Vjenceslav Richter, “humani istraživač likovnih galaksija” (kako ga je zvao Marijan Susovski, dugogodišnji ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i njegove prethodnice – Galerije suvremene umjetnosti), jedna je od najvećih figura hrvatske i jugoslavenske suvremene povijesti arhitekture i umjetnosti a njegov opus zasigurno ostavlja bitan trag i u globalnom kontekstu arhitektonskog i umjetničkog stvaralaštva. Suosnivač grupe EXAT 51, aktivan sudionik međunarodnog pokreta Novih tendencija, autor brojnih projekata javne i stambene namjene, idejnih rješenja u polju urbanizma, pionir teorije sinteznog i interdisciplinarnog pristupa arhitekturi, urbanizmu i likovnosti, Vjenceslav Richter ostavio nam je neprocjenjivo nasljeđe koje nadahnjuje jednako arhitekte kao i umjetnike, ukazujući na neophodnost multidisciplinarnosti promišljanja prostora i svijeta.
Već pri završetku studija Richter radi izložbene paviljone za sajmove u Trstu (1947) i Milanu (1948) u suradnji sa Zvonimirom Fajstom. Zajedno s Ivanom Piceljem i Aleksandrom Srnecom radi Izložbu knjiga NR Hrvatske (1948), a 1950. godine tom snažnom timu pridružuje se i Zvonimir Radić te svi potpisuju Izložbu autoputa Bratstvo i jedinstvo koja je bitno osnažila vizije jugoslavenske socijalističke modernosti. Jugoslavenska socijalistička modernost počivala je tada na idejama bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti, radničkom samoupravljanju a uskoro i na politici nesvrstanosti. Toj izložbi prethodili su izložbeni paviljoni u Parizu i Beču, Hannoveru, Stockholmu i Chicagu. Već na tim projektima Richter gradi specifičan status slobodnog umjetnika te stvara kroz danas toliko sveprisutno umrežavanje s kolegama, pa tako i nastaje kolektiv EXAT 51. Njegov sintetski, interdisciplinarni i istraživački pristup prostoru i likovnosti oblikuje se već tijekom angažmana na Arhitektonskom odsjeku Akademije primijenjenih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1949. do 1955. godine, a prvi arhitektonski projekti nastaju u periodu od 1954. do 1958. godine u suradnji sa Zdravkom Bregovcem, također članom grupe EXAT 51. Već 1954. godine Richter piše didaktički teorijski traktat Prognoza životne i likovne sinteze kao izraza naše epohe, a tekst je objavljen 1964. godine u knjizi Sinturbanizam, što je, prema Maroju Mrduljašu, “najkompletnija teorija oblikovanja ikad napisana u Hrvatskoj”.
Sinturbanizam je koncept koji promovira intiman spoj autentične prirode s visokom urbanizacijom koja se očituje u ziguratovskim jedinicama za 10000 ljudi koji u istima žive, rade i rekreiraju se. Richter polazi od socijalističkog principa u kojem živi, pri čemu socijalizam ne smatra samo praktičnim pitanjem preuzimanja vlasti već i pitanjem uređenja svijeta koje je povijesno postavljeno razvitkom proizvodnih snaga. Život tako nije određen nomenklaturom naših potreba, već ovisi i o konceptu tih potreba (upravo je koncept potreba, po mom mišljenju, ono u čemu je jugoslavenski socijalizam podbacio, oslonivši se na tržišnu privredu i hiperprodukciju virtualnih a ne stvarnih potreba pojedinca i kolektiva u socijalističkom društvu).
Polazeći tako od koncepta političkog, Richter promišlja konstrukciju kao ne samo kao arhitektonsko-tehnički, već i prostorni, plastični, pa i slikarski element. Zigurat, osnovna jedinica sinturbanističke prostorne organizacije, prema Richteru, omogućava efikasnu organizaciju života u socijalizmu kojeg vidi kao društveno kretanje koje omogućava harmoničan odnos između pojedinca i kolektiva.
