Rad arhitektice Zoje Dumengjić bio je gotovo nepoznat dok se dr. sc. Zrinka Barišić Marenić, izvanredna profesorica i znanstvena savjetnica Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, nije posvetila njenom iznimnom opusu. Zahvaljujući znanstvenoj monografiji Arhitektica Zoja Dumengjić (objavljenoj 2020. godine, u suradnji Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i UPI2M BOOKS), rad velike arhitektice danas je dostupniji i razumljiviji ne samo arhitektonskoj profesiji već i svima koji se bave prostorom, ali i drugim, u sadašnjem trenutku vrlo važnim temama poput: zdravlja, rehabilitacije, društvene skrbi, itd. Ta znanstvena monografija direktan je povod ovom razgovoru.
Zrinka Barišić Marenić je također i koautorica Leksikona arhitekata Atlasa hrvatske moderne arhitekture XX. stoljeća (s A. Uchytil i E. Kahrović), za što je nagrađena laureatom Državne nagrade za znanost (2009.). Autorica-kustosica je hrvatskog nastupa na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014. (gl. izbornik R. Koolhaas), izložbe Fitting Abstraction (izbornica K. Šerman). Članica je Upravnog odbora Društva arhitekata Zagreba od 2019., te programska voditeljica pet Dana zagrebačke arhitekture (samostalno, odnosno s L. Korlaetom ili T. Matkovićem). Fokus njenog znanstvenog rada je hrvatska moderna arhitektura, te industrijska arheologija.
*Zrinka Barišić Marenić
► Vaša knjiga Arhitektica Zoja Dumengjić proizašla je iz Vaše disertacije pod naslovom Arhitektica Zoja Dumengjić – osobitost djela u kontekstu hrvatske moderne arhitekture koja je ostvarena u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Atlas arhitekture Republike Hrvatske, XX-XXI. stoljeće. Kako je došlo do toga da ste se počeli baviti njenim djelom i što biste, u kratkim crtama, istaknuli kao osobitosti njenog djela u kontekstu hrvatske moderne arhitekture?
Zrinka Barišić Marenić: Zoja Dumengjić izuzetna je stvaralačka osobnost koja je obilježila hrvatsku modernu arhitekturu. Nekoliko je aspekata posebnosti njezina djelovanja. Prva je žena koja se afirmirala na našoj arhitektonskoj sceni još ranih tridesetih godina XX. stoljeća. Studij arhitekture u Zagrebu upisala je kao jedna u nizu emigranata s područja Ruskog carstva, i iz takve specifične situacije emigrantice, kao tek treća arhitektica koja je stekla diplomu u Zagrebu, uspjela je izuzetnom ustrajnošću, enormnom stvaralačkom snagom i specifičnim stvaralačkim prosedeom ostvariti snažan opus od gotovo dvije stotine projekata, odnosno šezdesetak realizacija koje su obilježile naš prostor. Sve navedeno su inspirativne silnice koje su usmjerile moje istraživanje otkrivanju cjelokupnog opusa, uz već stručnoj javnosti dijelom poznata ostvarenja bolnica i paviljona za tuberkulozu u Splitu i Karlovcu, Škole sestara pomoćnica i internata na Mlinarskoj cesti, zagrebačkih domova zdravlja na Trnju i Črnomercu i dr.
U vrijeme promišljanja teme na spomen imena Zoje Dumengjić javljale su se samo dvije reakcije, s jedne strane oduševljenje, a s druge nepoznavanje njezina djela. Obje, pomalo oprečne reakcije samo su učvrstile moje uvjerenje i želju za istraživanjem djela i stvaralačkog prosedea arhitektice Zoje Dumengjić.
Specifičan izraz Zoje Dumengjić razvio se i manifestirao primarno kroz kompleksan segment arhitekture zdravstvene namjene, premda je arhitektica svoje djelovanje usmjeravala raznovrsnim tipološkim projektima, poglavito kroz natječajne projekte. Najveći broj arhitektičinih projekata javne je namjene i velikog mjerila.
Premda su se u razdoblju između dva svjetska rata brojni arhitekti bavili problematikom zdravstvene arhitekture, uz progresivne projekte Ernesta Weissmanna i realizacije bolničkih zgrada Stanka Kliske, po ukupnom broju projekata, osvojenih nagrada i kvalitetnih ostvarenja, ističe se i opus zdravstvene arhitekture arhitektice Zoje Dumengjić. Analogna situacija ponovila se i u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, kada su uz arhitekticu druge značajnije realizacije bolničkih zgrada ostvarili njeni suvremenici Antun Ulrich, Vladimir Turina te Ivo Geršić. Na specifičnom području arhitekture lječilišta tuberkuloze doprinos Zoje Dumengjić u našoj sredini je najizraženiji.
