Jedno polukišno subotnje prijepodne dovelo me do ateljea vizualne umjetnice i plesačice Nine Kurtela, prostora koji nosi u sebi zanimljivu priču. Sjedište je to umjetničke organizacije JAGODA, koju je osnovala Nina. Radi se o neprofitnoj umjetničkoj i produkcijskoj platformi koja potiče komunikaciju i suradnju, istražuje mogućnosti produkcije kroz inovativne umjetničke prakse, a pritom se u nekim svojim segmentima naslanja na uvelike nepoznat nam umjetnički rad Jagode Kaloper, u čijem se nekadašnjem radnom prostoru danas nalazi Ninin atelje. Diskurzivni projekt Vježbe okosnica su djelovanja organizacije, dok je princip koji me privukao upravo otvorenost: nema pravila, nema kustosa i nije institucija. Osvježavajuće.
Filmski i vizualni umjetnik Mario Mu (bacite oko na njegov lanjski razgovor za Vizkulturu ovdje) održao je prvu ovogodišnju Vježbu pod nazivom Spacial Examples. Zajednički smo istražili polje premrežavanja filmske povijesti sa suvremenim digitalnim alatima, računalno generiranom grafikom i igrama, u predavanju koje je Mario uvezao s primjerima umjetničkog i glumačkog rada Jagode Kaloper. Sudionici su bili znatiželjni i rado su se uključivali sa svojim dojmovima, a atmosfera je bila opuštena. Napustila sam atelje s jednom rečenicom koja se provukla u razgovoru, a to je da će fizički prostori postajati sve manji, a naši virtualni će biti sve širi. Kako stvaramo svoje okruženje i pod kojim uvjetima i okolnostima, o svemu tome sam razmišljala dok sam izmicala sve jačoj kiši po zagrebačkim ulicama.
Na Vizkulturi smo se prije nekoliko godina, u sklopu projekta Dia:Forme, u razgovoru s Ninom Kurtela dotaknuli svih berlinskih i ne-berlinskih tema u njezinoj karijeri. Inače stvara radove u različitim oblicima: video, instalacije, izvedba, koreografija i ples, a prikazuju se na međunarodnoj razini u različitim kontekstima, od muzeja i galerija, preko kazališnih i plesnih festivala do javnog prostora. Zanimaju je pojmovi nematerijalnog rada, identiteta i pripadnosti, trajanje, predanost, svakodnevna praksa, prisutnost i slučajnost – što se vrlo lijepo ogleda u Vježbama. Stoga sam je, nakon prvih Vježbi, ispitala kako je sve skupa krenulo, detaljnije o samoj Jagodi Kaloper i odnosu prema njezinom naslijeđu i prostoru, kao i što možemo očekivati u ovoj sezoni od uzbudljivog formata kao što su Vježbe.
► Vratimo se nakratko na početak: kako je došlo do ideje za UO Jagoda?
Nina Kurtela: Igrom slučaja, od Grada Zagreba dobivam na korištenje gradski prostor/atelje u kojemu je dotada boravila i radila Jagoda Kaloper. Ulaskom u sam prostor ateljea, nailazim na tragove njene prisutnosti te osjećam potrebu na neki način odati počast njenom liku i djelu. Nedugo zatim osnivam umjetničku organizaciju koja simbolički preuzima njezino ime štujući, između ostalog, i njezino umjetničko nasljedstvo. Polazeći iz svoje vlastite prakse, ali pronalazeći poveznice s Jagodinim radom, točnije pozicijom koja je uvijek negdje između dva polja djelovanja (vizualnog i izvedbenog, autorstva i interpretacije), cilj osnivanja umjetničke organizacije Jagode je od samog početka bio otvaranje potencijala za nove prostore djelovanja između filma, likovnih i izvedbenih umjetnosti te preispitivanje različitih odnosa tijela, prostora, vremena i izvedbenosti. S jedne strane, ideja je bila otvoriti prostor umjetničkog ateljea javnosti, suradnicima, akterima lokalne, regionalne te internacionalne umjetničke scene, kako bi se stvorio diskurzivan prostor za kolektivno promišljanje, razgovor, razmjenu i istraživanje suvremenih umjetničkih praksi. S druge strane, bilo mi je iznimno važno baviti se podizanjem vidljivosti zapostavljenog umjetničkog naslijeđa te marginaliziranih pozicija u umjetnosti i društvu (pa tako i žena), te ime Jagoda stoji kao simbol te političnosti. Iako ne direktno, Jagoda i njezin rad na neki način postaju inspiracija za daljnje djelovanje.