Na tragu koncepta Sinturbanizma, ali i u dijalogu s cjelokupnim opusom Vjenceslava Richtera, kao i u dijalogu s prostorom u kojem je smještena zbirka, pa i zbirkom samom, nastaje projekt SintArt za čiji je postanak i projektnu dinamiku najzaslužnija voditeljica Zbirke Richter – Vesna Meštrić.
*Vesna Meštrić / foto: Damir Žižić
► Recite nam najprije nešto o samoj Zbirci, kako je nastala te zašto se danas nalazi upravo u Richterovoj kući na Vrhovcu?
Vesna Meštrić: Zbirka Richter, punim nazivom Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter donacija Grada Zagreba, nekadašnji je životni i radni prostor arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera i njegove supruge u kojem su proveli cijeli život. Richter je 1956. godine projektirao, a 1957. izgradio jednokatnu obiteljsku vilu koja je bila L tlocrta i čiji je unutarnji i vanjski prostor u potpunosti oblikovan prema zahtjevima i potrebama njihovog profesionalnog i privatnog života.
Današnji tlocrt u osnovi četvrtastog oblika rezultat je nekoliko proširenja koja su uslijedila šezdesetih i sedamdesetih godina, no izvorna organizacija unutarnjeg prostora nije mijenjana. U prizemlju, a danas izložbenom prostoru, nekada se nalazio radni prostor, dok je prvi kat bio namijenjen stanovanju i ovaj ambijent unazad dvije godine posjetitelji mogu razgledati prilikom posjeta Zbirci. Sačuvana dokumentacija o izgradnji kuće pokazuje kako Richter već sredinom šezdesetih godina razmišlja o prenamjeni obiteljske kuće u javni prostor, i predlaže osnivanje centra za istraživanje EXAT-a i Novih tendencija, koje će može biti i poticaj u radu novim generacijama umjetnika i arhitekata. Ove ideje, Richter će vremenom staviti u “realnije okvire” (što je često pratilo i realizacije njegovih projekata) i 1980. godine supruga i on poklanjaju gradu Zagrebu obiteljsku kuću i umjetničke radove kako bi proširili kulturne sadržaje izvan gradskog središta, obogatili svakodnevni život sugrađana novim sadržajem u ovom dijelu grada, a poseban je naglasak bio na poticanje rada s mladim umjetnicima i lokalnom zajednicom. U to vrijeme u ovom dijelu grada kulturne točke bila su i danas aktivna mjesta, Čitaonica i Galerija Vladimir Nazor Centar za kulturu i film “August Cesarec”, te kino “August Cesarec” koje je preuređeno u kazalište EXIT. U tom smislu Richterova donacija gradu Zagrebu i inicijativa o formiranju novog sadržaja bila itekako važna i vrijedna pažnje uzmemo li u obzir činjenicu kako tek unazad desetak godina pratimo oživljavanje kulturnih sadržaja u ovom dijelu grada godina u kojem danas između ostalih uspješno djeluju Lauba, Galerija Greta (nažalost, nije više aktivna u Ilici, op.aut.), Institut Tomislav Gotovac, koji obrađuje i promovira umjetničku ostavštinu multimedijskog umjetnika Tomislava Gotovca. Prema tome, na određen način otvorenje Zbirke Richter 2000., može se smatrati i početkom ostvarenja Richterove vizije o širenju kulturnih sadržaja izvan gradskog središta. Prenamjeni obiteljske vile u javni, muzejski prostor i otvaranju Zbirke za javnosti prethodile su godine intenzivne suradnje Richtera i kustosa Marijana Susovskog osamdesetih i devedesetih i kada je 1998. Grad Zagreb predao Zbirku na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti i u sljedeće dvije godine i uz podršku g. Veljka Mihalića, stručnog savjetnika za donacije Gradskog ureda za kulturu, prizemlje je preuređeno u izložbeni prostor u kojem je prezentiran stalni postav umjetničkih radova. Od 2000. dakle prizemlje kuće i park skultpura otvoren je za javnost i do kraja života Richter je proširivao donaciju novim umjetničkim radovima. To je zaista kratka priča o povijesti ove kuće, koja je vremenom postala Zbirka i čiji je prostor sačuvao posebnu stvaralačku energiju i atmosferu koja je danas poticajna ne samo umjetnicima, arhitektima, istraživačima, kustosima, nego i mnogim posjetiteljima.