Njen projektantski prosede čvrsto je baziran na zasadama moderne arhitekture, te je postupno razvila specifičan autorski izraz na temelju suvremenog vladanja svim komponentama arhitekture i urbanizma, suptilne likovnosti, ali i konstruktivno-izvedbenim dosezima vremena, skromnog ekonomskog budžeta, rigidne analize funkcionalnog programa koja nadilazi pragmatične funkcionalne obrasce te se oplemenjuje psihološko-socijalnim perspektivama korisnika. Nadilazi uvriježene projektne obrasce, te u bogatom nizu projekata postupno razvija inovativna projektna rješenja koja su specifičnim izrazom kulminirala pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća.
*Korice knjige “Arhitektica Zoja Dumengjić”
► Nakon objavljivanja Vaše disertacije, Zojino djelo je češće predstavljano u javnosti, a naročito ističete Međunarodnu konferenciju Modern Movement Women, održanu u Oviedu i Ljubljani prije nekoliko godina. Možete nam reći više o toj konferenciji?
Zrinka Barišić Marenić: MoMoWo – Modern Movement Women međunarodni je projekt ostvaren u sklopu Creative Europe Programa Europske unije. Pokrenut je s ciljem istraživanja doprinosa žena u dizajnerskim i inženjerskim profesijama, promicanja kulturne i profesionalne jednakosti, te težnji rodno uravnoteženog društva.
► Projekt su inicirale istaknute arhitektice, odnosno znanstvenice s Politechnico di Torino, Universidade Europeia iz Lisabona, Universidad de Oviedo, Vrije University iz Amsterdama, France Stele Institute of Art History Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, Slovakia University of Technology iz Bratislave i dr.
Zrinka Barišić Marenić: Kroz niz međunarodnih znanstvenih konferencija, stručnih projekata i izložbi MoMoWo se usredotočuje na suvremena djela europskih žena na području arhitekture, građevinarstva, dizajna interijera, krajobraznog dizajna i urbanog planiranja. Ta su područja koja su bila ili se i dalje smatraju kao dominantno muške profesije. Upravo stoga, nedovoljno istražen aspekt doprinosa žena tijekom recentnih stotinu godina donosi revaloriziranje povijesti arhitekture, inženjerstva i dizajna. Ujedno, treba istaknuti da se tek s razvojem moderne postupno stručno emancipiraju i istaknute arhitektice, izuzetnog stvaralačkog prosedea. Ističući revaloriziran doprinos pionirki stvaralaštva u navedenim disciplinama, MoMoWo djeluje s ciljem osnaživanja i ojačavanja budućih generacija kreativnih žena.
U sklopu europskog istraživačkog projekta Modern Movement Women sudjelovala sam na tri takve konferencije, u Ljubljani, Oviedu i Torinu. Inicijalno, na prve dvije konferencije prezentirala sam segmente opusa Zoje Dumengjić, a potom djelovanje arhitektica na području Hrvatske u okrilju teme industrijske arheologije (kojom se također bavim), te stoljetnim, odnosno recentnim pregledom djelovanja arhitektica u Hrvatskoj.
Znanstvene konferencije posvećene su istraživanju zanemarenog djelovanja arhitektica, koje učestalo ostaju u sjeni djelovanja kolega. Otvorite bilo koji pregled moderne arhitekture, i uočite koliko je malo žena u njemu. A arhitektice djeluju više od stoljeća, inicijalno prkoseći svim ustaljenim društvenim i inim obrascima. Zaista je uložena enormna snaga prvih generacija, koje su svladavale sve predrasude i utrle put mlađim generacijama. Danas, kao i posljednjih desetljeća na studiju arhitekture i urbanizma u Zagrebu veći postotak predstavljanju upravo studentice, a samim time u struci arhitektice.
Moram istaknuti da je na konferencijama djelo naših arhitektica, a i same pionirke Zoje Dumengjić, izazvalo veliko iznenađenje, jer i u kontekstu nekih zapadno europskih zemalja takvi iskoraci, takva stvaralačka kreativnost, te postupna afirmacija u svim sferama stručnog djelovanja impresionirala je internacionalni auditorij. Iz malene Hrvatske snažna i upečatljiva djelatnost arhitektica rezultirala je iznimnim oduševljenjem i nevjericom.
► Djelo Svetlane Kane Radović ove je godine predstavljeno u Veneciji. Kakvo mjesto zauzima Zoja u kontekstu jugoslavenske moderne i socijalističkog modernizma?
Zrinka Barišić Marenić: Zoja Dumengjić prva je arhitektica koja se uspjela afirmirati u Hrvatskoj još ranih tridesetih godina XX. st. Njezin životni vijek obuhvaća gotovo cijelo XX. stoljeće, dok je njezino stvaralaštvo obilježilo središnjih pedeset godina XX. stoljeća. Iznimnim kontinuitetom stvaranja i obimnim opusom moderne arhitekture izuzetna je i rijetka stvaralačka osobnost u okrilju Hrvatske, ali i bivših Jugoslavija.
