa BIB-a, nagrada Grigor Vitez, a kandidirana si i za IBBY-evu Časnu listu… Koliko ti takva priznanja znače i otvaraju li ti vrata prema novim projektima i međunarodnim suradnjama?
U školi sam voljela dobivati petice, sad volim dobivati nagrade 🙂 Šalu na stranu, naravno da mi znači dobivati priznanja za svoj rad, i s aspekta prepoznavanja uloženog truda, potvrde kvalitete, a ni eventualni novčani dijelovi nagrade nisu naodmet. Međunarodna priznanja sigurno donose i veću vidljivost, više prilika za nove suradnje, iako onda još postoji određen put od mogućnosti do konkretnog ostvarenja projekata. To što razmjerno redovito dobivam priznanja mi ipak potvrđuje da imam određenu konzistentnost rada i da se razvijam kao autorica.
► Tvoj rukopis odlikuje se bogatstvom detalja i jedinstvenom atmosferom. Kako nastaje jedan tvoj rad? U kojoj mjeri je planiran, a koliko te vodi spontanost pri njegovom kreiranju?
U ilustraciji sam istrenirana krenuti od storyboarda, odnosno skice kojom rješavam osnove kompozicije, bitnije elemente i slično, a detalji nastaju u procesu rada. Crteži i slike uglavnom nastaju bez skica i pretjeranog planiranja, imam generalnu ideju, “sliku u glavi”, onda mi padne na pamet neka asocijacija dok crtam, nađem zgodan komadić papira za kolaž, uključim neki detalj iz svakodnevice…
► Ilustracija je uvijek u dijalogu s tekstom. Na koji način gradiš odnos između slike i riječi? Ima li jedno prvenstvo pred drugim?
Mislim da tekst i slika trebaju imati sinergiju, nadopunjavati se sadržajno i vizualno, uzajamno se unaprijeđivati. Kada čitam tekst koji ilustriram, razmišljam o motivaciji spisatelja, kontekstu u kojem je priča nastala, pokušam pronaći nešto s čime mogu povezati svoje iskustvo. Često kažem da nastojim crtati između redaka, ilustracijom ispričati nešto što možda nije eksplicitno u tekstu. U praksi to može biti ostvareno na mnogo načina, ovisi o autorima/autoru, sadržaju, formatu, namjeni… Moguće blesava usporedba, ali recimo da je tekst kostur, a slike su muskulatura.
► U tvojim radovima osjeti se snažan senzibilitet prema narativu i atmosferičnosti. Je li ti ilustracija sredstvo prepričavanja ili istraživanja vizualne forme?
Rekla bih da su narativ, odnosno sadržaj, i vizualna forma nedvojivi, međusobno se oblikuju. Vizualni elementi utjelovljuju priču, koja ne mora ni biti priča, već fragment misli, osjećaj, igra riječi… Isti je princip primjenjiv na ilustraciju za dječju knjigu, kao i na apstraktnu sliku.
► Kojim se temama, motivima ili simbolima opetovano vraćaš u svojim radovima? U kojoj te mjeri pri njihovom odabiru nadahnjuju znanost, glazba i ostali izvori?
Biljkama, haha, ako negdje ne uspijem “prošvercati” kakvu biljku, nisam sretna. Motiv bazena se ponavlja od 2017., zanimljivije su mi scene s puno likova i situacija negoli studije pojedinačnih likova, zatim prostori, arhitektura…Imam različite faze kad mi određene teme budu u fokusu, bio je period kada sam u crtežima interpretirala mitološke motive, stihove iz pjesama, pojmove iz fizike… Zabavlja me spajati neočekivano, često se oslanjam na asocijacije, fraze izvađene iz konteksta ili rečenice prečute na ulici.
► Koliko tehnička strana — papir, boje, alati, digitalni procesi — oblikuje tvoju estetiku?
Poprilično, jer volim spontanost i materičnost tradicionalnih materijala. Često koristim ostatke kolaža, nađene papiriće, u tim nenamjernim oblicima i teksturama pronalazim forme koje su neočekivane, zanimljive i do kojih ne bih stigla kroz crtež. Digitalne alate koristim kod zadataka i projekata koji zahtijevaju veću prilagodljivost različitim formatima, npr. ako se radi o oblikovanju plakata koji će biti standardnog B formata, ali i jumbo, izduženi vertikalni, banner… U takvim slučajevima je spretnije imati digitalni kolaž, iako i dalje elemente crtam na papiru, i prilagoditi različitim namjenama. Kod knjižnih ilustracija težim tome da crtež bude što bliži onome što će biti otisnuto, volim odmah imati vidjeti hoće li funkcionirati. Ponekad neke elemente izmjenim digitalno, ako smatram da će unaprijediti ili olakšati proces izrade prijeloma.
