Rok za prijavu radova na 56. zagrebački salon produljen do 25. listopada 2021.
56. izdanje Zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma naslovljeno je Ping – Repozitorij budućnosti! Svakako specifično u odnosu na nekoliko recentnih – ovo izdanje salona, čiji su selektori Lea Pelivan i Toma Plejić, fokusirano je isključivo i jedino na nerealizirane projekte. Kako organizatori navode u raspisu (objavljenom ovdje) “post-lockdown 56. salon mijenja težište, očište, fokus i perspektivu; nudi iskustvo ubrzanog premotavanja – prikazuje projekte: neostvarene, nedosanjane, aktualne i pauzirane, odsutne, herojske i naivne, skicozne i realne, neodbačene, nedorađene, promišljene, ne-sasvim-jasne, zoom-in, zoom-out, XXS i XXL, efemerne, minimalne, kilometarski duge, podzemne i nadzemne, studentske, diplomske, spekulativne, fiktivne, lagane i teške – stare i potpuno nove”. Klasično uzburkani duhovi domaće arhi-scene, uvijek kada dođe do nekog glitcha u ritmu i pristupu, imaju niz upitnika i debata, jer možda nisu očekivali Salon na kojem izvedeni arhitektonski projekti ovaj put nemaju što tražiti. Zato smo složili okvir upitnika za selektore koji se nama motao po glavi razmišljajući o tome koliko je širok ili uzak rakurs svih onih potencijalnih prijava za ovako raspisanu izložbu.
Ivan Dorotić: Jesu li prijave otvorene samo za arhitekte ili svoje projekte mogu prijaviti i autori/ce iz drugih, srodnih struka, ako su njihovi koncepti i ideje u sferi arhitekture, urbanizma, javnog prostora?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Da, otvorene su za sve. Zanima nas prostor. Zanimaju nas projekti – nerealizirani i nedoživljeni, ambiciozni. Projekti koji promišljaju zbilju i fikciju. Projekti koji definiraju promjene stanja, metamorfozu ambijenta, zonu oko nas. Projekti koji definiraju prostor udaljen od tijela 1 mm i 1000 km.
Ivan Dorotić: Možemo li uopće postaviti negdje granicu i pitanje smiju li prijavljeni projekti biti više umjetničkog, a manje čisto arhitektonskog karaktera?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Ne vidimo jasnu granicu. Uvijek se radi o osjećaju koji stimuliramo, zar ne?
*njiric+njiric arhitekti, Hrvoje Njirić, Helena Njirić: A House with Three Courts (a parasite project) – Malmø / Rotterdam, 1999.
Ivan Dorotić: Niz je autorskih projekata unazad nekoliko godina kojima su primjerice javni prostor, arhitektura, bespravna gradnja, stambena izgradnja, pa čak i urbane politike, primarne teme i fokusi, a nemaju “nacrte, skice, tlocrte, rendere…”. Podrazumijevate li sve navedeno (i više toga) kao potencijalne prijavitelje, sumirajući samo da se referiraju na prostornu tematiku i sve ono što vi kao selektori podrazumijevate pod pojmom suvremenog arhitektonskog diskursa?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Da, moguće je prijaviti različite tipove radova. Rad bez ilustracija. Kritički tekst. Esej. Manifest. Link na audio. Link na video.
*njiric+njiric arhitekti, Hrvoje Njirić, Helena Njirić: A House with Three Courts (a parasite project) – Malmø / Rotterdam, 1999.
Ivan Dorotić: Slažem se s odlukom da je ponavljanje realizacija (izvedenih arhitektonskih projekata) u selekciji salona nepotrebno, s obzirom na to da za njih postoje konkretne godišnje UHA-ine nagrade i izložba, a i medijski sigurno dođu do šire publike, evaluacije i prezentacije. Dok sve ono što stavimo pod zajednički nazivnik “konceptualno, idejno, utopijski, odbačeno, neostvareno, spekulativno” rjeđe ima priliku i mogućnost biti sumirano na nekoj izložbi i javnoj prezentaciji. Kako ste se odlučili na ovaj korak?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Ova odluka uvodi jasnoću, i na tren nestaje zvuka, sve se stišava. Ova odluka nas sve izjednačava i sve nas dovodi u istu poziciju, uvodi nas u jedan salon. Salon u kojem isijavaju beskompromisne, vanvremenske ideje sa zajedničkom vizijom mijenjanja svijeta.
*njiric+njiric arhitekti, Hrvoje Njirić, Helena Njirić: A House with Three Courts (a parasite project) – Malmø / Rotterdam, 1999.