Njezina modernistička vokacija čvrsto utemeljena u međuraću, u poraću je značajno doprinijela uspostavljanju kontinuiteta moderne arhitekture. Profilirajući se osobito na području zdravstvene arhitekture ostvarila je najbogatiji doprinos toj tipologiji u okrilju Hrvatske, a na osnovu svoje iznimne stručnosti na tom području učestalo je nagrađena autorica pozivnih natječaja i autorica izvedbi i izvan Hrvatske.
Njezino djelo isprva obilježava stereotomija moderne, koja se postupno, za Hrvatsku vrlo rano obogaćuje izraženom tektonikom, kao rezultat promišljanja sustava ležaonica lječilišta za provođenje aeroterapije i helioterapije. Poratni opus integrira inventivno raščlanjivanje i nadgradnju sustava komunikacija i vanjskih prostora terasa, uz suvremeno korištenje konstruktivne komponente i likovnosti kulminira specifičnim samosvojnim izrazom. Odnosi suvremenika i utjecaji detaljnije su opisani u knjizi i nadilaze format intervjua. Zoja Dumengjić istaknuta je protagonistica zagrebačke škole arhitekture čija ostvarenja osobito dolaze do izražaja u komparaciji s djelima suvremenika u okruženju.
Kako Francuska ima svoju Charlotte Perriand, Irska Eileen Grey, Hrvatska treba biti ponosna na Zoju Dumengjić. Upravo je mlada Zoja nakon punoljetnosti izabrala Zagreb za studij arhitekture, a potom i kao svoj dom i ishodište stručnog djelovanja, u kojem je do maksimuma ostvarila sve svoje potencijale.
*Portret arhitektice Zoje Dumengjić
► Zoja Nepenina (kasnije Dumengjić, nakon što je preuzela prezime svog muža Selimira) diplomirala je 1927. godine. Od tada, broj arhitektica u našoj kulturnoj sredini stalno raste, arhitektura je gotovo postala ženska profesija. No, o arhitekticama socijalističkog modernizma još uvijek znamo premalo – što je tome razlog?
Zrinka Barišić Marenić: Arhitektice na našoj sceni djeluju gotovo stotinu godina. Međutim njihovo djelo učestalo ostaje u sjeni djela muških kolega. Arhitektica Zoja Dumengjić ostvarila je pionirski iskorak u okrilju naše arhitekture još u međuratnom razdoblju i ostvarila izuzetan arhitektonski opus koji je okrunjen prvim najvišim strukovnim nagradama za životno djelo dodijeljenim arhitektici, nagradama Viktor Kovačić i Vladimir Nazor. Njeno djelovanje na širokoj skali profesionalnih zadataka rušilo je ustaljene obrasce te predstavlja iskorake na svim područjima arhitektonskog djelovanja tijekom pet desetljeća dugog stručnog rada.
Nadalje, Zoja Dumengjić prva je žena koja je u uspješnim bračnim tandemima arhitekata tijekom rada afirmirana kao istaknutiji projektant. Njezin suprug arhitekt Selimir Dumengjić tridesetih godina vodio je tzv. Arhitektonski odjel Škole narodnog zdravlja, a u poratnoj Jugoslaviji postupno se sve intenzivnije bavio rukovodećim, odnosno programskim, teoretskim i pedagoškim radom na području zdravstvene arhitekture. S vremenom takve djelatnosti blijede u kolektivnoj svijesti.
Arhitektice koje su djelovale u razdoblju socijalizma djelovale su u velikim projektantskim biroima, isprva centraliziranim (APZ), a potom postupno u nizu individualiziranih koje su vodili istaknuti arhitekti, primjerice Arhitektonsko projektni biro Vitić, APB Haberle, APB Ostrogović itd. Njihove supruge su također bile arhitektice, ali Nada Vitić, Minka Jurković ili Božica Ostrogović manje su poznate stručnoj javnosti. Velik je broj arhitektica čije ime nije niti spomenuto u stručnoj literaturi. Tradicionalnost podjele uloga, odnosno majčinstvo utjecalo je na njihovu poziciju u stručnim krugovima, često suradnički angažman na projektima, ali i rijetko istaknuta autorska djela. Međutim, u suvremenim okvirima situacija se mijenja, a Zoja Dumengjić je prva ostvarila iskorak i svojim uspjehom doprinijela afirmaciji žena u okrilju struke još unazad gotovo stotinu godina.
