Uvijek je najizazovnije pisati uvode za intervjue s ljudima koje profesionalno izuzetno cijeniš, a osobno poznaješ. Za Nikolu Radeljkovića i dizajnerski kolektiv Numen/ForUse držim da su, u kontekstu suvremenog produkt dizajna i dizajniranja prostora, daleko najvažniji i internacionalno najuspješniji ljudi s ove naše male scene. I siguran sam da ne postoje argumenti koji to mogu opovrgnuti. Kao potpuni kontrapunkt tom njihovom značaju, realnim internacionalnim uspjesima i izvedenim projektima širom svijeta, od prepoznatljivih i zavodljivih prostornih instalacija, preko fantastičnih scenografija, do daleko najvećeg, a istovremeno najkvalitetnijeg portfolija autorskog produkt dizajna, upravo su njihova nenametljivost, rijetka prisutnost u medijima i stišana komunikacija. Ja ju opravdavam ponajprije time da su Numen/ForUse i njihov opus postali svojevrsni default znanja, vizkulturne svijesti, zapravo opće kulture te bivanja alfa i omega scene, da se taj njihova pozicija na vrhu neke imaginarne piramide dosega hrvatske produkcije zapravo stalno podrazumijeva. Intervju u nastavku, o produktima nastalim za novi hrvatski brend Metoda, nije nikakav ab ovo priče o Numenovcima (za to bi nam trebalo puno više znakova, scrollanja i vremena) već mali isječak jedne recentne suradnje i fokus na sudjelovanje u još jednom od niza projekata važnih za podizanje kvalitete konteksta hrvatskog produkt dizajna, gdje su Radeljković i Numen/ForUse opet dali svoj važan doprinos.
► S obzirom na to da si radio na razvoju produkata i sličnih suradnji za niz brendova, domaćih i inozemnih, kakva je iz tvoje pozicije bila suradnja s Metodom?
Nikola Radeljković: Osnovna razlika je u tome što su drugi naručitelji imali već definirana tržišta ili bar strategiju što od tržišta očekuju, dok se u post festum brendiranoj Metodi moglo raditi bilo što u granicama tehnologije. Ta pozicija je s jedne strane jako primamljiva zbog slobode, a s druge krajnje nezahvalna zbog nepostojanja projektnog zadatka koji je uvijek neki kompas u procesu dizajna i razvoja.
► Što bi istaknuo kao neke od najznačajnijih karakteristika i prednosti ove kolekcije i inicijative te stvaranja jednog novog brenda na domaćoj dizajnerskoj sceni?
Nikola Radeljković: Najvažnije karakteristike ove kolekcije su all-star postav dizajnera i slavonski hrast kao okosnica materijalnosti kolekcije. Stvaranje novog branda je jako važno iako ima još puno posla u beta fazi razvoja branda, od formiranja networka kupaca i dobavljača do korekcije proizvoda i sistema, homogenizacije dizajnerskog jezika itd. Brand na pojavnoj strani postoji, ali je organizacijski i suštinski dio još posve latentan.
► Predstavi nam ukratko Numen/ForUse produkte nastale za Metodu i koncept koji stoji iza njih?
Nikola Radeljković: Mi smo, zlorabeći slobodu, istraživali granice tehnologije i tipologija te se poigravali sa stereotipima žanra. Tako je drvena stolica dizajnirana na zakonitostima plastičnih stolica maksimalno koristeći tehnologiju svijanja drva dok su komode hibrid arhetipske drvene kutije i malih, izdubljenih posuda koje obično stoje na kutijama.
► Komentirao sam sličnu temu i s nekim od kolega: kako ti vidiš scenarije korištenja za vaš stolac Woody Alien, za što/koga je projektiran taj stolac, u kojim prostorima, namjenama i kontekstima, i(li) kakvim ambijentima ti misliš da će biti najviše korišten?
Nikola Radeljković: Kako nismo bili opterećeni prodajnom strategijom i ciljanim tržištem, dizajnirali smo vođeni formalnim i tehnološkim istraživanjem i pustili da nas vode prema konačnom rješenju. Kako je proizvod karakterom dosta manifestan, vjerujem da će se dobro “snalaziti” na istaknutim mjestima u kombinacijama s monumentalnim stolovima.
► Woody Alien mi je vjerojatno najdraže i najzabavnije ime nekog domaćeg dizajnerskog produkta. Zaigrali ste se s imenima u kolekciji, pa sam i za vaš drveni stol Taavolta pomislio da je Travolta. Otkud taj glitch s imenima, kako su nastali? Koliko su inače imena samih proizvoda značajna za identitet produkta, koji su kod vas, čini mi se, uvijek posebno promišljeni?
