Susret s radovima Viktora Popovića budi neobično divljenje, ali i želju da se slojevi tog rada i proces kojim su nastali razumiju kako bi se njihovo značenje moglo bolje integrirati, a slojevi odgonetnuti. Nema mnogo domaćih umjetnika koji su ostvarili tako značajnu i bogatu inozemnu karijeru, što svakako pruža iznimnu poziciju s koje Popović može kvalitetno analizirati lokalnu scenu i usporediti je s međunarodnom, procijeniti vrijednost odlazaka na rezidencije te prezentirati razumijevanje kreativnog procesa u čijem se korijenu uvijek krije poziv. Upravo razumijevanje umjetničkog puta kao poziva razlog je zbog kojeg je Viktor Popović godinama podjednako predan lokalnoj sceni u edukacijskom i umjetničkom smislu, a možda ponajviše crpeći inspiraciju iz okruženja koje ga je umjetnički oblikovalo i profesionalno usmjerilo.
S Viktorom Popovićem razgovarali smo o brojnim temama: o lokalnoj umjetničkoj sceni, mogućnostima umjetnika da se ostvare na njoj, ali i osobnim iskustvima izlaganja na međunarodnoj pozornici. Podijelio je iskustva s rezidencija na kojima je boravio i radio, te se osvrnuo na radove koje je izlagao u prestižnim galerijama, poput galerije C24 u New Yorku. Nezaobilazna tema bili su i njegovi raniji radovi, kao i analiza radnog procesa koji često uključuje zahtjevan istraživački dio, ali i promišljanje izvan slikarskog medija, naslanjanje na arhitekturu, problematiziranje urbanizma te fascinaciju arhivima.
*Viktor Popović / foto: Bojan Brecelj
► Radite na Umjetničkoj Akademiji u Splitu od 1997. godine, prvo kao asistent, a zatim kao profesor na odsjeku Slikarstva. Vjerujem da vam to pruža jasan uvid u lokalnu scenu i umjetnike koji tek dolaze. Kakve su prilike za mlade umjetnike tijekom i netom nakon studija po pitanju izlaganja i sudjelovanja u umjetničkoj sceni? Smatrate li da ima dovoljno galerijskih prostora gdje se mogu izraziti?
Viktor Popović: Naš odsjek od samog osnutka intenzivno potiče studentske projekte na kojima se studenti kroz suradnju već za vrijeme studija umreže s kolegama. Konkretno, već godinama uspješno surađujemo s Odsjekom za povijest umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta, što je jedinstven primjer u Hrvatskoj. S njima smo osmislili dva dugoročna projekta: bijenalni projekt Rad, tekst, kontekst koji se javnosti već tradicionalno predstavlja u prostoru Stare gradske vijećnice i projekt Premijere koji broji više od 70 samostalnih studentskih izložbi realiziranih u prostoru Loggia u Centru Zlatna vrata. Također, završne izložbe studenata organiziramo u prostoru Multimedijalnog kulturnog centra, a pored toga ostvaren je i niz uspješnih suradnji s Galerijom umjetnina. Smatram da je mogućnost praktičnog iskustva studentima jako dobra priprema za samostalno funkcioniranje i uvid u izlagačku praksu.
Dosta se toga promijenilo od kada sam, nakon završetka studija, počeo raditi na splitskoj akademiji. Prije svega, danas je puno veća mobilnost, a zahvaljujući internetu i dobroj umreženosti lakše se dolazi do informacija i natječaja za razne programe u čitavom svijetu. I proces prijava je neusporedivo jednostavniji. Nekada se prijavu trebalo slati u fizičkom obliku – vizualnu dokumentaciju smo slali u formi slajdova, što je nama bilo tehnički i financijski puno zahtjevnije.