Arhitektice Mila Poletti Kopešić, Nada Šilović, Dragica Perak i Olga Pavlinović, te krajobrazne arhitektice Mira Halambek Wenzler ili Silvana Seissel samo se neke istaknute arhitektice koje su se postupno afirmirale i izgradile značajan stručan opus. Radove koja sam ostvarila u okviru MoMoWo konferencija sa kolegicama Marinom Bertinom i Nedom Mrinjek Kliska rijetka su ostvarenja koja fokusiraju tu iznimnu tematiku, stvaralaštva arhitektica u Hrvatskoj.
*Dom zdravlja u Kutini, 1953.-1957.
► Zoja Dumengjić je imala nevjerojatan životni i radni elan. Radila je 47 godina do odlaska u mirovinu, a i nakon toga dovršavala je bolnice u Ogulinu te Koprivnici. Njen privatni i profesionalni život danas bi mogli biti fantastičan predložak za film. Njeno djelo ovjenčano je nagradama, a nedavno i ovom Vašom knjigom. No, objekti koje je ostavila iza sebe u vrlo su lošem stanju, a samo jedan objekt je zaštićen kao kulturno dobro. Što je razlog, po Vašem mišljenju, zanemarivanju vrijedne baštine u našem društvu te kako popraviti takvu nezavidnu situaciju? Kako ste zadovoljni s obnovom objekta koji je zaštićen kao kulturno dobro?
Zrinka Barišić Marenić: Neodržavanje arhitekture dovodi do degradiranja izvornih vrijednosti ostvarenja.
Neshvaćanje korisnika odnosno vlasnika arhitektonskih ostvarenja ali i šire javnosti o vrijednosti prostora i arhitekture doprinosi njihovu zanemarivanju, zapuštenosti i devastacijama. Nadalje, izuzetno spor upis modernih ostvarenja na liste registriranih kulturnih dobara dodatno omogućava prostorne i oblikovne degradacije, a na obnove se predugo čeka.
Osvješćivanje šire javnosti, ali i korisnika arhitektonskih ostvarenja o vrijednosti arhitekture može izuzetno doprinijeti njihovu očuvanju. O arhitekturi i prostoru treba više govoriti i pisati u sferi fokusa šire javnosti. Inspirativan je interes ravnatelja pojedinih zdravstvenih institucija, konkretno doc. dr.sc. Antonije Balenović, ravnateljice Doma zdravlja Centar iz Zagreba, odnosno doc. dr.sc. Ervina Jančića, donedavnog ravnatelja karlovačke bolnice s komentarima kako tek nakon što je pročitao knjigu proširio saznanja koliki je Zoja bila vizionar u kreiranju takve ustanove koja je i danas visoko funkcionalna. Nastojanje da joj se postavi spomen ploča u bolnici usporila je aktualna pandemija, a time bi se njezino doprinos prezentirao i svim korisnicima bolničkog sklopa.
S druge strane, zbog pragmatičnih potreba za povećanjem prostora Paviljon za tuberkulozu Opće bolnice u Varaždinu i Dom zdravlja u Kutini do neprepoznatljivosti su devastirani naknadnim intervencijama korisnika.
Dom zdravlja u Trnju obnavljan je početkom pandemije. Jedino zaštićeno ostvarenje Zoje Dumengjić sačuvalo je u najvećoj mjeri izvornost svoje arhitekture. Tijekom obnove očito je da se je nastojalo sačuvati izvornu skalu boja žbukanih pročelja koju obilježavaju bordo i svijetli bež-sivkasti tonovi. Antracit kolonada armiranobetonskih stupova prezentirana je u izvornom stanju, kao i obloga sljemenskim kamenom prizemne baze doma zdravlja. Ono što nije izvorno jest smeđa PVC stolarija, djelomično izmijenjene zone kolorita, te niz vanjskih jedinica klima koje i nakon obnove degradiraju Dom zdravlja Trnje.
*Centar za ginekološki karcinom Klinike za ženske bolesti, Petrova ul., Zagreb, 1962.-1976.; Dom zdravlja Trnje, Kruge 44, Zagreb, 1953.-1961. / foto: Zrinka Barišić Marenić
► Koja njena djela biste stavili pod cjelovitu zaštitu?
Zrinka Barišić Marenić: Prioritetno bi trebalo zaštititi kapitalno ostvarenje Zoje Dumengjić, sklop Opće bolnice i Paviljona za tuberkulozu na Firulama u Splitu, 1951.-1969. (danas: Klinička bolnica Split). Neodgodivo i žurno.
Gledamo li kronološkim redom na popis registrirane kulturne baštine trebalo bi uvrstiti i Paviljon Državnog dječjeg lječilišta za tuberkulozu Strmac u Šumetlici, 1936.-1938. koji je bio pod preventivnom zaštitom koja je istekla, te je danas prenamijenjen, obnovljen i dograđen za potrebe psihijatrijske ustanove koja djeluje u impresivnom šumskom podneblju Papuka.