► Kako se u radu organizacije pronalaze poveznice s Jagodinim radom, pa i njezinom pozicijom koju si spomenula?
Nina Kurtela: Djelujemo interdisciplinarno u polju između izvedbenih, vizualnih i filmskih umjetnosti te znanosti i novih tehnologija s ciljem uspostavljanja inovativnih metodologija umjetničkog rada, otklanjajući se od dominantnih oblika strukturiranja u umjetnosti. Istražujemo nove i specifične veze između umjetničkog, teorijskog i znanstvenog koji se isprepliću, nadopunjuju i fluktuiraju kroz razne medije i formate. Promišljamo umjetničke procese u odnosu na pojmove autorstva, suradništva i interpretacije, baveći se umjetničkim praksama, primjerice, između likovnih umjetnosti, eksperimentalnog filma/videa, performansa i suvremenog plesa/koreografije, te kritički preispitujemo različite odnose tijela, prostora, vremena i izvedbenosti, ali isto tako i zajednice te konteksta u kojem djelujemo. Inovativnost, odnosno pronalaženje novih umjetničkih veza, izražajnih jezika i formi koje izlaze iz okvira klasičnih formata provodi se kroz niz autorskih, ali i kolektivno-participativnih projekata. Djelovanje ostvarujemo kroz tri glavne programske jedinice – gradnja vidljivosti i arhiviranje zapostavljenog ženskog umjetničkog naslijeđa, diskurzivne i edukativne programe participativnog karaktera u koje je uključena šira zajednica te produkcija suvremenih autorskih radova realiziranih sa suradnicima i stručnjacima iz različitih disciplina.
► Upravo ste se u svom prvom projektu bavili marginaliziranom pozicijom Jagode Kaloper?
Nina Kurtela: Referirajući se na Kaloperino umjetničko nasljeđe te umjetničku poziciju, na razmeđi izvedbenog i vizualnog te autorstva i interpretacije, problematiziramo činjenicu da je njezina umjetnička karijera kao autorice zasjenjena onom glumačkom kao protagonistice. Kroz istraživački projekt Future Repairs, u suradnji s istraživačicom Sarom Simic, istražujemo i arhiviramo njeno zapostavljeno umjetničko naslijeđe. Mapiranjem i etabliranjem relevantnog, a uvelike zaboravljenog umjetničkog opusa Jagode Kaloper, širimo razumijevanje i saznanja o lokalnoj konceptualnoj, likovnoj i audiovizualnoj baštini. Stvaramo određeni repozitorij znanja na koji gledamo kao zalog za budućnost koji je dostupan i budućim generacijama istraživačica, kustosica, umjetnica, i drugih putem online arhiva www.j-a-g-o-d-a.com. Otvarajući transgeneracijski prostor, sagledavamo kako određeno žensko umjetničko naslijeđe utječe na sadašnje generacije umjetnica te podržava kontinuirane borbe protiv eksploatatorske politike i politike zaborava uvjetovane rodnim režimima moći.
Odavanje počasti i poštovanja njenom liku i djelu, koji je uvelike utjecao na osnivanje ove umjetničke organizacije, te povećanju vidljivosti njenog autorskog opusa, smatramo izuzetno važnim temeljem za daljnji razvoj našeg djelovanja. Kritički sagledavamo raznovrsne problematike i pozicije ženskih umjetnica u društvu, kao što su politike zaborava uvjetovane rodnim i institucionalnim režimima moći. Bavimo se podizanjem vidljivosti i razumijevanja zapostavljenog ženskog umjetničkog nasljeđa te ime Jagoda stoji kao simbol te političnosti, zauzimajući kritički stav prema (između ostalog) objektivizaciji, stigmatizaciji, mistifikaciji i tokenizaciji ženskih umjetnica.