Što se tiče broja izložbenih prostora, na prvi pogled se on može činiti dostatnim, ali usporedimo li, recimo, današnju situaciju u Splitu s onom iz 1980-ih prilično je porazna, pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da se od tada broj visokoobrazovnih ustanova u području vizualnih umjetnosti učetverostručio. U to je vrijeme aktivnih izložbenih prostora bilo više nego danas. Sjećam se iz svojih srednjoškolskih dana posjeta splitskim izložbama u Galeriji Alfa u Koteksu, galeriji Protiron na Peristilu, Umjetničkom salonu Palače Cindro u Krešimirovoj ulici. Većina navedenih prostora su danas komercijalni prostori, često usmjereni samo na turizam. Tom popisu odnedavno možemo pridodati i podrume Dioklecijanove palače u kojima se izložbena aktivnost svela na minimum nakon marginaliziranja uloge Hrvatske udruge likovnih umjetnika u odlučivanju o sadržaju koji se tamo prezentira.
*Otvorenje studentske izložbe “Rad, tekst, kontekst (Izložba koja vas čuje)”, Stara gradska vijećnica, Split (14. – 29. ožujka 2019.) / foto: Ivan Kolovrat
► Kakve umjetničke tendencije primjećujete kod mlađih naraštaja u odnosu na vašu generaciju i koje bi im bile glavne karakteristike? Promišljaju li medij slikarstva na neki novi, drugačiji način?
Viktor Popović: Mislim da su danas granice između medija puno fleksibilnije pa se većina umjetnika mlađe generacije sve lakše prebacuje iz discipline u disciplinu. U tom smislu su prelazi iz tradicionalnog medija slikarstva u slobodnije hibridne forme češći. Teško je umjetnike generacijski svesti pod isti nazivnik, niti smatram da je to potrebno. No, ono što primjećujem je da kod mlađih slikara koji izlaze sa zagrebačke akademije postoji veća sklonost figuraciji. Na splitskom smo odsjeku možda naklonjeniji konceptualnom pristupu i eksperimentu. Potičemo ih da razmišljaju na takav način da im tema u konačnici određuje medij. Naravno da su praktično znanje i vještine bitne, no puno ulažemo i u teorijski i konceptualni segment. Smatram jako važnim naučiti ih razmišljati i jasno verbalizirati i komunicirati vlastiti rad.
► Kako gledate na splitsku scenu u odnosu na zagrebačku? Vaš rad je usko vezan za Split, kakve su mogućnost za umjetnika u Splitu? Nalazi li se splitska scena u svojevrsnoj sjeni ili smatrate da je dovoljno razvijena da se kroz nju mogu afirmirati jaka imena?
Viktor Popović: Činjenica je da Split nije u ravnopravnoj poziciji naspram Zagreba. Nažalost, to se može reći i za sve druge gradove u Hrvatskoj jer je centralizacija još uvijek izrazito jaka. Bez obzira što su lokalne “scene” aktivne, potrebno je puno više ulaganja i napora da bi postigli vidljivost na nacionalnoj razini. S druge strane, ako ćemo afirmaciju mjeriti kroz prisutnost u izlagačkom životu centra ipak se odnos polako mijenja. Pogledajte izložbene programe zagrebačkih galerija par godina unatrag i naći ćete značajan broj imena splitskih umjetnika. Drugi je problem što konkretno takva afirmacija uistinu donosi onim umjetnicima koji djeluju isključivo unutar granica Hrvatske.
Split je uvijek imao dosta snažnu umjetničku scenu. Ono što bih naglasio kao bitnu značajku danas jest povezanost kako među umjetnicima, tako i među institucijama, što je vrlo stimulirajuće. Zna se tko s kakvim resursima raspolaže i kad se pojave problemi u realizaciji nekog projekta uvijek se pronađe rješenje. Značajan doprinos tome dao je donedavni ravnatelj Galerije umjetnina, Branko Franceschi, koji je te veze dodatno učvrstio. Njegovo prisustvo nedostaje, ali definitivno je usmjerio Galeriju u dobrom pravcu.
► Nalazim zanimljivim ovdje spomenuti vaš rad u kojem ste se bavili stadijem umjetnika kroz tri faze emerging artist, mid-career artist, established artist. Gotovo kao da propitujete proces kojim netko postaje umjetnikom na ironijski način. Je li umjetnik poziv ili karijera? Što za vas znači biti umjetnikom i kakva je pozicija umjetnika u Hrvatskoj?