Škola sestara pomoćnica i internat u Mlinarskoj u Zagrebu, 1939.-1941. izuzetno je zapuštenog eksterijera, međutim sačuvanih izvornih vrijednosti i uz kasniju promišljenu sjevernu dogradnju, vapi za prioritetnom obnovom, ali i zaštitom.
Domovi zdravlja u Pločama, Omišu i Kutini te na zagrebačkom Črnomercu i Medveščaku s nizom vanjskih pristupnih trijemova i katnih galerija, odnosno i individualiziranih ulaza u pojedine ambulante (Medveščak i Trnje) vizionarski anticipiraju situacije s kojima nas je suočila pandemija i omogućuju nesmetano funkcioniranje zdravstvenih ustanova u ovim nepredvidivim vremenima.
Zagrebački Centar za ginekološki karcinom u Petrovoj ulici 1962.-1976. još je uvijek u izvornom stanju, premda vapi za obnovom, ali i zaštitom. Nadalje, zaštitu bi zavrijedio i sklop Opće bolnice u Karlovcu, koji i nakon izvedbe u nekoliko etapa 1960.-1976., te recentne energetske obnove obilježava izvorni prostorno oblikovni koncept.
*Opća bolnica u Splitu – paviljon za tuberkulozu, Firule, Split, 1954.-1958. (recentna fotografija: Zrinka Barišić Marenić)
*Državno dječje lječilište za tuberkulozu Strmac, Šumetlica, 1936.-1938.
*Škola sestara pomoćnica i internat, Mlinarska cesta 34, Zagreb, 1938.-1941.
► Natječajni radovi Zoje Dumengjić među najzastupljenijima su na natječajima provedenim između dva svjetska rata. Koje natječajne radove iz tog razdoblja biste istaknuli kao naročito vrijedne? Koje natječajne radove iz kasnijeg razdoblja smatrate naročito uspješnim?
Zrinka Barišić Marenić: Tijekom 1928.-1970. Zoja Dumengjić sudjelovala je na sedamdeset i dva arhitektonsko-urbanistička natječaja, od čega su čak šezdeset i dva projekta nagrađena odnosno otkupljena. Prvim plasmanom odnosno nagradom okrunjeno je čak dvadeset natječajnih projekata, a od toga su svega tri realizacije ostvarene prema natječajnom projektu. To su Dječja bolnica kliničkog tipa u Podgorici (1954.-1961., sa Selimirom Dumengjićem, izvedba prve etape), Dom zdravlja Medveščak u Zagrebu (1960.-1962., izvedba prve etape), te Medicinski centar Karlovac (1960.-1976.)
Supružnici Dumengjić u okrilju svog doma djelovali su kao kreativni tandem na natječajima. Njihov prvi prvonagrađeni rad jest projekt Higijenskog zavoda u Banjoj Luci (1931.) koji je izveden prema djelomično izmijenjenom projektu. Za veliki zagrebački natječaj Doma državnih socijalnih ustanova u Klaićevoj ulici u Zagrebu postižu prvi plasman 1932. godine.
U analizi splitskih međuratnih arhitektonskih natječaja u Splitu dr.sc. Darovan Tušek ističe da su upravo supružnici Dumengjić najnagrađivaniji autori kasnih tridesetih godina, no ipak niti jedan njihov projekt nije realiziran (niti Gimnazija, niti Sudska, niti Banska palača, niti Trgovačka akademija).
Sudjelovanjem na natječajima i tijekom Drugog svjetskog rata ostvaruju zapažene rezultate. Tipovi seljačkih gospodarstava i naselja; jadranski i panonski tip, Zoja Dumengjić postiže prve plasmane 1944. godine, a ti projekti bili su referentni u poratnoj obnovi, a mogu biti inspirativni i danas u post potresnoj obnovi sela Sisačko-moslavačke županije.
Široku skalu promišljanja projektnih zadataka Zoja Dumengjić ostvaruje upravo u sklopu sudjelovanja na natječajima, od kojih su mnogi nagrađeni, i to primjerice Mali stadion (1947., s Galinom Feldt i Selimirom Dumengjićem) i CK KPJ (sa Selimirom Dumengjićem) u Beogradu, ljetna pozornica na Dubravkinu putu u Zagrebu (s Jelenom Nikolskom), tipski projekti dječjih vrtića i niz drugih. Upravo izuzetno bogat natječajni opus pokazuje svestrani interes projektantice, a brojnost nagrada i prvoplasiranih radova izdiže ju među najuspješnije natječajne laureate međuraća, ali i cijelog razdoblja moderne u Hrvatskoj.