*Zbirka Richter / foto: Saša Pjanić
*Zbirka Richter / foto: Vanja Šolin
► Kako je došlo do inicijacije projekta SintArt 2010. godine i što je prethodilo toj inicijativi?
Vesna Meštrić: Projekt SintArt je zapravo proizašao iz Richterovih ideja o otvorenosti ovog prostora eksperimentiranju, istraživanju u područjima arhitekture i vizualnih umjetnosti. U arhivu postoji jedan zanimljiv idejni nacrt kompleksa parka skulptura kojim je sredinom osamdesetih godina Richter predlagao izložbeni prostor na otvorenom, ukopan u zemlju i natkriven razvedenim šatorastim krovištem, u kojem bi se održavale izložbe mladih autora čiji je stvaralački interes vezan za nasljeđe EXAT-a, Novih tendencija i konstruktivne umjetnosti. Naime, nakon otvorenja Zbirke za javnost jedan od ključnih trenutaka bio je 2007. kada je Nada Kareš Richter poklonila rukopisnu građu, nacrte, skice, fotografije, stručnu biblioteku i time proširila donaciju iznimno važnom građom za istraživanja bogatog opusa V. Richtera i vremena u kojem je stvarao. Tako su sačuvani i projekti idejnih rješenja rekonstrukcije i prilagodbe obiteljske kuće u muzejski prostor, prijedlozi uređenja parka skulptura, ali i planovi o različitim aktivnostima Zbirke u kojima je Richter često naglašavao važnost suradnje s umjetnicima i otvorenost prostora novim izričajima. Na tom tragu projekt povremenih izložbi SintArt osmišljen je sa ciljem aktualizacije i interpretacije širokog područja Richterovog djelovanja kroz radove gostujućih umjetnika i umjetnica koji nastaju u procesu istraživanja određene teme prema vlastitom izboru.
*SintArt: Ivana Franke / foto: Ana Opalić
► Osim Vas, kustosi unutar projekta SintArt bili su i Leila Topić (rad Richterov pogled, umjetnici Tomislav Šmider i Bojan Gagić, 2013.), Jasna Jakšić (rad Mogući stupnjevi slobode, umjetnica Ivana Franke, 2015.; 2018. Maja Marković osmišljava Gradilište forme kroz istraživanje povijesti i forenziku osnovnih oblika koje Richter koristi), Snježana Pintarić (2010. godine, vidi u nastavku), Nataša Ivančević (rad Gravitacija, umjetnik Alem Korkut inspirirao se tzv. Richterovim gravitacijskim slikama, 2017.), Martina Munivrana (2015-2016. godine Duje Jurić, nadahnut skulpturom Triennalski signal, stvara u prostoru Zbirke fantastičan slikarski imerzivni totalni ambijent pod nazivom Nevidljiva prisutnost), dakle drugi djelatnici muzeja, ali i vanjski suradnici poput Une Popović, kustosice Muzeja savremene umetnosti u Beogradu (rad Man standing in a Museum looking at something, umjetnik Marko Tadić, 2017.) uskoro slijedi suradnja s mladim kustosom Lovrom Japundžićem…Kako biste opisali osnovne postavke kustoskog rada unutar projekta SintArt i odabir kustosa-suradnika?