Viktor Popović: Radilo se konkretno o propitivanju pozicije umjetnika u Hrvatskoj. Ironija je u radu prisutna utoliko što kod nas ne postoji realno tržište suvremene umjetnosti i kriteriji po kojima se određuje nečija faza u umjetničkoj karijeri su upitni. Danas se kod nas organiziraju natječaji za mlade umjetnike s dobnom granicom do 40 godina.
Umjetnik bi prije svega trebao biti poziv. Kod mene se radi o potrebi koja me konstantno tjera u nove projekte, a karijera se događa kao posljedica takvog rada. Osobno u ovom pozivu cijenim prije svega mogućnost neuvjetovane slobode izražavanja. Umjetnost se kod nas sve više marginalizira. Korijeni su toga, kao i za mnoge druge stvari, vezane uz obrazovanje. Sve manje učimo mlađe naraštaje cijeniti kreativnost. Pa kako ćemo onda cijeniti umjetnike?
*Postav izložbe “Bez naziva“, Lauba – kuća za ljude i umjetnost, Zagreb (15. veljače – 28. ožujka 2013.) / foto: Damir Žižić
► Nedavno ste bili na rezidenciji Art Omi u New Yorku, te ste izlagali u galeriji C24. Kako je došlo do suradnje s tom galerijom i kakve ste reakcije dobili? Kakva iskustva imate s te rezidencije?
Viktor Popović: Na rezidenciji Art Omi boravio sam točno prije tri godine. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Kako se radi o prestižnom programu, profil umjetnika – sudionika programa bio je na prilično visokoj razini. Ostvario sam tamo jako vrijedna prijateljstva i profesionalne kontakte. Tada sam se povezao i s galerijom C24 iz New Yorka gdje sam se već sljedeće godine predstavio samostalnom izložbom.
*”Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)”, 2017., inkjet ispis na papiru, 7 fluorescentnih svjetlećih cijevi, 300 x 340 x 5 cm; arhivska fotografija: Zbirka fotografija Muzeja Grada Splita, Split (fotograf: Ante Roca); postav izložbe “Split Archives”, Galerija C24, New York, SAD (6. ožujka – 21. travnja 2018.) / foto: Viktor Popović
► Zanimljivo je da ste u New Yorku prikazali izložbu usko vezanu uz Split. Kako takva izložba funkcionira u drugim prostorima pred publikom koja nije splitska, ni regionalna, koja ne zna mnogo o socijalističkom arhitektonskom naslijeđu i koja nije osobno vezana za teme o kojima govorite u radovima Bez naziva (Arhiv ST3) i Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)?
Viktor Popović: Moram reći da se radilo o velikom izazovu, od samih pregovora oko koncepta i naziva izložbe Split Archives, preko slanja radova i postavljanja izložbe. Kod publike u SAD-u percepcija socijalizma je jako ograničena i automatski povezana s nekadašnjim SSSR-om, ali svakako postoji veliki interes što je bilo evidentno odazivom na razgovor koji je pred zatvaranje izložbe moderirala Katherine Carl, kustosica galerije James na Gradskom sveučilištu u New Yorku.
*Postav izložbe “Split Archives”, Galerija C24, New York, SAD (6. ožujka – 21. travnja 2018.) / foto: Viktor Popović
► Zanimljivo je to kontekstualizirati i zato što je vaša izložba kronološki prethodila onoj vrlo značajnoj u MoMA-i, Toward a Concrete Utopia. Architecture in Yugoslavia, 1948–1980. Zašto je socijalistička arhitektura Jugoslavije toliko atraktivna tema i predmet analize u svijetu? Kako je ona izvana percipirana?
Viktor Popović: Kada sam galeristima predstavio koncept izložbe, odmah su je prihvatili. Mislim da je dijelom bila zaslužna i tada najavljena izložba u MoMA-i. Kao što sam već rekao, Amerikanci ne poznaju toliko socijalističko nasljeđe. Angažman i pristup tematskim izložbama tamo je impresivan. Radilo se svakako o sjajno strukturiranoj izložbi koja je analitički prikazala socijalističko arhitektonsko nasljeđe u najboljem svjetlu. Tom se izložbom u SAD-u prvi put predstavio izuzetan rad vodećih arhitekata socijalističke Jugoslavije, odjeci čijih se naprednih razmišljanja osjećaju i danas. Kada promislimo da su projekti predstavljeni na izložbi selekcija 30-godišnjeg razdoblja u kojem je fokus bio na profesionalizmu nije čudo da je interes za izložbu bio takav.