*Dječja bolnica kliničkog tipa, Podgorica, 1954.-1961. (sa Selimirom Dumengjićem)
► Zoja Dumengjić je od 1954. do 1975. godine vodila Arhitektonsko-projektni biro Dumengjić, uz potporu svog supruga Selimira, no ona je ipak bila glavna projektantica i direktorica. To se iz današnje perspektive čini kao ogromno postignuće. Kako su uspjeli pokrenuti vlastiti biro samo 7 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata?
Zrinka Barišić Marenić: Po završetku Drugoga svjetskog rata svi su raspoloživi arhitekti mobilizirani i organizirani u nekolicini republičkih ministarstava, a Zoja Dumengjić zaposlena je u Ministarstvu narodnog zdravlja, sukladno svojoj specijalizaciji. Potom, 1946. projektanti su objedinjeni u novoosnovanu najjaču projektnu organizaciju Zemaljsko-građevno-projektni zavod NRH (kasnije Arhitektonsko-projektni zavod), a dotadašnja načelnica Odjela za izgradnju zdravstvenih ustanova “raspoređena” je od 1948. u APZ.
Tijekom 1948. – 1954. Zoja Dumengjić samostalna je projektantica i rukovoditeljica projektne grupe, odnosno atelijera APZ-a. Ostvarila je izuzetno velik broj projekata obnove ratom porušene zemlje: zgrada za obrazovanje, zgrada za kolektivno stanovanje, a osobito zdravstvenih zgrada, te se uz deset arhitekata istaknula u završetku prve petoljetke, o čemu svjedoče onovremeni novinski natpisi.
Početkom 1952. godine APZ je reorganiziran na manje projektne biroe: APZ, APZ Plan te četiri manja novoosnovana arhitektonska biroa arhitekata K. Ostrogovića, M. Haberlea, I. Vitića i M. Marasovića. Već 1954. izdvojeno je i trinaest samostalnih APB-a koji će nositi imena po svojim direktorima. Među njima i APB Dumengjić kojeg je vodila Zoja Dumengjić, do umirovljenja 1975. APB-e su pokrenuli dotadašnji voditelji ateljea APZ-a, a Zoja Dumengjić, uz potporu svog supruga djelovanje biro usmjerava projektiranju “svih objekata iz područja visokogradnje, a specijalno objekte zdravstvenog karaktera”, kako navodi u reklamnim oglasima u stručnim časopisima.
Evocirajući svoja sjećanja na arhitekticu Zoju Dumengjić prof. emerit. Bruno Milić navodi: “Imala je uvijek uspravnu glavu i gledala ravno. … Nije znala pravo ni hrvatski, ali nije ju to smetalo da bude kategorična, i ne reče rečenicu kao zapovijed. Najveći dio žena koje su studirale i završile arhitekturu nikada nisu bile na gradilištu, niti se snašle i savladale sve poteškoće koje struka na gradilištu i struka u društvu nosi. Naša struka zahtijeva neku tvrdu upornost, hrabrost. Koja će se žena popeti na skelu? Nije luda! Ali Zoja je. Penjala se kada god je trebalo na skelu. Bila je duboko cijenjena na gradilištu, imali su strah od nje, za razliku od drugih mladih žena. Žena na gradilištu nije bilo. Ne znam ni jednu arhitekticu koja je bila borac u tom smislu. Imala je jednu čvrstu opnu, mrežu oko sebe koja ju je štitila od brutalnosti života. Imala je sve atribute uza se. Stekla je ugled u struci, ne samo na natječajima ili akademskoj razini.”
*Medicinski centar Karlovac, Švarča, Karlovac, 1960.-1976. / foto: Svebor Franjo Cvitešić
► Zojin opus uglavnom čini zdravstvena arhitektura. Kako je do toga došlo i koja su po Vama njena najuspješnija ostvarenja u tom polju? Osim toga tu su i zgrade za odgoj i obrazovanje, stanovanje, turizam i privremeni smještaj, rad, sport, kulturu i druge namjene, do industrijskih sklopova i željezničkih kolodvor. Što biste izdvojili iz tog dijela opusa?
Zrinka Barišić Marenić: Osobni interes arhitektice za tipologiju zdravstvene arhitekture zorno ilustrira činjenica da prvi i posljednji natječajni rad koje Zoja Dumengjić samoinicijativno projektira su natječajni projekti bolnica; 1928. u Smederevu i 1970. u Dubrovniku. Interes i specijalizaciju na području zdravstvene arhitekture ostvarila je u sklopu zaposlenja u okrilju Škole narodnog zdravlja tridesetih godina, u sklopu koje ostvaruje prve zapažene moderne paviljone zdravstvenih zgrada: Državnog dječjeg lječilište za tuberkulozu Strmac – Šumetlica (izvedba paviljona), Paviljona za zarazne bolesti i paviljona za tuberkulozu Opće bolnice u Varaždinu, te Zaraznog paviljona Gradske zarazne bolnice na Mirogojskoj cesti. Potonji je jedini primjer zdravstvene arhitekture s područja Kraljevine Jugoslavije publiciran u stručnom časopisu L’Architecture d’Aujourd’hui (les hopitaux) 1938. godine. Inovativno rješenje omogućuje vanjske ulaze u niz manjih ambulantno-bolničkih jedinica koje se sukladno pojavi različitog broja zaraznih bolesti mogu odjeljivati i povezivati u različite module, što osobito možemo cijeniti u aktualnoj pandemiji. Arhitektičin navod u opisu Državnog dječjeg lječilišta za tuberkulozu Strmac – Šumetlica Rješenje odgovara prirodi pacijenata ilustrira težnju njezinih cjeloživotnih projektnih promišljanja.