Nikola Radeljković: Imena proizvoda su, u suštini, besmislena. Tako smo na početku imenovali proizvode rednim brojevima po uzoru na pionire moderne (Le Corbusier – LC, Marcel Breuer – MB…), pa su tako prve realizacije bile FU 005, FU 009 itd., ali već tad smo shvatili da je ljudima u prodaji lakše humanizirati i personificirati produkte pa smo i mi prihvatili taj sistem i dalje imenovali proizvode, iako smo uvijek imali mali zazor prema toj koncepciji. Razni proizvođači imaju i različite koncepcije imenovanja pa tako Classion ima samo imena iz antičke mitologije te smo tamo odabrali ime Satyr, iako više sliči patki! 🙂 U ovom slučaju, svjesni nedefiniranosti kolekcije, otišli smo namjerno u jednu relativno nekonvencionu, zaigranu nomenklaturu. Stol se zove Tavolta (tavolo – stol, volta – luk), mada se većina zabuni, povučena Woodyjem Alienom.
► Zanima me taj kontekst i varijacije nastanka i dizajniranja proizvoda: koliko se taj proces razlikuje kada se radi o drugačijim materijalima kao gradivnim elementima? U ovom slučaju vaš je produkt isključivo od drva. Je li to jednostavnije, kompliciranije, izazovnije od recimo ojastučenog namještaja? Što su neke primarne razlike?
Nikola Radeljković: U načelu je jednostavnije dizajnirati u jednom materijalu nego kombinirati više materijala. Monolitni objekt je uvijek nekako kompaktan, a redukcija materijala podrazumijeva i redukciju tehnologija i faza izvedbe te je i mogućnost greške manja. Tapecirani namještaj je vjerojatno najkompliciraniji jer uključuje različite materijale i tehnologije, nestabilnu formu, krojačke tehnike presvlačenja itd. Kad nacrtate tvrdi objekt, proizvod će biti egzaktan, dok je spužva jednog oblika kada je režete, a drugog kad stavite navlaku.
► Što su po tebi najveće karakteristike i prednosti namještaja od drva? Što misliš, možemo li s drvenim namještajem i kvalitetom drva iz Hrvatske dovoljno uspješno parirati nekim većim europskim brendovima i proizvođačima?
Nikola Radeljković: Drvo je jedan od najvrjednijih i najsofisticiranijih materijala uopće. Kompaktnost, toplina, sirovost i taktilnost, miris i teksture… sve to nas progoni, još od projekta Element koji je bio i prvi dizajn brand u Hrvatskoj, tako da smo mi uvijek i gotovo uvijek za drvo. Hrvatska bi, da je više pameti i hrabrosti, a manje korupcije i konzervativizma, mogla biti jedan od centara dizajna i proizvodnje drvenih proizvoda, ne samo namještaja. Nažalost, nikad nije formirana politika poticanja razvoja kvalitetnih i inovativnih proizvoda, dok je politika sponzoriranja prijatelja i poslušnika nacionalnim bogatstvom koje se brzo preproda ispod tezge maligna konstanta upravljanja drvnim bogatstvom Hrvatske.
► Na nedavno održanom Zagreb Design Weeku najpozitivniji komentari koji su došli do mene bili su usmjereni upravo na produkt-dizajnerski segment izlagačke ponude, domaće i regionalne proizvođače i brendove. Kakav je tvoj komentar na viđeno i kako, referirajući se na tu temu, gledaš na poziciju domaćeg produkt dizajna i proizvodnje u usporedbi s, recimo, od prije 5 ili 10 godina?
Nikola Radeljković: Prije 5 godina je bilo slično, pred 15 nije bilo ništa. Ponovit ću ovu mantru i ovdje: “kad bi razvoj društva pratio razvoj produkt dizajn scene u Hrvatskoj, bili bismo jedno od najrazvijenijih društava uopće”.
► Pretpostavljam da kroz brojne projekte edukacije, suradnje, radionice i slične angažmane pratiš što rade mlađe generacije produkt dizajnera, ne samo studenti nego i mladi netom završeni dizajneri. Kako gledaš na njihove potencijale, ima li nade za budućnost domaćeg produkt-dizajna, ako ga sagledavamo kroz tu prizmu? Što su neke sugestije i smjernice koje bi imao za mlađe autore/ice?
Nikola Radeljković: Čini mi se da je talenta i vještine puno, ali da odlučnosti i tvrdoglavosti manjka. Rijetki se odvaže izaći iz skučenog i incestuoznog lokalnog konteksta pa zato nemamo češće pojavljivanje jakih autorskih osobnosti poput Regular Company, Simona Morasija Piperčića i Studija Rut. Također nedostaju prostori transfera znanja i eksperimentiranja s tehnologijama i materijalima, DIY praksi i otvorenih diskusija između industrije, kreativnog sektora i kulturne politike. Također je problem ograničavanja rada i komunikacije na uske profesionalne niše umjesto povezivanja s autorima iz drugih područja, širenja polja djelovanja itd. Tako da, iako je scena živa i razvija se, i dalje ima puno prostora za napredak, naročito kod nadolazećih generacija.