Tužno je da do reevaluacije modernizma s područja tadašnje Jugoslavije mora prvo doći na međunarodnoj razini. Činjenica je da su se ipak neki vrijedni modernistički projekti nedavno počeli stavljati pod zaštitu, ali uglavnom kao posljedica mukotrpnog zalaganja pojedinaca. Problem je da je još uvijek percepcija šire javnosti negativno usmjerena prema takvom nasljeđu.
*”Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)”, 2018., inkjet ispis na arhivskom papiru montiran na aluminijsku podlogu, filter za korekciju boje, aluminijski profil, ispis 66 x 75 cm; arhivska fotografija: Zbirka fotografija Muzeja Grada Splita, Split (fotograf: Ante Roca) / foto: Viktor Popović
► S projektom Bez naziva (Arhiv Zenčišće) sudjelovali ste na jednom od najznačajnijih sajmova suvremene umjetnosti, Armory Show u New Yorku. Možete li nam približiti to iskustvo i pojasniti zašto ste odlučili tematizirati upravo napušteni kompleks Zenčišće pored Jelse?
Viktor Popović: U kompleks dječjeg odmarališta u uvali Zenčišće kraj Jelse prvi put sam ušao prošlo ljeto, iako sam za njega znao i ranije. Zapušteno stanje kompleksa me šokiralo i već sam se tada odlučio pozabaviti njime. Ubrzo nakon toga kontaktirao me novi direktor Galerije C24, David C. Terry, s prijedlogom da razradim koncept za prijavu u Fokus sekciju Armory Showa. Odmah sam reagirao na njegov poziv i u svega par dana razvio skice na temelju radnih fotografija. Projekt se odlično uklopio u koncept koji je ove godine osmislila Jamillah James, kustosica Instituta za suvremenu umjetnost u Los Angelesu, pa sam tako izabran kao jedan od tridesetak izlagača u toj sekciji. Kako bih pokazao složenost povijesti mjesta kao što je to odmaralište, ili točnije, dihotomije između izvorne ideje i funkcionalnosti odmarališta i njegovog današnjeg stanja, kombinirao sam arhivske fotografije s fotografijama koje sam sam snimio u Zenčišću. Radove sam poslao u New York već krajem siječnja, gdje sam i sam otputovao zbog postavljanja izložbe. Sajam se zbog veličine i broja izlagača kao i prethodnih godina održavao na dva doka na East Riveru. Zanimljivo mi je bilo iznutra iskusiti organizaciju događaja tih razmjera. Sve je vrlo detaljno razrađeno što se tiče korištenja tehničkih i ljudskih resursa. Sajam posjeti nevjerojatno veliki broj ljudi, što je svakako sjajna prilika za promociju i nove kontakte. Naravno, ovogodišnji Armory održao se u neizvjesnosti najavljene pandemije koja je zahvatila New York već tjedan dana nakon zatvaranja sajma, pa je tako i moj povratak za Hrvatsku bio dosta buran.
*Lijevo: postav izložbe “Bez naziva (Arhiv Zenčišće)”, Armory Show / Focus sekcija, Booth F21 / Galerija C24, Pier 90, New York, SAD (4. – 8. ožujka 2020.) / foto: Viktor Popović (lijevo)
Desno: Viktor Popović, Jamillah James i David C. Terry u postavi izložbe na Armory Showu
► Vidljivo je kako za svoje radove podrobno istražujete arhive, pa dobivam dojam kao da nastojite proniknuti u ideju koja se krije u strukturi arhitekture, izvan konkretnog političkog, društvenog i nostalgičnog konteksta, u ideju koja djeluje suvremeno, univerzalna je i koja kao da predstavlja utopiju. Što vam je polazišna točka za istraživanje arhiva?
Viktor Popović: Izvorni arhivski materijal nosi neku vrstu aure, kao i arhitektura na koju se odnosi… S tim da je, kao što sam ranije spomenuo, ona u konkretnoj arhitekturi bila prisutnija neposredno nakon izgradnje. Arhivi me vraćaju upravo u taj trenutak u kojem je ideja izvedene arhitekture najčišća. U konačnici, definiranje i oblikovanje forme u prostoru vrlo je slično umjetničkom procesu.
