Budući da je zgrada Umjetničkog paviljona u Zagrebu, radi oštećenja nastalih u potresu u ožujku prošle godine, izvan upotrebe, pokrenut je program mrežnih izložbi koje se mogu pogledati na web stranici Umjetničkog paviljona. Situacija u kojoj je realizacija uobičajenog izložbenog programa u galerijskom prostoru spriječena iskorištena je kao prilika za pokretanje Virtualne galerije i ciklusa online izložbi pod nazivom Druga perspektiva. Programsko usmjeren prema mlađoj generaciji umjetnica i umjetnika te eksperimentalnim autorskim rješenjima, ovaj ciklus zamišljen je kao nova onlina platforma kojom se redefinira i sama društveno-kulturna uloga i tipična produkcija jedne galerijske ustanove. Svoje radove u Virtualnoj galeriji Umjetničkog paviljona dosad su predstavili Mihael Giba, Oleg Šuran, Ivana Tkalčić te Klasja Habjan, čiji rad predstavljamo u nastavku.
“Kada mi je poziv na izlaganje uputila kustosica Ivana Mance, razmišljala sam što bi zaista, s tehnološke strane, bilo opravdano izložiti u Virtualnoj galeriji. U dogovoru s ostalim umjetnicima (Ivanom Tkalčić, Mihaelom Gibom, Olegom Šuranom i Tinom Dožićem), naglasak je stavljen na nadzorne kamere interijera Paviljona koje trenutno prikazuju ili prazne prostore ili prostore u procesu renovacije. Svatko je odabrao svoju kameru i na drugačiji ju način iskoristio. Ovom radu, kojem je Ivana Mance nadjenula prikladno ime Homunculus ludens (spoj homo ludensa, zaigranog čovjeka, i homonikula, sitnog imaginarnog čovjeka), temelj je interaktivna animacija u kojoj silueta posjetitelja Paviljona proživljava osam ‘aktivacija’, točnije vizualnih iskustava, koja se pokreću klikom posjetitelja web stranice ili zadanim algoritmom“, pojašnjava Klasja Habjan.
S tehničkog aspekta, potrebno je bilo istovremeno postaviti transparentnu animaciju na snimku kamere i omogućiti pokretanje ili stopiranje više scenarija (ulazak, kruženje i osam aktivacija), a ključnu ulogu u tom izazovnom zadatku imao je programer i umjetnik Paolo Čerić koji je Klasjinu animaciju (crtanu frame by frame u Procreateu) prebacio je u kôd, oblikovao html canvas i dodao svoja kreativna rješenja (četiri “digitalne” aktivacije rađene u P5.js-u) te riješio niz zagonetki koje su proizašle iz procesa.
“Kako je jedna od glavnih ideja projekta bila nadilaženje monotonosti klasičnog loop-iranja animacija, želja nam je bila dati im novu razinu kompleksnosti i logike. U svrhu toga korištena je javascript biblioteka P5.js, odnosno web inačica Processing programskog jezika, inače korištenog kao uvod umjetnicima i dizajnerima u generativnu umjetnost. Dodavanje logike animacijama i njihovo sekvenciranje izvedivo je i bez posebnih biblioteka, no kako nam je ideja bilo uz ručne animacije dodati i generativne elemente, P5.js je bio smislen izbor jer nudi čitav niz praktičnih funkcija za crtanje i manipuliranje canvas html elementom“, kaže Paolo.
Rad prikazuje odnos imaginarnog posjetitelja i galerijskog prostora. Poput “skrivenog pogleda na događanja u Paviljonu” otkriva kakav utisak, čak i prazan (ili možda upravo prazan), galerijski prostor može ostaviti na posjetitelja. Interaktivni elementi na kružnoj putanji protagonista naglašavaju povezanost posjetitelja web stranice i samog nacrtanog protagonista.
“Posjetom na mrežnu stranicu Galerije posjetitelj može sam ‘aktivirati’ neki od ponuđenih scenarija ponašanja nacrtanog homunkula – ovisno o tome na koji od trapezoida podne inkrustacije ‘klikne’, lik će se po ulasku kružno kretati, zaranjat će u pod i iz njega izranjati, rastapati se poprimajući oblik trapezoidnog uzorka, naglo rasti i nestajati (…) Pozivom na ovakvo interaktivno sudjelovanje, Klasja Habjan virtualnom posjetitelju predlaže poistovjećenje s nacrtanim dvojnikom. Uostalom, on radi upravo ono što redovna publika Paviljona trenutačno ne smije i ne može: poput provalnika potajice ulazi u prostor, i to preko prozora južne altane zgrade. Premda se u Galeriji trenutačno nema što za vidjeti, nacrtani čovječuljak prepušta se doživljaju; hoda ukrug tj. obilazi kako mu i nalaže logika samoga prostora, (…) doslovno gleda u izmaštane, umišljene situacije, koje u zbilji, same po sebi, ne postoje. Možda možemo čak pretpostaviti da je za ovog neobičnog ljubitelja umjetnosti upravo praznina Umjetničkog paviljona povod za ekstazu. Jer galerijski je prostor Paviljona napokon slobodan od svega za umjetnost lateralnoga i suvišnoga, svega nadograđenoga, otuđenoga, svega što umjetnost čini kapitalom manjine; galerijski prostor napokon je sveden na ono bitno – na ljepotu u oku promatrača, na sposobnost svakog pojedinca da od čovjeka stvorenu stvarnost prepoznaje u relaciji vedre beskonačnosti, da na nju kreativno reagira, da se s njome kao pravi homo ludens poigrava u ime imaginarne pravde svijeta. I dok svijet umjetnosti, odnosno njegov establišment, umjetnost sistemski pretače u imovinu i moć, zadajući modalitete njezine uporabe, mjesta i načine njezine potrošnje, razmjenjujući njezinu vrijednost za visoke novčane iznose, homunkul Klasje Habjan utjelovljuje idealnu amatersku perspektivu: ponovno osvojenu mogućnost da se umjetnošću naprosto bude dirnut, ponesen, od nje uzdignut i pred njom rastopljen. Čak ako u ovoj fazi civilizacijskog razvoja za društveno funkcioniranje umjetnosti to nije dovoljno, dobro je podsjetiti se da je još uvijek jedino nužno. novčane iznose, homunkul Klasje Habjan utjelovljuje idealnu amatersku perspektivu: ponovno osvojenu mogućnost da se umjetnošću naprosto bude dirnut, ponesen, od nje uzdignut i pred njom rastopljen. Čak ako u ovoj fazi civilizacijskog razvoja za društveno funkcioniranje umjetnosti to nije dovoljno, dobro je podsjetiti se da je još uvijek jedino nužno”, piše u uvodnom tekstu dr. sc. Ivana Mance.
Interaktivnoj animaciji možete pristupiti putem linka.