U svakom slučaju, old school sam, i volim imati neposredan odnos s materijalom s kojim radim, i dopuštati mu da me ponekad usmjeri.
► Kako balansiraš između autorskog rada i projekata naručenih od izdavača? Kada surađuješ s piscima i spisateljicama, koliko se oslanjaš na njihove sugestije, a koliko prostora ostavljaš vlastitoj interpretaciji?
Autorski rad sigurno nosi manje praktičnih i kreativnih ograničenja što se tiče krajnje namjene. Otkako sam se počela profesionalno baviti ilustracijom ipak pretežno radim na projektima ponuđenima/predloženima od strane izdavača. Takav rad me dosta gura iz neke zone komfora što se tiče tema kojima bih se bavila, što je vrlo korisno i za moj drugi umjetnički rad.
Svojim ilustratorskim radom nastojim poštovati rad spisatelja čiji tekst ilustriram, ponajprije kroz posvećeni pristup i razumijevanje, kako bih mogla stvoriti autentičnu likovnu interpretaciju. Sigurno ću poslušati neke ideje i pitati postoji li u priči neka specifičnost na koju trebam obratiti pažnju, no isto tako očekujem poštovanje za svoj rad. Da, tekst obično nastaje prvi, no urednik ilustratora poziva u suradničku ulogu koja je ipak partnerska – ako pisac ima pravo na stvaralački integritet, tako ima i ilustrator. Komunikacija je potrebna i odlična, iako je na kraju na uredniku knjige da usmjeri i uskladi dva (ili više) autorstva u uspješnu cjelinu.
► Kada govorimo o suvremenoj hrvatskoj ilustraciji i umjetničkoj sceni, što te na njoj posebno inspirira a što smatraš izazovom?
Ne znam bih li to nazvala inspiracijom, no drago mi je da ipak postoji neka količina nezavisnih autora koji uspijevaju opstati u svom umjetničkom području. Bilo bi lijepo da mogu reći “živjeti od svog rada”, no mislim da je situacija za većinu bliža preživljavanju nego življenju.
Ilustracija kao umjetnička disciplina ostaje relativno nevidljiva, pa i krivo tumačena, iako je po broju priznanja, međunarodnih izložbi i sl. koja zadnjih godina dobivaju ilustratori/ice iz Hrvatske možda i “najjače” područje, uz animirani film.
Mislim da je sjajno to da se radi pretežno o ilustratoricama, ipak su većinu vremena i domaćom i međunarodnom ilustratorskom scenom dominirali muškarci. Apsolutno je blesavo da 2025. moram isticati kako je super da autorice stječu vidljivost i priznanja za svoj umjetnički rad, ali i za vrijeme mog (ne tako davnog) studija se znao čuti nezanemariv broj šovinističkih komentara o poziciji žena u umjetnosti. Istovremeno se žene diljem svijeta bore za očuvanje (i/ili stjecanje) osnovnih ljudskih prava za koja su još moje bake mislile da se podrazumijevaju i da je njihovo propitivanje stvar prošlosti.
Postoje kolege/ice koji ustrajući, stvaraju; pomiču stvari na bolje za sebe i zajednicu, nepovoljnim okolnostima usprkos, i u njih se valja ugledati.
► Za španjolski SM ilustrirala si priču Ivane Brlić-Mažuranić. Kako si pristupila prevođenju jednog “našeg klasika” u vizualni jezik prilagođen stranom tržištu?
Vizualni jezik nisam ciljano prilagođavala stranom tržištu, nastojala sam u dogovoru s urednicom izabrati kraću priču koja ima autorski pečat Brlić-Mažuranić, ali je dovoljno univerzalna. Izbor je pao na “Menažeriju”, nadala sam se i da ću tako skrenuti pažnju publike na djela koja nisu poznata kao “Priče iz davnina”. Bila je to prva objavljena slikovnica koju sam ilustrirala, tako da sam vodila računa “samo” o tome da nađem adekvatan vizualni izraz i da stvorim zanimljivu knjigu.
► Koje slikovnice i ilustrirane knjige drugih autora najviše cijeniš i zašto? Što je za tebe dobra ilustracija?