*Lijevo: “Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)“, 2017., korišteni bolnički kreveti, fluorescentne svjetleće cijevi, električne instalacije; postav izložbe “Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)” Galerija MSU – Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb (20. listopada – 5. studenoga 2017.) / foto: Ana Opalić
Desno: “Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)”, 2017., inkjet ispis na arhivskom papiru montiran na aluminijsku podlogu, fluorescentna svjetleća cijev, električne instalacije, filter za korekciju boje, ispis 120 x 120 cm; arhivska fotografija: Zbirka fotografija Muzeja Grada Splita, Split (fotograf: Ante Roca) / foto: Ana Opalić
► Mislim da ne možemo zaobići pitanje urbanizacije. Kako objašnjavate da je u socijalizmu toliko toga izgrađeno, pogotovo u Splitu kad su nastali čitavi kvartovi, dok u posljednje vrijeme vidimo stihijski rast isključivo crkvi, šoping centara i sličnih sadržaja? Radi li se o gubitku svojevrsne vjere u budućnost, vjere u utopiju koja se tada nastojala materijalizirati u vremenu i prostoru, te o prilagodbi brzoj zaradi, najčešće kroz uslužni sektor?
Viktor Popović: Arhitektura, a posebno urbanizam, bi svakako morali sa sobom nositi veliku dozu odgovornosti s obzirom na to da se radi o oblikovanju javnog prostora. Odrastao sam i danas živim u suvislom urbanističkom okruženju Splita 3 i pitanje urbanizma mi je negdje uraslo u tkivo. Za jedan od radova posljednjih godina koristio sam segmente tekstova natječajne razrade urbanističkog projekta Split 3. Proučavajući taj dokument zapanjila me studioznost u postavljanju njegovog koncepta vođenog vrijednostima koje su u međuvremenu u potpunosti zanemarene.
*Lijevo: “Bez naziva (Arhv ST3)”, 2015., inkjet ispis na papiru, dimenzije promjenjive; inkjet ispis na arhivskom papiru, grafit, 44,5 x 44,5 x 4,5 cm svaki; arhivska fotografija (fototapet): Arhitektonska zbirka Muzeja za arhitekturu i dizajn, Ljubljana, arhiv arhitekta Vladimira Brace Mušiča (fotograf nepoznat); arhivske fotografije (radovi): Fototeka Urbanističkog zavoda Dalmacije – Split (fotograf nepoznat); postav izložbe 39. splitski salon – “Prikazi podijeljenosti”, Salon Galić (u organizaciji HULU Split), Split (5. – 30. listopada 2015.) / foto: Viktor Popović;
Desno: “Bez naziva (Arhiv ST3)”, 2015., inkjet ispis na arhivskom papiru, dimenzije promjenjive; digitalni ispisi na papiru, grafit, 44,5 x 44,5 x 2 cm; arhivska fotografija: Fototeka Urbanističkog zavoda Dalmacije – Split (fotograf nepoznat) / foto: Viktor Popović
► Odrasli ste u kultnom splitskom kvartu Split 3, što vas je sigurno formiralo. Zanimljivo mi je kako u vašim radovima vidim određenu osobnu crtu, svojevrsnu potragu jer mi se čini da kopajući po arhivi možda tražite i neke dijelove društvenog okruženja koji su oblikovali i vaše odrastanje. Koliko je ta potraga motivirana osobnim i u kojoj je mjeri isprepletena s društvenim?
Viktor Popović: Danas je moj interes u umjetničkom djelovanju usmjeren upravo na mjesto kontakta osobnog i društvenog iskustva. Taj proces je počeo kada sam prvi put posegnuo za arhivskom građom vezanom uz Split 3, a polaznica je bila osobna. Trenutno stanje tog okruženja mi je bilo problematično jer nije dovoljno jasno pokazivalo modernističku strukturu koja je djelomično poništena stihijskim intervencijama. Arhivi su mi omogućili da naglasim osnovnu ideju tog prostora. U tom se smislu moji radovi referiraju i na društveni aspekt jer inzistiram na razlici i degradaciji onoga što imamo danas naspram onoga što je izvorno bilo zamišljeno.