► Nalazimo se u tvom ateljeu, nekadašnjem prostoru gdje je boravila i radila Jagoda Kaloper. U našem uvodnom razgovoru spomenula si u jednom trenutku da si razmišljala o dvojnoj autorskoj poziciji koju dijeliš s njom, na razmeđi izvedbenog i vizualnog. Možeš li mi reći nešto više o tvom odnosu prema tom prostoru?
Nina Kurtela: Kroz prethodno spomenuto istraživanje Future Repairs, osim arhiviranja zapostavljenog umjetničkog naslijeđa Jagode Kaloper, također se bavimo i samim prostorom ateljea i njegovim fikcijama. Zanimao nas je imaginarni prostor koji Jagoda ostavlja za sobom sa svim njegovim nematerijalnim, neopipljivim i nevidljivim aspektima, gledajući ga kao prostor memorije koja ostaje upisana u njega. Taj transgeneracijski ženski prostor također možemo promatrati posredstvom samog prostora ateljea (i objekata u njemu) na koji gledamo kao fizički entitet, ali i kao iskustveni prostor u kojem je prvo stvarala jedna (Kaloper), a zatim druga umjetnica (Kurtela). Kao rezultat ovog istraživanja, u planu je produkcija novog rada kroz koji ću se baviti upravo tim imaginarnim meta prostorom koji nasljeđujem te mogućnostima njegovog prijevoda u materijalno. Ali uz novi rad koji će nastati utemeljen na istraživanju, meni je osobno od samog ulaska u atelje bilo važno aktivirati društveni prostor za kolektivno iskustvo te ga otvoriti i lokalnoj zajednici. Tako i nastaju Vježbe.
► Kako su nastale Vježbe? Što si sve od prethodnog iskustva i svoje umjetničke prakse prenijela u ovaj program?
Nina Kurtela: Vježbe nastaju upravo iz te potrebe da se aktivira prostor za razmišljanje, razmjenu ideja, praksi i diskurzivnog promišljanja u zajednici. U suradnji s Anom Jelušić koja se tada, kao i ja, vraća s dugogodišnjeg boravka iz Berlina, osjećamo potrebu da stvorimo diskurzivan prostor koji nam nedostaje u Zagrebu. Ubrzo u Jagodi pokrećemo tada vrlo neformalna druženja. Odvijaju se u različitim formatima i manifestiraju kroz razmjene kao što su čitateljske grupe, projekcije filmova, vježbe, igre, predavanja, prezentacije, mini izvedbe, performansi, večere, razgovori s umjetnicima, radionice itd. S vremenom se program razvija te se počinju spajati stručnjaci iz različitih umjetničkih područja kao što je film, ples, kazalište, novi mediji, likovna i filmska umjetnost, ali isto tako i različitih disciplina znanosti i novih tehnologija. Vježbe tako postaju platforma za razmjenu iskustva, znanja, alata i metodologija rada, potičući razgovor, razmjenu, učenje, gledanje te istraživanje odnosa suvremenih umjetničkih praksi s novim tehnologijama i znanosti te s lokalnom zajednicom.
► Što je zajednička karakteristika svih Vježbi, a koji dio koncepta i odluka je prepušten suradnicima/ama? Koliko je format otvoren i fleksibilan?
Nina Kurtela: Rekla bih da je jedan od najvažnijih aspekata Vježbi rad na uspostavi kontinuiteta vidljivosti i demistifikaciji procesa umjetničke proizvodnje. Rekonfiguracijom dominantnih koncepcija umjetničke proizvodnje, ideja je da program potakne razvoj novih praksi kroz suradnje između profesionalaca iz različitih disciplina te mapira i arhivira umjetničke i kreativne procese, stavljajući naglasak na procesualnosti, a ne nužno samo na finalnom proizvodu. Fokus stavljamo na razne procese stvaranja te u skladu s time, format je potpuno otvoren i fleksibilan, nema nikakvih ograničenja. To je prostor za učenje, eksperiment i razmjenu. Nema grešaka, nema pravila, nema okvira. Vježbe mogu biti bilo što: od čitanja tarota, do teorijskih predavanja, radionica somatskih praksi, performansa za samo nekoliko ljudi, izvedbi za kućne ljubimce, kolektivnog spavanja, kulinarskih radionica izrade mochija, do konzilija između liječnika i umjetnice na temu budućnosti tijela koji nas npr. očekuje u svibnju ove godine pod vodstvom Karle Šuler i Mateja Kneževića.