Vesna Meštrić: U osnovi SintArta je umjetničko istraživanje i u tom procesu neizostavna je suradnja umjetnika / umjetnica i kustosa koja započinje početnim impulsom umjetnika, a nastavlja se u definiranju tematskog okvira istraživanja. Kustoski rad ostvaruje se u većem ili manjem intenzitetu u kontinuiranoj komunikaciji s autorom / autoricom tijekom procesa umjetničkog istraživanja koje vodi prema realizaciji rada. U tom trenutku važna je uloga kustosa u izboru radova Vjenceslava Richtera koji se dovode u dijalog sa site-specific instalacijom gostujućeg umjetnika / umjetnice. Od početka projekta smatrala sam važnim poticati i uključivati druge kustose u projekt koji su svojim pristupima i interpretacijama doprinijeli kvaliteti SintArt. Različiti su načini uspostavljanja suradnje, no najčešće kolegice i kolege kustosi predlažu gostujuće autore / autorice, ili pak jednostavno kroz razgovor s gostujućim umjetnikom odlučimo pozvati kustosa.
*SintArt: Duje Jurić / foto: Ana Opalić
► U više od 10 godina djelovanja, unutar SintArta radili su brojni umjetnici. Godine 2010., ujedno i prve godine to je bila grupa ABS, koja je ponovo dovela u funkciju boćarsko igralište ispred kuće; Božena K.Badurina u suradnji s arhitektom Seadom Nanićem osmislila je Mjesto bez zvuka, svojevrsnu gluhu komoru s prozirnim krovom koja bi trebala biti smještena na vrhu osnovne sinturbanističke jedinice – zigurata, Viktor Popović provokativno je citirao Platona (“Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi”) a Davor Sanvincenti a.k.a. Messmatic izveo je meditativni optički reljef. Dakle, prve godine imali smo jednu grupu i 3 umjetnika, dok su kasnija izdanja reducirana na produkciju rada jednog umjetnika ili jedne umjetnice, eventualno dva – što je razlog toj redukciji?
Vesna Meštrić: Danas kada s vremenskim odmakom promatram početak projekta, prva izložba prema kustoskoj koncepciji Snježane Pintarić pokazala je svu širinu i potencijal izbora tema u rasponu od arhitektonskih projekata, umjetničkih radova, teorijskih tekstova, pa sve do Zbirke kao kulturnog i povijesnog nasljeđa. Radovi gostujućih umjetnika Božene Končić Badurina, Davora Sanvincenti, Viktora Popović, Grupe ABS nastali istraživanjem Richterove ostavštine, pokazali su i uvijek zanimljivu raznovrsnost u izboru medija, od tradicionalnih tehnika do digitalnih tehnologija umjetničkih intervencija. Dobro ste primijetili kako je svako sljedeće izdanje SintArta imalo jednog umjetnicu ili umjetnicu i taj format se dugoročno pokazao odgovarajućim prilikom drugog izdanja SintArta u kojem je gostovao David Maljković. Iako je njegov rad Images with Their Own Shadows nastao ranije, smatrala sam važnim predstaviti ga u prostoru Zbirke, jer se bavi Richterovim nasljeđem i konačno sniman je u ovom ambijentu. Images With Their Own Shadows je filmska instalacija, međutim David je izložbeni prostor Zbirke Richter transformirao u site-specific instalaciju u kojoj su umjetnički radovi V. Richtera postali njen sastavni dio. Takav koncept SintArta, u kojem imamo jednog gostujućeg umjetnika za sada mislim da je dobar način, no nije nemoguće da će se u bližoj budućnosti razviti zanimljiva umjetnička suradnja između više autora.