Ivan Dorotić: Pričajmo o ovim ne-utopijskim primjerima koji vam, kao neki egzemplar, prvi padaju na pamet kao dominacija u prijavama; studentski projekti od ranih do diplomskih (s tim da petice i pohvale nisu uvjeti, je l’ tako? :D), nagrađeni natječajni projekt koji se nikad nije realizirao, ili je pak sjajan, a žiri ga možda nije prepoznao, idejni projekti koji su ostali na crvenom svjetlu investitora, raznorazni kolaborativni projekti s arhitektonskih radionica… nastavite niz….?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Da, širok je raspon koji smo definirali, odnosno koji nismo definirali. Očekujemo puno prijava studentskih i diplomskih radova. Uvijek postoji uznemirujuća napetost kod izrade diplomskog rada. Trenutak kad student/diplomant zadaje završni udarac u procesu svoje edukacije. Postoje i fantastične situacije/suradnje u kojima mentor i student iznjedre jedinstvenu situaciju, neponovljivu, na trenutak i svima nerazumljivu. Svi koji sudjelujemo u edukaciji to osjećamo. Postoje radovi koji se ne uklapaju u nikakav okvir. Možda je Ping trenutak/okvir za te radove? Postoje radovi koji su već nagrađivani na prijašnjim salonima, ali ih je moguće ponovo aplicirati, u ovaj novi kontekst. Zašto ne? Kontekst ovog salona je izmijenjen, percepcija svakog rada se mijenja. Željeli bi dobiti i nove radove, neviđene.
*njiric+njiric arhitekti, Hrvoje Njirić, Helena Njirić: A House with Three Courts (a parasite project) – Malmø / Rotterdam, 1999.
Ivan Dorotić: Kao kontrapunkt ovakvim “tipičnim” idejnim projektima upravo su ovi utopijski, skicozni, fiktivni, kilometarski dugi – koji bi mogli i trebali biti idealni poligoni eksperimentiranja i vježbanja alata arhitekture, na tragu Vranjaninovog idealnog grada kojeg spominjete u raspisu, ili nekih sjajnih projekata Shinckenchiku natječaja koji su obilježili recentnu povijest hrvatske arhitekture. Kakvim se tu radovima nadate, dijelite li moj strah da bi ih moglo biti razočaravajuće malo?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Postoje usponi i padovi u svakoj kulturi. Postoje ambiciozna i manje ambiciozna vremena. Kroz naših dvadeset godina od diplome do danas, pamtimo dramatične razlike. Nešto što je bilo moguće sada je nemoguće i obratno. Svi zajedno nalazimo se u zanimljivom trenutku. Salon je trenutak testiranja stvarnosti ovaj put kroz miks prapovijesne građe i građe koja se upravo producira. Taj raspon omogućava formiranje autentične niti i napetosti koju svatko od nas živi, doživljava na svoj način i stvara scenu.
Ivan Dorotić: Kažete da se mogu prijaviti idejni projekti čija je realizacija neizvjesna, premda “neizvjesnost” spada u neku auto-subjektivnu procjenu? Kakve su tu smjernice za prijavitelje?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Pretkriterij je nerealiziran rad. Autori neka se vode izvjesnom neizvjesnošću!
*njiric+njiric arhitekti, Hrvoje Njirić, Helena Njirić: A House with Three Courts (a parasite project) – Malmø / Rotterdam, 1999.
Ivan Dorotić: Koliko unazad u svoje arhive mogu ići prijavitelji, jeste li zbilja potpuno otvoreni da projekti mogu biti zaista stari i arhivski, od prije 5, 10 ili više godina, ili je ipak fokus upravo na suvremenim radovima iz recentnog razdoblja?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Nema limita unatrag. Zanima nas zbir, kumulativni efekt. Latencija.
Ivan Dorotić: Koliko je raspis egzaktan po pitanju forme, da prijavljeni projekt “mora” imati ove ranije spomenute nacrte, rendere, skicu i neke uobičajene arhitektonske alate prezentacije, ili ste potpuno otvoreni prema formama elaboracije neke ideje i promišljanja koji su možda i umjetnička instalacija, plakat, serija fotografija, animacija, Instagram profil, možda i isključivo tekstualni esej, istraživanje, neki koncept sumiran doslovce u GIF ili čak aplikaciju za mobitel?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Nema limita, nema favoriziranog formata.
*njiric+njiric arhitekti, Hrvoje Njirić, Helena Njirić: A House with Three Courts (a parasite project) – Malmø / Rotterdam, 1999.
Ivan Dorotić: Zanimljiv je i opsežan range mjerila za koje je raspis otvoren, od uporabnih predmeta do urbanističkih planova? Hoćete li u izložbi i eventualnim nagradama imati neku vrstu podjela po kategorijama, možda upravo po mjerilima, ili kontekstima – ili je još prerano govoriti o ovome, i sve će se iskristalizirati shodno šarenilu prijava koje stignu?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Da, nagrade su tema za idući razgovor uoči nominacija. Razmišljamo o većem broju nagrada.
Ivan Dorotić: Naglasili ste ohrabrivanje novih radova nadahnutih temom Salona. Tu mi se čini najširi prostor i potencijal za eksperimentalno, utopiju, zanesenost, herojstvo i fikciju, bez konkretne GPS lokacije, parcele, klijenta i inputa. Kako vi kao selektori vidite ovakve projekte koji nastaju u kratkom periodu raspisa natječaja, a ipak možda i najdirektnije odgovaraju na temu?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Zanima nas refleks. U našem uredu, a vjerujemo i u drugima, neki projekti nastaju u 24 sata…a neki godinama. Kvalitetan koncept može nadvladati komponentu vremena.
Ivan Dorotić: I za kraj, gdje će, kada i kako projekti biti izloženi?
Lea Pelivan i Toma Plejić: Vraćamo se u Umjetnički paviljon, na mjesto gdje je Salon lansiran. Otvaranje se planira sredinom prosinca. Vidimo se.
Više o salonu: zg-salon.uha.hr
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