*Lijevo: “Bez naziva (Arhiv ST3: sadržaj)”, 2018., inkjet ispis na papiru, dimenzije promjenjive; inkjet ispisi na arhivskom papiru montirani na aluminijsku podlogu, filteri za korekciju boje, ispisi 42 x 35 cm svaki; arhivske fotografije: privatni arhiv, Split (fotograf: Zvonimir Buljević); postav izložbe “Čitanje sadašnjosti”, Sveučilišna galerija Vasko Lipovac, Split (17. – 27. rujna 2019.) / foto: Viktor Popović
Desno: “Bez naziva (Arhiv ST3: sadržaj)”, 2018., inkjet ispis na arhivskom papiru montiran na aluminijsku podlogu, filter za korekciju boje, ispis 42 x 35 cm; arhivske fotografije: privatni arhiv, Split (fotograf: Zvonimir Buljević) / foto: Viktor Popović
► Kako dolazite do arhivskih materijala te kakav je proces odabira fotografija za radove vezane uz Arhiv? Surađujete li s pojedinim institucijama kako bi došli do potrebnih arhivskih materijala? Imate li koju anegdotu koja dobro opisuje vašu potragu?
Viktor Popović: Put do arhivskog materijala razlikuje se od projekta do projekta. Uz korištenje javno dostupnih arhiva, u proces zna biti uključeno i traganje na buvljacima, u oglasnicima, privatnim arhivima… Zanimljiva je priča s posljednjim istraživanjem bivšeg dječjeg odmarališta grada Beograda u uvali Zenčišće kraj Jelse. Projekt sam osmislio na temelju radnih fotografija, ali u momentu kada sam primljen na Armory Show nisam imao nikakve kvalitetne arhivske materijale. Čak sam imao problema saznati tko je arhitekt kompleksa. Kontaktirao sam dosta stručnjaka u Hrvatskoj i Beogradu, ali tek sam nakon dva mjeseca uspio doći do imena jednog od autora, arhitekta Bogdana Ćosića. Osim kratkog enciklopedijskog životopisa, nije postojalo previše podataka o njemu. Na kraju sam sasvim slučajno preko Facebooka uspio doći do njegove kćeri koja živi u Beogradu. Ona je bila izrazito susretljiva i, nakon što smo se upoznali, ustupila mi je iz osobne arhive prekrasne izvorne fotografije snimljene na samom otvorenju odmarališta.
*”Bez naziva (Arhiv Zenčišće)”, 2020., inkjet ispisi na arhivskom papiru montirani na aluminijsku podlogu, filteri za korekciju boje, uokvireno 111 x 111 x 10 cm; arhivska fotografija: privatni arhiv, Beograd, Srbija (fotograf nepoznat) / foto: Viktor Popović
► Skloni ste koristiti uporabne predmete u svojim radovima. Je li to način da redefinirate njihovo shvaćanje i upotrebljivost? Što se nalazi u suštini procesa koji takve predmete transformira u umjetničke?
Viktor Popović: Priča o korištenju uporabnih predmeta u umjetnosti stara je već više od sto godina, a meni je osobno zanimljiva zbog memorije koju ti predmeti nose. Bez obzira jesu li tragovi uporabe tog predmeta očiti ili prikriveni, memorija je prisutna, čak i kada predmet stavimo u isključivo umjetnički kontekst. Realizirao sam nekoliko instalacija s korištenim stolicama. Iako su sve instalacije rađene po istom principu, svaka je imala neku svoju priču ovisno o kontekstu mjesta na kojem sam izlagao. Prvu sam postavio u gradskoj čitaonici u Komiži. Imao sam ideju realizirati instalaciju sa stolicama koje su se koristile u čitaonici i u biti sadržavale memoriju tog mjesta. No, kada sam stigao na postavljanje izložbe, dočekale su me potpuno nove stolice. Nakon potrage, stare stolice sam pronašao u lokalnoj osnovnoj školi i posudio ih za izložbu, odnosno, bar nakratko, vratio ih u izvorni prostor. Kada sam istu instalaciju radio u SAD-u, u Portlandu gdje sam bio na rezidenciji, stolice sam posuđivao od ljudi koje sam tamo upoznavao. U tom mi je kontekstu bilo bitnije naglasiti osobni kontakt, jer je naposljetku to i smisao rezidencijalnih programa.