*SintArt: David Maljković / foto: Ana Opalić
*SintArt: Maja Marković / foto: Ana Opalić
► Osvrnimo se na umjetničke radove koje ste Vi kurirali. Sljedeće, 2011. godine David Maljković inspirira se Richterovim Slikama s vlastitom sjenom te proizvodi rad istog naziva i oblikuje ga kao filmsku instalaciju. Potom, Silvio Vujičić inspirira se Richterovim djelom Moj misaoni prostor te oblikuje site-specific instalaciju Destrudo; 2017-2018. godine Ksenija Turčić stvara Procjepe, nadovezujući se na promišljanje prostora kao trodimenzionalne slike; 2019. Kristijan Kožul kreira Sisyphus Exalted. Excercising Repetition, svojevrstan utopijski (možda i distopijski) hibridni pejzaž biomorfnih objekata izrađenih od industrijskih materijala; 2019-2020 Toni Meštrović komponira 5 kompozicija koje slijede ritam, liniju i oblik odabranih skulptura pri čemu nastaje prostorno-zvučna instalacija 12.1 po Richteru; posljednji rad u nizu je Od odozgo do odozdo Ištvana Išta Huzjana, inspiriran njegovim rođakom vatrogascem Matijom Jovičićem Katedralcem…
Dakle, radi se o nizu vrlo kvalitetnih ali i vrlo raznolikih radova. Otkrijte nam neke tajne umjetničko-kustoskog dijaloga koji vode ka tako uspješnim i nipošto uniformnim produkcijama. Također, koja je sudbina tih umjetničkih radova koji nastaju u okviru projekta SintArt – ostaju li u fundusu MSU-a, imaju li svoj vlastiti život i neke daljnje razvojne trajektorije…?
Vesna Meštrić: I nakon više od deset godina, ovaj projekt i dalje mi je jednako zanimljiv, poticajan i uzbudljiv kao i na početku. Vjerojatno se tu događa jedinstven spoj stvaralačkog impulsa i kreativnog procesa, spoj izuzetno važan za daljnji razvoj istraživanja i procesa realizacije umjetničkog rada koji često traje dvije, pa čak i tri godine. U tom procesu, iz kustoske pozicije, osobito je zanimljivo pratiti kako se umjetnički rad razvija, vremenom mijenja i vi zapravo često ne znate kako će na kraju rad izgledati, ali imate kao kustos tu privilegiju pratiti stvaralački proces i sudjelovati u pojedinim njegovim fazama. Pojedini radovi dio su fundusa MSU, pojedini su na našoj otkupnoj listi, međutim, iako se na prvi pogled može činiti kako su neodvojivo vezani za ambijent Zbirke Richter, radovi Viktora Popovića, Davora Sanvincentija, Ivane Franke, Silvija Vujičića, Marka Tadića i Ištvana Išt Huzjana nerijetko su izlagani na domaćim i međunarodnim problemskim izložbama. Umjetnički rad Davida Maljkovića, iako nije nastao kao dio projekta SintArt, često je izlagan i nalazi se u zbirci Tate Moderna u Londonu.
*SintArt: Silvio Vujičić / foto: Damir Žižić
*SintArt: Kristijan Kožul / foto: Damir Žižić
*SintArt: Toni Meštrović / foto: Damir Žižić
*SintArt: Ištvan Išt Huzjan / foto: Damir Žižić
► Vratimo se još malo na Richtera samog i internacionalni odjek njegovog rada. Ako stavimo sa strane internacionalni naboj pokreta Nove tendencije, o 1964. godini kada Richter objavljuje svoj Sinturbanizam Reyner Banham npr. govori kao o “megayear”, godini u kojoj je promišljanje megastruktura širom svijeta doseglo vrhunac. Nadalje, Sinturbanizam je predstavljen, kako navode Vladimir Kulić i Maroje Mrduljaš, “na brojnim međunarodnim manifestacijama, na trima kontinentima i s obiju strana željezne zavjese”, ustanovljena je neprikosnovena veza s progresivnim snagama francuskog urbanizma… Promišljate li ili priželjkujete li neku internacionalnu suradnju koja bi reafirmirala Richterov značaj u globalnom kontekstu? Vidite li mogućnost i nekih gostovanja i rezidencija stranih umjetnika/ca koji bi stupali u dijalog s Richterovim nasljeđem?