Nakon Drugog svjetskog rata kao već afirmirani stručnjak na području zdravstvene arhitekture djeluje inicijalno u Ministarstvu narodnog zdravlja, te izvodi rekonstrukciju i dogradnju Bolnice za tuberkulozu kosti i zglobova u Biogradu (1946.) i smjelim modernističkim izrazom jasno odbacuje i sve moguće natruhe socrealizma.
Njezin prosede kulminirao je pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća specifičnim promišljanjem prostora, funkcionalno-konstruktivnim i urbanističkim rješenjima i samosvojnim arhitektonskim izrazom te je na osobit način oplemenio hrvatsku graditeljsku baštinu. Najizrazitije se očituje upravo u realizacijama zgrada za zdravstvo, prvenstveno sklopu splitske Opće bolnice i paviljona za tuberkulozu, te na ciklusu domova zdravlja na zagrebačkom Črnomercu, Trnju i Medveščaku, te u Kutini, Pločama i Omišu. U okrilju manjih gradova Koprivnice i Ogulina djeluju i velebni bolnički sklopovi kojima je zaključila svoj bogati opus.
Od arhitekture namijenjene za odgoj i obrazovanje kojom se bavi tijekom cijelog stvaralaštva, treba istaknuti Školu sestara pomoćnica i internat na Mlinarskoj cesti u Zagrebu (1938.-1941.). Skladno uklapanje u topografiju kosog terena, hibridni karakter sklopa koji je vješto objedinjen i raščlanjen u polu-nivoima, kvalitete moderne arhitekture u podsljemenskoj zoni sačuvane su u izvornom stanju.
Ciklus iznimnih ostvarenja stambenih zgrada ostao je u sjeni istaknutijeg opusa arhitekture zdravstvene namjene. Zagrebačka Stambeno-poslovna zgrada dr. Herzoga i prolaz Harmica ostvareni su kao rekonstrukcija i dogradnja historicističke stambeno-poslovne zgrade Gavella na središnjem trgu (1928.-31.) pod projektom Ignjata Fischera uz atribuciju koautorstva Zoji Nepeninoj. Složen urbanističko arhitektonski projekt ostvaruje poveznicu dva javna gradska prostora trga i tržnice, prostorno-urbanistički i oblikovno akcentuira frekventni pasaž Harmice i zapostavljenih istočnih stuba Dolca. Stambena zgrada ing. S. Račić – ing. Z. Dumengjić u Rockefellerovoj 25, 1939.-1940., vlastita je kuća arhitektice i projektantice koju ostvaruje sa suprugom. Nepoznata je stručnoj javnosti, te preoblikovana za novog vlasnika. Stambena zgrada u Vrbanićevoj ulici 18 stambeno je ostvarenje poraća u skladu s novim programskim odrednicama i konstruktivno izvedbenim standardima pedesetih godina.
U brojnim projektima i realizacijama arhitektica skladno integrira hibridni karakter. Nerealizirane projekte zgrada za sport predstavljaju primjerice nagrađeni natječajni projekti Sokolskog doma u Sarajevu, 1935. i Malog stadiona u Beogradu 1949. Riječka banka i štedionica u Rijeci prvoplasirani je rad ex aequo supružnika Dumengjić 1957. godine. Realizacija je međutim nakon niza neuobičajenih odluka dodijeljena Kazimiru Ostrogoviću.
Projektno rješenje Odmarališta jedinstvenih sindikata na Plitvicama (1948.), odnosno razrade raščlanjenog sklopa Hotela u Plitvicama (1950.) ostvareno je s ciljem harmoničnog uklapanja u prirodni ambijent impresivnog nacionalnog parka. Od zgrada za privremeni smještaj, Dječje odmaralište “Vladimir Nazor” u Crikvenici (1948.-1964.) obilježava vješto raščlanjivanje komunikacija i vanjskih prostora u mediteranskoj klimi i sukladno skromnim ekonomsko izvedbenim mogućnostima poraća, svoju vitalnost dokazuje očuvanošću izvornih projektnih i prostornih kvaliteta do današnjih dana.