► Čini mi se kako u određenim radovima angažirate gledatelja. Je li suvremena umjetnost hermetična prema sudioniku, kao što joj se često predbacuje, i kakav je posjetitelj izložbe kojem se vi obraćate?
Viktor Popović: Mislim da bi cilj svakog umjetničkog rada trebao biti angažiranje publike. Istina je da se suvremena umjetnost često percipira kao nerazumljiva, ali mislim da je to pitanje averzije prema nečem nepoznatom. Kada odgojimo publiku kojoj je dolazak na izložbu normalna potreba, tada neće biti problema u komunikaciji. Ja osobno nikada nisam radio distinkciju među posjetiteljima izložbe. Izazov mi je probuditi interes bez podilaženja koje bi žrtvovalo umjetnički integritet. Činjenica da radovima ne dajem nazive u startu publiku aktivira, jer im ne želim sugerirati sadržaj već ih potaknuti da počnu postavljati pitanja.
*”Bez naziva”, 2006., korištene stolice, fluorescentne svjetleće cijevi, električne instalacije, dimenzije promjenjive; postav izložbe “Portland Art Center” (u organizaciji Portland Institute for Contemporary Arts), Portland, Oregon, SAD (2. – 5. studenoga 2006.) / foto: Viktor Popović
► Kada dobijete ideju za određeni rad, kojim smjerom se odvija njegova realizacija? Idete li od teorije, ideje i koncepta ili pak od prakse koja onda naknadno izrodi koncept i značenje? Kakav je dakle smjer procesa u kojem nastaje vaš rad, te kako poduzimate istraživanje?
Viktor Popović: Dosta mojih radova nastalo je kao reakcija na određeni prostor koji ne mora nužno biti galerijski. Volim kada me okruženje i situacija izazovu na razmišljanje… Ali nema zacrtane putanje, ona se razlikuje od projekta do projekta. Nekada istraživanje provodim ciljano za određeni projekt, a nekad je projekt potaknut pronađenom arhivskom građom… Recimo, istraživanje vezano uz izložbu na temu Splita 3 u galeriji Škola 2015. godine dovelo me do pronalaska sjajnog, do tada nepoznatog arhivskog materijala Vojne bolnice, zbog čega sam odlučio razviti projekt na tu temu. Takvi slučajevi istraživački proces čine uzbudljivim.
*”Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)”, 2018., inkjet ispisi na arhivskom papiru montirani na aluminijsku podlogu, filteri za korekciju boje, aluminijski profili, svaki ispis 75 cm širine; arhivska fotografija: Zbirka fotografija Muzeja Grada Splita, Split (fotograf: Ante Roca); postav izložbe “Split Archives”, Galerija C24, New York, SAD (6. ožujka – 21. travnja 2018.) / foto: Viktor Popović
► Planirate li se dalje baviti radovima koji uključuju arhive, produbiti postojeće ili već radite na nekom novom radu?
Viktor Popović: S arhivima projekta za Split 3 nastavljam raditi i dalje. Krajem godine u Splitu pripremam dvije izložbe koje će se istovremeno odvijati u Galeriji Kula, koja je smještena u sjeverozapadnoj kuli Dioklecijanove palače, i u zgradi Filozofskog fakulteta, koja se nalazi unutar obuhvata Splita 3. Zamislio sam da izložbe, iako dislocirane, čine cjelinu koju povezuje centurijacija, antička podjela terena po kojoj je rađena Dioklecijanova palača. Zanimljivo je da je ista podjela respektirana prilikom izrade urbanističkog rješenja za novi dio grada sedamnaest stoljeća kasnije.
*”Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)“, 2019., inkjet ispisi na platnu, korišteni bolnički kreveti, svaki ispis 185,5 x 173 cm; arhivske fotografije: Zbirka fotografija Muzeja Grada Splita – Split (fotograf: Ante Roca); postav izložbe: “Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)”, Galerija Waldinger, Osijek (23. listopada – 24. studenog 2019.) / foto: Viktor Popović
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Viktoru Popoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
