U splitskom Salonu Galić u ponedjeljak, 4. prosinca u 19 sati otvara se izložba Crno staklo na putu / Black Glass on the Way multimedijalne umjetnice Amele Frankl. Istoimeni umjetničin projekt proizašao je iz povremenog života Amele Frankl u Mauritaniji, zapadnoafričkoj, atlantskoj, islamskoj državi, tijekom četverogodišnjeg razdoblja. Kroz svoje povremene, ali dugotrajne boravke gradila je likovni materijal koji je postupno oblikovala u cjelinu ovog rada, prvi put integralno, ali u reduciranoj verziji predstavljenog ljetos u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Kustosica projekta je Janka Vukmir, a izložba u Galiću moći će se pogledati do 27. prosinca.
Ulazak u projekt Amele Frankl Crno staklo na putu vodi cestom na zapadnoj obali Afrike, u Mauritaniji, putem između nenaseljene luke Tanit i glavne državne ceste koja spaja dva najveća mauritanijska grada, Nouakchott i Nouadhibou. …i da sada na trenutak zatvorim oči, osjetila bih pustinjsku toplinu i svježi morski zrak s Atlantika. Kakav osjećaj?!, piše autorica u tekstu koji prati fotografiju navedene lokacije…uvodeći nas u dijalog sasvim osobno, osjetilno i taktilno, dok na fotografiji gledamo asfaltiranu cestu koja, djelomično prekrivena vjetrom nanesenim pijeskom, nestaje prema horizontu, a čiji rub i trasu pod pijeskom naziremo samo zahvaljujući nizu svjetiljki ulične rasvjete, u pustinji. Kolovoz je 2019. godine i tu započinje priča Amele Frankl i njezinog povremenog života u Africi, zbog kojega će Mauritanija postati jedna „naša“ točka u suvremenoj umjetnosti u Hrvatskoj, i koja će nas (na)učiti što ranije nismo znali, dati nam nove poglede i potku za dijaloge koje ranije nismo vodili. Hrvatska suvremena umjetnička produkcije uglavnom nije često usmjerena prema međunarodnim, a pogotovo ne izvan-regionalnim i izvan-europskim temama. Današnju Hrvatsku s Afrikom malo što povezuje osim izblijedjelih uspomena na Pokret nesvrstanih, one generacije koja ga još pamti. O radovima Amele Frankl često se govori kako se zasnivaju se na njezinom vlastitom životu. I tome tako i jest, no nije li tako u slučaju većine umjetnika? Pa što onda stvara taj naglašeni doživljaj osobnog koji se tako često i s razlogom ističe? Kako će nam niz njezinih izložbi pokazati, to je učenje. U ovom slučaju to je učenje o drugome, kojim učimo i o sebi samima, želimo li učiti, naravno. Drugi element koji nam daje taj dojam je govor o temama koje nisu, uvjetno rečeno standardne, u našem kulturnom krajoliku, strane su mu. Tematski, radovi se odnose na široki spektar lokalnih afričkih specifičnosti, od ekonomskih, kulturoloških, ekoloških, ili tradicijskih do sasvim osobnih opažanja i doživljaja. Navedene teme nisu programatski razdvojene već se isprepliću kroz autoričin pogled i prizmu emancipacije, dekolonizacije ili eksploatacije. Međutim, iako je cijeli projekt razvijen oko Mauritanije, umjetnica zapravo gledatelju nudi sebe, svoje osjećaje i doživljaje, komentare, primjedbe ili kritiku, raznovrsne fasete autoportreta koje nam donosi tekstom, pokretnim i nepokretnim slikama i zvukom. Danas, četiri godine nakon inicijalnog impulsa projekt je zaokružen u višekomponentnu cjelinu koja medijski i žanrovski gledano, uključuje tekstove, fotografije, plakate, dnevničke zapise, dokumentarne i inscenirane fotografske i video snimke, performanse izvedene za kameru i prostorne instalacije. (iz teksta Janke Vukmir)
Izložbena cjelina sastoji se od ukupno 9 radova izloženih kronološkim redom nastajanja jer prikazuju dolazak – ulazak u novu sredinu, kontekst, reakciju, i odlazak – izlazak iz njega, povratak. Kroz tih 9 radova Amela Frankl prikazuje svoje doživljaje i svojevrsne osobne preobrazbe kroz vrijeme provedeno u Mauritaniji.
1. …i da sada zatvorim oči / If I Were to Close My Eyes Now… – tekst, video loop (bez zvuka)
Ovim nas radom autorica tekstom i slikom uvodi u novi pejzaž u kojem boravi, kojim istodobno asocira taktilni osjećaj pustinje, ali opisom nas navodi na upoznavanje nove geografije i asocira na društveni i ekonomski kontekst u kojem se nalazi.
2. Dnevnik s ruba pustinje / Diary from The Edge of The Desert – fotografije
Serija fotografskih kolaža od kojih neke nose i rukopisne bilješke upoznaju nas s osobnim impresijama i novonastajućim dilemama autorice koja vodeći dnevnik u njega bilježi, povremeno autoironično, kulturološke kontraste s kojima se susreće te nove vlastite pozicije – oslanjajući se na svoja ranija iskustva života u različitim kulturama.
3. PK 22 – video, loop, zvuk
Zrnata slika videa, snimana velikim zoomom iz distance, uz repetitivni zvuk i popratni tekst, prikazuje grupu muškaraca u pustinji. Autoričina prva reakcija odnosi se na estetiku zatečenog prizora, koji nam prenosi videom, da bi iz popratnog teksta shvatili da je sama scena zapravo dokument ekonomski izrabljivačkog rada. Gledamo konflikt koji proizlazi iz pogleda stranca i realnosti kulturoloških i ekonomskih razlika, za kojega nema rješenja.