► Čini se da je puno uzbudljivih planova, tema budućnosti tijela super zvuči. Na koji način biraš suradnike/ce i voditelje/ice?
Nina Kurtela: Svaku Vježbu vodi jedan ili grupa stručnjaka iz pojedinog polja djelovanja te, ovisno o potrebama, osmišljava sukladan format provedbe (radionica, predavanje, izvedba, večera ili sl.). Cilj nam je uključiti što više stručnjaka iz različitih disciplina kroz koje bi – u odnosu na naše umjetničke prakse i radove – propitivali nama važne teme poput: ekologije kolektivne skrbi, zajedništva, inkluzivnosti, solidarnosti, održive proizvodnje, eko-feminizma, važnosti odmora, mentalnog zdravlja i sl. Isto tako, otvoreni smo za nove teme te se lista voditelja stvara organski sukladno s interesima zajednice. Ove godine samo neki od voditelja koji dolaze u goste su Luana Lojić, Neja Tomšić, Zrinka Užbinec, Karla Šuler, Matej Knežević, Željka Blakšić aka Gita Blak i drugi. Očekuju nas vrlo zanimljive teme.
► Naglasak je na učenju, doživljavanju, prikupljanju i transferu znanja, ideja i koncepata. Kada je Vježba “uspješna”, odnosno, mora li to uopće biti? Što ti je važno da se (ne) dogodi u tom prostoru svojevrsne kolektivne intime?
Nina Kurtela: Organizacijsku kulturu usmjeravamo prema ekologiji kolektivne skrbi, zajedništva, održivosti i solidarnosti, pokušavajući se oduprijeti nesigurnim, individualističkim i kompetitivnim uvjetima rada suvremene umjetničke scene. Povezujući umjetnike različitih disciplina, generacija, afiniteta i estetika, te poticanjem zajedništva, diskurzivnog mišljenja i intermedijske suradnje nastojimo stvoriti inkluzivan, siguran i otvoren prostor za razmjenu ideja, praksi, kritičkog promišljanja i refleksije vlastitog i tuđeg rada. Preispitujemo rodne, klasne te institucionalne dinamike moći, često afirmirajući marginalizirane pozicije u društvu i umjetnosti. Istovremeno, radeći na uspostavi kontinuiteta vidljivosti nematerijalnih i procesualnih metodologija rada, glavni cilj programa Vježbe je otvaranje i približavanje upravo tih umjetničkih procesa široj publici. U skladu s time, nema manje ili više “uspješne” ili “neuspješne” Vježbe.
► Kako su drugi reagirali na ovaj prostor? Koliko je u ovom kontekstu važan susret uživo i okupljanje u fizičkom prostoru?
Nina Kurtela: Susret uživo uvijek je važniji od virtualnog. Ali mislim da je ono što je specifično kod ovog prostora, za razliku od drugih, to što nije formalna institucija, galerija i slično, već atelje, dnevna soba, “vlastita soba” (ujedno i referenca na Virginiju Woolf). Ono što je meni osobno najzanimljivije je to što se uvijek skupi raznolika skupina ljudi koja se inače nužno ne bi našla zajedno u “dnevnom boravku”, i to uvijek otvori neke nove rasprave, suradnje i poglede.
► Kod ovakvih stvari koje se razvijaju s vremenom i u vremenu; tijekom pripreme, potom i izvedbe, kada postoji potencijal za promjenu, transformaciju, pomicanje, širenje… Znatiželju. Kada Vježba završava? Koliko je taj proces kontroliran?