► Numen/ForUse i vaš impresivan dijapazon projekata i suradnji, od dizajniranja namještaja, preko angažmana u interijerskim i sličnim arhitektonskim projektima, pa onda scenografskih angažmana i sve do vaših prepoznatljivih prostornih instalacija, sve to potpisujete zajednički. Postoji li podjela unutar vašeg trojstva, tko je možda odgovorniji za neki od angažmana i polje djelovanja?
Nikola Radeljković: Kad bismo krajnje pojednostavili stvari, Christoph radi instalacije, Sven radi scenografije, a ja se bavim dizajnom javnih prostora i namještaja, mada se te uloge često izmjenjuju pa tako u zadnje vrijeme Sven intenzivno dizajnira namještaj, a ja sam u zadnjih nekoliko mjeseci realizirao tri instalacije. Poanta je u izmjeni iskustava i istraživanju primjenjivosti pojedinih ideja, tehnologija i poetika, dok je medij određen mrežom iskustava i osobnih kontakata, pa je tako logično da je redateljima jednostavnije raditi sa Svenom, a arhitektima sa mnom, dok Christoph samostalno izrađuje testove instalacija u velikom mjerilu na svojoj farmi u Austriji. Jednostavno koristimo resurse koji su nam dostupni i prema tome određujemo tko će voditi koji projekt dok su baza ideja i know-how zajednički.
► Nastavljajući se na prethodno pitanje, pretpostavljam da Numen/ForUse niste samo vas troje, da postoji još kolega suradnika koji su vam značajan dio kolektiva?
Nikola Radeljković: Naravno da ne. Bilo bi nemoguće realizirati toliko projekata bez ozbiljne organizacije. Razlika između našeg kolektiva i velikih arhitektonskih biroa je u tome da naši suradnici nisu naši zaposlenici već mlađe kolege koje u procesu profesionalnog sazrijevanja pomažu na raznim projektima i u raznim ulogama. Na taj način ostaju slobodni razvijati vlastite projekte i karijeru dok kroz rad na našim projektima imaju priliku iskusiti svakojake situacije i trenirati prezentaciju, medijaciju i improvizaciju bez kojih je nemoguće voditi samostalnu dizajnersku praksu. Ukratko, cilj je stvoriti mrežu samostalnih, jakih autora koji su uz to i prijatelji. Velika je satisfakcija kad bivši asistent postigne punu ravnopravnost i samostalnost. Tako već niz godina surađujemo s Tvrtkom Bojićem iz Studija Rut i Vanjom Magićem koji vodi studio Negativ, a ranije smo na sličan način radili i s Ninom Bačun i Robertom Bratović iz Oaze. Pa onda su tu prijatelji i suradnici iz big banda za instalacije prventstveno Ante Krizmanić i Pauk iz Hrvatske te Felix Lerbscher i Lukas Schmidt iz Austrije, pa onda mnogi drugi koji, ovisno o vlastitim angažmanima i preferencijama, uskaču u tim za gažu. Općenito volimo razmišljati o tim suradnjama kao o nekim sessionima tipa suradnji jazz glazbenika u kojima je hijerarhija nebitna, a fokus je na rezultatu i sinergiji.
► Postoji li uopće neki element namještaja ili produkta koji ti je izazovan za dizajnirati (u kontekstu serijske proizvodnje), a da ga nisi/niste do sada u karijeri nikad dizajnirali? Ne mislim na neke nišne i bizarne produkte, nešto svakodnevnije?
Nikola Radeljković: Svaka nova suradnja je izazovna jer je riječ o razvijanju specifičnih odnosa i komunikacije, ulaska u nepoznati prostor, kako proizvodni, tako i tržišni i komunikacijski. Tako da sama tipologija ili funkcija proizvoda ne definira stupanj izazovnosti projekta, već je ono što je izazovno uspostavljanje sustava suradnje. Potpuno je drugi izazov dizajnirati fotelju za Prostoriju i za nekog proizvođača s kojim nismo imali priliku surađivati.
► Na čemu Numen/ForUse trenutno najviše radi? Hoće li se u budućnosti dogoditi neka nova suradnja za Metodu?
Nikola Radeljković: Do kraja godine moramo završiti dvije nove instalacije, jednu scenografiju, četiri proizvoda i dva javna prostora… ukratko, radimo na teleportaciji i kloniranju! 🙂 A što se tiče Metode, važno je izvući se iz ralja subvencioniranog projekta i postići kakvu-takvu održivost branda. Kad i ako dođe do toga, rado bismo surađivali ponovo s Marijom, Stipom i Ivicom iz Spin Valisa!
Više o proizvodima Metode pratite na instagram.com/metoda_collection/
Sadržaj publikacije isključiva je odgovornost tvrtke Spin Valis d.d.
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj
Naziv projekta: Centar kompetencija za razvoj inovativnih drvnih proizvoda – CEKOM SPIN / Naziv korisnika: Spin Valis d.d. / Ukupna vrijednost projekta: 118.635.689,57 HRK/ 15.745.661,90 EUR / EU sufinanciranje projekta: 60.233.713,38 HRK / 7.994.387,60 EUR