U tri sljedeća video rada u kojima autorica izvodi za kameru u sličnom pustinjskom ambijentu i identičnom kostimu, neprikladnom za ambijent, ona se bavi spoznajom apsurdne izlišnosti svojih dosadašnjih znanja, tradicije i tragova povijesti. Ili možda prihvaćanjem da to što znamo nije sve, da ima još, i da trebamo uložiti napor da i to integriramo u svoje novo, do sada nepostojeće ja. Sva tri video rada imaju zvuk i nemaju tekst.
4. Pretposljednji motiv / Last Motif but One – video, zvuk
Na cesti u pustinjskoj nigdini gdje vjetar pijeskom ionako prekrije sve, umjetnica lopatom prekriva tragove automobilskih kotača.
5. Kamen u oku / Stone in the Eye – video, zvuk
Na vrhu vulkana, ispred pustinjskog krajolika koji se pruža miljama uokolo autorica tijekom dvadesetak minuta razgrađuje kamenu gomilu koju zatiče u pustinji. Tom razgradnjom ne samo da je poništava, već zatire njezin trag. Kamene Gomile su i nama sasvim poznate. Ovdje, a nije drugačije ni tamo, kamene gomile mogu biti nadgrobni spomenici, što ne znači nužno i grobnice ili mogu biti ostaci fortifikacija, pretpovijesni ritualni prostori, granične oznake ili gomile nastale krčenjem polja od kamena. Razgradnja bilo koje od ovih mogućnosti zadiranje je u prostor, ali kada razgrađuješ nešto što ti je blisko i domaće, to je dijalog sa samim sobom, s egzistencijom i preživljavanjem, posebno kada tamo, ništa od tvojih vještima i znanja više ništa ne znače.
6. Hrđa na riječ / Rust on Words – video, zvuk
Umjetnica sjedi u pustinji i očito govori, ali riječi prekriva zvuk vjetra. Ne bismo znali o čemu je riječ da nas uvodni tekst u videu ne upoznaje s činjenicom da ona zapravo govori o spomeniku žrtvama Holokausta i ustaškog režima na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, iz čega razaznajemo nemogućnost odvajanja od osobne biografske i socijalno-povijesne traume.
Tu se povezujemo i s ranijom serijom radova Amele Frankl koji se kroz nekoliko iteracija bavio pitanjima Holokausta i ustaškog režima. Iskustva povijesne i obiteljske traume, neprimjenjive u Mauritaniji koja je islamska država, i gdje je ropstvo prvi put ukinuto 1981. ali još postoji i društvena je realnost ukorijenjena u kulturnom mentalitetu te odražava sistemski i strukturalni rasizam.
7. Kamen na grani / A Stone on a Branch – 32 plakata / fotografije, tekst
Plakati su crno-bijeli donose nam lik autorice u pokretu i gestikulaciji stavom okrenute gledatelju. Fotografije su izvučene iz videa i zapravo su video stillovi. Na svakome je u podnožju horizontalno položen tekst. Tekstovi su djelomično pisani u metrici i rimi, a donose doživljaje i anegdote života u Mauritaniji, kritičkog odnosa prema Zagrebu, njegovoj kulturnoj sredini i odnosa/dilema prema umjetničkom stvaralaštvu. Za razliku od redoslijedom razbacanih fotografija s rukopisnim opaskama u Dnevniku s ruba pustinje, iako ni ove fotografije nemaju linearni razvoj, one donose sabrane misli, doživljaje, osjećaje, pa i zaključke ili odluke. Tekstovima se Frankl obraća svakome, ali zapravo vodi dijalog s kustosom izložbe. Tekstovi su duhoviti, autoironični, cinični, poučni, zabavni, kritički i međusobno vrlo različiti, a pisani su kolokvijalno, govorno i osobno.
8. Hadidja i Harmatan / Hadidja and Harmattan – video, zvuk
Hadidja i Harmatan video je produciran 2023., po konačnom povratku u Zagreb i govori, u kontekstu autoportreta i govora o samoj sebi, o još jednom viđenju sebe same, ovaj puta iz ženske pozicije. Hadidja je često žensko ime, a žene se često bave proizvodnjom nadaleko poznatih afričkih tkanina i izradom njihovih uzoraka. Harmatan je pustinjski vjetar. Umjetnica na obali Save u Zagrebu rekreira i simulira borbu s vjetrom obmotana ili u pokušaju, možda uzaludnom i svakako neuspješnom, omotavanja same sebe tkaninom što autoironijski, nakon četiri godine boravka u Mauritaniji, još nije naučila. Snop novih saznanja živi u sjećanju po neminovnom povratku, a čežnja za Mauritanijom sa sobom nosi i čežnju za iskustvom stranosti kojega je živjela i iz kojega je, a i mi s njom, učila.
9. Nešto kao blackout / Something Like a Blackout – zidna instalacija, tekst
Nešto kao blackout je zapravo završni čin autoričine afričke sage, njegova izlazna cesta. Upotreba bitumenske trake povezana je s asocijacijom na ceste kroz pustinju, goudrons, riječ koja se u Mauritaniji koristi za asfaltirane puteve, koja očito dolazi iz francuskog jezika, ali koja zapravo ima arapsko porijeklo, nastala je od riječi قطران, qațrān, katran, asfalt, bitumen. Na bitumenskoj traci ispisani su tekstovi koje po prvim slovima https:// odmah prepoznajemo. Radi se o URL adresama koje nas upućuju na određeni sadržaj, ali kako je rad sasvim analogan, nemamo priliku samo kliknuti na naslov da nas do tog sadržaja i odvede, pa nam on ostaje enigma. A radi se zapravo o svoj sili video materijala koji predstavljaju mauritanijske neuralgične točke.