Vesna Meštrić: U protekle četiri godine organizirano je nekoliko ključnih izložbi koje su revalorizirale Richterov arhitektonski i umjetnički opus, a tome su prethodila intenzivna arhivska istraživanja koja traju više od deset godina i u kojima su sudjelovali i teoretičari arhitekture i povjesničari umjetnosti. Jedan dio tih istraživanja objavljen je u publikaciji uz retrospektivu izložbu koja je održana 2017. u Muzeju suvremene umjetnosti (riječ je o opsežnom katalogu izložbe pod nazivom “Richter. Buntovnik s vizijom”, MSU, Zagreb, 2017., na koji višekratno referiramo i u ovom intervjuu, op.aut.).
Nakon Zagreba Richter je retrospektivnom predstavljen austrijskoj publici 2018. godine u Neue Galerie u Grazu. Nadalje, jedan od zanimljivijih projekata bila je izložba u belgijskom gradiću Wevelgemu, u nekadašnjem slavnom jugoslavenskom paviljonu kojeg je Richter projektirao za svjetsku izložbu u Briselu 1958. godine. Danas je taj paviljon prenamijenjen u školu i zaštićeno je kulturno dobro Belgije. I konačno, u godini koju je obilježila pandemija realizirana je u izložba V. Richtera u BOZAR-u koju sam pripremala u suradnji s kustosima Iwanom Strauwenom i Francelle Cane. Dio izložbe bio je posvećen suvremenosti Richterovih ideja, tako je između ostalog prikazan rad Marka Tadića Man standing in a Museum looking at something. I konačno sustavna istraživanja Richterovog opusa koja su proveli Maroje Mrduljaš i Vladimir Kulić imala su svoj vrhunac na izložbi Toward a Concrete Utopia Architecture in Yugoslavia, 1948–1980, u MoMA-i 2019. godine, gdje je izdvojena dionica posvećena Vjenceslavu Richteru prikazala izbor ključnih projekata, među kojima su bili jugoslavenski paviljoni za međunarodne sajmove, projekt Sinturbanizam i konačno Reljefometar, te tako i inventivnost njegovog stvaralaštva utemeljenog na sinteznom principu. Na toj izložbi uvršteni su radovi suvremenih autora i autorica koji se bave modernističkim idejama nekadašnjeg socijalističkog društva, tako je u Richterova dionica prikazan rad slovenske umjetnice Jasmine Cibic Nada 1 čiji je glavni motiv projekt jugoslavenskog paviljona za svjetsku izložbu u Briselu 1958. godine.
Prije nekoliko godina s kolegama u Italiji planirali smo izložbu kojom bi predstavili Richterovo stvaralaštvo ali i radove umjetnika ciklusa SintArta. Nadam kako će doći pravi trenutak i za taj projekt, važno je planirati, zar ne? Jednako tako, postupno pokušavam uključiti strane umjetnike/umjetnice u SintArt, i zapravo jedna od prvih realiziranih suradnji je upravo prošlogodišnja izložba slovenskog umjetnika Ištvana Išt Huzjana. Naravno, u umjetničkim istraživanjima jezična barijera nije nužno ograničavajući faktor i uloga kustosa tu može biti od velike pomoći. Takvi projekti mogu biti kompleksniji za realizaciju, i to je jedan od novih izazova, kao što je svake godine izazovno s nedostatnim budžetom realizirati uspješne projekte. Unazad dvije godine planirana je u suradnji s talijanskim partnerima izložba Francesce Pasquali, i vjerujem kada se prilike stabiliziraju da ćemo uspjeti realizirati njezino sudjelovanje u projektu SintArt.