Nina Kurtela: Vježbe gledamo kao bazu za razvoj platforme subjektivnih znanja, koja se tijekom vremena sustavno razvija, nadograđuje i širi. Želja nam je stvoriti kolektivni prostor dijeljenja i razmjene gdje pohranjujemo informacije otkud možemo crpiti materijale i inspiraciju za daljnje stvaralaštvo. Uz samo iskustvo, znanje i umrežavanje koje publika dobiva sudjelovanjem na javnim događanjima, stvara se i određeni repozitorij znanja koji će biti dugoročno dostupan svim zainteresiranima putem online arhiva. Volim razmišljati o svakoj Vježbi kao o sjemenu bačenom u zemlju, a što će iz njega niknuti, ne možemo uvijek sa sigurnošću znati. Nad time nemamo kontrolu. Ali to je ono što je uzbudljivo.
► Radi se o intenzivnom, dijeljenom i participativnom iskustvu u kojemu sudjeluje malena grupa ljudi. Kako bilježite takvo iskustvo? Postoji li neka arhiva ili dokumentacija?
Nina Kurtela: Do sada su se Vježbe odvijale u neformalnom obliku, ali od ove godine, zbog sve većeg interesa i vrlo specifičnog sadržaja i znanja koje se generira kroz druženja, odlučili smo program malo više strukturirati i arhivirati. U planu je izrada mapa za svaku održanu Vježbu koja će se sastojati od audio zapisa, fotografija, tekstova, zapisa sudionika, crteža, mentalnih mapa itd., te će sve biti dostupno javnosti na www.j-a-g-o-d-a.com.
► Možeš li nam reći više o vizualnom identitetu? Meni je fantastičan! Što ste njime željeli komunicirati?
Nina Kurtela: Bio nam je veliki izazov koristiti jagodu, a pritom izbjeći konotacije s npr. voćarnom ili dječjim vrtićem koji simbol jagode automatski nameće. Htjeli smo zadržati tu infantilnost i požudnost, ali istovremeno uspostaviti ozbiljan i profinjen prikaz kako bi na neki način emancipirali jagodu od samog pogleda žudnje. Ipak se bavimo važnim društvenim i socijalnim temama te smo htjeli da nas ljudi ozbiljno shvate. Kao što možete vidjeti, Lana Grahek (zadužena za vizualni identitet) je vrlo kreativno i inteligentno uspjela nadvladati sve te prepreke i ponudila izvrsno rješenje te time uvelike pridonijela imidžu umjetničke organizacije Jagoda. Jedna od prepoznatljivosti Laninog rješenja je i transformacija ikone jagode koja konstantno suptilno mijenja svoje (nesavršene) oblike te time također odlično oslikava suštinu našeg djelovanja, a to je proces, fluidnost, transformacija, promjena, razvoj…
► Kako bi pozicionirala Vježbe u kontekstu trenutnih aktualnosti i “trendova” na sceni? Vidiš li neke promjene otkako je Jagoda startala, pogotovo što se tiče zainteresiranosti publike i općenito familijarnosti s ovakvim tipom razmjene i istraživanja?
Nina Kurtela: Imam osjećaj da su se ljudi zasitili odlazaka na otvorenja, površnih razgovora, reprezentacije, blic informacija te mislim da interes za Vježbe raste zato što postoji potreba za iskustvenim, intimnijim, prisnijim i suštinskim odnosima i razmjenama iskustva i znanja.
► Što priželjkuješ za Vježbe u budućnosti?
Nina Kurtela: Cilj Vježbi je da se organski razvijaju u odnosu na potrebe lokalne scene, zajednice i sudionika. Format je potpuno otvoren, ne želimo se ograničiti niti zadati okvire, taj diskurzivni prostor je tu da se vremenom i našim iskustvom oblikuje i transformira prema potrebama svih nas zajedno. Iz svake Vježbe učimo nešto novo i to nam je poticaj za dalje. Jedina stvar koja nam je važna da zadržimo kontinuitet i nastavimo s Vježbama kroz sljedeće godine.
Program umjetničke organizacije Jagoda možete pratiti na www.j-a-g-o-d-a.com i instagram.com/atelje_jagoda.
Ako želite primati newsletter, pošaljite mail na i[email protected].
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