Nedavno me oduševila ilustrirana knjiga Johanne Schaible Once Upon a Time There Was and Will Be so Much More, koja fantastično spaja ilustracije s minimalističkom pričom i zanimljivim formatom knjige, stranice se prvo smanjuju, a zatim povećavaju, i tako prate priču. Divne su mi umjetničke knjige u izdanju Éditions du livre, pogotovo Dans la lune autorice Fanette Mellier, kao i knjige Brechta Evensa, koje su bliže grafičkim romanima. Od slikovnica u kojima su slika i tekst nerazdvojivi moram spomenuti još Veliku knjiga životinjskih portreta i Pričam ti o umjetnosti 20. stoljeća Svjetlana Junakovića. Sjajne su mi ilustrirane knjige Shela Silversteina The Missing Piece i The Missing Piece Meets the Big O, o krugu koji traži svoj dio koji mu nedostaje, pa se onda perspektiva okreće pa dio traži svoj krug. To je primjer knjiga u kojima crtež možda nije jako uzbudljiv ali sve zajedno odlično funkcionira. Slično kao i u Malom princu – crteži su jednostavni, ali savršeno nadopunjuju priču i svaki novi pokušaj da se ilustrira Mali princ može biti odličan – ali to jednostavno nije to.
U slučaju slikovnice ponekad crteži za koje inače ne bih rekla da su dobri – jednostavno dobro odgovaraju kontekstu, određenoj priči, pa zajedno funkcioniraju kao umjetničko djelo, i teško je uvijek reći zašto. Umjetnost, pa tako i ilustracija, ima neka pravila, ali ipak komunicira na intuitivnoj razini.
► Što misliš, kakva je budućnost ilustracije u dobu digitalnih medija i umjetne inteligencije?
Više razmišljam o budućnosti općenito, s obzirom na situaciju u svijetu i egotripove na dvije noge koji ju oblikuju. Okolnosti stvaranja vizualnih medija se stalno i sve brže mijenjaju, no tako su mislili da će fotografski medij uništiti slikarstvo, pa se to nije dogodilo. Vjerujem da je slično i s upotrebom umjetne inteligencije – i dosad je postojala podjela na one kojima je stalo ulagati u autorstvo i procese kojim se stvaraju kvalitetna i originalna djela, i na druge kojima je primarno doći što brže i jeftinije do potrebnog produkta, pa im sad AI zamjenjuje korištenje npr. stock vizuala i gotovih dizajnerskih predložaka s interneta.
Angažman autora, bilo koje profesije, pretpostavlja želju i potrebu za stvaranjem autentičnog djela koje počiva na ukupnosti individualnog iskustva i karaktera. Razlika između nečega nastalog kroz takav proces i onoga što nastaje repliciranjem formalnih značajki je osjetna – primjerice, tako postoji razlog i zašto pitanja za ovaj razgovor postavlja osoba, a ne ChatGPT. Možda sam arogantna, no AI ne može replicirati moj stvaralački proces, niti može stvoriti fizički crtež koji ja stvaram.
Ono što je definitivno problem i što treba regulirati je korištenje AI za generiranje vizuala koji imitiraju tuđa autorska djela, pogotovo u komercijalnu namjenu (naravno, problem je i kad ljudi to svjesno čine). Tako proizvedeni prikazi površne su imitacije potpuno lišene srži originala, prvoloptaški štosevi. Također, korištenje umjetne inteligencije kao “prečice” u situacijama kad se očekuje produkt ljudskog promišljanja i truda, bilo da se radi o slici, članku ili eseju, vidim kao izraz nepoštovanja, i prema autorima koji u rad ulažu vrijeme i znanje, i prema onome kome je taj produkt namijenjen.
Umjetna inteligencija kao tehnologija nije sama po sebi loša stvar, i sigurno može biti od velike koristi za čovječanstvo (makar je onima koji razvijaju AI opća dobrobit zadnja rupa na svirali), ali njezina upotreba mora biti inteligentna i svrhovita.
► Na čemu trenutačno radiš i koje su tvoje dugoročne umjetničke ambicije? Postoje li neke suradnje koje bi htjela ostvariti?
U završnoj sam fazi rada na dvije slikovnice, odnosno ilustrirane knjige, i planiram rad na novom autorskom projektu. Željela bih se fokusirati što više na autorske knjige, ispričati svoje priče, eksperimentirati s likovnim jezikom i formatom… Dugoročni cilj mi je moći se baviti manjim brojem izabranih projekata, a da mi donose kreativnu i financijsku nezavisnost. Zanimaju me i ilustracija za odrasle, non fiction ilustracija, plakati, da malo izađem iz okvira dosadašnjeg rada, naučim nešto novo, da izazovem stečene vještine i dalje se razvijam kao autorica. O konkretnim željama neću, da ih ne zacopram. 🙂
Razgovarala: Karla Despot / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Ivan Buvinić
Zahvaljujemo Vendi na ustupljenoj vizualnoj dokumenaciji svojih radova.
Njezin rad možete pratiti na Instagramu @vendiver.