Željeznički kolodvor projektiran za Sofiju 1941. godine govori u međunarodnim iskoracima supružnika Dumengjić i smjelosti projektiranja takvih složenih prometnih sklopova.
Zaboravljeni industrijski sklop Zavoda za proizvodnju lijekova “Pliva” u Kalinovici, 1939.-1944. rijetka je realizacija tijekom Drugog svjetskog rata i prvi industrijski sklop kojeg projektira žena, a i jedan od prvih industrijskih sklopova moderne koje projektiraju arhitekti u našoj sredini. Objedinjuje proizvodne hale i stambeni sklop za zaposlenike i upravitelje i veterinare. Izolirano na osami periferije grada, ovo ostvarenje svjedoči o zaboravljenoj vrijednoj modernističkoj baštini, koja učestalo izmiče fokusu stručne javnosti.
*Opća bolnica u Splitu – glavna bolnička zgrada i poliklinika, Firule, Split, 1951.-1969. / foto: Emir Kahrović
► Njen opus također krasi izniman spoj i harmonija arhitektonskog i likovnog oblikovanja, a boja joj je bila vrlo važan element. Je li moguće vratiti takav humanistički pristup u zdravstvenu arhitekturu?
Zrinka Barišić Marenić: Harmonija proizlazi iz vladanja svim komponentama arhitektonsko-urbanističkog stvaranja, prostornim, likovnim, konstruktivnim ali i ekonomskim i programsko-funkcionalnim promišljanjima. Arhitektica učestalo nadilazi uvriježene okvire projektnog zadatka i donosi inovativna projektantska rješenja, koja su kulminirala samosvojnim arhitektonskim izrazom pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća. Potka svih projektnih traženja nastojanje je za humaniziranjem ambijenta bolesnika, najslabijeg pojedinca među nama, te oplemenjivanjem prostora zdravstvenih zgrada adekvatnim prirodnim osvjetljenjem i prozračivanjem, vizurama i obogaćenjem vanjskim prostorima.
Svako arhitektonsko ostvarenje, pa i suvremene zdravstvene arhitekture, odraz je stvaralačkog prosedea arhitekta, njegova stvaratelja.
Citirat ću Viktora Kovačića, s navodom iz programskog članka Moderna arhitektura iz 1910.: “Ta zakon evolucije nas upućuje upravo na to, da upotriebimo i izradjujemo baštinu naših otaca. I moderni život nije počeo sa tabulom rasom – i on se malo po malo razvijao sa prilikama. Pa tako i arhitektura.”
Baštinici smo iznimna inspirativna djela. Suvremena projektna nastojanja u okrilju zdravstvene arhitekture prezentirati će svoju zrelost, projektni prosede, sustav vrijednosti i humanizam.
*Bolnica za tuberkulozu kostiju i zglobova, Biograd, 1946. (rekonstrukcija i dogradnja)
► Vrijednost rehabilitacijskog pogleda iz dijela kompleksa bolnice na Firulama koji je okrenut prema moru (kako je to poetski rekla kolegica Diana Magdić: “S bolničke postelje se vidi Šolta”) umanjen je neprimjerenom gradnjom tik ispred nosa bolesnicima. Je li moguće išta učiniti po tom pitanju, po Vašem mišljenju?
Zrinka Barišić Marenić: Ne može se učiniti ništa, mišljenja je i splitski arhitekt akademik Dinko Kovačić. Visoki tamni korpus blokirao je otvorene vizure bolesnika iz jugozapadnog bolničkog krila na splitski arhipelag. Ono što je oplemenjivalo bolesničke šetnje, druženja duž južne galerije bolnice, a to je vizura na more nepovratno je izgubljeno ovakvom intervencijom.
Formiranje tampon zone visokog zelenila, visokih čempresa primjerice, koji su obilježavali Firule u vrijeme izgradnje bolnice, između novogradnje i jugozapadne galerijske fronte makar bi blokiralo vizuru na tamni korpus. Jugoistočno krilo bolnice još uvijek ima otvorene vizure prema jugu i moru, te je bolnica dijelom sačuvala izvornu kvalitetu, koja je susjednom intervencijom nepovratno okrnjena.
Amalgamirajući svoja iskustva odrastanja na Crnom moru i specijaliziranost na području zdravstvene arhitekture, Zoja Dumengjić upravo je najkrhkijima, bolesnima podarila sustav šetnica, mjesta susreta ili meditativnog ugođaja oplemenjenih najimpresivnijim otvorenim vizura iz Splita na Jadransko more i južni arhipelag. Suvremena intervencija grubo oduzima te kvalitete najslabijim pojedincima, bolešću iscrpljenom čovjeku.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Zrinki Barišić Marenić na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