*SintArt: Marko Tadić / foto: Damir Žižić
*Zbirka Richter, interijer / foto: Saša Pjanić
► Richter je adaptirao niz zagrebačkih gradskih lokala: knjižare “Naprijed” (1958/59) i “Znanje” (1965), Knjižnicu i čitaonicu “Bogdan Ogrizović” (1961), Centar za kulturu i informacije (1966) i Galeriju “Forum” (1968), prodavaonicu “Jugoton” (1964), poslovne prostore “Jadrolinije” i “Astre” (1969)…Uz iznimku Centra za kulturu i informacije (danas Kulturno-informativni centar) i pokušaja reafirmacije, ovi prostori izbrisani su ne samo iz gradskog tkiva već i sjećanja grada…Mislite li da je moguće uspostaviti i tu vrstu dijaloga s Richterovim nasljeđem, upućujući mlade umjetnike, dizajnere i arhitekte na tu potisnutu kulturu oblikovanja gradskih lokala?
Vesna Meštrić: Prostore koje navodite danas su nam poznati iz fotografija i zaista je nevjerojatno koliko smo spremni dozvoliti da ambijenti iz naše bliže povijesti jednostavno nestanu. S druge strane, mislim ne da je moguće, već da je nužno nove generacije umjetnika, arhitekata, dizajnera poučavati o modernističkoj baštini koja je obilježila vizure i ambijente našeg grada u polovici 20. st. i u tome sasvim sigurno ključnu ulogu imaju obrazovne institucije. Tu vidim veliki potencijal kroz projekte suradnje između muzeja, fakulteta i strukovnih udruženja.
*interijer knjižare Naprijed, 1958.
*interijer Knjižnice Bogdana Ogrizovića, 1961.
*interijer prodavaonice Jugoton, 1964.
► U svom osvrtu na postignuća SintArta, Leila Topić citira Ješu Denegrija koji upućuje na fatalne posljedice “nedostatka intenzivnijih i izravnijih dodira s pokretima historijskih avangardi”. Postoji li interes za suradnju sa zagrebačkim institucijama kao što su Arhitektonski fakultet , Akademija likovnih umjetnosti, Škola primijenjenih umjetnosti…? Je li moguće zamisliti suradnju s akademijama, školama i fakultetima u Splitu, Rijeci ili Puli, ili čak internacionalnu suradnju s obrazovnim institucijama? Kakvi su potencijali Richterova nasljeđa u odnosu na obrazovanje ka sintezi prostornog, likovnog i političkog?
Vesna Meštrić: Unazad nekoliko godina kroz različite projekte ostvarujemo suradnje sa Školom primijenjene umjetnosti i dizajna, Akademijom likovnih umjetnosti, Tekstilno tehnološkim fakultetom, Studijem dizajna, kroz seminarsku nastavu, predavanja, radionice. Jedan od zapaženijih projekata bio je povezivanje Škole primijenjene umjetnosti i dizajna i Akademije likovnih umjetnosti u kojoj su studenti ALU održavali praksu u Zbirci Richter održavajući nastavu učenicima ŠPUD-a, koristeći Richterovo stvaralaštvo kao polazište. Prije nekoliko godina u Zbirci Richter održavani su nastavni sati povijesti, matematike, engleskog jezika i naravno likovne kulture za osnovne škole, međutim za takav oblik suradnje u kojem se Richterovo stvaralaštvo koristi za određenu nastavnu jedinicu potrebna dodatna priprema nastavnika. Pandemija nam je dovela studente arhitekture i kolegij Radionice arhitektonskog projektiranja 3 koji se pod mentorstvom Idis Turata održava već drugi semestar, a vjerujem da će se i nastaviti. I konačno smatram kako je važno poticati umrežavanje i u tome vidim mogućnost i potencijal suradnje na nacionalnoj i međunarodnoj razini: s obrazovnim institucijama.
*radionice ŠPUD-a u Zbirci Richter
*Zbirka Richter / foto: Saša Pjanić
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Vesni Meštrić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
